Skip to content

Biti učenici Božji – razmišljanje uz 19. nedjelju kroz godinu (B)

2


Više puta, dok je naš Gospodin naviještao riječ Božju poučavajući svoje sunarodnjake i suvremenike nauku Božjemu, znalo se dogoditi da slušatelji odbace one što je govorio. Naime, često su imali poteškoću razumjeti sadržaj onoga što je govorio, pa su onda iskazivali sumnju i nedoumicu, te su se onda i opirali riječima pouke izrečenima za njihovu izgradnju. Nije baš uvijek lako razumjeti zašto se to tako događalo, a i događa, jer su ljudi ostali isti premda su se vremena promijenila. U današnjem evanđeoskom odlomku možda se iz Isusovih riječi nazrijeva može iščitati uzrok njihovoj zlovolji i odbijanju njegove svete riječi. Po svemu sudeći oni su razmišljali potpuno i samo ljudski, što nije bilo dovoljna pretpostavka da bi ga razumjeli. Između njega i njih se nije razvio istinski odnos učitelj – učenik, nego je ostajala stanovita zadrška koju je bilo teško ukloniti i jaz koji je bilo teško premostiti. Štoviše, Isus je bio uvjeren da je njihova zadrška nastala zato što nisu s Bogom razvili odnosslušanja, posluha i učenja, te se nisu niti do kraja prepuštali njemu i njegovu nauku koji su po vjeri trebali usvajati i prihvaćati. Jer da su istinski živjeli od Boga i dali se voditi njegovim nadahnućima, onda bi ih Otac doveo do njega i s lakoćom bi usvajali njegove riječi i oduševljeno živjeli od njegova nauka, te bi onda i razumjeli što je htio reći kad je govorio da je kruh koji je s neba sišao.

Stoga u današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje jasnu poruku svojim sugovornicima, a ona ostaje valjana i nama, jer i mi teško uspostavljamo odnos s Bogom kao sa svojim učiteljem, premda živimo u svijetu u kojem je školstvo dovedeno do vrlo visokih razina pouke i stručnog savršenstva. Međutim, školstvo je uvijek pretpostavljalo i pretpostavlja pouku o jednom dijelu ili isječku života, dok je, uza sve škole, čovjek ipak ostajao prepušten samome sebi kad je trebao naučiti što je život kao takav i koja je njegova istinska vrijednost. Dok za druge sastavne elemente života čovjek prihvaća da ga uči učitelji, dotle ne dopušta tako lako da ga netko drugi uči životu, pogotovo ako se radio Bogu. Zato se čovjek počesto postavlja samodostatno, bilo kad treba razumjeti neku istinu o Bogu ili istinu o svome životu kao takvome, teško prihvaćajući izići iz okvira vlastitoga iskustva. Nerado se odriče svojih ljudskih kriterija shvaćanja kako bi mjesto ustupio Božjem nauku i Božjoj istini. Na taj način ne dopušta Bogu ono što dopušta zemaljskim učiteljima kad ga poučavaju stručne školske i znanstvene discipline. Posljedica toga je da ostaje zatvoren u svoja ljudska obzorja i vidike, jer nije dopustio Bogu da mu ih proširi i uvede ga u dosljednije i sveobuhvatnije promatranje stvarnosti. Umjesto da dopusti Bogu da mu ukaže na logičke pogreške u razmišljanju i da ga oslobodi zabluda u koje pri tome upadne dok razmišlja o životu, on uporno ide po svome. Umjesto da izbjegne i da ne ponavlja pogrješke drugih ljudi, on radije voli i griješiti nego povjerovati Bogu živome i vjerujući jasno kročiti sigurnim putem.

