Skip to content

Blažen(k)a političarka

Pedijatar primarius dr. sc. Darko Richter osvrće se na autorski tekst ministrice Blaženke Divjak: „Moj manifest. Blaženka Divjak piše za Magazin: Moj plan za bolje obrazovanje. Učenici i učitelji s osmijehom na licu su ključni cilj ove reforme“, objavljen 26. kolovoza 2017.



„Manifest“ ministrice Divjak odiše bezidejnošću, oskudnim jezičnim vještinama, gramatičkim i pravopisnim pogrješkama i siromaštvom duha. Pri tom autorica zaboravlja da sad nije ni nastavnica ni znanstvenica, nego da obavlja političku dužnost i donosi političke odluke.


Cjelina bez unutarnje veze


Tekst je podijeljen u konceptualno dezintegrirane odlomke:

  • „Mi nemamo vremena za čekanje. Već sljedeće školske godine uvest ćemo novi kurikulum u 3 do 5 posto škola, a informatiku kao obvezan predmet svima u 5. i 6. razredu“ ,
  • „Koji su prioriteti“,
  • „Usavršiti učitelje“,
  • „Fokus na naukovanje“,
  • „Znamo da nije lako“,
  • „Izazovi budućnosti“,
  • „Socijalna komponenta“ i
  • „Znanost i biznis“.

Pod navedenim se podnaslovima mjestimice uopće ne obrađuje tema iz naslova – npr. u prvom se odlomku ne govori koji će to biti kurikul koji će se eksperimentalno primijeniti u 3–5 % škola. Ne objašnjava zašto baš u 3–5 % škola, a uopće ne spominje predmet informatiku (kojim se bavi tek u odlomku „Znamo da nije lako“). U odlomku „Usavršiti učitelje“ kao glavni cilj navodi se osmijeh djece u školama i kasnije u životu. Za jednu ministricu to je nedopustivo: da pokazuje kako ne razumije (ili je nije briga) koja je osnovna svrha odgoja i obrazovanja, i da to na ovako jeftino demagoški način nastoji prodati javnosti kao neki svoj program. U odlomku „Znanost i biznis“ priča o industriji, a ne o poslu i poslovanju, za koje koristi tu užasnu riječ „biznis“, za koju se ne može reći niti da je anglicizam.

Nema čvrstu vlastitu koncepciju odgoja i obrazovanja, a o znanosti govori tek sporadično i šablonski.


Bez rješenja praktičnih problema


Ostavlja dojam da nema pojma kako znanost uklopiti u potrebe naroda, gospodarstva i zemlje. Nabacuje otrcane fraze o „vrhunskom aktivnom znanstvenom kadru, kompetitivnoj projektnoj uspješnosti, puno kvalitetnijim doktorskim školama, europskim projektima itd.“. Pa europski projekt može biti i nešto što Hrvatsku savršeno ne mora zanimati, a najčešće i jest tako. Naše znanstvene institucije i znanstvenici bave se vrlo često sterilnom, sporednom znanosti koja s potrebama naroda i zemlje nema organske veze. Makar im se ne može odreći izvornost, znanstvenost i svjetska vrijednost.

Međutim, ministrica niti jednom rečenicom ne otkriva kako kani naše vrhunske znanstvene potencijale koji se ogledaju, primjerice, u matematici nejednakosti ili u izučavanju molekulske biologije malignih bolesti, iskoristiti za usmjeravanje znanstvenih interesa prema rješavanju praktičnih problema hrvatskoga društva i gospodarstva. Stječe se dojam da u Hrvatskoj nema problema koji bi mogli biti tezom znanstvenoga istraživanja, da ne govorimo o poticanju gospodarstva i otvaranju novih radnih mjesta. Vrlo je moguće da to i jest tako. I zato netko mora odgovoriti zašto u Hrvatskoj desetljećima tavore problemi koji su u naprednijim zemljama odavno riješeni znanošću koja se pretočila u stručno i rutinsko djelovanje. Kod nas, izgleda, mnogo toga na razini primitivnih i prizemnih političko-klijentelističkih odluka, unatoč stalnom pozivanju na „struku i znanost“.

Osim ovih upadljivih načelnih nedostataka, njezin Manifest:

  • ne sadržava provedbeni plan niti za jednu od ideja koje su šablonski preuzete iz javnoga prostora i
  • ne odražava poznavanje hrvatskih odgojnih i obrazovnih problema u realnom prostoru i vremenu.

