Skip to content

Blago čovjeku koga Bog kara: On ranjava, ali i ranu povija i zacjeljuje


Knjiga Jobova nas uči da je blago onomu čovjeku koga Bog kara, jer On ranjava, ali i ranu povija, udara, ali i svojom zacjeljuje rukom (usp. Job 5,17-18). Koliko god nam se te riječi mogu činiti nerazumljivima, a možda i nerazumnima, u njima se ocrtava u svoj ljepoti Božja pedagogija odgajanja, kako pojedinaca, tako i cijelih naroda.

Roditelji to vjerojatno mogu lakše razumjeti. Onaj, naime, tko ima djecu, i tko na tu svoju djecu gleda kao na dar Božji, svakako će htjeti učiniti sve što može da ih odgoji tako da ona danas-sutra postanu dobri  ljudi, da razumiju značenje vjere i Božje ljubavi u svomu životu, te da tako jednom izgrađeni i sami nastave prenositi one vrijednosti svojim potomcima kojima su ih učili njihovi roditelji. I zato, onaj tko želi takvo dobro svomu djetetu, ne će se praviti ni slijep ni gluh na dječje nepodopštine i zloće, ne će pustiti da ono samo dođe do svoje pameti, kako to češće preporučuje suvremena pedagogija, nego će ga odgajati stegom, na način da, kao i Bog, dijete kara, ali mu isto tako svaku ranu povija i svojom ju rukom zacjeljuje.

Tako odgajano i tako odgojeno dijete, koje je životno iskusilo značenje roditeljske stege i kazne u ljubavi, ako ne i odmah, ako i ne kroz dugi niz godina, kad-tad će zacijelo, u dubokoj zahvalnosti, shvatiti koliko mu je to pomoglo u životu da se oblikuje kao čovjek. Kad-tad će zaključiti da su mu roditelji činili dobro i poradi toga će ih blagoslivljati. Poznate su i životno iznimno značajne one riječi kada sin (ili kći) konačno sam sebi i drugima priznajući sve svoje ludosti kaže: A govorio je lijepo meni moj ćaća… (A govorila je lijepo meni moja mater…) I što je to ludovanje u životu bilo veće, što je bilo veće preziranje roditeljskih opomena, toliko će i žal za propuštenim prihvaćanjem takvih dobronamjernih savjeta biti veća, kao i bol zbog odbacivanja tolike roditeljske ljubavi i požrtvovnosti. Zorno nam o tome govori prispodoba o Dobrom Ocu, dok ocrtava krajnju nerazumnost i okorjelost mlađega sina, a koji se nije otrijeznio i nije uvidio očevu dobrotu sve dok ga vlastite životne ludosti nisu natjerale da sa svinjama jede napoj.

A ako takvu uzvišenost roditeljskoga odgoja u stezi možemo prepoznati u našim ljudskim životnim prilikama, kolike li se tek uzvišenosti može pronaći u Božjemu karanju i Božjemu zacjeljivanju rana. Ako li roditelji žele samo dobro svomu djetetu, i poradi toga dobra ga odgajaju tako da to dobro jednom može i samo prepoznati i dalje širiti, koliko li nam tek Bog želi dobro, kako to lijepo i piše u Svetomu pismu: Tvojem te dobru učim, vodim te putem kojim ti je ići  (Iz 48, 17b). Drugim riječima, a i to prekrasno ocrtava sva starozavjetna povijest, izvor svakoga bola, osobnoga i narodnoga, u tome je što tu i toliku Božju ljubav ne vidimo, ne priznajemo i ne prihvaćamo. Ne vidimo tako često ni ljepotu stvorenoga svijeta, toliku silnu veličanstvenost prirode koja svjedoči o uzvišenosti njezina Stvoritelja, ne vidimo ljepotu i veličanstvenost dara života, ni svoga ni tuđega, onoga Daha i Duha kojega je u nas udahnuo darujući nam tako dio samoga sebe, do mjere da se možemo zvati i da jesmo djeca Božja, ne vidimo ni bezgraničnu Ljubav koja ide do samooplijenjenja, do predanja vlastitoga Sina za nas ovakve tvrdokorne i nezahvalne kakvi jesmo, ne vidimo da su nam na određeni način, kao i svetomu Stjepanu, otvorena nebesa i da doista možemo već sada očima srca vidjeti slavu Božju, ako hoćemo, a kako onda da vidimo i da se nadamo onomu o čemu će sveti Pavao reći da oko nije vidjelo, uho nije čulo i ljudsko srce nije pomislilo na ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube (usp. 1 Kor 2,9).

S jedne, dakle, strane stoji Bog koji nas jedino želi privući k sebi, da shvatimo i prihvatimo da sve što On u svojoj neizmjernoj ljubavi čini, čini za naše dobro, da doista osjetimo svu milinu života u zajedništvu s njim, a s druge strane stojimo mi – i slijepi i gluhi i nijemi na te Božje pozive i njegove milosne konopce kojima nas hoće privući u svoj zagrljaj. Hladni, nezahvalni, a nerijetko i ogorčeni, jer ne samo da ne vidimo što sve Bog za nas čini, nego smo ga spremni gledati kao onoga koji ugrožava našu slobodu, onoga koji je odgovoran za nepravde, nevolje i bijedu u svijetu, pa mu tako vrlo često izravno ili neizravno okrećemo leđa. Ili smo jednostavno nezainteresirani i razmišljati o Bogu. Baš kao i starozavjetni narod, koji se toliko puta zamamio za tuđim bogovima, vjerujući da od njih dolazi i mir narodu i mir u srcu, a svoga je Boga – Onoga jedinoga koji Jest, Boga nad bogovima – zaboravio i odbacio. Isto činimo i mi. I kao narod i kao pojedinci. Zaboravljajući i odbacujući tako Boga, zaboravljamo i odbacujemo njegov Zakon, srž onih zapovijedi preko kojih nas našem dobru uči.

