Skip to content

Bračno “planiranje”


Veliku i nedosljednost i hipokriziju počinja moderni svijet, kad s mnogo teatralnosti govori o ljudskoj veličini, — „Gordo je biti čovjek“, — i sa afektiranom se emfazom bori za „ljudska prava” i za „život dostojan čovjeka” svim onim stotinama milijuna, što žive po širokom svijetu, kad grmi protiv izrabljivanja i rasne diskriminacije, kad se, s ulogom svih sredstava, do zadnjega časa, po bolnicama, zalaže da produlji život i starcu, i bogalju, i neizlječivom bolesniku, kad proskribira eutanaziju i osuđuje sterilizaciju i ubijanje maloumnika, kad ukida, kao ovih dana u Engleskoj, smrtnu kaznu i za najokrutnije ubojice, i za svjesne izdajice i prodavače domovine, a u isto vrijeme na sve načine kuša da smanji i ograniči populaciju: prirodni prirast čovječanstva; dolazak novih ljudi na svijet. Kad se panično brani od plodnosti i od djeteta. Ne birajući sredstava. Svim mogućim metodama. I onim protunaravnima. I krvavim nasiljem. I masovnim licenciranjem pobačaja. I kad za te svoje metode vodi bučnu i strastvenu, pravu „krstašku”, propagandu.

Ako je čovjek velik, — ako je on najviše, što ima svijet, — valja mu se obradovati, kad smo ga ugledali. I valja ga staviti na prvo mjesto na skali prava i u kategorizaciji interesa. Ne smijemo ga onda relativizirati. Ne smijemo ga podređivati nijednom drugom dobru niže vrsti: nijednom materijalnom interesu. Ni socijalnom blagostanju! Sve drugo valja tada prilagoditi i podrediti ljudskom pravu na život i na eksistenciju. Ne smijemo uvoditi u praksu kainskog principa: „Mors tua — vita mea!“, „Tvoja smrt moj je život!“ Nitko nema prava da sebi osigurava sreću života i eksistencije otimljući je drugome. Pa ni pod titulom standarda! U sukobu interesa prije treba žrtvovati niže višemu: standard sreći eksistencije i života. I u tom smislu vrijedi aksiom: „Melius est esse quam non esse!“ Bolje je i skromno, i teško, živjeti, nego uopće ne živjeti! A ako se čovječanstvo u priznavanju i primjeni toga ljudskoga prava na život i na sreću susreće s poteškoćama, njima valja tražiti rješenje drugim sredstvima, a ne atentiranjem na život, na nove ljude, na brojnost i veličinu čovječanstva. Toliko se danas uzvisuje ljudski genij i njegova sposobnost da riješi sve probleme: neka riješi i ovaj! Ne žaleći truda; s ustrajnom upornošću; strpljivo, postepeno, obzirno. Štujući i stvoriteljske intencije u vidljivom svijetu i prirodi, i ljudsko dostojanstvo i duhovnost.

Nije znak ni humanosti ni istančana kulturnog i moralnog osjećaja, kad se k ovom problemu prilazi poslovno i „realistički“, — bez mnogo skrupula, — kao i k svakom drugom, demografskom, sanitarnom, ekonomskom, problemu. Ne radi se o ekonomici ni o poslovima; o ljudima se radi: o nosiocima duha i besmrtnosti. U pitanju je čovjek; u pitanju je život.

A kad se radi o nama kršćanima, nije u pitanju ni samo čovjek; u pitanju je i Bog. Valja se obazirati i na njegove stvoriteljske i spasiteljske namjere; valja uzeti u kalkul i nadnaravne momente. I momente vječnosti. I momente Providnosti. Mi vjerujemo u božanski plan sa svijetom. Mi vjerujemo i u čovječju sreću s onu stranu groba: i u sreću božanskog posinjenja i otkupljenja. Ne smijemo Boga olako osuditi, da se je prevario u računu, ni da je bezobziran. Ne smijemo mu lako ni propisivati, kako bi morao raditi. Ne smijemo ga lako ni ispravljati. On je gospodar života. On određuje i broj izabranih: ne mi. Mi se smijemo kretati samo u granicama, koje nam je on povukao: svojim božanskim planom i svojim božanskim zakonom. Kad mi nekome, — samovoljno, mimo prirodnih zakona, — uskraćujemo pravo na život, mi ga lišavamo i sreće vječnosti. A Boga lišavamo jednoga poklonika. I kraljevstvo Božje jednoga člana. I čovječanstvo jednog brata i druga, a možda, — šta mi znamo, — i genija.

