Skip to content

Bez računa


Štogod je božansko, nije na prodaju. Ne smije se nikada tretirati kao trgovačka roba. Nema prodajne cijene u ljudskoj valuti. Ne pripada materijalnom redu, u kojemu se jedinome vrijednosti mjere zlatom. Skvrne, profanira, vrijeđa, božanske darove, tko samo i pokuša da ih upoređuje sa zemaljskim efemernostima. Sve, što je božansko, bitno je i neizmjerno više i vrjednije od materijalnoga svijeta. Duh se ne da, ni u prenesenu smislu, prekovati u novac. »Non commensurantur!« Zdravi se religiozni instinkt sam od sebe buni protiv svake vrsti simonije. On je, burno i uvrijeđeno, progovorio i iz svetoga Petra, kad su ljudi i u Evanđelju, prvi put, pokušali da kupe duhovske darove. »Neka ti tvoji novci budu na propast, što si pomislio, da se dar Božji može dobiti za novce!« (Dj Ap 8, 20.). Bogohulnik je svatko, tko milosne Božje osnove, pune dobrohotnosti, neovisnosti i slobode, hoće da makar samo i osjeni interesom i računom: kakvim bilo, izravnim ili neizravnim. Na Božjoj ljubavi nijedan čovjek nema prava da zarađuje i spekulira. Nema to, uostalom, ni raisona. Zemaljske se stvari kupuju, jer su rijetke: ne mogu ih svi imati, pa se zato za njih trgaju. U svijetu milosti, u carstvu Božjemu, nije tako. Tu vlada izobilje. Milost se ne iscrpljuje tim, što se pomnožava. Ona je neizmjerna i neiscrpljiva, kako je sve u Bogu neizmjerno i neiscrpljivo. Svatko je može imati, kolikogod hoće. »I jedoše svi i nasitiše se« (Mat 14, 20.; Mark 6, 42.). Nadmetanje je, kad se o njoj radi, bespredmetno, konkurencija besmislena. »Bog duha ne daje na mjeru — Non enim ad mensuram dat Deus spiritum!« (Iv 3, 34.). Ne prodaje ga za srebro. Duhovski se darovi uzimaju i uživaju bez novaca i bez plaćanja. »Properate, emite et comedite — absque argento et absque ulla commutatione!« (Iz 55, 1.).

Princip je »a priori« jasan. Samo radi ljudske nedosljednosti i kratkovidnosti Gospodin ga je zaodjenuo i u pozitivnu zapovijed, kad je, prvi put, poslao svoje apostole na posao praktične duhovne pastve. Da ih ne bi, ni pod kojom izlikom, prevarila ljudska mudrost; da ih ni na čas ne bi zbunio zveket novca ni sjaj zlata. »Gratis accepistis, gratis date, — Badava ste dobili, badava i da- jite!« (Mat 10, 8.).

Stvarni smisao ove zapovijedi i direktive Gospodinove mnogo je širi, nego što to na prvi mah izgleda. Formulacija je lapidarna i koncizna, ali baš zato je bogata sadržajem i primjenom. Ne radi se samo o simonijačnom ređenju. Ne radi se samo ni o naplaćivanju sakramenata. Ne radi se samo ni o prodaji oprosta i blagoslovljenih krunica. Ne radi se samo ni o spekulaciji s misnim stipendijima. Radi se, prije svega, o božanskoj cijeni i ugledu duhovne službe. A prema toj božanskoj cijeni nijesmo ni mi svećenici uvijek lojalni. Mnogo smo puta prema njoj nelojalni. Mnogo je puta, svjesno ili nesvjesno, ponizujemo. Manjka nam apostolske tankoćutnost. Manjka nam strahopočitanja prema riječi Božjoj; prema uzvišenosti naše evanđeoske misije. Nijesmo uvijek dovoljno svi svjesni odgovornosti, koja na nama počiva; obveza, koje smo preuzeli preuzimanjem svoje svećeničke službe.

