Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremenici u okolnostima Prvoga vatikanskoga sabora

Uvod

U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrlo djelotvorno bio uključen đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.). Svakako, jedan vrlo važan segment njegovog plodonosnog djelovanja, bio je i njegovo sudjelovanje na Prvom vatikanskom saboru, gdje je biskup upoznao iz bližega mnoge poznate europske suvremenike, a i on je postao važna i poznata osobnost i izvan granica Monarhije.

Prvi vatikanski Sabor održan je u XIX. st., 1869.-1870 god. Zadnji ekumenski crkveni sabor prije Prvog vatikanskog, onaj Tridentski, završio je 1563. Prošlo je dakle nešto više od tri stoljeća i otada su se dogodile velike promjene u društvu i samoj Crkvi, koje su zahtijevale preispitivanje i zauzimanje jasnijeg stava Crkve prema novonastalim promjenama. Cilj nam je u ovom kratkom radu djelomično prikazati ulogu i doprinos biskupa Strossmayera na tako važnom događaju kao što je bio ekumenski sabor.

Položaj i uloga katoličke Crkve u novonastalim promjenama u društvu u XVIII. I XIX. st.

Već u XVIII. st., a onda pogotovo nakon Francuske revolucije, Katolička Crkva u Europi morala je prihvatiti ulogu u kojoj je sve manje uživala privilegirani status. Naime, Crkva je prije Francuske revolucije uživala još uvijek privilegiran status, te je bila snažno integrirana u europsko društvo i politička gibanja na mnogim razinama. S pojavom racionalizma, iluminizma, liberalizma i ostalih izama započinje ozbiljnija kritika Crkve, do te mjere da se Crkvu htjelo potpuno staviti pod kontrolu političkih autoriteta, s ciljem da ju se limitira u njezinu djelovanju i u njezinu utjecaju na društvo. Svojevrsnom procesu dekristijanizacije društva i politike pomogla je i sama Crkva, jer je bila previše povezana i upletena u političke procese, a nije bila vjerna svojoj izvornoj evanđeoskoj zadaći[1].

Moderno, liberalno društvo, u prvim desetljećima XIX. st. pokušava na razne načine napraviti separaciju Crkve i države, te je što više udaljiti iz javnog života. Za sve liberalniju Europu je Crkva bila konzervativna, protivna modernizmu u smislu napretka, znanosti, kulture i sl. U kulturi i znanosti je zavladao duh pozitivizma, po kojemu je crkvena Objava obična bajka, pa je u tom smislu Crkva dobra za djecu i stare, ali ne i za odraslog čovjeka, kojemu razum treba biti vrhovna i jedina mjerodavna norma ponašanja[2].

Liberalizam u Habsburškoj Monarhiji nije pokazivao istu silinu  neprijateljstva prema Crkvi kao u nekim drugim dijelovima Europe (Francuska, Belgija), ali je pokazivao slične oznake. Crkva je bila napadana pogotovo od ekstremnih liberalnih radikala. Normalni slogani toga vremena bili su: Vjera je privatna stvar; Rastavite Crkvu od države, Popovi-lopovi i sl. Isto tako u to doba u Monarhiji se govori o jozefinizmu, koji je nastao na takvim liberalnim temeljima, a u djelo su ga provodili austrijski carevi, ponajprije car Josip, a onda i njegovi nasljednici. Kada se govori o položaju Crkve u jozefinizmu, osim negativnih, uočavaju se i pozitivni stavovi, jer je politika u Monarhiji brinula o Crkvi, te pospješila neke crkvene strukture, reorganizirala crkveni život, ali s druge strane imala je skoro potpunu kontrolu nad Crkvom. Pokušalo se Katoličku Crkvu u monarhiji učiniti skoro državnom Katoličkom Crkvom. U tom smislu Crkva je bila u službi politike i dvora, tako da se car miješao i u crkvene odluke, a papi se uskraćivala neposredna jurisdikcija. Mnogi samostani i župe koje nisu imali financijsko opravdanje, jer nisu ništa pridonosili državi u materijalnom smislu, bili su zatvarani. Zakon iz 1868. godine Crkvi je oduzeo pravo na odgoj u školama, uvedeni su civilni brakovi i sl.[3]

Crkva je na sve to pokušala odgovoriti, te se izboriti za svoja oduzeta prava. Jedan od načina kako se izboriti za svoja prava, kako je smatrao vrh Katoličke Crkve u Vatikanu, bilo je izdavanje papinskih enciklika koje su napadale suvremene liberalne i modernističke tendencije, u načelu protivne Crkvi. Ovdje ćemo istaknuti samo dvije najznačajnije enciklike s obzirom na ovu tematiku. Enciklika Mirari vos, koju je 15. kolovoza 1832. godine izdao papa Grgur XVI., jest svojevrstan odgovor i osuda liberalnih načela, ali isto tako i indirektna osuda katoličkog liberalizma unutar same Crkve. Papa u enciklici ističe da jedino religija može biti autoritet u javnom životu, jer ona posjeduje cjelovitu istinu. Tako, osuđuje indiferentizam, slobodu savjesti, mišljenja i slobodu štampe. Osuđuju se oni koji napadaju sakramentalnost braka, te oni koji žele odvojiti državu od Crkve.[4] U enciklici indirektno osuđuje katoličke liberalne teze, koje su bile posebno isticane u francuskom časopisu L’Avenir, a koje su imale odjeka i u ostatku Europe.[5]