Za nas je kršćane ljudski život ne samo prirodna božanska svetinja, nego i pozitivna. Mi smo, već na prvim stranicama Svetoga Pisma, čuli, da Bog hoće život u izobilju: „Rastite, i množite se, i ispunite zemlju!” (Post. 1, 28.; 9, 1.). Odluku o ljudskom životu Bog je izrijekom digao nama iz ruku, izuzeo je od ljudske kompetencije, i pridržao samo sebi: „Dominus mortificat et vivificat!” (1 Kralj 2, 6 ). A naš Gospodin u Evanđelju nastupa, i formalno, kao prijatelj života i poroda. On smatra samo po sebi razumljivim, da se svakomu novomu ljudskom došljaku u svijet obveselimo. „Žena, kad rađa, žalosti se, jer je došao čas njezin“, veli nam. „Ali kad rodi dijete, ne sjeća se više muke od radosti, što se je rodio čovjek na svijet!” (Iv 16, 21.).

Zato je Crkva uvijek samo sa svetim strahopočitanjem pristupala k svemu, što je u vezi sa ljudskim životom: braku prije svega; spolno-bračnom životu prije svega. Gledala je u njemu svetinju, po kojoj se spašavamo i služimo Bogu i životu (1 Tim 2, 15.; 5, 14.). Gledala je u njemu „veliku tajnu” u Kristu i u Crkvi (Ef 5, 32.). Okruživala ga je sa sviju strana odgovornošću. Produhovljivala ga je. Već u prvim svojim danima ona se je bila, frontalno i načelno, sudarila sa širokim moralom grčko-rimskog poganstva, koje je i onda, kao i ovo novo, naše, danas, masovno prakticiralo kontracepciju i pobačaje i na koncu bilo potpuno pokopalo i fizičku i moralnu vitalnost i otpornost rimsko-latinskog svijeta i njegove civilizacije.

