»Otoci žude za naukom njegovim.« (Iz 42, 4c)

Sveto Pismo

Dinamika Duha/daha Božjega

Dinamika Duha/daha Božjega

Sveto Pismo
Kraj vazmenog vremena obilježen je iščekivanjem svetkovine silaska Duha Svetoga na apostole i druge vjernike, ali i slavljima sakramenta potvrde u župnim zajednicama. Iz sile Duha Svetoga rođena je Crkva. Duh Sveti, što je u prvo vrijeme sišao na članove Crkve, nastavlja po svakom vjerniku obnavljati lice zemlje tijekom povijesti. Nakon Duhova Crkva nastavlja živjeti, oblikovati vrijeme i prostor po djelovanju njezinih pripadnika. Duh Sveti se očituje po životu i djelovanju vjernika. Dar Duha Svetoga koji se sakramentalnim pečatom potvrđuje u znakovima polaganja ruku i pomazanja darovan je i nama da razumijemo Pisma i shvatimo sve ono što je Isus propovijedao i činio, da nastavimo Kristovo djelo spasenja. Bogatstvo tekstova Svetog Pisma koji govore o učincima djelovanja Duha Svetoga ne
Zemlja – prostor blagoslova i blagostanja

Zemlja – prostor blagoslova i blagostanja

Sveto Pismo
Drevni je običaj Crkve o blagdanu sv. Marka moliti za blagoslov polja i blagoslivljati usjeve. Taj je obred iznimno značajan u zemljoradničkim vjerničkim zajednicama. Tom prigodom molimo Boga za pogodno vrijeme, uspjeh našeg zemljoradničkog posla i urod naše zemlje. U zemljoradnji se, kao u nijednoj drugoj djelatnosti, može doživjeti zemlja kao mjesto dodira Božjeg i ljudskog elementa života. U zemljoradnji se najjače doživljava jedna duboka istina naše vjere zapisana već na prvim stranicama Svetog Pisma: Bog, čovjek i zemlja nalaze se u stanju duboke životvorne povezanosti. Zemlja u Svetom Pismu Knjiga Postanka, kao i cijelo Sveto Pismo od početka do kraja, svjedoči da je jedna od najvažnijih tema Božje objave i iskustva vjere Izraela upravo zemlja. Zemlja je najvažn
Žene na Grobu

Žene na Grobu

Sveto Pismo
Stupite odvažno u grob! To mjesto je gdje vječnost silazi, mjesto odahnuća. Tu anđeo nasmijan prilazi, anđeo uskrsnuća![1] Svjedokinje Četiri žene obuzete tugom i zebnjom u nedjeljno su praskozorje donijele miomirise da pomažu Isusa.[2] Prema sinoptičkim evanđeljima bile su to: sveta Marija Magdalena, sveta Marija, žena Kleofina[3] i po tome Isusova strina, majka Isusovih bratića Jakova Mlađega, Josipa, Šimuna i Jude, sveta Saloma,[4] Gospina prva rodica i Zebedejeva žena, majka Jakova Starijega i Ivana Evanđelista,[5] i sveta Ivana, žena Herodova upravitelja Huze.[6] Sličnoznačan je Ivanov popis[7] četiriju svjedokinja Njegova umiranja: Blažena Djevica Marija, Isusova majka, sveta Saloma, Gospina prva rodica i majka Jakova Starijega
Život u Duhu prema svetom Pavlu

Život u Duhu prema svetom Pavlu

Novi zavjet
V. Blažanović, Duhovi Rim 6,3-4: Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Putem krštenja kršćanin se identificira sa Kristovom smrću i uskrsnućem tako da njegovo biće biva transformirano. Uslijed te promjene, u njemu više nema mjesta za grijeh i njegov plod – smrt. Pavao ide još i dalje: onaj tko je sjedinjen s Kristom, mrtav je za grijeh i od sada živi Bogu! Apostol ovdje podsjeća da je krštenje zapravo umiranje grijehu skupa s Kristom, i stoga definitivna separacija, odvajanje od temelja na kojemu je funkcioniralo čovjekovo prijašnje biće, kao što je Kristova smrt označila da više nema zemalj
Propovijedanje sv. Pavla

Propovijedanje sv. Pavla

Novi zavjet
Do izvornih Pavlovih propovijedi, ako se izuzmu one u Dj koje su plod Lukine teološke elaboracije, može se ići jedino rekonstruiranjem iz njegovih poslanica. No, Pavao je cijelo svoje apostolsko djelovanje nazivao propovijednjem Evanđelja. Zato nemamo razloga iz cjeline njegovoga pastoralnog djelovanja, napose iz glavnih odrednica poslanica, ne zaključivati o  njegovom propovijedanjem u užem smislu tog termina. Ovdje smatram vrijednim istaknuti slijedeće elemente koji predstavljaju bitne momente Pavlove teološko-pastoralne misli. 1. Pavao svoj auditorij ne opterećuje bespotrebno Kao primjer uzimam Pavlov redukcionizam u pitanju života zajednice. Ne samo da je poglavito zasluga njegovog zauzimanja što obraćenicima iz poganstva nije nametnut jaram židovskog Zakona tak
Betlehem u Novom zavjetu