Nakon Grgura XVI. papa Pio IX. je nastavio s osudom svih tendencija izvan i unutar Crkve, koje su po njemu bile opasne za Crkvu i štetne za društvo. Prvi njegov ozbiljniji odgovor na napadaje Crkve bilo je izglasavanje dogme o Bezgrešnom začeću, čime on želi pokazati primat i autonomiju nad onima koji su ga napadali. Jako je bitno za vrijeme pontifikata Pia IX. spomenuti provincijalne sinode koje su prethodile saboru, a koje su isto tako bile svojevrsna priprema Prvom vatikanskom saboru. Za razliku od provincijalnih sinoda, na biskupijske sinode i nacionalne sabore nije se gledalo blagonaklono, te nisu bili odobravani od Rima, jer se bojalo tendencija za autonomijom nacionalnih crkava i s njima povezanih demokratskih tendencija, koje su bile prisutne prije i poslije Francuske revolucije.[6]

U vremenu prije sabora posebno je odjeknuo papinski dokument Syllabo, koji je proglašen u okviru enciklike Quanta cura 8. prosinca 1864. godine. Papa Pio IX. tim dokumentima odgovara na političku krizu u kojoj se nalazila Europa u to doba. Syllabo, pisan negativnim tonom, ističe i osuđuje 80 grešaka suvremenog, modernog, liberalnog društva. Teško je nabrojiti i napraviti sintezu svih tema i načela koji su istaknuti i osuđeni, ali su vrlo jasno i u kratkim rečenicama osuđeni svi liberalni principi protivni principima Katoličke Crkve. U Syllabu se Crkva, na tragu svoje tradicije, poziva na različite izvore iz prošlosti, koje je izdalo papinsko učiteljstvo.[7] Može se reći da su Mirari vos i Quanta cura na istom tragu službenog učiteljstva Crkve toga doba, ali Syllabo ima veću jasnoću, a imao je odjeka u cijelom katoličkom svijetu, pa i šire. Quanta cura i Syllabo izazvale su niz negativnih reakcija i napada na Crkvu u liberalnom tisku, te su pridonijele još većem zahlađenju u odnosima između službene Crkve i političkih autoriteta.[8] Čini se da Crkvi to nije bilo u interesu, ali kasnija događanja pokazuju da Crkva nikad više nije imala status i prava koja je imalo u nekim prijašnjim vremenima.

Unutarcrkvena strujanja prije početka sabora

U okolnostima, u prijašnjem dijelu teksta opisanima, rađa se potreba za sazivanjem općeg ekumenskog sabora. U sabor su crkveni oci ušli svatko sa svojim očekivanjima, zato je korisno istaknuti neke od glavnih postavki i očekivanja s kojima su oci pristupili saboru. Dobar dio otaca na saboru, blizak ultramontanističkim tendencijama, priželjkivao je da sabor na tragu Syllabusa potvrdi osudu naturalizma, racionalizma, ateizma, modernizma, sekularizma i drugih procesa koji štetno djeluju na društvo i Crkvu, a da pri tome i jasno ukaže na pogreške protestanata i pravoslavaca.[9] Da bi Crkva postala istaknuti subjekt u novonastalim društvenim i kulturnim gibanjima, većina otaca smatrala je neminovnim istaknuti papin primat, koji bi imao i juridičku težinu nad svim crkvama u cijelom katoličkom svijetu. Takvo razmišljanje dijelio je i papa, te je držao da sabor neće uspjeti ukoliko ne bude donesena dogma o papinom primatu i nepogrešivosti.[10] U tom kontekstu, tema o papinoj nezabludivosti postala je centralna tema među saborskim ocima oko koje su se lomila koplja. Dio otaca na saboru smatrao je da samo papin autoritet može biti jamac reda u društvu, te da ne postoji drugi način na koji bi se društvo spasilo, doli preko Crkve i pape čiji autoritet je nezabludiv i istinit.[11] Prema nekima, želja pojedinih otaca za izglasavanjem dogme o papinoj nezabludivosti imala bi i političke motive. Naime, Crkva i papa koji su u tom razdoblju bili često marginalizirani od političkih autoriteta, s dogmom bi afirmirali papinu važnost i autoritet u društvu. U tom svjetlu jasna su očekivanja nekih da se o izglasavanju dogme ne treba niti diskutirati ili štoviše glasovati, nego da se dogma jednostavno treba donijeti aklamativno.

