Skip to content

Biskupsko ređenje


1. Povijesni pregled


U Novom zavjetu spominju se apostoli, proroci, nadglednici (episkopoi), starješine (presbyteroi), učitelji, đakoni. Uloga i nadležnost tih službenika nisu točno određene. Nakon smrti apostola crkvene se službe polagano ustaljuju i određuju.[1] Tako, početkom 2. st. Ignacije Antiohijski (+ 110.) točno razlikuje hijerarhijske stupnjeve biskupa (episkopoi), svećenika (presbyteroi) i đakona (diakonoi). To se ustrojstvo rasprostranilo po čitavoj Crkvi:

Potičem vas da se trudite sve činiti u Božjoj slozi uz predsjedanje biskupa namjesto Boga, svećenika namjesto apostolskog zbora i meni predragih đakona kojima je povjereno otajstvo Isusa Krista.[2]

Najstariji opis biskupskog ređenja nalazimo u Hipolitovoj Traditio apostolica:

Za biskupa neka se redi onaj koga narod izabere i koji se pokaže besprijekornim. Kaže se njegovo ime, te ako se on svima svidi, neka se u nedjelju sabere narod, zbor svećenika i prisutni biskupi. Biskupi – uz suglasnost svih – polože ruke na izabranika, a svećenici sudjeluju ne čineći ništa. Svi šute i u svome srcu mole da siđe Duh Sveti. Zatim jedan od prisutnih biskupa, na zahtjev sviju, položi ruku na onoga koji prima biskupski red i moli govoreći (slijedi obrazac koji stoji i u današnjem redu biskupskog ređenja). Nakon što je (izabranik) zaređen za biskupa, svi ga pozdrave i daju mu poljubac mira jer ga je postao dostojan. Đakoni mu pruže darove, a on, polažući ruke zajedno sa svim svećenicima, zahvali govoreći: „Gospodin s vama“ (slijedi euharistijska molitva).[3]

U ovom jednostavnom obredu vidimo sljedeće elemente:

  • izabranje i pristanak od strane puka;
  • molitva u tišini dok biskup polaže ruke;
  • posvetna molitva;
  • poljubac mira i euharistijsko slavlje.

Do Sakramentara iz Verone (6. st.) nema drugih dokumenata o ređenju. U njemu nalazimo obrasce mise biskupskog ređenja te posvetnu molitvu[4] koja će biti u latinskoj Crkvi u uporabi sve do 1968. Kada su u pitanju stupnjevi svetoga reda, zanimljivo je da su u vrijeme pape Damaza (366.-384.) sedmorica rimskih đakona zastupali mišljenje da je đakonat viši od prezbiterata. Osim toga, u to se vrijeme pojavio i jedan spis, kasnije pripisan Ambroziju, u kojem se kaže da nema razlike između prezbitera i biskupa. Tu je ideju prihvatio i Jeronim. On veli da u prvoj Crkvi nije bilo razlike između biskupa i prezbitera. U Pavlovo vrijeme, veli Jeronim, ta su imena označavala iste osobe, a biskup je bio prvi u kolegiju jednakih (prezbitera). Ređenje bi bilo samo za prezbitera koji time dobiva vlast slaviti euharistiju, a istu takvu vlast ima i biskup. Razlika između prezbitera i biskupa bila bi samo u stupnju vlasti u zajednici. Samo iz poštovanja prema biskupu, tvrdi konačno Jeronim, za biskupa je pridržano polaganje ruku kod potvrde i ređenja. Takvo tumačenje prihvaća i Toma Akvinski.[5] Kad je Luther 1520. ustvrdio da je sveti red izmislio papa te da toga u prvoj Crkvi nije bilo te da je ređenje tek uvođenje u propovjedničku službu, Tridentski sabor proglašava dokument o sakramentalnosti svetoga reda, ali ne precizira razliku između svećeništva i biskupstva. Tek 1947. u dokumentu Sacramentum ordinis Pio XII. naučava da sakrament svetoga reda ima 3 stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat.[6] Osim toga, tijekom stoljeća se uvriježilo mišljenje da bi pomazanje bilo bitni dio prezbiterskog i biskupskog ređenja, što je smatrao i Toma Akvinski. U spomenutom dokumentu Pio XII. je jasno rekao da su bitni dijelovi ređenja polaganje ruku i posvetna molitva, kao što je slučaj i na kršćanskom Istoku. Posebnost pojedinačnih stupnjeva svetoga reda potvrđuje i Drugi vatikanski sabor: 