Najviše ovu stvar u praksi komplikuje okolnost, što mi svećenici živimo od oltara. I ako ne prodajemo svetih tajni i funkcija, s njima se često kombinuje naše uzdržavanje. U vezi s njima daju nam vjernici pomoć, supsidij, sustentaciju, stipendij, takse: štolarinske i kancelarijske. Od apostolskih je još vremena tako. »Quis militat suis stipendiis unquam?« »Ita et Dominus ordinavit iis, qui evangelium adnuntiant, de evangelio vivere« (1 Kor 9, 7.—14.). »Non alligabis os bovi trituranti«, »Dignus est operarius mercede sua!« (1 Tim 5, 18.). Vidici se tu lako zamute, pojmovi pobrkaju. Kod vjernika, vrlo lako, i teoretski. Kod svećenika teoretski rijetko, ali zato u praksi i češće, nego što bi trebalo. Ne pazi se dovoljno na frazu. I odviše lakoumno pravimo šale sa stvarima, koje su tako svete, da im u šali nema nikada mjesta i da nikada ne smiju postati objektom ničije jeftine duhovitosti. »Plaćaju se« mise i molitve. Govori se, sa smiješkom, kako ljudi »neće da umiru«. Kaže se. kojiput i u kontekstu, koji nije nimalo edifikativan; »Propade petokruna« — nekada; »Propade hiljadarka« — danas. Taksiraju se propovijedi i ispomoći, u naravi ili u novcu, sasvim ležerno i na domaću, po onome: »Do, ut des«.

Ne će nas možda za svaku od tih stvari biskup odmah pozvati na odgovornost ni potjerati kanonskim procesom ili kanonskim sankcijama. Potjerat će nas samo, kad se toliko zaboravimo, da počnemo, na svoju ruku, podizati takse ili uzimati proviziju na stipendije. Potjerat će nas samo, ako se drznemo ljude vraćati s ispovijedi, s krštenja, s vjenčanja, jer nam nijesu platili lukna, godižbene, bira; jer su u zaostatku s razrezom za gradnju crkve. Ali nas, sigurno, neće ni pohvaliti. Ni za ono drugo, »sitno«. Ni biskup! A pogotovu Gospodin i Duh Božji, ako ga u nama ima.

Puno je, puno širi smisao Gospodinove riječi: »Badava ste dobili, badava dajite!« od crkvenih cenzura protiv simonije. Ona pravog svećenika sili na plemenitu duhovnu delikatnost i ponos u svemu, što se tiče njegove duhovne službe. Svećenik mora biti duboko uvjeren, da ništa od onoga, što kao svećenik drži u rukama, nije njegovo, nego da je sve to Božje. Da on tome nije vlasnik, nego samo »djelitelj«, rizničar, »minister« (1 Kor 4, 1.). Nikada to nije ostavljeno njegovoj dobroj volji, a kamo li njegovim mušicama. Sve je to pod okom i pod kontrolom Učiteljevom. Sve se to mora mjeriti otkupiteljskim kriterijima Gospodinovim. Sve to valja uzimati kao kruh iz njegove ruke, namijenjen gladnoj djeci Božjoj. »I dade učenicima hljebove, a učenici narodu« (Mat 14, 19.; 15, 36.).

Nije svećenički ni apostolski, kad se, pod kojim bilo pretekstom, otimamo od duhovnoga posla, bježimo od svećeničke aktivnosti, škrtarimo svojim darovima i talentima, — govorničkim, organizatornim, literarnim, svejedno, — geriramo se, da nekome činimo milost, kad sjednemo u ispovjedaonicu ili preuzmemo propovijed i predavanje, dajemo se moljakati, radimo samo, dok nas se hvali, dok nam se laska, dok je pred nama puna crkva, zanimamo se više ekonomijom, lovom, sportom, popravljanjem satova, nego brigom za duše. „Parvuli petierunt, panem, et non erat, qui frangeret eis!« (Tuž 4, 4.). A nije svećenički ni apostolski, ni kad sjedimo u hladovini, dok drugi rade. »U mirovini sam«. »Čemu toliko forsiranje, a na tuđi račun!«. »Nijesam župnik. Nije mi to dužnost!« Jest dužnost; — dok je god na tebi sveti red i apostolska misija Kristova. »Vae enim mihi est, si non evangelizavero!« (1 Kor 9, 16 ).