Po pitanju izglasavanja dogme o papinoj nezabludivosti crkveni oci su se već podijelili na ultramontaniste i katoličke liberale, ultramontaniste sklone papi i izglasavanju dogme o papinoj nezabludivosti, te katoličke liberale sklone papinom primatu ali i protivni papinoj nepogrešivosti koja ne računa na konsenzus sa biskupima. Biskup Strossmayer u vremenu prije sabora nije bio direktno uključen u pripremu sabora, što zbog političkih prilika u monarhiji u to doba, što zbog toga što je bio relativno nepoznat u katoličkom svijetu, kao biskup s „turske granice“. U tom smislu nije ga se ni moglo svrstati u neku od tih struja. Ipak se ne može nikako reći da nije pratio zbivanja u Crkvi prije samoga sabora te kako se nije kvalitetno pripremio za održavanje sabora. Informacija da je došao u Rim 8. studenoga 1869. godine, mjesec dana prije otvorenja sabora, svjedoči u prilog tome da je saboru pridavao veliku važnost. U Rimu je odsjeo u kući kongregacije Sv. Jeronima, gdje ga je o pripremama za sabor podrobnije izvijestio Nikola Voršak, đakovački svećenik i kanonik u kući Sv. Jeronima. Naime, Voršak je bio pouzdani Strossmayerov prijatelj, a već je bio i imenovan ceremonijarom na koncilu, tako da je zasigurno, boraveći u Rimu posjedovao dovoljno informacija o saboru koji je trebao započeti, a koje su Strossmayeru sigurno bile vrlo korisne.[12]

Već se u pismu svojim svećenicima da se mole za sretan ishod sabora, te o važnosti kvalitetnog odnosa pape i biskupa, može indirektno iščitati i utjecaj francuskih biskupa, katoličkih liberala na biskupa Strossmayera. Ne treba zaboraviti da je Strossmayer netom prije sabora jedno vrijeme morao boraviti u Francuskoj kao izgnanik, a već je prije imao korespondenciju s istaknutim francuskim liberalnim biskupima kao što su Félix Dupanloup, biskup Orléansa i vrlo važna osoba ne samo u Francuskoj nego i šire, te Georges Darboy, pariški nadbiskup, koji je pripadao trećini francuskih biskupa koji su bili protivni proglašenju papine nezabludivosti. Osim ove dvojice biskupa, među biskupima manjinske struje, koji su bili dobro intelektualno–teološki potkovani, bitno je spomenuti neke istaknutije članove koji su dali svoj doprinos burnim diskusijama na saboru, a to su biskupi: kardinal i nadbiskup bečki, Rauscher, zatim njemački biskupi Ketteler i Hefele, potom američki biskup Kenrick, primas mađarskog episkopata Simor, te kardinal i nadbiskup praški Schwarzenberger, i manji dio talijanskih biskupa iz Pijemonta, koji su bili bliski jozefinističkom duhu. Na kraju se i biskup Strossmayer priklonio ovoj manjinskoj struji katoličkih liberala, te je vrlo brzo postao poznat i važan član manjinske struje. Njemačka manjinska struja će se na saboru bazirati i argumentirati svoje stavove pomoću dobrog poznavanja teologije, ovdje se ponajprije misli na Rauschera, Kettelera i Hefelea. Francuski biskup Dupanloup će se, kako je on smatrao, boriti protiv rimskog apsolutizma. Biskup Strossmayer, kojega povjesničar Aubert naziva l’agitatore del gruppo, će se vrlo jasno suprostaviti centralističkim tendencijama Rima, koje su po njemu glavna prepreka ekumenskim procesima u odnosu katolika prema drugim kršćanima, a Strossmayeru je itekako bilo stalo do ekumenizma i pomirenja s pravoslavcima, kako će se to vidjeti i u njegovim govorima na saboru. Ovakav Strossmayerov stav prema pravoslavcima će naravno, s obzirom na ono vrijeme, izazvati nemalo protivljenje i skandaliziranje većinske struje na saboru. Kako bi se sva ova mišljenja i stajališta, unutar manjinske struje, ujedinila osnovan je Međunarodni Komitet, pod predsjedanjem kardinala Rauschera, a u radu ga je zdušno pomagao i biskup Dupanloup, koji je zbog svoga izuzetnoga značaja postao vrlo brzo službeni zastupnik manjine u saborskim diskusijama.[13]

U ovim podjelama prije sabora dobro je istaknuti i ulogu pape Pia IX. Već prije sabora papa se stavio na stranu onih koji će biti većinska struja za vrijeme sabora. Pri tome papa nije pridonosio smirivanju tenzija između ova dva bloka, ultramontanista i katoličkih liberala.[14] Iako treba reći da papa u tom razdoblju nije još uvijek pokazivao radikalnu nepopustljivost prema katoličkim liberalima, koji će na saboru biti pripadnici manjinske struje. Kako je sabor odmicao i trebala se izglasati dogma o papinoj nezabludivosti, papa je postajao sve nepopustljiviji prema crkvenim ocima koji nisu dijelili njegovo i mišljenje većinske struje na saboru.