A kad bi samo malo temeljitije razmislio o životu, onda bi uvidio da mu treba vješt i stručan učitelj koji će ga uputiti u njegove dubine i koji će mu otkriti obzorja vječnosti. A za takav nauk ljudski učitelji su i sami neupućeni i nesavršeni, neiskusni i ograničeni. Zato lako padne u zabludu onaj tko dopusti da ga vode ljudski učitelji i da ga u spoznaju Boga i života uvode ljudskim kriterijima, kad sam život kao takav, a napose onaj ljudski, nosi božanska obilježja. Zabludi je podložan i najdobronamjerniji um, pa i onda kad se ne radi o nerazumnom ili nerazumskom mišljenju ili biranju. Stvarnu istinu o životu može znati samo Bog. On koji je izvor života postaje jedinim učiteljem njegovih stvarnih vrijednosti i neprocjenjive ljepote. Na žalost, mnogi se, dok pokazuju snagu svoga razuma pozivaju i na samoga Boga, ali ne razmišljaju Božjom glavom. Hvale se vlastitim osjećajima, ali ne ljube Božjim srcem. Pričaju o nadahnuću, ali nisu nadahnuti njegovim Duhom. Tijekom života slušaju tolike pouke, ali ne slušaju riječi Boga kao svoga učitelja. Ponosni su na vlastiti hod, ali ne idu Božjim putovima. Diče se oštrim vidimo i pogledom, ali ne gledaju svojim očima Božje lice niti promatraju svijet i život njegovim očima. Hvale se vlastitim djelima, ali ne čine djela Božja. Svakodnevno provede mnogo vremena misleći, ali ne misli Božje misli. Stvaraju viziju života i sanjaju novi svijet, ali nemaju Božja viđenja niti sanjaju Božje sne.

Kad vidimo tolike nelogičnosti i nepravilnosti kojima je podložan ljudski život, onda shvatimo koliko je važno dati se poučiti. Ali ne samo od ljudi, nego prije svega od Boga živoga. Stoga je najvažnija stvar da s Bogom uspostavimo doista ozbiljan odnos učenik – učitelj, to jest da od naših ljudskih kriterija i uvjerenja koja stječemo na temelju ljudskog znanja, ljudskih stavova i vlastitog iskustva, prijeđemo na slušanje Boga. Nasušna je potreba da postanemo iskreni učenici Božji koji usvajaju njegovu svetu i nepogrješivu riječ života. Zato Isus u današnjem odlomku podsjeća da su već proroci navijestili kako će svi biti učenici Božji. A biti učenik Božji, kako tumači Isus, znači dati se poučiti slušajući Oca, što se postiže istinskom iskrenom vjerom. Uostalom, Bog i nije ništa drugo želio od svoga naroda tijekom cijele povijesti, a ne traži ni danas od nas, nego da budemo njegovi učenici koji od njega uče umijeće života. On je bio Bog koji je kao Otac povlačio za sobom svoj narod na put života. On je kao Otac bio učitelj jer je učio istini spasenja one koji su se otvarali i kao djeca prihvaćali njegovu svetu riječ. Dopustimo stoga i mi Ocu da nam bude istinski učitelj. Neka nas privuče sebi svojom božanskom snagom i neka nas pouči otvoriti se njegovu djelovanju u nama koje nas ispunja božanskim životom. Držimo se Očeve pouke kako bismo potom mogli prihvatiti ne samo Oca nego i Sina prema kojem nas Otac usmjerava i privlači. A mi mu nastojmo vjerovati i blagovati ga kao euharistijski kruh kako bismo imali obećani i žuđeni život vječni.

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Mrmljati protiv Boga – razmišljanje uz 19. n... Riječi današnjega Evanđelja (Iv 6, 41-51) otkrivaju nam jednu raspravu u kojoj se našao naš Gospodin nakon što je umnožio kruhove i ribe i nah...
19. nedjelja kroz godinu (B) – homilija Uvod i pokajnički čin Roditeljima osobito teško pada kada se njihova mala ili velika djeca međusobno svađaju. Ta oni su braća i sestre....
19. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Mi zapravo nismo ni svjesni koliko smo krhki. Ne samo u tijelu koje ima svoja ograničenja, nego i u duhu i duši. ...
19. nedjelja kroz godinu (B) 1Kr 19,4-8 Prorok Ilija jest „otac“ biblijskog proroštva, prorok Ilija. On je, za razliku od Samuela koji je uvodio novi politički sust...
19. nedjelja kroz godinu (B) – komentar evan... Ja sam kruh živi koji je s neba sišao Iv 6,41-51 Židovi nato mrmljahu protiv njega što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« G...