Skip to content

Bogoubojstvo Zapada: trilogija Otkrivenja I


Bogoubojstvo Zapada nova je knjiga Zorana Vukmana, svojevrsni nastavak njegove poznate knjige Propast svijeta ili novo doba poganstva, napisana kao napeta priča o filozofiji i njezinim dometima i zastranjenjima koja su se prelila u društvenu zbilju. Analizirajući filozofske ideje F. Nietschea, A. Camusa, F. M. Dostojevskog, N. Berdjajeva i drugih,  pokazuje korijene – metafizičku pobunu –  i tragične posljedice bogoubojstva na Zapadu. Ocrtava prijeđeni put od Nietzscheovog “ubermenscha” do današnjeg „transvestita “, u esejističkom ruhu i s duhovnim uvidima u stvarnost koju današnji čovjek, racionalistički i materijalistički usmjeren, uopće ne zamjećuje čak i kad jasno vidi da rodna ideologija pomoću moćnih mehanizama, institucionalnih i izvaninstitucionalnih, služeći se ucjenjivanjem, nametanjem, ispiranjem mozga i zastrašivanjem vodi svijet u novi totalitarizam. Ispravno i argumentirano zaključuje: „Ideje rađaju djela. To što ih glupani i hulje doslovno primjenjuju ne oslobađa filozofe odgovornosti za vlastitu misao“ (str. 90). Potkrjepljujući tvrdnju dokazima, Vukman precizno otkriva ono što se sustavno nastoji skriti. Ograđujući se od mogućnosti da netko knjigu shvati kao osobno usmjerenu protiv bilo koje osobe s homoseksualnim ili transvestitskim sklonostima, kao napad, osudu takvih osoba, ističe:  „Glavna intencija ove knjige je polemična, kritička analiza jednog sustava vjerovanja i društvenih rodno-liberalnih dogmi koje se mogu podvesti pod opći nazivnik gay i gender-ideologije. Autora zanima koliko takva ideologija kroz kulturu, medije i nametnuta vjerovanja i uvjerenja mijenja svijest suvremenih ljudi, i koliko dramatično utječe na promjenu načina života, mentaliteta i tradicijskih temelja zapadne civilizacije“.

Vukmanov esejistički stil uz britkoću logike, snagu racionalne analize i izvanrednu sposobnost sinteze, nosi  pečat duhovno pronicljivog, pjesničkog i mističkog duha, ali i proročkog poslanja. Slika vidljivog tijeka povijesti kao korita rijeke i površine vode, čija se forma i kretanje izvana vide, ali je dubina nevidljiva i s površine i s obale,  i što je dublja, vidi se kao veća tama, zorno pokazuje svu složenost u koju se mora zaroniti da bi se došlo do dna, do duhovne pozadine, koja se kao i duh, potpuno odbacuje i zanemaruje u današnjem „naprednom“ znanstveno-informacijsko-tehnološkom svijetu. Apsurd je to veći jer se taj „napredni“ svijet stvara upravo zahvaljujući „nevidljivom“ i znanstveno “nedokazivom“ duhu, čija se djelatnost, zakoni, prostori, usponi i padovi tako jasno odražavaju u umjetnosti, filozofiji, religiji, mistici. Odrazi svih ovih ljudskih duhovnih djelatnosti nalaze svoje mjesto u Vukmanovoj knjizi, međusobno povezani i osvijetljeni onako kako kamere pri snimanju osvjetljuju dubine vode. Služeći se slikom osvajanja Troje, autor pokazuje kako se na prijevaru, dublju od ljudske zamisli, ali koja se ljudskom pomoću ostvaruje, prijevaru metafizičkog karaktera – onu o smrti Boga ili bogoubojstvu, događa propast i propadanje Zapada, dok se prividno čini kako napreduje kao ni jedna dosadašnja civilizacija.

Vukman počinje s Nietszcheom otkrivajući dubinu njegova pada i detalje o kojima povijest filozofije neće govoriti (npr. blasfemija, parodija Euharistije, sotonistička alegorija „Magarećeg pira“ u Zaratustri ). Počinje s tim „trubačem epohe nihilizma“, „poludjelim filozofom“, koji je prvi progovorio o smrti Boga na Zapadu. Izvrsno pogađa bit: “Sve što je Nietzsche kritizirao bilo je posljedica bogoubojstva na Zapadu, no on je vjerovao da je ono mogući uzrok promjena, da je nužno rušenje neuspjelog kršćanskog projekta kako bi se otvorio prostor za novoga čovjeka“ (str. 61). Nietzsche unatoč moćnom umu zbog oholosti duha upada u „dionizijsku viziju svijeta doživljavajući“ „saturnalije duha“  („Radosna znanost“ – la gaya sienza) i na tim ruševinama  najavljuje „nadčovjeka“ na Božjem mjestu. Zapravo se vraća poganskim kultovima u drugačijem ruhu. On se u Zaratustri „drznuo rugati samom Bogu u lice, i zato je doživio tragičnu sudbinu lišenosti uma“. Na temelju njegove misli, koju drugi preuzimaju i razrađuju, niču sustavi u kojima se „odustaje od ideje od uzvišenog čovještva“ i u kojima se ideja „nadčovjeka“ pretvara u tragediju (nacizam, fašizam, komunizam), a onda i u grotesknu karikaturu u rodnoj ideologiji jer čovjek sebe može nadići, pozvan je na to, ali u duhovnom smislu, u smislu nutarnje preobrazbe, nakon koje slijedi i izvanjska.