Analizirajući ulogu Strossmayera u opisanim podjelama prije i na početku sabora, jasno je kako je Strossmayer imao dužno poštovanje prema papi prije sabora, ali njegova narav, osobnost i savjest nisu mu dopuštali šutjeti tamo gdje je mislio da treba govoriti. Stoga je jasno i zbog čega je odnos između Strossmayera i pape Pia IX. zaoštren upravo na saboru.[15] Osim toga, treba reći da je Strossmayer, upravo zbog ovakve beskompromisnosti, već od početka stekao veliko povjerenje u manjinskoj struji iako je bio relativno nepoznat mnogim crkvenim ocima. Zasigurno je to bilo i zbog njegovih retoričkih ali i intelektualno–teoloških sposobnosti.

Vrlo važno je i istaknuti da je Prvi vatikanski sabor unio novinu s obzirom na sudjelovanje političkih autoriteta na saboru. Za razliku od sudjelovanja političkih autoriteta na svim prijašnjim saborima, ovaj puta se odlučilo prekinuti s navedenom tradicijom, uzimajući ponajprije u obzir činjenicu kako su politički glavari toga doba uglavnom vodili antiklerikalnu i anticrkvenu politiku.[16]

Unatoč tomu, utjecajni ljudi bliski Crkvi, iz laičkih krugova, utjecali su na saborska zasjedanja, pogotovo u krugovima saborske manjine. Tako Ignaz von Döllinger, kojeg nisu pozvali na pripremna zasjedanja prije sabora, a koji je bio itekako afirmiran u katoličkom svijetu kao njemački povjesničar i teolog, odgovara na članak iz Civiltà Cattolica i na ultramontanističke teze. Pod pseudonimom Janus izdaje Döllinger pet članaka u časopisu Allgemeine Zeitung, u kojima optužuje isusovce i samog papu za propagandu dogme koja je ionako plod srednjovjekovnih težnji papinstva za vlašću.[17] Ovakva sukobljavanja prije sabora događala su se i u drugim dijelovima Europe, a ona se mogu okarakterizirati kao polarizacija između ultramontanista i katoličkih liberala, koja će svoju kulminaciju dosegnuti na samom saboru. Tako se Döllinger zauzima za slobodu u Crkvi s obzirom na teološki studij, naglašava važnost povijesno–kritičke metode u teološkim istraživanjima itd.[18] Ovakva promišljanja u Rimu su shvaćena kao opasna i neprihvatljiva. No ipak Döllinger je svojim stavovima uvjetovao mnoge biskupe i teologe koji su sa takvim stavovima došli i sudjelovali na saboru.

Biskup Josip Juraj Strossmayer, za razliku od mnogih otaca manjinske struje, dolazio je iz, za katolički svijet, vrlo nepoznate biskupije, iz Đakova. Naime Đakovačka biskupija, koja se nalazila, na istoku Austro–Ugarske Monarhije, bila je u neposrednoj blizini te graničila sa srpskim pravoslavcima i bosanskim muslimanima. Zaista je bilo čudno kako je bilo moguće da jedan biskup iz takve, možemo reći provincije, postane jedan od vrlo važnih ljudi na Prvom vatikanskom saboru, a prema nekima i čelni čovjek manjinske struje. Lord Acton, poznati engleski katolički povjesničar, političar i pisac, kaže za njega da je saborska manjina nezamisliva bez biskupa Strossmayera.[19] Za Lord Actona, koji nije bio crkveni otac na saboru, ali je dobar dio vremena za vrijeme sabora boravio u Rimu, povjesničari ističu kako je možda imao i prvotnu ulogu u aktivnostima saborske manjine, naravno izvan saborskih aula.[20]

Uloga i doprinos biskupa J. J. Strossmayera na samom saboru

Već prije saborskih diskusija Strossmayera su itekako cijenili te se vrlo brzo nametnuo u jednog od neizostavnih članova manjinske struje,[21] a poslije prvog govora na saboru još se više nametnuo kao jedan od vođa opozicije većinskoj struji. Tako mu se nakon prvog njegovog interventa na Saboru približio i bečki kardinal Rauscher, s kojim nije uvijek bio suglasan, pogotovo ne u političkim pitanjima s obzirom na događanja u Monarhiji. Posebno je bitno istaknuti da se Strossmayer još više zbližio s lord Actonom te preko njega i s Ignazom von Döllingerom, vrlo bitnim ljudima iz sjene za manjinsku struju. Isto tako formiranje Međunarodnog Komiteta, u okviru saborske manjine, pokazuje što su o Strossmayeru mislili saborski oci manjine. Naime, ovaj komitet bio je formiran od 12 najistaknutijih biskupa manjine, a u njemu je bio i Strossmayer. Povjesničari smatraju kako su mozak tog komiteta bili Darboy i Rauscher, a udarna snaga Dupanloup i Strossmayer.[22]

