Skip to content

Bog koji dolazi – božićni igrokaz

1


Prvi čin:

OBITELJ PRVA


DIJETE: (Odlazi do Marije, zagleda je) Mama, ova žena ima veliki trbuh!

(Scena: pozornica namještena kao soba… Lica za prvi čin: otac čita novine, majka lakira nokte, djevojčica sluša glazbu na mobitelu…)

OTAC: (glasno) Stišaj tu divlju glazbu. Nisi sama!

DIJETE: Dosadno mi je. Želim se igrati. Tebi sve smeta!

MAJKA: Vas dvoje ne znate bez svađe. Daj, molim te, ostavi ju na miru!

OTAC: Ostavit ću ja vas obadvije! Dosta mi je svega… I tebe i nje!

MAJKA: Svega? Meni je dosta tebe. Kad si kod kuće, samo čitaš i gledaš televiziju samo da nisi s nama.

OTAC: (uvrijeđeno) Pa dobro. To mi je hvala za sve, za trud i rad, za skupe darove, izlete. Znao sam ja to…!!!

DIJETE: (viče glasno) Da me bar nema! Najviše bih voljela da me nema!

MAJKA: Ti šuti…, da te bar nisam rodila. Što tebi nedostaje? Nisi sretna?

OTAC: Sve smo ti dali. Sve se oko tebe vrti. Valjda ne misliš da si centar svijeta?

DIJETE: Što ste mi dali? Nisam sretna, nisam! Ja sam sama, sama!

(Kucanje… Ulaze Josip i Marija)

JOSIP: Mir vama, dobri ljudi!

OTAC: Mir? Što je to mir u ovom paklu? Kakav mir?

JOSIP: Božji Mir. Bog bio s tobom, mir svoj kao rijeku na te svratio!

MAJKA: Kažeš Bog? Kakav Bog? Zar još toga ima? Dosta mi je bogova na zemlji! Što ste došli? Što tražite u našoj kući? Konak?

JOSIP: Da, konak. Noć je hladna. Marija očekuje dijete.

OTAC: Samo nam još to treba. (Viče) Pa nije ovo bolnica, čovječe!

DIJETE: Pusti je, mama, da rodi. Imat ću prijatelja u igri.

MAJKA: Razmisli, sve ćeš s njime morati dijeliti…, i sobu i igračke i kolače.

DIJETE: Tako, dakle? Tata, otjeraj ih s praga! Ja ne želim biti druga, želim biti prva u svemu! Prva, prva!

MARIJA: Ne ljuti se, drago dijete. Moj će ti sin donijeti dar, veliki dar!

OTAC: Kakav dar? Koliko je darova dobila za Badnjak, ali ona nikom nije zahvalna. Na mamu je. Kakva mati, takva kći!

MAJKA: Na mene, kažeš? Da slučajno nije sebična na tebe? Pogledaj se. Gdje su mi bile oči? Kamo sreće da se nikad nismo sreli! (Plače)

OTAC: Naravno. Samo plači. Ne želim te više slušati! Već mi je dosta svega! (Odlazeći:) Nema radosti u ovoj kući. Vas dvije ste za mene pakao! (Josip i Marija neprimjetno odlaze sa scene)

DIJETE: Mama, mama, nema ih više. Otišli su!

MAJKA: Ma, pusti me već jednom. Što me briga. Želim biti sama, želim da me nema! (Rukama prekrije lice i plače, dijete baca igračke.)


Drugi čin:

OBITELJ DRUGA


(Soba, gotovo ista, s nekoliko novih detalja koje glumci unose. Scena: djeca, dvoje, trče oko stola, viču, svađaju se i natežu za lutku. Otac drži plastičnu igraču, gleda je. Majka nešto čita.)

OTAC: Pogledaj draga, ova smiješna igračka će nas obogatiti. Dobro je krenulo. Što misliš? Roditelji ispunjavaju i najgluplje želje svoje djece.

MAJKA: Pusti me na miru. Tko o čemu, ti o svomu. Zar nitko drugi ne radi?

OTAC: Pa dobro. Što ti to radiš dok sam ja na poslu? Dok ja zarađujem za tebe? Za koga se borim, kradem, lažem? Za koga ljubim ruke moćnima, bogatima.

MAJKA: Dobro, daj, umiri se. Znadeš kako me možeš usrećiti kad mi kupiš…

DJECA: (Upadaju uglas) Nama, nama kupi! Tebi je prošli tjedan kupio!