Krist kojega je Otac posvetio i poslao na svijet (Iv 10,36) učinio je preko svojih apostola dionicima svoga posvećenja i poslanstva, njihove nasljednike, to jest biskupe, koji su zakonito povjerili u različitom stupnju dužnost svoje službe različitim osobama u Crkvi. Tako crkvenu od Boga ustanovljenu službu vrše u raznim redovima oni koji se već od starine zovu biskupima, svećenicima, đakonima (LG 28). 

Novost je ovog teksta u tome što tvrdi da je od Boga ustanovljena služba koja je od starine razdijeljena na biskupe, svećenike i đakone. Dakle, ova je podjela tradicionalna, dok Tridentski sabor tvrdi da su biskupstvo, prezbiterat i ostale službe božanskog ustanovljenja. Time Drugi vatikanski sabor ostavlja otvorena vrata daljnjoj teološkoj nadogradnji.


2. Biskupsko ređenje u prethodnim pontifikalima


Obred biskupskoga ređenja u bitnom je nepromijenjen u rimskim pontifikalima od 10. st. sve do Drugog vatikanskog sabora.[7] Zanimljivo je spomenuti da je u Rimsko-germanskom pontifikalu đakonsko i prezbitersko ređenje jedno uz drugo, dok biskupsko ređenje postaje posveta (consecratio) i dolazi u onome dijelu gdje se nalazi red krunjenja kralja, jer biskup praktički postaje feudalac.

Evo pregleda obreda prema posljednjem prijesaborskom izdanju.[8]

Na samom početku mise kandidata prate dva biskupa-asistenta. Čita se apostolski nalog, a onda slijede upiti o ćudoređu i vjerovanju. Slijedi misa do evanđelja, a onda litanije svih svetih. Svi kleče, a ređenik je prostrt. Nakon toga, dok dva svećenika nad glavom ređenika drže otvorenu knjigu evanđelja, biskup posvetitelj i oba biskupa-asistenta polažu na nj ruke. Posvetitelj moli posvetnu molitvu u sklopu koje pomazuje ređenika po glavi. Novozaređeni dobiva štap i prsten. Nastavlja se misa. Na koncu novozaređeni dobiva mitru i rukavice.[9] Dok se pjeva Te Deum, on blagoslivlja puk.


3. Današnji red ređenja biskupa


Drugo izdanje Rimskog pontifikala iz 1990.[10] u nekim se elementima razlikuje od onoga prvog iz 1968.[11] U odnosnu na prethodno, novo izdanje ima bogatije uvodne napomene koje govore o važnosti biskupske službe, a redoslijed je izmijenjen. Prvo se donosi ređenje biskupa, zatim prezbitera pa đakona, dok je u starom izdanju bilo obratno. U novom izdanju se više ne govori o „glavnom posvetitelju“, nego o „glavnom zareditelju“. Dok staro izdanje veli da – ukoliko se ređenik zaređuje na području svoje biskupije – glavni zareditelj može ponuditi novozaređenom da predsjeda euharistijom, u novom se izdanju veli da to uvelike priliči. Novi pontifikal donosi umetke za sve četiri euharistijske molitve (stari samo za prvu). Nadalje, dok je u starom predviđen prethodni blagoslov biskupskih znamenja (štapa, prstena i mitre), novo izdanje veli: „Za ta znamenja osim za palij ne traži prethodni blagoslov, jer se predaje u samom obredu ređenja“.[12] Konačno, novi obred donosi formulu prigodom predaje mitre, dok se prema starom pontifikalu predavala bez riječi. Donosimo red prema novom Pontifikalu.

Biskupsko ređenje se ima slaviti nedjeljom ili blagdanom uz nazočnost što većeg broja vjernika. To nije samo radi izvanjske svečanosti, nego zato što puk treba sudjelovati. Uz biskupa – glavnog posvetitelja – trebaju biti barem još druga dva biskupa – sureditelja. Kandidata za ređenje trebaju pratiti dva prezbitera. Dolikuje da svi biskupi i svećenici uzmu udjela u koncelebraciji.