S vremenom su oci manjinske struje sve više uviđali Strossmayerove sposobnosti, tako je Strossmayer s vremenom dobio još istaknutiju ulogu u opoziciji. Često je vodio pripravu za nastupe opozicije u saborskim diskusijama. Međunarodni komitet imao je zadaću određivati, unutar manjinske struje, redoslijed govornika koji su nastupali u diskusijama. Princip određivanja govornika je bio da prvo nastupaju dobri govornici, potom slabiji, a na kraju bi nastupali najbolji. Da je Strossmayer bio izvrstan govornik svjedoči i to da su on i praški kardinal Schwarzenberg bili često među zadnjim govornicima.[23] Osim toga, spominje se i to da su neki od otaca opozicije uzimali Strossmayerove ideje ili im je Strossmayer redigirao govore. Tako, Lord Acton u svojim pismima Döllingeru ističe Strossmayerove zasluge u pripremi saborskih diskusija, te ističe kako mu se čini da je kardinal Schwarzenberg uzeo misli i motive za svoj govor od Strossmayera prilikom sastanaka i konferencija otaca opozicije. U istom smjeru spominje Lord Acton kako je Strossmayer pomogao nadbiskupu Darboyu u sređivanju njegovog govora.[24] Ne čudi onda da povjesničar Schatz piše da se Strossmayer po svojim saborskim nastupima usjekao u sjećanje svima, te da ako bi netko trebao znati ime barem jednog saborskog oca s Prvog vatikanskog sabora onda bi to u prvom redu bilo Strossmayerovo ime. Schatzov stariji redovnički kolega Granderath ističe u istom pravcu kako je Strossmayer svojim nastupima na saboru privlačio izuzetnu pozornost na sebe. Ističe kako je bio vrsni poznavatelj latinskog jezika, a uz to je imao i izuzetne retoričke sposobnosti. Uz sve to, kako ističe Granderath, iskazivao je veliku hrabrost i slobodu da ono što misli i izrekne.[25] Uz mnoge pozitivne ocjene o Strossmayeru, treba istaknuti da Lord Acton, unatoč jasnom simpatiziranju biskupa Strossmayera, ističe i neke negativne Strossmayerove osobine. Tako on napominje kao Strossmayerovu manu nedostatak dubljeg poznavanja teologije, njegovu nervozu u pojedinim trenucima, preveliku žurbu, pretjeranu iskrenost ili možda bolje rečeno nedostatak diplomatskog duha.[26]

Može se reći da Strossmayeru nije bilo strano biti u opoziciji. Poznato je da je on bio vrlo aktivan u političkim previranjima unutar Monarhije, te se, kroz djelovanje u Narodnoj stranci, nastojao izboriti za veća prava Hrvata unutar Monarhije. Dakako da je u tim pokušajima bio u manjinskoj struji u odnosu na Bečki Dvor i Mađare. Upravo takve prilike u Monarhiji te odnos Austrije i Mađara prema Hrvatima pridonijeli su tome da je Strossmayer itekako dobro znao što znači biti u manjini. U tom svjetlu i iskustvo opozicijske uloge u saborskim zasjedanjima nije mu bilo nekakvo novo iskustvo.

Oci saborske manjine nisu se okupljali samo u okviru zasjedanja Međunarodnog Komiteta, nego su se nalazili i po kućama svojih prijatelja u kojima su se sastajali i s diplomatskim predstavnicima u Rimu. Spominje se kako je Strossmayer i u tim prilikama izazivao simpatije i divljenje ostalih sustolnika.[27] Koliko je Strossmayer bio dobar govornik i koliko su ga poštovali ne samo saborski oci manjine nego i drugi svjedoči i podatak da su ga nakon prvog govora u saboru došli mnogi pozdraviti i čestitati mu na njegovom dobrom i hrabrom nastupu. Navodi se kako je toga dana u poslijepodnevnim satima biskupu Strossmayeru u Gostinjac sv. Jeronima došlo 211 čestitara, saborskih otaca.[28] Da je i saborska većina imala veliki respekt prema biskupu Strossmayeru najbolje svjedoči rasprava o konstituciji Dei Filius. Naime, u svom četvrtom govoru 22. ožujka 1870. godine, izazvao je pravu ljutnju većinske struje u saboru govoreći da je ton s kojim se priča o protestantima i krivnja koja im se nameće pretjerana te da nema ekumensku notu. Ne može se samo njima, kaže Strossmayer, imputirati krivnja za sve pogreške modernizma. Iako je ovaj govor izazvao pravi skandal na saboru, treba reći da je završni tekst konstitucije Dei Filius uzeo u obzir Strossmayerove opaske i prijedloge te da su mnogi izrazito napadački izrazi na protestante umjerenije izraženi, vjerovatno upravo zahvaljujući biskupu Strossmayeru.[29] Strossmayerova riječ imala je svoju težinu a to su primijetili već od početka crkveni oci većine, zbog toga su stvorili vrlo negativan stav prema njemu, unatoč respektu koji je svojim nastupima zaslužio. U tom smislu, Strossmayer se pod utjecajem Lord Actona zalagao kod donošenja novog pravilnika na saboru za moralno jednodušje, koje je bilo tako ustaljeno na mnogim prijašnjim saborima. Kada su se formulirale temeljne istine vjere pribjegavalo se što većem suglasju saborskih otaca. Budući da je preko stotinu otaca pripadalo manjinskoj struji, saborska većina oštro se tomu usprotivila te im je Strossmayer zbog toga postao još neprihvatljiviji u njegovim postavkama.[30] Budući da je Strossmayer bio vrlo emotivan nije se mogao pomiriti s odvijanjem sabora i odredbama u pravilniku za koje je smatrao da nisu utemeljene. Tako povjesničar Martina ističe njegovo nezadovoljstvo i njegovu ljutnju zbog neprihvaćanja ovog prijedloga o moralnom jednodušju, a kojega su uz Strossmayera podržavali i ostali oci manjinske struje.[31]