Stoga, vjerojatno malo što može tako istinski uzdići iskrenu dušu, pa i cijeli narod, kao onda kada shvatimo i sami sebi priznamo da smo, zbog zanemarivanja i odbacivanja Božjih zapovijedi, zaslužili Božje karanje, jer upravo po tom shvaćanju i priznavanju osjećamo taj božanski melem koji sam Spasitelj stavlja na ranu i svojom ju rukom zacjeljuje. To je ono milosno shvaćanje koje je toliko lijepo zabilježeno u Staromu zavjetu, kao kad je npr. narod nakon preteškoga pedesetogodišnjega babilonskoga ropstva, bez svoje Domovine, bez svoga Hrama i bez Božjega prebivališta, štoviše sa znanjem i sviješću da mu je i sveto posuđe iz njega opljačkano, obeščašćeno i bačeno u hram poganskomu bogu, konačno po odluci perzijskoga kralja mogao poći nazad u Jeruzalem, graditi novi Hram i bez straha slaviti svoga Boga. Koliko je to bio potresan trenutak i koliko su jasno shvatili značenja Božjega karanja i zacjeljivanja rana, vidljivo je u činjenici da su bili kao jedan čovjek dok su slušali književnika Ezru i levite, koji su im čitali i tumačili Mojsijev Zakon (usp. Neh 8,1- 12). Jasno im je bilo, kristalno jasno im je bilo da su sami krivi za sve zlo što im se dogodilo, jer su okrenuli Bogu leđa i prezreli njegov Zakon. Zato su u tolikoj potresenosti, dubokoj tuzi i istovremeno istinskoj radosti jer su ponovno postali svjesni ljepote Zakona, i mogli uskliknuti: Da, pravedan je Gospod, Bog naš! Ali nama – nama treba da se danas zacrvene od stida obrazi, nama i ocima našim (Bar 2,8).

I nama danas treba da se od stida zacrvene obrazi, i cijelomu narodu i svakomu pojedinačno. Blago, dakle, nama ako nam je teško, ako osjećamo duboku težinu i nepravdu društvenih i političkih odnosa, ako osjećamo mučnu zarobljenost i potčinjenost u vlastitoj domovini, i u vlastitoj duši, jer sve to samo znači da nas Bog našem dobru uči. A naučit ćemo se tomu dobru tek onda kada nam se iskreno zacrvene obrazi od stida i kada nehinjeno priznamo da smo i u svom životu i u svom narodu zaboravili na Boga, zaboravili na njegove zakone i poklonili se nekim suvremenim lažnim bogovima, koji su ljudskih ruku djelo: usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju, nosnice imaju, a ne mirišu (usp. Ps 115,4-6).

I zato, blago čovjeku i blago narodu kojega Bog kara, jer On istina ranjava, ali i tu ranu povija i zacjeljuje. I zato blago svakomu tko razumije ove Božje riječi izrečene na usta proroka Izaije: O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi! Potomstva bi tvojeg bilo kao pijeska, a poroda utrobe tvoje kao njegovih zrnaca! Nikad ti se ime ne bi zatrlo niti izbrisalo preda mnom! (Iz 48,18-19).

No, nismo pazili na Božje zapovijedi, nego smo se vrlo često dali potčiniti zavodljivosti današnjih bogova, ali zato nam je Bog dao Milost na Milost – svoga Sina Jedinorođenca, da svatko tko u njega vjeruje ima život vječni (usp. Iv 3,16). I zato još jednom, blago nama kada nas Bog kara, jer nam Križem svoga Sina rane iscjeljuje!

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zanovijetanje na početku nove godine „Najviše poniženje čovjeka jest: potrošiti svoje vrijeme i još uvijek živjeti.“ Neorganiziran dan pun zbrke, trke. Svuda si i nigdje. Obveze....
U radosti i žalosti Božića… Da je Božić komercijaliziran i da se za mnoge pretvorio u takav oblik slavlja koji rado otvara vrata svemu i svačemu, samo ne malomu Isusu koj...
Za let si, dušo, stvorena… Oni koji rade u školi iz godine u godinu uočavaju mnogostruke promjene na novim generacijama učenika, a jedna od značajnijih je i njihova sve ...
Ljepota života “ispod kamena” Zanimljivi smo mi ljudi, itekako nam je jasno što nas u životu čini nezadovoljnima, malodušnima i depresivnima, a opet kao da namjerno srljamo...
Advent pod narkozom Posvuda je zavladao svjetovni advent. Negdje više, negdje manje, ali njegov utjecaj polagano raste. Udružio se s potrošačkim mentalitetom u ko...