Himan, upiti i čitanje apostolskog naloga. Ređenje počine poslije evanđelja. Stojeći se pjeva himan O dođi Stvorče, Duše Svet ili koji drugi prikladan himan. Jedan od svećenika u ime mjesne Crkve traži biskupsko ređenje, a glavni posvetitelj pita za apostolski nalog, koji onda bude naglas pročitan.

Nagovor. Biskupu zareditelju stoji u obredniku na raspolaganju nagovor koji on može govoriti „ovim ili sličnim riječima“. U njemu se polazi od poslanja dvanaestorice: biskupi su nasljednici apostola, te u njima sam Krist ostvaruje svoju trostruku službu prema svojemu stadu. Biskup u isto vrijeme treba imati ljubavi i za druge Crkve.

Upiti i davanje obećanja. Biskup zareditelj pita izabranika, je li spreman vršiti službu na upravo izloženi način, a on daje obećanja o vršenju službe do smrti, o propovijedanju evanđelja, o čuvanju poklada vjere, o poštivanju kolegijaliteta i vjernosti Petrovu nasljedniku, o očinskoj brizi za svećenike, đakone, siromahe, zabludjele; te, konačno, o spremnosti da moli za svoje stado.

Litanije svih svetih. Dok se mole litanije izabranik je prostrt, a ostali kleče. Biskup posvetitelj zaključuje litanije molitvom.

Polaganje ruku i posvetna molitva. Biskup zareditelj, biskupi suzareditelji te svi ostali biskupi šutke polažu ruke na izabranika. Zatim dva đakona drže nad ređenikovom glavom otvoreno evanđelje (sve do konca posvetne molitve). Ovaj obred potječe iz Sirije (4. st.) i označava silazak Duha Svetoga koji je prisutan u znaku evanđelistara. Umjesto dosadašnje posvetne molitve, preuzete iz Veronskog sakramentara, koja uvelike donosi starozavjetne slike biskupske službe, uvrštena je Hipolitova posvetna molitva, koja je u uporabi u istočnim patrijarhatima Aleksandriji i Antiohiji. Ova je molitva puno bogatija od dosadašnje, usto njezino uvrštavanje ide i u prilog ekumenizmu. Međutim, vjerojatno bi još bolje bilo da se sastavila nova posvetna molitva na osnovu prebogatih tekstova Drugog vatikanskog sabora. Evo sadašnje molitve:

Bože, Oče Gospodina našega Isusa Krista, Oče milosrđa i Bože svake utjehe, ti u visinama stanuješ i gledaš ponizne i poznaješ ih i prije nego postanu. Svojom milosnom riječju dao si u svojoj Crkvi pravila: ti si od iskona predodredio rod pravednika počevši od Abrahama, ti si prvake i svećenike postavljao i svetišta svoga nisi ostavljao bez službe, tebi se od početaka svijeta svidjelo proslavljati se u onima koje si odabrao.

A sada izlij na ovog izabranika onu moć koja je od tebe – Duha vodstva, kojega dade ljubljenom Sinu svome Isusu Kristu, a on ga darova svetim apostolima, koji sazdaše Crkvu po pojedinim mjestima kao tvoje svetište, na slavu i neposrednu hvalu imena tvojega.[13]

Podaj, Oče, poznavaoče srdaca, ovom svome sluzi kojeg si izabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i da besprijekorno vrši službu vrhovnog svećeništva služeći ti danju i noću, da neprestano umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve. Daj da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast otpuštati grijehe po tvojem nalogu; da dijeli službe po tvojoj zapovijedi i razrješuje sve okove vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome Isusu Kristu, po kojemu tebi slava i čast s Duhom Svetim u svetoj Crkvi, sada i u vijeke vjekova.[14]

Slijede nadopunjavajući obredi.