Strossmayerova uloga u saborskoj manjini vidjela se i kod centralne teme koja je posebno podijelila oce, a to je bila tema o papinoj nezabludivosti. Naime, neki radikalni članovi buduće većinske struje na saboru su već od početka počeli agitirati crkvene oce za izglasavanje dogme i to ako je moguće aklamacijom. U tom smjeru već su u prosincu počeli skupljati potpise otaca za izglasavanje dogme i skupili su oko 480 potpisa što je naravno predstavljalo većinu na Saboru, međutim Strossmayer se s Lord Actonom nije pomirio s tom inicijativom nego je formulirao kontrapostulat sa stotinjak pobornika koji su bili protivni izglasavanju dogme o papinoj nazabludivosti. Kontrapostulat je predočen Lord Actonu i Međunarodnom komitetu, ali je kardinal Rauscher odlučio da se kontrapostulat mora malo promijeniti, da ga se mora dotjerati. Iz ovoga se dalo primjetiti, kako ističe Lord Acton u pismu Döllingeru, da je Strossmayer kod nekih uvijek bio biskup iz provincije, iz malog i ne tako poznatog Đakova.[32]

Od svih poznatih europskih suvremenika s kojima se Strossmayer susretao na Saboru, vjerojatno nas najviše zanima kakav je odnos imao s papom Piom IX. Rečeno je da je ovaj suodnos između njih dvojice prije sabora bio harmoničan i bez naznaka nekih napetosti. Međutim, za vrijeme sabora angažiranje Strossmayera na saboru i autoritet koji je izgradio pogotovo u opoziciji iritirali su papu te je on Strossmayera počeo promatrati kao protivnika Sabora i unutarcrkvenog neprijatelja. U prilog tomu svjedoči i susret pape i kardinala Guidija. Nakon jednog govora Guidija na Saboru, koji se papi nije svidio, Guidi svjedoči da ga je papa pozvao na razgovor u kojemu ga je ukorio zbog njegovih teza o odnosu pape i biskupa, a onda je dodao kako je uživao kada mu je Strossmayer nakon tog govora poljubio ruku. Govori to da je Strossmayer postao papi trn u oku, vjerojatno to ne bi bilo tako da Strossmayer nije bio jedan od istaknutijih saborskih otaca.[33] Spominje se kako je prilikom tog razgovora papa Strossmayera nazvao jednim običnim sektaškim vođom (caposetta).[34] Kako je Sabor odmicao papa je bio sve nervozniji jer nije vjerovao da će diskusije o papinoj nezabludivosti biti tako mučne, a onda se nije libio i izražavati takve sudove za neke oce iz manjinske struje.

Iako je Strossmayer bio iz male biskupije, prilično udaljene od velikih biskupijskih centara, ipak je ostao zapamćen po svojem sudjelovanju na saboru, ne kao sporedna figura nego kao jedan od protagonista sabora. Tomu u prilog svjedoče i njegovih pet govora koje je izgovorio za vrijeme sabora.

