»Otoci žude za naukom njegovim.« (Iz 42, 4c)

Pjesme

Tužaljka

Tužaljka

Pjesme
Otvoren za vječnost nosim zoru u očima. Sanjam kad ću tvoj narod prenijeti preko praga, do zvijezda, Tebi ususret.   U Tvoje sam ih ime zvao da ga zapamte, izvikuju u radosti, dozivaju krikom u nevolji.   Neki su se plašili neba. Daleka zora nije im bila izvor. Svoje su zdence kopali, drugima pjesme pjevali  žedni na izvoru.   Iznosim svoj nemir.  Umjesto da pođu na drugu obalu, motrili su oblake.
Jutarnja molitva

Jutarnja molitva

Pjesme
Tražim Te pod nebom nakon sna, danju u ljudima koje si mi povjerio, u riječi Tvojoj i kruhu posvećenu, među cvijećem i pticama. U vjetru Te osluškujem. Šapni mi tiho, veliki Bože, reci mi: „Volim te“, reci mi: „Trebam te", i budi moje svjetlo. Nahrani mi dušu tamnu od samoće, jeka će Ti vratit moj glas i vapaj. Bolujem bez Tvoga pogleda i dodira, ljubavi Tvoje. Ne daj me tišini malodušnosti i nemiru. Ukradi me samoći, o veliki Bože  i voli me zauvijek. Uzmi me srcem, krvlju svojom, iako Te nisam dostojan. Moja duša u Tvojoj živi. Voli me nježno, ljubavlju me zarobi da umrem, nakon života tebi posvećena, u Tvom zagrljaju. 
Nad Golgotom nebo

Nad Golgotom nebo

Pjesme
Nakon toliko vjekova nad crkvama vjetrovi Tvoje ime šapuću, a križ nad zvonikom kao da je u nebo urastao. Čuješ li otkucaje srca moga dok zahvaljujem za nova svanuća, i dan darovan, molitvom te dozivam. I spominjem one koje si mi povjerio, koje volim pokazujući im put do neba. Želim biti mala kap u dugi što sja na horizontu. Bez tebe moja bi svjetlost bila tamnija. Rado slikam tvoj lik, od nepravedne osude do razapinjanja, Tebe, u čijim su očima htjeli ugasiiti nebo, rumena svitanja i dan za ljude darovan, za koje si umro i ljubavlju ih obilježio. Želim ovjekovječiti tvoju prisutnost među nama od rođenja do Golgote. Ti ljubiš zemlju krvlju natopljenu i bijele križeve svijetom razasute na raskršćima, crkvama nad ravnicom i grobovima mrtvih, dok oni rastu s trav
Tama što životom zrači

Tama što životom zrači

Pjesme
Što mi ne da da današnju radost živim, neg' se mučim, prebirem po glavi, što će biti kad 'va radost mine, hoće l' išta sreću da mi pravi? Il' će tuga vječna druga biti, ona tuga što mrzi na nadu, što mi želi bolom dušu raznijet', a zrak' sreće vidi tek u padu... Znam da ulud trošim snagu svoju, mjest' da živim današnju divotu, al' što mogu kad me nešto vuče da žalosti otkrivam ljepotu... Valjda to je ona ista muka kojom čovjek hoće shvatit' Boga, al' mjesto da traži sjajno Lice, stoji vazda podno križa Tvoga... Tek uskrsno jutro smis'o daje svemu, ohrabruje strepnju koja sreću mrači, pokazujuć' uvijek kako ludost križa bješe tama što životom zrači...
Mom anđelu čuvaru

Mom anđelu čuvaru

Pjesme
Vodi me, anđele moj, putem vedrine i krila mi daj za let prema vječnosti, nebo otvori, ovo moje u kojem jesam i tvoje u kojem želim sutra biti.   Noćas je, o Bože moj, anđeo utkao mir u moje snove i zapalio svjetiljku djetinjstva, pa u svjetlu nebeskom silazi u moju sobu.   I nakon puno godina, kad se u molitvi anđela sjetim, djetinjstvo nadođe, zamiriše na mamu i kruh, toplo mlijeko i oca koji uspravan stoji pod zvjezdanim nebom dok moli "Oče naš".   Kažu da je vjetar u krošnjama probudio ptice dok su pauci pleli mreže od sna, a ja znam da je to bio šum anđela zadužena za moje snove da se ne bi ugasila modra svitanja u mojim očima.   Kao nekad, uvijek isto: kad crkvena zvona pozdravljenja dozovu noć, a jutrom probude zoru, djeca rastu,
Nebo u očima