Pomazanje krizmenim uljem po glavi. Ovo je umetnuto u 8. st. u franačko-galskom području, a oslanja se očigledno na starozavjetnu simboliku pomazivanja kraljeva i svećenika (i proroka). Danas ono simbolizira dioništvo u Kristovu svećeništvu. Potom biskup zareditelj kaže: „Bog koji te učinio dionikom Kristovog vrhovnog svećeništva, izlio na te otajstvenu pomast i dao da donosiš rod duhovnog blagoslova.“

Predaja evanđelistara uz riječi: „Primi evanđelje i propovijedaj riječ Božju sa svom strpljivošću i poukom.“

Predaja prstena uz riječi: „Primi prsten, znak vjere: i neokrnjeno štiti Božju zaručnicu, svetu Crkvu, neustrašivom vjerom urešen.“

Predavanje palija (za metropolite): „Primi palij, uzet s groba blaženoga Petra. Predajem ti ga u ime rimskog biskupa, pape I., kao znak metroplitske vlasti, da se njime služiš unutar granica svoje crkvene pokrajine. Neka ti bude znak jedinstva, potvrda zajedništva s Apostolskom stolicom, veza ljubavi i poticaj jakosti.“

Predaja mitre uz riječi: „Primi mitru i neka u tebi blista sjaj svetosti te, kad se pojavi prvak pastira, mogneš primiti neuveli vijenac slave.“[15]

Predaja pastirskog štapa uz riječi: „Primi štap, znak pastirske službe, i pazi na svekoliko stado u kojem te Duh Sveti postavi za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.“[16]

Dovođenje do katedre. Ako je ređeniku dotična crkva vlastita, onda ga biskup zareditelj odvede do katedre, a ako ne, onda mu biskup posvetitelj ponudi prvo mjesto među koncelebrantima.

Slijedi misa s prinosom darova. Nakon popričesne molitve pjeva se Tebe, Boga, hvalimo, a za to vrijeme novozaređeni biskup biva vođen kroz crkvu gdje narodu dijeli blagoslov. Nakon toga on može održati kratki nagovor, a na koncu podjeljuje svečani biskupski blagoslov.

Zaključimo. U odnosnu na stari obred, u važećem se obredu ističe plemenita jednostavnost, pri čemu se naglašava važnost polaganja ruku i posvetne molitve kao bitnih dijelova ređenja, dok se ostali obredi shvaćaju kao nadopunjavajući. Nadalje, biskupsko se ređenje više ne naziva posvećenjem, koje se i svojim znakovima (pomazanjem) i svojim smještajem u starim pontifikalima donedavno suviše dovodilo u vezu s pomazanjem kraljeva, pri čemu se onda na biskupa gledalo kao na „crkvenog kneza“. No, s druge strane, jasno je rečeno da je biskupski red treći stupanj svetoga reda, pri čemu se jasno razlikuje od prezbiterskog.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 3/2018.


[1] Za povijesni pregled usp. M. RIGHETTI, Storia liturgica, 4. Sacramenti. Sacramentali, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 352-370.421-445; F. BROVELLI, Ordine e ministri, u: A. J. CHUPUNGCO (ur.) Anamnesis. 3/1 La liturgia, i sacramenti: teologica e storia delle celebrazioni, str. 251-260.269.-274.290-294; D. KNIEWALD, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 297.299.

[2] IGNACIJE ANTIOHIJSKI, Pismo Magnežanima, VI, u: Apostolski oci I. Ignacije Antiohijski: Pisma. Polikarp: Poslanica Filipljanima. Polikarpovo mučeništvo, Verbum, Split, 2010., stgr.55.

[3] BOTTE (prir.), B., Traditio apostolica,3 (Liturgiegeschichtliche Quellen und Forschungen, 39), Münster, 1963; Ippolito di Roma, La tradizione apostolica, 3. Introduzione, traduzione e note a cura di Rachele Tateo, Edizioni Paoline, Roma, 1979., str. 59-60.

[4] Usp. L. C. MOHLBERG, (prir.), Sacramentarium Veronense, Herder editrice e libreria – Roma, 1978., br. 947. Ista se molitva javlja u Gelazijevu sakramentaru (br. 769-771) kao i u Grgurovom (br. 23a-23b).

[5] Usp. F. COURTH, Sakramenti. Priručnik za teološki studij i praksu, Đakovo, 1997., str.440.; A. ADAM, uvod u katoličku liturgiju, HILP, Zadar, 1993., str,.214.; T. CENTI, Introduzione, u: TOMMASO D’AQUINO, Somma teologica. Testo latino e italiano, (prir. T. CENTI – A. URRU) Edizioni Studio domenicano, 30, Bologna, 1985., str. 207-210.