OTAC: (Iznerviran, ljut) Mir! Pokazat ću ja vama. Dok nam nije krenulo bili smo nitko i ništa… Ti i tvoji. Da nema mene!

MAJKA: (Zajedljivo) Našla bi drugoga, bogatijega…, eto, što bih da te nema!

OTAC: (uvrijeđeno) Ti ih ionako imaš dosta. Misliš da sam ja slijep? Sve neki tvoji: te „moj“ frizer, „moj“ mesar, „moj“ krojač…!

DJECA: (Prvo dijete) Nikako da se naviknem. Svađa za ručak , za večeru, doručak…

OTAC: (Vadi kaiš i viče) Tišina, tišina. To je sve zbog vas. Tko bi vam ugodio? Tko bi vam dosta novca pripravio? Kupi ovo, ono. Znadem ja i drugačije!

MAJKA: To jedino znadeš. Sve rješavaš novcem i batinama. Tuci, tuci, samo tuci! A kad si im posvetio malo vremena? Kad si se s njima poigrao? Kada?

OTAC: Ja radim, od jutra do sutra. Ti si svaki dan s njima, pa vidi kakvi su!?

JOSIP: Mir vama dobri ljudi!

OTAC: (s podsmijehom) Stranci? Čudo da nije netko koga poznam. Kuća nam je puna pozvanih i nepozvanih. Nanjušili su naše novce. Znam ja takve!

MAJKA: (pomirljivo) Trebali ste nešto? Naša firma radi danju. U ovo doba???

JOSIP: Konak trebamo. Žena mi je trudna. Vani je hladna noć. Nemamo gdje…

DJECA: (prvo) Želim da rodi bracu. Sestra mi je ionako navrh glave!

(Drugo) Ja želim sestru. Dječaci su glupi! („Bracu!“ „Seku!“… viču više puta)

OTAC: Prestanite već jednom. Mir! Zar vas nije stid ni pred kim?

MAJKA: Vidite i sami. U našoj kući nema mjesta. Svatko ima svoju sobu.

MARIJA: Nama je dosta, dobi ljudi, krov nad glavom i topla peć.

OTAC: (Odlazeći) Žalim. Žurim. Imam još mnogo toliko važnih poslova obaviti.

MAJKA: Znala sam. Kad je teško, on ode. Sve pada na moja leđa, sve ja moram. (Josip i Marija neprimjetno odlaze sa scene)

MAJKA: Traže konak, a ne čekaju. Nisu strpljivi. Baš me briga. Tko za mene brine.


 Treći čin:

OBITELJ TREĆA


(Večernji, predbožićni ugođaj u sobi… Četvero djece, baka, i djeda uz vatru. Majka kuha, pjevaju, očekuju… Ulazi otac s krošnjom slame i prosipa je)

OTAC: Hvaljen Isus! Čestitam vam Božić i Isusovo rođenje!

MAJKA: (Prilazi i grli, ljubi oca) I tebi čestit Božić, tata!

DJECA: (Uglas) Sretan Božić, tata, sretan Božić, bako, djede, mama! Sretan Božić!

OTAC: I ove noći Bog dolazi.

MAJKA: Uvijek smo spremni na susret s njime.

BAKA: Bog ti pozlatio riječi, kćeri!

DJEDA: Osamdeset sam Božića dočekao, a svaki ko prvi puta… S radošću!

DJECA: (Prvo) Jedva čekam polnoćku. (Drugo) Mama, mamice, mi smo sretni, noćas, na Badnjak posebno, a mnogi su bez doma, crkve, kruha. (Treće) Ustrajao sam. Cijeli mjesec sam išao na zornice. (Četvrto) Obojila sam kipić malog Isusa za jaslice. (Prvo) Ja ću unijeti bor u dnevnu sobu.

DJED: Ja ću. Dok ja mogu, ja ću. Ja ličim na djeda Badnjaka. (Odlazi van)

MAJKA: Kako sam sretna što te imam, tata. Toliko mi, sve mi značiš!

OTAC: A ja? A djeca?

MAJKA: Uvijek si isti, drag i dobar. U djeci volim tebe. Ona su mi tvoj i Božji dar.

DIJETE: Mama, kad će jednom svi biti sretni? Isus se rodio da bude mir, a mira nema. Toliki noćas lutaju tražeći konaka, topline i ljubavi.