Nebo u očima

Pjesme
On ima lice patnika, čovjeka, tvoje i moje lice ima, ponekad to ne vidimo nevjerom skamenjeni. Pred tuđom mukom zatvaramo oči. On nikada. Nisi sam u beznađu. Križ će procvjetati vječnošću. Moj Bog sanja ruke, noge sanja u snovima ranjenih, nepokretnošću okamenjenih, duše krilate. Unatoč svemu za Tobom su pošli iako si im obećao muku, sudbinu sjemena, križ svagdanji, a tek nakon smrti nebo. Budi velik u svojoj patnji i kad si križem za zemlju,  ko na kamen uklesan, prikovan. Nosiš li nebo u očima? Da je bar skamenjen,  okamenjen, poljubac izdajnički bolesniku koji ne obavezuje,  zakašnjela ljubav na pokopu, nebrojeno puta ponovljena. „Što ste učinili jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili“, reče. Dva topla srca do Golgote,  njegovo i njezino u sjećanje uklesa
Nezaboravljeni

Nezaboravljeni

Pjesme
Na zidovima sjemeništa svetačke slike vise, nebeski uzori svetošću obilježeni. I to što nisam poželim da jesam jer kroz prozore duše i mrak sa svjetlom ulazi, modrina neba posivi u kajanju i naporu da budem njima sličan. Budi, rekoše, kao oni: Sveti Franjo u ekstazi, Agneza ljepolika ruku sklopljenih, Antun s malim Isusom u naručju, uzori u nošenju križa na životnoj Golgoti s pogledom na  nebo. Tu su, a daleki, bestjelesni, uramljeni godinama i daljinom i poželim biti kao: Franjo s nebom u očima, Alojzije s ljiljanom bijelim, Terezija s križem u zagrljaju. Prolistaju snovi zanosom pa načas zaboravljam da pamtim zemlju, prolazne radosti i s mukom tražim nebo. Unatoč svemu više me privlače hrvatski sveci i blaženici, krvavi tragovi mučenika, ubijenih fratara
Svećenikov grob

Svećenikov grob

Pjesme
Iza njega ne ostade ništa, osim sjećanja. Na grob mu ne dođe žena, za koju su rekli da je…, ni dječak plavooki s pticom na dlanu. Bili su samo priča u tuđoj želji da budu ono što nisu. Žive u nekima i nakon smrti, daleki njegovoj samoći. Svećenikov grob bez cvijeta, zakićen nebom i oblacima.
Budi mi sve

Budi mi sve

Pjesme
O Bože veliki, čitav život tražim odgovore na život, smrt i besmrtnost vodeći druge prema vječnosti.   Umro si na križu iz ljubavi prema meni i zato budi moja radost, moje nebo, pomoćnik dok križ života i zvanja za tobom nosim.   Budi sklad mog nesklada, zaglavni kamen koji nedostaje u slagalici snova.   Budi prisutan u rukama mojim dok te drže uzdrhtale, drugima daju na pragu vječnosti.   Svjetlo budi za oči moje dok lice tvoje tražim u čovjeku, ogledalo u kojem ću se prepoznati.   I voli me do boli.   Budi tu, zarobi moje korake za sebe, moje uzdahe u molitvi, stanica moja, skretničar na raskrižju  života.   Srcem mi ne daj da odlutam od tebe i Put moj budi za drugu obalu.
Svećenikova jadikovka

Svećenikova jadikovka

Pjesme
Neka me ne pamte kad odem. Znam da sam tek nosač vječnosti u vremenu. Da bar mogu ustvrditi da nikad nisam sišao s puta dok sam nosio Tvoje svjetlo. Na zemlji priznanja nema, ni zahvalnosti. S mukom križ svećenički za Tobom nosim uz tisuće tuđih križeva, pa u meni naraste strah, odjekuje prazninom u mraku iako je dan obasjao zvonik župne crkve. Visoko sunce, u zenitu. Taman mi pogled od tuge. Okrenut sam noći bez svitanja pa ruku Tvoju tražim. Ne vidim župljane koje susrećem pa ne odlaze bogatiji za utjehu, blizinu koja liječi. Da bar niče radost za stopama mojim. Zvona vedrinom zvone, drhte obzori, nad selom. Podnevna molitva. Sam u polutami crkve ispod visokih svodova priželjkujem smrt da se mogu odmoriti od samoće, godina i darovanog života, zaboraviti sve