[6] U istom dokumentu Pio XII. jasno veli da su bitni elementi u sva tri ređenja polaganje ruku i posvetna molitva. Usp. PIO XII., Apostolska konstitucija „Sacramentum ordinis“, 30. studenoga 1947., u: H. DENZINGER – P. HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2022. br. 3857-3861.

[7] Usp. C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le Pontifical Romano-Germanique du dixième siècle. Le Texte I. ordo LVI-LXVII, Biblioteca apostolica Vaticana, 1963., str. 194-240.; M. ANDRIEU, Le Pontifical Romain au moyen-âge. Tome I. Le Pontifical Romain du XIIe siècle, ordo X, Biblioteca apostolica vaticana, 1940 (fototipsko izdanja 1964.), str. 138-152; M. ANDRIEU, Le Pontifical Romain au moyen-âge. Tome III. Le Pontifical de Guillaume Durand, ordo XIV, Biblioteca apostolica vaticana, 1940. (fototipsko izdanja 1965.), str. 374-393.

[8] Pontificale Romanum. Pars prima, Typis Polyglottis Vaticanis, 1962., str. 60-88. Obred je istovjetan prvom izdanju poslije Tridentskog sabora: Usp. Pontificale Romanum. Editio princeps (1595-1596). Edizione anastatica, Introduzione e Appendice a cura di M. SODI, A. M. TRIACCA, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 1997., str. 83-124.; originalna paginacija 76.-117.

[9] Vezano uz rukavice, evo jedne zanimljivosti. Prsten je stavljao na rukavice. Međutim, kada bi u obredu biskup morao skinuti rukavice, onda bi on svoj prsten smanjio malom polugicom, da ga može staviti na goli prst. Tako se isti prsten mogao nositi bez rukavica i s rukavicama. Ta je polugica bila majstorsko iznašašće prijašnjih zlatara.

[10] Pontificale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II renovatum, auctoritate Pauli PP. VI. editum, Ioannis Pauli PP. II cura recognitum. De ordinatione episcopi, presbyterorum et diaconorum. Editio typica altera. Typis Polyglottis Vaticanis, 1990., str. 4-52. Usp. Hrvatsko izdanje: Rimski pontifikal prerađen odlukom Svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, objavljen vlašću pape Pavla VI., preuređen brigom pape Ivana Pavla II., Ređenje biskupa, prezbitera i đakona, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2000. (= RP 2000).

[11] Pontificale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II renovatum, auctoritate Pauli PP. VI. promulgatum. De ordinatione diaconi, presbyteri et episcopi. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1990., str. 62-79. Usp. hrvatsko izdanje: Rimski pontifikal obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Pavla VI. Službe u Crkvi; Ređenja; Posvete; Zavjetovanja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., str. 97-111.

[12] RP 2000, br. 28f, str. 24.

[13] Ovaj se odlomak smatra bitnim i izgovaraju ga si biskupi zareditelji, tišim glasom, da bi se jasnije čuo glas biskupa glavnog zareditelja.

[14] RP 2000., str. 36-37.

[15] Mitra bi trebala predstavljati svjetlost koju je isijavalo Mojsijevo lice (usp. Michelangelov kip Mojsija!).

[16] Usp. Pavlov oproštajni govor starješinama Crkve u Miletu (Dj 20,28).

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Prezbitersko ređenje 1. Prezbitersko ređenje prema najstarijim izvorima U Rimu su prezbiteri od samih početaka bili prvi biskupovi suradnici i zamjenjivali ...
Đakonsko ređenje Đakonska služba, kao služba svetoga reda, u počecima Crkve bila je stalna služba, kao što je to i danas slučaj na Istoku, gdje u bogoslužju đa...
Liturgijske službe: sadašnje stanje i perspektive... 1. Povijesni osvrt a) Novozavjetna svjedočanstva Pavao spominje tri službe u Crkvi. Veli: „Neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apo...
Službe i redovi: subđakonat 1. Povijest Subđakonat se u počecima smatrao nižim redom. On po sebi ipak nije stupanj svetoga reda, što se vidi iz toga, da biskup na ...
Službe i redovi: akolitat 1. Povijest Akolit (grčki akolouthos, latinski sequens – pratitelj) je liturgijski službenik koji se postavlja za pomoć prezbiteru i đa...