Skip to content

Blago čovjeku koga Bog kara: On ranjava, ali i ranu povija i zacjeljuje


Knjiga Jobova nas uči da je blago onomu čovjeku koga Bog kara, jer On ranjava, ali i ranu povija, udara, ali i svojom zacjeljuje rukom (usp. Job 5,17-18). Koliko god nam se te riječi mogu činiti nerazumljivima, a možda i nerazumnima, u njima se ocrtava u svoj ljepoti Božja pedagogija odgajanja, kako pojedinaca, tako i cijelih naroda.

Roditelji to vjerojatno mogu lakše razumjeti. Onaj, naime, tko ima djecu, i tko na tu svoju djecu gleda kao na dar Božji, svakako će htjeti učiniti sve što može da ih odgoji tako da ona danas-sutra postanu dobri  ljudi, da razumiju značenje vjere i Božje ljubavi u svomu životu, te da tako jednom izgrađeni i sami nastave prenositi one vrijednosti svojim potomcima kojima su ih učili njihovi roditelji. I zato, onaj tko želi takvo dobro svomu djetetu, ne će se praviti ni slijep ni gluh na dječje nepodopštine i zloće, ne će pustiti da ono samo dođe do svoje pameti, kako to češće preporučuje suvremena pedagogija, nego će ga odgajati stegom, na način da, kao i Bog, dijete kara, ali mu isto tako svaku ranu povija i svojom ju rukom zacjeljuje.

Tako odgajano i tako odgojeno dijete, koje je životno iskusilo značenje roditeljske stege i kazne u ljubavi, ako ne i odmah, ako i ne kroz dugi niz godina, kad-tad će zacijelo, u dubokoj zahvalnosti, shvatiti koliko mu je to pomoglo u životu da se oblikuje kao čovjek. Kad-tad će zaključiti da su mu roditelji činili dobro i poradi toga će ih blagoslivljati. Poznate su i životno iznimno značajne one riječi kada sin (ili kći) konačno sam sebi i drugima priznajući sve svoje ludosti kaže: A govorio je lijepo meni moj ćaća… (A govorila je lijepo meni moja mater…) I što je to ludovanje u životu bilo veće, što je bilo veće preziranje roditeljskih opomena, toliko će i žal za propuštenim prihvaćanjem takvih dobronamjernih savjeta biti veća, kao i bol zbog odbacivanja tolike roditeljske ljubavi i požrtvovnosti. Zorno nam o tome govori prispodoba o Dobrom Ocu, dok ocrtava krajnju nerazumnost i okorjelost mlađega sina, a koji se nije otrijeznio i nije uvidio očevu dobrotu sve dok ga vlastite životne ludosti nisu natjerale da sa svinjama jede napoj.

A ako takvu uzvišenost roditeljskoga odgoja u stezi možemo prepoznati u našim ljudskim životnim prilikama, kolike li se tek uzvišenosti može pronaći u Božjemu karanju i Božjemu zacjeljivanju rana. Ako li roditelji žele samo dobro svomu djetetu, i poradi toga dobra ga odgajaju tako da to dobro jednom može i samo prepoznati i dalje širiti, koliko li nam tek Bog želi dobro, kako to lijepo i piše u Svetomu pismu: Tvojem te dobru učim, vodim te putem kojim ti je ići  (Iz 48, 17b). Drugim riječima, a i to prekrasno ocrtava sva starozavjetna povijest, izvor svakoga bola, osobnoga i narodnoga, u tome je što tu i toliku Božju ljubav ne vidimo, ne priznajemo i ne prihvaćamo. Ne vidimo tako često ni ljepotu stvorenoga svijeta, toliku silnu veličanstvenost prirode koja svjedoči o uzvišenosti njezina Stvoritelja, ne vidimo ljepotu i veličanstvenost dara života, ni svoga ni tuđega, onoga Daha i Duha kojega je u nas udahnuo darujući nam tako dio samoga sebe, do mjere da se možemo zvati i da jesmo djeca Božja, ne vidimo ni bezgraničnu Ljubav koja ide do samooplijenjenja, do predanja vlastitoga Sina za nas ovakve tvrdokorne i nezahvalne kakvi jesmo, ne vidimo da su nam na određeni način, kao i svetomu Stjepanu, otvorena nebesa i da doista možemo već sada očima srca vidjeti slavu Božju, ako hoćemo, a kako onda da vidimo i da se nadamo onomu o čemu će sveti Pavao reći da oko nije vidjelo, uho nije čulo i ljudsko srce nije pomislilo na ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube (usp. 1 Kor 2,9).

S jedne, dakle, strane stoji Bog koji nas jedino želi privući k sebi, da shvatimo i prihvatimo da sve što On u svojoj neizmjernoj ljubavi čini, čini za naše dobro, da doista osjetimo svu milinu života u zajedništvu s njim, a s druge strane stojimo mi – i slijepi i gluhi i nijemi na te Božje pozive i njegove milosne konopce kojima nas hoće privući u svoj zagrljaj. Hladni, nezahvalni, a nerijetko i ogorčeni, jer ne samo da ne vidimo što sve Bog za nas čini, nego smo ga spremni gledati kao onoga koji ugrožava našu slobodu, onoga koji je odgovoran za nepravde, nevolje i bijedu u svijetu, pa mu tako vrlo često izravno ili neizravno okrećemo leđa. Ili smo jednostavno nezainteresirani i razmišljati o Bogu. Baš kao i starozavjetni narod, koji se toliko puta zamamio za tuđim bogovima, vjerujući da od njih dolazi i mir narodu i mir u srcu, a svoga je Boga – Onoga jedinoga koji Jest, Boga nad bogovima – zaboravio i odbacio. Isto činimo i mi. I kao narod i kao pojedinci. Zaboravljajući i odbacujući tako Boga, zaboravljamo i odbacujemo njegov Zakon, srž onih zapovijedi preko kojih nas našem dobru uči.