Nije jasno kako kani pristupiti provedbi preoblikovanja odgojno-obrazovnoga kurikula. Ne zna koje su poluge promjena. Nabrojala je niz institucija i tijela da je očito da njoj samoj nije jasno tko je tko u odgojno-obrazovnom procesu. No, jasno joj je da ne želi biti odgovornom za taj proces, tako da svoje nadležnosti i odgovornost delegira na druge („Posebno stručno povjerenstvo, Ekspertna skupina, tri nacionalna vijeća koja pokrivaju područje obrazovanja, znanosti i razvoja ljudskih potencijala, HAZU, Rektorski zbor, Vijeće veleučilišta i visokih škola, predsjednici relevantnih udruženja učenika i studenata i sl.“). Osobito je neprikladno ovo nabrajanje završiti nedorečenim „i slično“. To upućuje na to da ministrica ne zna koje su konačne poluge reforme o kojoj izdaje svoj manifest, te s kime, kako, i čime ostvariti tu reformu. A takav je manifest propustila predočiti Saboru pri svojemu izboru.


Nepristojno i jalovo


Jedino što jasno predlaže jest uvođenje predmeta informatike kao obvezatnoga u 5. i 6. razredu osnovne škole. Osim što je nepristojno na mjestu ministra isticati poglavito problem kojim se u karijeri osobno bavi, postavlja se pitanje na koji će način podučavanje informatike uvesti Hrvatsku u 21. stoljeće. Baš informatike, i ničega drugoga! Kao ilustraciju navest ću da je s aspekta naroda i države sterilno podučavati djecu algoritmima i vještinama programiranja, kada na toj razini nitko ne stvara kompetitivnoga informatičkoga stručnjaka. Ta je tehnologija u razvijenim zemljama nemasovna, iako se masovno koristi, i koncentrirana je u vrhunskim sveučilišnim i industrijskim institutima, dobrim dijelom se drži pod patentnim zaštitama ili kao klasificirana tajna, i apsurdno je maštati da će se Hrvatska uvesti u 21. stoljeće podučavanjem informatike na osnovnoškolskoj razini.

Ako bi svaki ministar odgoja i obrazovanja istaknuo problem samo svojega najužega područja, kamo bi nas to dovelo nakon izmjene nekoliko ministara? Ima li u ovoj zemlji netko tko je sposoban oblikovati jedinstveni koncept odgojno-obrazovnoga procesa i sadržaja bez delegiranja ovlasti i odgovornosti nedefiniranom broju radnih skupina, tijela, povjerenstava i institucija? Ili da izmislimo višeglavo kolektivno tijelo na čelu Ministarstva obrazovanja i znanosti koje bi bilo u stanju domisliti se ključnim potrebama reforme odgojno-obrazovnoga sustava ove zemlje? Jer već podulje nemamo ministara koji bi to bili kadri, formata jednoga Izidora Kršnjavoga.


Ciljevi


Isticanje poučavanja informatike kao posebnoga (tehničkoga) predmeta, a da se ne izrekne niti jedna riječ o obrazovanju u društvenim predmetima predstavlja teški konceptualni defekt. Dapače, izgradnja odnosa prema uporabi informacijske i komunikacijske tehnologije se ne spominje, a ostaje nejasnom svrha informatičkoga obrazovanja u odnosu na društveno-humanističke ciljeve. Hrvatski građani moraju poznavati svoju zemlju i ljude u njoj, moraju u toj zemlji znati organizirati svoj život, život svoje obitelji i uže i šire zajednice. Moraju poznavati prilike i izazove i znati na njih odgovoriti. Svakodnevni život nije samo STEM, i, čak, nije poglavito STEM, nego ono što zovemo socijalnom inteligencijom. Pritom su mu potrebna i umijeća stvaranja preduvjeta za svakodnevni život. Među ostalim prihvaćanjem vrjednota i stjecanjem navika i umijeća. U institucionalnom smislu riječ je o odgoju personalnoga dinamizma u skladu s individualnim obdarenostima te znanjima i kompetencijama koje se u odgojno-obrazovnom tijeku u tu svrhu moraju ponuditi. Ne bih rekao kako je teško uočiti da bi hrvatske strateške odluke trebale uključivati demokratski uređeno društvo, socijalnu sigurnost, energetsku neovisnost, poljodjelstvo, turizam, promet, industriju i izvrsnu vojsku. Kada se to sve stavi kao cilj, onda se tomu može prilagoditi i odgojno-obrazovni kurikul, ne kao suhi destilat znanja u službi nabrojanih strateških ciljeva, nego kao široka osnova iz koje se mogu ostvarivati osobni, narodni i državni strateški ciljevi.