Nije nikako u stilu te tisućljetne evanđeoske i kršćanske mudrosti, kada danas i poneki katolički i crkveni ljudi vrlo olako i neozbiljno uzimaju problem života i poroda. Kad plediraju za „korigiranje” i „reviziju” tradicionalnih crkvenih shvaćanja u toj točki. Kad hoće da nas pomire sa shvaćanjima populacije i braka, koja su kurentna današnjem liberalnom i „znanstvenom” — možda bi bolje bilo reći pseudo-znanstvenom, — a svakako lajicističkom i racionalističko-naturalističkom svijetu. Morali bismo, — sugeriraju nam, — napustiti tezu, da je prvotna i glavna svrha braka dijete i porod, pa dati jednako pravo i „ljubavi” kao paralelnoj i samostalnoj, — jednako primarnoj, — svrsi braka, koja ima pravo da se afirmira, i kad se ona druga, — po nama prva, — ne samo indirektno zaobilazi, nego i direktno onemogućuje. Kad od Crkve zahtijevaju, da se prikloni mišljenju „većine”, pa da „prirodni zakon” i u ovoj točki, — a svakako onda i u drugima, — relativizira i podvrgne zakonu kulturno-socijalne evolucije, pa ljudskoj ocjeni prizna pravo, da ga prilagođuje prilikama, društvenom interesu, potrebama privrede, novim shvaćanjima „atomskoga doba”. Ljudi bi sami, bračni bi parovi, imali da „po svojoj savjesti” odlučuju i o broju djece i o načinu upotrebe bračnoga čina. I metodama, koje je dosada kršćanski moral, — neopravdano, kako oni misle, — smatrao protunaravnima (Post 38, 9. 10.) i zabranjenima („Casti connubii“): — metodama kemijskim i mehaničkim; direktnim i namjernim izazivanjem neplodnosti. Apstinencija je, — i ona periodična, koju je Crkva dosada dopuštala kao jedini dopušteni regulativ rađanja, — nešto „superherojično”, pa se stoga ne može od ljudi zahtijevati uime moralnog zakona. Zabranjeno je samo čedomorstvo, pobačaj. Čovječanstvo je pozvano, da samo, „razumno”, regulira svoju populaciju, koja je danas prevelika i prijeti mu „eksplozijom”. Valja je svesti u granice, koje će ljudima i na zemlji omogućiti sretan i udoban život. „Planiranje” u braku danas nam je i kršćanska dužnost. Nijesu to zdrave ideje. I nijesu kršćanske. I teološki su i filozofski neozbiljne. Ako je ijedna moralno-etička teza jasna kao dan, — za čovjeka, koji logično misli i zaključuje, — to je ona o djetetu kao primarnoj svrsi braka. Samo ona teleološki tumači i snagu spolno-ljubavnog nagona, i činjenicu, da taj nagon, prirodno perfektuiran, nužno i direktno dovodi do začeća i rađanja. A obvezu uzdržljivosti u braku proglašavati „superherojičnom” znači ne samo dovoditi u sumnju značenje milosti, nego i uopće ukloniti iz morala zakon čistoće i šestu zapovijed: ništa manje nije tada „superherojičan” ni celibat svećenika i redovnika, ni čistoća mladića i djevojaka pred brak, — kod mnogih i doživotna, — ni uzdržljivost udovaca i bračnih drugova, kojima je bračni partner odsutan ili bolestan, ni nerazrješivost nesretnog braka. Rješavati poteškoće, koje ljudima nameće moralni zakon, tim, da se uklanjaju njegovi principi i obveze, to je, sigurno, najkomotnija, ali i najfatalnija metoda na području moralne problematike. A standard ne može nikada doći pred moralne obveze: on je relativan, a one su apsolutne. Život je ljudski i u vremenu i u vječnosti tako velik, da samo Bog o njemu može suvereno odlučivati; nikada ljudi. A Bog je, — ne smijemo nikada na to zaboraviti, — Mudrost i Providnost. Jedini moralan i dopušten način, kojim čovjek u braku može zakonito ograničiti svoju plodnost, kad za to ima razuman i opravdan razlog, to je, da se ne služi prirodnim vrelom života: stalno ili periodički. Izmicanje jednoj žrtvi kompenzira se tako i kohonestira drugom žrtvom. Suverenitet se morala spasava: ideal braka ostaje moralno intaktan. Ljubav u kršćanstvu ili je disciplinovana i produhovljena, ili je porok i grijeh. Nikada je kršćanstvo ne može apsolutizirati. Samo po svojoj životvornosti, samo kao vrelo života, brak je jedna od najvećih moralnih kategorija života.

Dirnuti u taj aksiom, to je siguran put u moralnu anarhiju, ali i u fizičko izumiranje. Ljudi će, ostavi li se to njima na volju, uvijek preferirati ugodnost dužnosti. Sve su drugo fraze.

Nama to ne treba nitko govoriti. Taj je moral već sveo obitelji u Hrvatskoj na tri i po osobe: na broj, koji ekvivalira skorom neminovnom narodnom izumiranju i samoubojstvu. Svest će brzo i druge, — i obitelji i narode, — čim se emancipiraju. Hiperpopulacija je, uz današnje moralne standarde, samo pitanje vremena. Brzo će se ona iskrenuti u depopulaciju. Već se je iskrenula: eno u Japanu. Od zemlje sa najvećim prirodnim porastom pučanstva na svijetu Japan je za 15 godina postao zemljom s najnižim svjetskim prirastom: manje je u njemu poroda nego smrtnih slučajeva; odnos je 89 prema 100. Već su opet morali iznova zabraniti „pilule”: zbog „demoralizacije obitelji” i pretvaranja Japana u „starački dom“, u „kuću smrti”.

Nitko ne smije tražiti od Crkve, da ona, za volju čijoj bilo mudrosti, pod taj bogoborni i samoubilački proces stavi svoj potpis. A pogotovu da ljude još i pozitivno odvraća od idealističkih i altruističkih pogleda na narav i zadatke braka. Iznevjerila bi tim i Krista i nade čovječanstva, koje danas u katoličkoj Crkvi gleda još jedinu i zadnju tvrđu životnog idealizma i ćudoredne ozbiljnosti. Odrekla bi se svoje karizme neizmjenjivosti i nepogrješivosti, na najvažnijem području života: onom filozofsko-etičkom!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 36-40. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...