Stoga, vjerojatno malo što može tako istinski uzdići iskrenu dušu, pa i cijeli narod, kao onda kada shvatimo i sami sebi priznamo da smo, zbog zanemarivanja i odbacivanja Božjih zapovijedi, zaslužili Božje karanje, jer upravo po tom shvaćanju i priznavanju osjećamo taj božanski melem koji sam Spasitelj stavlja na ranu i svojom ju rukom zacjeljuje. To je ono milosno shvaćanje koje je toliko lijepo zabilježeno u Staromu zavjetu, kao kad je npr. narod nakon preteškoga pedesetogodišnjega babilonskoga ropstva, bez svoje Domovine, bez svoga Hrama i bez Božjega prebivališta, štoviše sa znanjem i sviješću da mu je i sveto posuđe iz njega opljačkano, obeščašćeno i bačeno u hram poganskomu bogu, konačno po odluci perzijskoga kralja mogao poći nazad u Jeruzalem, graditi novi Hram i bez straha slaviti svoga Boga. Koliko je to bio potresan trenutak i koliko su jasno shvatili značenja Božjega karanja i zacjeljivanja rana, vidljivo je u činjenici da su bili kao jedan čovjek dok su slušali književnika Ezru i levite, koji su im čitali i tumačili Mojsijev Zakon (usp. Neh 8,1- 12). Jasno im je bilo, kristalno jasno im je bilo da su sami krivi za sve zlo što im se dogodilo, jer su okrenuli Bogu leđa i prezreli njegov Zakon. Zato su u tolikoj potresenosti, dubokoj tuzi i istovremeno istinskoj radosti jer su ponovno postali svjesni ljepote Zakona, i mogli uskliknuti: Da, pravedan je Gospod, Bog naš! Ali nama – nama treba da se danas zacrvene od stida obrazi, nama i ocima našim (Bar 2,8).

I nama danas treba da se od stida zacrvene obrazi, i cijelomu narodu i svakomu pojedinačno. Blago, dakle, nama ako nam je teško, ako osjećamo duboku težinu i nepravdu društvenih i političkih odnosa, ako osjećamo mučnu zarobljenost i potčinjenost u vlastitoj domovini, i u vlastitoj duši, jer sve to samo znači da nas Bog našem dobru uči. A naučit ćemo se tomu dobru tek onda kada nam se iskreno zacrvene obrazi od stida i kada nehinjeno priznamo da smo i u svom životu i u svom narodu zaboravili na Boga, zaboravili na njegove zakone i poklonili se nekim suvremenim lažnim bogovima, koji su ljudskih ruku djelo: usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju, nosnice imaju, a ne mirišu (usp. Ps 115,4-6).

I zato, blago čovjeku i blago narodu kojega Bog kara, jer On istina ranjava, ali i tu ranu povija i zacjeljuje. I zato blago svakomu tko razumije ove Božje riječi izrečene na usta proroka Izaije: O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi! Potomstva bi tvojeg bilo kao pijeska, a poroda utrobe tvoje kao njegovih zrnaca! Nikad ti se ime ne bi zatrlo niti izbrisalo preda mnom! (Iz 48,18-19).

No, nismo pazili na Božje zapovijedi, nego smo se vrlo često dali potčiniti zavodljivosti današnjih bogova, ali zato nam je Bog dao Milost na Milost – svoga Sina Jedinorođenca, da svatko tko u njega vjeruje ima život vječni (usp. Iv 3,16). I zato još jednom, blago nama kada nas Bog kara, jer nam Križem svoga Sina rane iscjeljuje!

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Na svetost pozvani Kakvi smo mi kršćani ljudi? Imamo na tisuće ciljeva koji nisu daleko od zemlje, uspjeha, novca, karijere. Koji je to cilj mojeg života kao krš...
Čemu nas uči Marija u doba krize identiteta? Nalazimo se u „Marijinom“ mjesecu svibnju u kojemu s posebnim žarom srca „Izabranoj od žena“ dajemo dužnu hvalu za njenu suradnju u dinamizmu ...
O stanju liturgijske glazbe u našim župama Ovim osvrtom želim pokazati kakvo nam je stanje liturgijske glazbe i liturgije u našim župama i kako ona, nažalost, pridonosi veoma suptilno (...
Postoje li dva života… Većina kršćana govori da nam je Bog podario dva života: ovaj ovdje i drugi na nebu nakon smrti. Koliko stvarno života imamo? Ima li razlike i...
Uskrsnuće Kristovo O uskrsnuću Kristovu govorimo jezikom vjere, manje jezikom iskustva. To je stvarnost koja nadilazi naše poimanje, spoznaju. Uskrsnuće Kristovo...