Drugi svoj govor na Saboru Strossmayer je izgovorio 24. siječnja 1870. godine u okviru rasprave o nacrtu dokumenta o crkvenoj disciplini.[35] Na početku govora kritizira on govor biskupa Dreux-Brézéa iz Moulinsa, koji je nekoliko dana prije u svom govoru napao neke francuske biskupe, između ostalih i Dupanloupa, kojega je Strossmayer izuzetno cijenio. U okviru odgovora biskupu Moulinsa razvija on svoju viziju Crkve.[36] Napominje važnost reforme središnjih crkvenih ustanova, a onda u okviru toga spominje važnost kardinala u Crkvi te potrebu da se kardinalski zbor internacionalizira. Preko svojih kardinala imala bi opća Crkva uvid u stanje pojedinih partikularnih crkava. Nadalje, protivi se on ulozi svjetovnih vlasti u imenovanju biskupa, koji kako kaže krnje moralnu slobodu Crkve u izboru biskupa.[37] S obzirom na reformu Crkve, ističe u govoru važnost češćih održavanja općih sabora, a u tom kontekstu spominje dekret iz Kostance Frequens, koji govori upravo o toj temi. Upravo preko općih sabora, kaže on, Crkva pokazuje svoj katolicitet i univerzalnost.[38] Jedna od vrlo važnih tema koja je Strossmayeru bila uistinu na srcu jest jedinstvo kršćana. U ovom govoru progovorio je i o toj temi, naravno na poseban način o svojim iskustvima sa Srbima, pravoslavcima. Govoreći o jedinstvu Strossmayer iznosi postavku koja je danas vrlo jasna, ali u ona doba bila je vrlo napredna. Kaže da, kada se govori o jedinstvu, Katolička Crkva ne bi ukinula ili ograničila prava pravoslavaca, njezin obred i posebne crkvene običaje nego ih potvrdila.[39] Na kraju Strossmayer progovara i o važnosti biskupijskih i metropolitanskih sinoda, te se zalaže za veću slobodu partikularnih crkava u odnosu na rimske kongregacije. Ovaj govor je svakako bio pokušaj Strossmayera da se ide prema univerzalizaciji Crkve, a ne centralizaciji,[40] a Lord Acton okarakterizirao ga je kao biser govorništva.[41]

Umjesto zaključka

Neovisno o njegovim zaslugama, Strossmayera su ljudi u neposrednom kontaktu doživljavali svatko na svoj način. Taj dojam oblikovala je Strossmayerova izazovnost u idejama i njegov pomalo revolucionarni duh. Pored njega su ljudi teško mogli ostati ravnodušni. Belgijski publicist i profesor De Laveleye, na vrlo dojmljiv način, opisuje svoj susret s biskupom Strossmayerom. Doživio ga je kao nekog srednjovjekovnog sveca s asketskim, produhovljenim licem. Njegove oči, spominje on, bile su svijetle, a pogled prodoran i oduševljen. Nadalje spominje plemenitost njegova srca i veliku razumnost. Laveleye potom ističe da je Strossmayer govorio ono što misli, bez prešućivanja ili diplomatske uvijenosti, bio je on zanosan u svom izlaganju kao neko dijete, a opet razumljiv kao genij.[42] Britanski povjesničar, političar i publicist Robert William Seton-Watson se poziva na riječi talijanskog državnika Marca Minghettija, koji je dobro poznavao vodeće ljude svoga vremena, a za Strossmayera kaže: Postoje samo dvojica pred kojima sam imao dojam da pripadaju nekoj drugoj vrsti, nego mi ostali, misleći pri tome na Bismarcka i Strossmayera.[43] Možda i najljepšu pohvalu Strossmayerovom liku i djelu treba potražiti kod angloameričke spisateljice Rebecce West koja pomalo i divinizira Strossmayera, čudno je to s obzirom da se radi, ne o Hrvatici, nego o stranoj spisateljici. Za njega ona kaže: Ovo nije osoba kakvu inače znademo: tijekom cijeloga svog dugog života nije uživao potporu ni jednoga autoriteta. Kao ličnost intelektualnog integriteta, on je išao sam, pripadajući onom prividnom svijetu koji traje koliko i note Mozartovih skladbi. Njegov energizam i vitalizam nije u samoživosti, nego u sveživotnosti. Mi čekamo mračne strane Strossmayerove priče. Međutim, one ne dolaze, njih naprosto nema: on je ljubav pretpostavljao mržnji i radi tog izbora snosio je mnoge žrtve. Jedini preostali pratilac bili su mu Hrvati. Radi njih napuštao je sve druge.[44] Teško je i nabrojiti sve iza čega stoji potpis biskupa Strossmayera, ali spomenimo đakovačku katedralu, za koju je poznati papa Ivan XXIII. rekao da se nagledao lijepih građevina, a da je đakovačka katedrala najljepša crkva između Carigrada i Venecije. Ovo je on izjavio dok još nije bio papa, za jednog svog putovanja iz Sofije prema Zagrebu, jer je jedno vrijeme obnašao službu veleposlanika Svete Stolice u Bugarskoj.[45] Ovim kratkim radom nastojali smo prikazati kakav odnos je biskup Strossmayer imao prema poznatim europskim osobnostima svoga doba, te kako su ga oni doživljavali. Nema poznatijeg crkvenog povjesničara, koji se bavio događanjima na Prvom vatikanskom saboru, a da nije istaknuo veliku Strossmayerovu ulogu na Saboru. U tom smislu smo spomenuli samo neke povjesničare i njihov doživljaj biskupa Strossmayera.

Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 2/2015; ovdje nešto izmijenjen i nadopunjen.

[1] Usp. G. Martina, Storia della Chiesa. Da Lutero ai nostri giorni. III. L’età del liberalismo, Brescia, 20095., 43.

[2] Usp. N. Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, Sarajevo, 2002., 32.

[3] Usp. N. Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, 31.-33.

[4] Usp. Gregorio XVI, Mirari vos, u: Enchiridion delle encicliche, Bologna, 1998., 26.-53.