Hrvatska mora znati komunicirati sa svijetom u kojem treba braniti svoje inerese, tražiti svoja tržišta, pribavljati prijatelje i otupljivati neprijatelje. Prvo i osnovno jest poznavanje svojega položaja: tko smo, što o sebi znamo, što drugi o nama znaju ili nam nameću kao znanje o nama? Znamo li s njima komunicirati? Znamo li povijesni kontekst svoje geneze i opstanka u svojoj zemlji? Znamo li svoje prednosti, i znamo li svoje nedostatke? Znamo li omjere veličina na globusu: demografske, financijske, resursne, itd.? Poznajemo li svoje narodne grijehe i poznajemo li grijehe drugih? Koji se strani jezici u Hrvatskoj moraju znati? Je li to samo engleski i eventualno njemački, ili želimo da određeni postotak ljudi vlada francuskim, ruskim, španjolskim, portugalskim, arapskim i kineskim? Možemo li ući u plodnu komunikaciju s drugima – diplomatsku, kulturnu, trgovačku – ako ne znamo kako se predstaviti, kako se postaviti i drugima se približiti, na njihovom jeziku i u okviru njihovih kulturnih navika? Figurativno, Hrvatska bi mogla živjeti od izvoza u jedan kineski grad, ruski kotar, saveznu indijsku državu ili arapsku zemlju.


Uporno se izbjegava riječ odgoj


Tko je zadužen reći koji odgoj i koje obrazovanje treba hrvatskomu djetetu na pragu punoljetnosti? Uporno se izbjegava riječ odgoj, kao da to nije dio odrastanja u školi. Jokićeva Ekspertna skupina za provedbu kurikularne reforme glumila je da se bavi isključivo uzvišenim sadržajima obrazovanja (znanja), ali se nedeklarirano bavila podmetanjem lijevo-liberalnih vrijednosnih stajališta. Teško da bih to mogao priznati vrijednostima, prije no što se u ovoj zemlji provede poštena lustracija ideoloških vrijednosti koje pronose ljudi koji su komunističko-totalitarne dogme modificirali i pretvorili u „suvremene, sekularne, liberalne i napredne vrijednosti“ s bezuvjetnim antifašističkim epitetom, da ih se netko ne bi, kojim slučajem, usudio kontestirati. I zato dokumenti te Ekspertne skupine ne mogu biti temeljem reforme školskoga kurikula. Možemo djecu odgajati i obrazovati za istinu, demokraciju, pristojnost i suživot, ali ne možemo dopustiti da se odgoj svodi na partikularne lijevo-liberalne projekte poput: sekularističkoga apsolutizma, rodne ideologije, „odgovornoga ponašanja“ (a da se ne precizira kojega), pozitivne diskriminacije (oksimoron u službi političke demagogije) ili prava na bilo što bez poduke o obvezama.


Je li Manifest potvrda sposobnosti za odgovornu političku funkciju?


Neshvatljivo jest da se Blaženka Divjak tako brzo i lako našla u ulozi ministrice, bez ijednoga pitanja javnosti je li ona tomu dorasla. Politika koja ju je dovela na to mjesto niti jednom rječju nije obrazložila da je to zato što bi u Hrvatskoj gorući problem bilo nepoznavanje informatike u osnovnoj školi. Zato su moguće razne negativne spekulacije o njezinim interesima i o politici koja ju je gurnula u prvi plan. Sve to zavrjeđuje da je javnost pozove na odgovornost, ako već sama nema dovoljno kritičnosti u odnosu na svoju poziciju. Nedostatak transparentnoga programa ne će nadomjestiti nikakve političke struje koje se površinski bave opstankom na vlasti i koje su spremne reformu odgojno-obrazovnoga procesa i sadržaja žrtvovati efemernim političkim zbližavanjima.


Darko Richter


Prim. dr. sc. Darko Richter, specijalist pedijatrije i uže specijalnosti pedijatrijske alergologije i kliničke imunologije, liječnik na Rebru (KBC Zagreb)


Od istoga autora:

Većina političara bila je predugo dojena

Kako ostati roditelj

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Tko je zapravo ispod prosjeka? O netočnim izjavama vicepremijera Štromara Dana 26. kolovoza 2017. potpredsjedniku Vlade Republike Hrvatske Predragu Štromaru uputio sam donje pi...
Carnet – primjer javnoga financiranja bez mjerila... Digitalni obrazovni sadržaji nisu uređeni propisom ni normom. Nema metodologije, mjerila, minimalnih tehničkih zahtjeva ni jasne namjene. Nisu ni obve...
Mjesto odgoja u Cjelovitoj uputničnoj reformi 1. Nova didaktička teorija obrogira pedagogiju Bavljenje odgojem (grčki παιδεία ) od samih je početaka ropski posao. Civilizacijski i s...
Prognani odgoj U raspravi se prikazuje važnost odgoja i problem njegova zanemarivanja u postojećoj odgojno-obrazovnoj politici, odgojnim znanostima i školstvu. Izlaž...
Prava i obveze roditelja i učitelja U prvom dijelu izlaganja Odgoj u Hrvatskoj – hoće li preživjeti?, održana na mjesečnoj tribini Hrvatskoga katoličkoga društva prosvjetnih djelatnika u...