Ne poznaje apostolat »računa«, a ne poznaje ni pravnih obveza. Što smo dobili, moramo davati. Podatno, darežljivo, spremno, požrtvovno, nesebično. Gospodin je to namijenio dušama. On od nas očekuje veledušnost. Njegovi su talenti u našim rukama. A on hoće, da oni budu kvasac i vatra (Mat 13, 33.; Luk 12, 49.). On hoće, da se oni množe i kamate. Moramo i mi, kao i naš Gospodin, uživati u davanju. »Mensuram bonam — dabunt in sinum vestrum« (Luk 6, 38.). Daleko mora od nas biti svaki »turpe lucrum« (1 Tim 3, 8.; Tit 1, 7. 11.; 1 Petr 5, 2.).

I nikada ne smijemo izmiješati ono, što je Gospodinovo, s onim, što je naše. Ono, što je veliko i božansko, s onim malim i ljudskim. Što je svećenik duhovno finiji, to će manje o sebi govoriti, kad navješćuje Evanđelje. I ne će nikada od hrama i oltara napraviti kuće trgovačke« (Iv 2, 16.). Ni kada valja kupiti za dobru stvar ili subvencionirati crkvene akcije. Financiranje treba da ostane financiranje, sa svojim ljudskim rječnikom i sa svojim ljudskim zakonima; služba posvećenja duša služba Duhu, sa svojim, nadljudskim, rječnikom i sa svojim, božanskim, zakonima. Drugo su »stolovi«, pa i oni crkveni, i karitativni, a drugo je »ministerium verbi« (Dj Ap 6, 4.). Tu je na mjestu samo najfiniji takt. »Sancta sancte!« Lukno se može u crkvi spomenuti, ali o luknu se ne smije u crkvi propovijedati. Treba skrupulozno izbjegavati i najlakšu aluziju na materialia, kad ljude vodimo k oltaru. Nikada ne smijemo forsirati onih formi pobožnosti, koje »nose«. Nikada ne smijemo, u bilo kojem duhovnom poslu, pokazivati ni interesa ni inicijative za njegovu novčanu stranu. »Deus providebit!« Numquid aliquid defuit vobis?« (Luc 22, 35.). »Sermo Domini pretiosus!« (1 Kralj 3, 1.). Dragocjena je i sveta riječ Božja! I pisana riječ Božja! I knjiga, i članak!

»Badava ste dobili, badava dajite!« I to je jedna od velikih i vječno aktualnih pastoralno-apostolskih maksima iz Gospodinovih usta. I to je jedna od uvijek praktičnih tema za naše svećeničke meditacije i rekolekcije!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 2/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 54-57. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Mirotvorci po pozivu Sve kršćanstvu mogu prigovoriti; ne mogu mu prigovoriti, da nije prijatelj mira. Stigma je mira na njemu od početka: još od prvih njegovih nav...
Opasani slabošću Nema, sigurno, u našemu svećeničkom životu bolnijega osjećaja od osjećaja, da smo u isto vrijeme propovjednici dobra i pravde, ali i grješnici...
Uvijek uz evanđelje Ništa toliko ne oslobađa ni duhovno ne jača kršćansku dušu kao osjećaj, da je u punu posjedu životne istine. Tragika svijeta i jest najviše u...
Protiv naivnog optimizma Ne smijemo mi svećenici nikada biti naivno optimistični, kad valja ocijeniti položaj i situaciju Crkve u svijetu. Osobito ne, kad se radi o bu...
Teorija moralnih malenkosti Treba dobro razlikovati kršćansku teoriju o obavezi moralnoga zakona, sa njezinim graduiranjem dužnosti i distingviranjem teških i lakih grije...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!