Betlehem u Novom zavjetu

Novi zavjet
Betlehem je u kršćanskoj tradiciji poznat kao mjesto Isusovog rođenja. Novi zavjet ga spominje samo u tom smislu i to na nekoliko mjesta. Upirući se na starozavjetna obećanja o porijeklu i mjestu Mesijinog rođenja (1 Sam 17,12; 2 Sam 7,12; Mih 5,1-2), evanđelisti Mt 2,1-16; Lk 2,4-15 te Iv 7,42 navode Betlehem kao mjesto Isusovog rođenja. Evanđelist Matej na veoma interesantan način tretira Betlehem. Promatrajući ga u svojevrsnoj interakciji s Jeruzalemom, on ga uvodi kao jedan od elemenata pomoću kojih čitatelja upoznaje sa zbivanjima oko Isusa koja su konačno urodila njegovim odbačenjem od jeruzalemske religiozne vrhuške. Mt u svoje rodoslovlje uvodi četiri strankinje: Tamaru (1,3), Rahabu (1,5a), Rutu (1,5b) i Bat-Šebu (1,6b)[1]. Iako strankinje, svaka od njih na svoj način je dopri
Samci u Svetom pismu

Samci u Svetom pismu

Sveto Pismo
Ženidba i brak u Starom zavjetu Imajući u vidu da pitanje samaca u SZ-u nije postavljeno kao što čini moderno doba jer je tada na cijeni bio bračni život i brojno potomstvo, prvo nam se sintetički suočiti sa njegovom naukom o ženidbi iz koje možemo izvući nekoliko temeljnih izričaja u vezi samačkog života. Ako imamo pred očima da Post 1-11 ne iznosi samo viđenje prapovijesti u historiografskom smislu nego izriče temeljne elemente koji konstituiraju stvarnost svijeta i čovjeka, činjenica da oba izvještaja o stvaranju čovjeka u Post 1-3 završavaju prizorom ustanove ženidbe poprima posebnu težinu. Iako nastaje u patrijarhalnim tonovima snažno obojenoj sredini, Prvi izvještaj o stvaranju čovjeka (1,1–2,4a) čini revolucionaran iskorak afirmirajući jednakost muškarca i žene: čov
Pavlov apostolski lik u 2 Kor 1, 1-14

Pavlov apostolski lik u 2 Kor 1, 1-14

Novi zavjet
U ovoj Poslanici Pavao najpotpunije i najsnažnije, iako ne i najsistematičnije, iznosi svoje shvaćanje apostolstva. Zato je smatramo pogodnom za razmatranje Pavlovog apostolskog lika. Pozdrav i uvodne misli (1,1-12) 1,1: Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa… Već sama riječ obraćenje u sebi da je naznaku da se radi o nekakvom obratu, o promjeni, a kad je stavimo u kontekst čovjekove životne orijentacije, onda kažemo da je riječ o promjeni orijentacije. Ponajbolje je izražava grč. riječ metanoia koja kaže da se radi o promjeni mišljenja. Već u ovom prvom retku vidimo da se kod Pavla dogodila promjena: od ponosnog farizeja Savla iz Tarza, koji je bio strastveni progonitelj Crkve, nakon obraćenja postaje ne samo kršćanin nego i apostol. Apostol Krista Isusa!
Pravda Amosova i našega vremena

Pravda Amosova i našega vremena

Sveto Pismo
Vrijeme starozavjetnoga proroka Amosa, proroka Božje pravednosti i prvoga proroka pisca vrlo je usporedivo s našim vremenom pa je zgodno zaviriti u Knjigu Amosovu i na temelju nje i općenito događanja za vrijeme djelovanja toga proroka pokušati razumjeti pravdu i nepravdu današnjega naraštaja. Da bismo razumjeli Amosovu misiju i Amosovo vrijeme, potrebno se vratiti u židovsku povijest nešto prije no što je on rođen. Spomenimo tako da su prvi židovski kralj - Šaul, njegov nasljednik na prijestolju David, te Davidov sin Salomon bili oni koji su vladali ujedinjenim židovskim kraljevstvom, koje se tada zvalo Izrael. Bilo je to vrijeme od nešto prije 1000. god. pri Kr. do 930.-tih godina pr. Kr., a označeno je stalnim sukobima s okolnim narodima, ali i čvrstim nastojanjima da i k
Noina najveća ostavština

Noina najveća ostavština

Sveto Pismo
Pojmovi. Ostávština su tvarna i duhovna dobra koja ostaju nakon čije smrti, ono što nasljeđuju budući naraštaji. U pravu ostavìna je sve što je bilo ostaviteljevo u času njegove smrti. Ostaviteljevom smrću ostavina prelazi na nasljednika i postaje njegovo nasljedstvo. Náslijēđe[1] je potomstvo, nasljedstvo;[2] ono što se prenosi s koljena na koljeno, baština,[3] djedovina, očevina; nasljedna svojstva koja se s roditelja prenose na potomke; kulturna dobra i odlike života koje su ostavili predci ili prijašnja razdoblja. U pravu násljedstvo je imovina umrloga (ostavitelja) koja pripada komu u naslijeđe; dobra koja čijom smrću dobiva nasljednik. Sadržaj. Čovjekovo su naslijeđe vrijedne stvari koje je učinio. Glavno potomstvo, tvorevina ili djelo pravednih ljudi njihova su dobra djela