[5] Usp. G. Martina, Storia della Chiesa. Da Lutero ai nostri giorni. III. L’età del liberalismo, 196.-200.

[6] Usp. K. Schatz, Storia dei concili. La Chiesa nei suoi punti focali, Bologna, 20062., 207.-208.

[7] Usp. Pio IX, Quanta cura, u: Enchiridion delle encicliche, Bologna, 1998., 500.-545.

[8] Usp. N. Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, 131.

[9] Usp. G. Martina, Pio IX (1867 – 1878), Roma, 1990., 169.

[10] Usp. K. Schatz, Il primato del papa. La sua storia dalle origini ai nostri giorni, Brescia, 1996., 212.

[11] Usp. isto, 214.

[12] Usp. M. Pavić – M. Cepelić, Josip Juraj Strossmayer. Biskup bosansko – djakovački i srijemski god. 1850. – 1900., Đakovo, 1994., 284.

[13] Usp. R. Aubert, Il pontificato di Pio IX (1846-1878), u: A. Fliche – V. Martin, ur., Storia della Chiesa dalle origini ai nostri giorni, XXI/2, Torino, 1990.4, 502.-506.

[14] Usp. K. Schatz, Il primato del papa. La sua storia dalle origini ai nostri giorni, 213.

[15] Usp. N. Ikić, J.J.Strossmayer, papa Pio IX. i Prvi Vatikanski Sabor, u: F. Šanjek, ur., Josip Juraj Strossmayer, Zagreb, 2006., 483.

[16] Usp. G. Martina, Storia della Chiesa. Da Lutero ai nostri giorni. III. L’età del liberalismo, 276.

[17] Usp. isto, 279.-280.

[18] Usp. isto, 203.

[19] Usp. A. Šuljak, Il vescovo G. G. Strossmayer e il concilio Vaticano I, Izvadak iz doktorske dizertacije, Đakovo, 1995., 29.-32.

[20] Usp. isto, 29.-30.

[21] Usp. N. Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, 135.

[22] Usp. A. Šuljak, Biskup Josip Juraj Strossmayer i Prvi vatikanski sabor, u: I. Padovan, ur., Zbornik radova o Josipu Jurju Strossmayeru, Zagreb, 1997., 68.

[23] Usp. isto, 68.

[24] Usp. A. Šuljak, Il vescovo G. G. Strossmayer e il concilio Vaticano I, 32.-33.

[25] Usp. N. Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, 135.-136.

[26] Usp. A. Šuljak, Il vescovo G. G. Strossmayer e il concilio Vaticano I, 33.

[27] Usp. A. Šuljak, Il vescovo G. G. Strossmayer e il concilio Vaticano I, 64.

[28] Usp. A. Šuljak, Biskup Josip Juraj Strossmayer i Prvi vatikanski sabor, 67.

[29] Usp. G. Martina, Pio IX (1867 – 1878), 186.

[30] Usp. A. Šuljak, Biskup Josip Juraj Strossmayer i Prvi vatikanski sabor, 71.

[31] Usp. G. Martina, Pio IX (1867 – 1878), 183.

[32] Usp. A. Šuljak, Il vescovo G. G. Strossmayer e il concilio Vaticano I, 57.-60.

[33] Usp. G. Martina, Pio IX (1867 – 1878), 555.-557.

[34] Usp. N. Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, 135.

[35] G. D. Mansi, Sacrorum conciliorum nova et amplissima collectio, prir. J. L. Petit i J. B. Martin, sv. 50., 474.-489.

[36] Usp. A. Šuljak, Il vescovo G. G. Strossmayer e il concilio Vaticano I, 34.

[37] Usp. J. Oberški, Govori Strossmayera biskupa đakovačkog na Vatikanskom saboru god.1869. – 1870., Zagreb, 1929., 33.-37.

[38] Usp. K. Schatz, Storia dei concili. La Chiesa nei suoi punti focali, 230.

[39] Usp. A. Spiletak, Biskup J. J. Strossmayer u Vatikanskom saboru. Govori, predstavke, prosvjedi,sv. XII., Zagreb, 1929., 49.

[40] Usp. N. Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, 222.

[41] Usp. A. Šuljak, Biskup Josip Juraj Strossmayer i Prvi vatikanski sabor, 67.

[42] Usp. N. Ikić, J. J. Strossmayer i crkveno, kulturno i nacionalno jedinstvo, 14.

[43] Usp. S. Marijanović, Biskup Josip Juraj Strossmayer i ban Josip Jelačić, u: F. Šanjek, ur., Josip Juraj Strossmayer, Zagreb, 2006., 345.

[44] Usp. isto, 357.

[45] Usp. Marin Srakić, Biskup Josip Juraj Strossmayer između odbijanja i prihvaćanja, u: I. Padovan, ur., Zbornik radova o Josipu Jurju Strossmayeru, Zagreb, 1997., 17.

Mr. sc. Tadija Crnjak, asistent pri katedri crkvene povijesti na KBF-u u Đakovu