MAMA: Da, dijete moje. Noćas sveta Obitelj luta u svima koji su bez doma, u tolikim izbjeglicama, u tisućama progonjenih. Lutaju, traže, lutaju…

OTAC: Upalit ću svijeću u prozoru kao i svake godine… Da vide naša vrata.

DJECA: (Prvo) Da bar netko noćas dođe. (Drugo) Misliš, kad bi nam Bog u nekom noćas došao? (Treće) K nama da dođe? Pa nas je toliko u kući. Mi smo siromašni!

OTAC: Nisu bogati oni koji mnogo imaju u kući, oko kuće, već su bogati…

MAJKA: Oni koji imaju u srcu. To svake godine govoriš…

OTAC: To je istina. Eto, gledaj naše susjede. Svega imaju…, pa zar su sretni?

BAKA: Sreća? Čitala sam davno… čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje.

(Kucanje. Ulaze Josip i Marija na scenu)

JOSIP: Dobra večer, dobri ljudi. Mir Božji bio s vama!

MAJKA: (Djeci) Dajte stolicu bliže vatri. Sjednite, i dobro nam došli!

MARIJA: (Sjeda) Hvala vam u ime moga sina. Uzvratit će vam svako dobro djelo. Trudna sam, a noć je hladna, mjesta nigdje nema ni u kući ni u srcu ljudi.

OTAC: Kod nas ima. Uz nas i našu djecu bit će mjesta za vas i vaše dijete.

DJED: Znate onu: Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna.

DIJETE: Na našem ležaju ima mjesta i za vas.

JOSIP: U tvojoj je kući mir i blagoslov, ima mjesta za svakog čovjeka.

MARIJA: Srce vam je po mjeri moga nerođenog sina. On je došao da donese na zemlju mir i ljubav, a neki ljudi više vole mržnju i nemir, došao je da donese svjetlo, a neki više vole tamu.

MAJKA: U našem siromaštvu Bog je svjetlo, jedni drugima smo radost. Badnjak je pa je naša radost još veća.

OTAC: Na našem stolu je kruh svagdanji. Dio kruha je vaš.

(Iz prikrajka sve to motre djeca iz prethodnih obitelji. Slušaju razgovor i pjesmu. Jedni odlaze po roditelje.)

DJECA: (Dijete iz prve scene) Oni pjevaju, a siromašni su. Čemu se to raduju?

(Dijete iz druge scene) Zar ne znaš da je Badnjak? Očekuju rođenje, Božić.

(Dolaze obje obitelji iz prijašnjih scena, žene nose kolače, muški piće. Prilaze boru i jaslicama, ostavljaju darove. Marija i Josip neprimjetno odlaze.)

PRVO DIJETE: Mama, (viče glasno) Gdje su nam gosti? Zar ne vidiš da su otišli?

MAMA: Nisu sine, tebi se pričinilo. Zar nisu susjedi s nama…, i njihova djeca?

DRUGO DIJETE: A Josip, a Marija, a Isus?

OTAC: Djeco, Bog nam u drugima dolazi, u svakom čovjeku, svakom bolesniku, prognaniku, beskućniku.

MAJKA: Da, djeco. On se noćas rađa na tisuću mjesta, svuda gdje su mir, radost, zajedništvo. On plače u svakom rođenom djetetu.

TREĆE DIJETE: Pa onda je Božić svaki dan, mama.

MAJKA: Da, sine! (Čuju se zvona Badnje noći, božićna pjesma…)

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ali, u štali?! – božićni igrokaz za prvoprič... Lica: Isus, dječak od sedam godina Marija, njegova majka Josip, njegov poočim Nefertiti – djevojčica Egipćanka Raik – dječ...
Čudesna noć – božićni igrokaz Lica: Ivan, pastir Jakov, njegov sin Matija, drugi pastir Marija, Isusova majka Josip, Marijin suprug, Isusov poočim Ku...
Ozvjezdano nebo (božićni igrokaz) (UVOD) ČITAČ: Judeja. Strmi obronci podno Betlehema. Pastiri zaspali pred kamenim špiljama. Dublje unutra njihove životinje. Sve veliko, važno...
Propovjednici Božje slave i ljudskoga mira »Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima...« (Luk 2, 14.) Nije ona anđeoska pjesma nad Betlehemom o slavi Božjoj i ljudskome mir...
Noćas Noćas si zapalio, Svevišnji Bože, Svjetlo istinsko u betlehemskoj štali u milosnom trenu svetom i svijetlom kad Bog se rodi kao Dječak ...