Nietzschea Vukman razobličava pokazujući kako je on pralik duha vremena u kojem mi danas živimo: „Nietzscheova drama je drama modernog čovjeka koji se suočava s ispražnjenošću vlastite egzistencije od svih dubljih vrednota. On je burevjesnik duhovne drame naše epohe koja se odigrava iza kulisa virtualnoga svijeta. U suočenju s porazom vjere na Zapadu, suvremeni čovjek traži izlaz. `Zaratrusta` mu ne pokazuje put,  ali ga u svojim lutanjima ipak nečemu može podučiti – kako izbjeći stranputicu“  (str. 51). Pokazuje se (a Vukman to u stilu vrhunskog pisca napetih priča raščlanjuje i dokazuje) da su imali pravo oni koji su u Nietzscheovo vrijeme razmišljali o događaju „bogoubojstva“, i proročki zaključili da „ako Boga nema, sve je dopušteno“, da „nema vrline ako nema besmrtnosti“ (Dostojevski), da „dolazi vrijeme sotonokracije“ (Solovjev).  A. Camus, filozof  lijeve orijentacije, koji, pošteno razmatrajući u svjetlu istine filozofsku pozadinu i događanja u povijesti, piše o metafizičkoj pobuni,   zaključuje o pobunama koje su slijedile, o Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji, da su ubojice Boga i vječnosti, da je „nacizam bjesomučni ishod nihilizma“, a povijest pobune kako je mi danas proživljavamo mnogo je više povijest pobune Kainove djece nego Prometejevih učenika. Kako se zapliće i raspliće filozofska priča, zapliće se i raspliće povijest Zapada zadnjih stoljeća. Ponovno smo na početku priče o stvaranju novog čovjeka, vješto umotane u povoje rodne i gay ideologije, opasnije i dalekosežnije negoli smo toga svjesni. „Radi se o promjeni svijesti i nazora nezapamćenih razmjera. Harmoničan svijet na temelju gay utopije je jednako nemoguć kao što je bila i marksistička  utopija. Jer nije samo riječ o sociološkoj promjeni poretka, o pitanju ljudskih prava i `poštivanju različitosti` (jedna od čestih fraza gender-religije) nego o nečemu puno dubljem, ulasku u kod, šifru ljudskog postanka, u izvorište  i pokušaj da se ta šifra iznova napiše, da se genotip čovjeka redefinira, njegovo antropološko, spolno i duhovno ustrojstvo, na djelu je stvaranje potpuno novoga čovjeka u povijesti, i nedvojbeno, jedna vrsta nadčovjeka – odnosno čovjeka koji sada nadilazi sebe tako što će nadići i spolno-rodnu uvjetovanost“ (str. 126).

Vukman nas vješto argumentima dovodi do činjenice da smo „u završnom činu povijesne tragikomedije“ u kojoj je naša civilizacija izgubila svoju dušu, „drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu“, čime se otvara silama kaosa, u kojima Sotona neće nikoga ostaviti na miru. Ovaj dio je zanimljiv kao Grcima priča o osvajanju Troje. U svjetlu Biblije i njezine povijesti i simbolike Vukman pokazuje kako su rodna ideologija i gay pokret sustavno stvarani i kako su u njih utkani simboli obrnutih značenja od onih biblijskih, što prosječno obrazovan čovjek ne može ni naslutiti. U posljednjim poglavljima knjige razvlače se zastori i pokazuje se pozornica na kojoj se odvija napet završni čin. Ispred smo peripetije. I mi smo sami na pozornici prema onoj Shakespeareovoj da je svijet pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu. O nama također ovisi kako će se drama završiti. Hoćemo li biti statisti i šetači koji ništa ne razumiju, ili ćemo se probuditi i postati akteri? Ova nam knjiga može dati poticaj za buđenje i razmišljanje o tome kakvu ulogu možemo sami igrati i kako izbjeći tragediju završnog čina. Zato je toplo preporučujem. Držim da je treba pročitati svaki obrazovan čovjek. Osim što mu otvara obzore,  pokazuje mu kako mu obrazovanje više zamućuje nego otkriva logiku, istinu i smisao i da je najuzbudljivija i najradosnija avantura ona koju nosimo u sebi, upisana u nama  prije poznavanja bilo kakvog interesa, a zove se: čežnja za istinom. Hvala autoru na postavljenom smjerokazu.


Matija Grgat, prof. hrv. jez. i knjiž. i dipl. knjiž.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ferićeva i reformatorska mišolovka za mladež U Prijedlogu nacionalnoga kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik iz svibnja 2016., stavljenu na javnu raspravu 22. srpnja 2016., pridjev...
Joga i ono o čemu se ne govori Što je zapravo joga? Na pisanje ovoga članka potaknula me žestoka rasprava po portalima oko toga što je jedan slavonskobrodski župnik n...
Odgovor fra Karlu Lovriću o Međugorju Kevin J. Symonds iz Massachusettsa, završio je teologiju na Franjevačkom sveučilištu u Steubenvillu, Ohio; živi u Michiganu, sve u Sjedinjenim Američk...
A Response to Fr. Karlo Lovrić on Medjugorje Review of the text The Fictitious Gospa is an Excellent Pastorizer (Izmišljena Gospa odličan pastorizator) The Diocese of Mostar-Duvno h...
Razvod i drugi brak u Pravoslavnoj Crkvi Osvrt na članak Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba Na portalu „Vjera i djela“ izašao je prije dvije god...