Skip to content

Česta ispovijed

U vrijeme dugih i koji puta napornih božićnih ili uskrsnih ispovijedi uvijek nam se iznova javlja pitanje o smislu i potrebi čestih ispovijedi. Svećenici – pogotovo mlađi – koji puta imaju dojam da se redovito ispovijedaju oni vjernici koji to zapravo i ne bi trebali činiti a, nasuprot tome, vrlo rijetko ili nikako oni kojima bi to bilo itekako potrebno. K tome, neki imaju ispovjednici i čisto moralno-pravni problem: može li svećenik uopće podijeliti odrješenje osobi koja zapravo i nema materije, tj. osobi koja nije u ispovijedi rekla ništa što bi se moglo klasificirati kao grijeh. Kao što redovito činimo, bit će korisno vratiti se u prošlost.


Sacrament of Reconciliation


1. Povijesni razvoj


Koji puta su nam duhovnici nametali osjećaj krivnje ili manje vrijednosti spominjući kako se veliki sveci – poput Augustina – nakon obraćenja i krštenja nisu nikad ispovijedali, jer, eto, tako su ozbiljno shvaćali svoje krštenje i milost koju su primili. Istina je, međutim, da u samim počecima Crkve, ispovijedi u današnjem smislu nije ni bilo. Vjernici su redovito postili srijedom i petkom i za svoje grijehe činili dragovoljnu pokoru. Od 4. st. uvela se takozvana kanonska pokora za osobito teške (javne) grijehe kao što su, na primjer, otpad od vjere ili ubojstvo. Takvima se grešnicima nametala višegodišnja pokora nakon koje bi ih biskup pomirio (mi bismo rekli „odriješio“), najčešće na Veliki četvrtak. Nevolja je bila u tome što se takva pokora mogla činiti samo jednom u životu i što je uključivala i trajne zabrane, prema kojima, između ostaloga, pomireni pokornik nije moga stupiti u ženidbu, a ako je već bio u braku, morao se obvezati na trajnu bračnu uzdržljivost. Zbog toga su i sami biskupi mlađim grešnicima preporučivali da uđu među pokornike tek pred kraj života. I onda se dogodilo nešto što nas podsjeća na naše vrijeme: stariji ljudi – koji po sebi nisu uopće imali razloga ući u red pokornika – iz pobožnosti su se podlagali kanonskoj pokori koju su onda smatrali dobrom pripravom za smrt. Dakle, oni koji su trebali pristupiti pokori, odgađali bi je, a oni kojima ona uopće nije bila potrebna, pristupali bi joj.

Kasnije, od 8. st., razvila se takozvana tarifna pokora prema kojoj su pokornicima i dalje nametane veoma teške pokore. Međutim, novina tarifne pokore bila je ta, da se mogla ponavljati i da su pokornici mogli pristupiti svećeniku a ne nužno biskupu. Uskoro se sam dolazak na ispovijed počeo smatrati pokorom, pa se naglašavalo samo ispovijedanje grijeha, pri čemu je nametnuta pokora bila bitno blaža. Međutim, sada se javila nova poteškoća. Bogoslužje se sve više klerikaliziralo, vjernici više u njemu nisu aktivno sudjelovali, nego su samo „pobožno slušali“, pa su onda sve rjeđe išli na pričest, što je – između ostalog – bilo potencirano sve većim uvjerenjem o vlastitoj nedostojnosti, prema onome što Pavao govori: „Tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor 11,27-29). Vjernici do te mjere nisu išli na pričest – a dosljedno tome ni na ispovijed – da je 4. Lateranski sabor 1215. morao propisati sljedeće:

„Neka svi vjernici, obaju spolova, nakon što dođu u godine razlikovanja, barem jedanput godišnje, sami sve svoje grijehe vjerno ispovjede vlastitom svećeniku i neka nastoje, prema svojim snagama, izvršiti naloženu pokoru, primajući pobožno, barem o Uskrsu, sakrament euharistije, osim ako bi se po savjetu vlastitog svećenika privremeno trebali suzdržati od toga zbog nekog opravdanog razloga: u suprotnom, neka se živom zabrani ulazak u crkvu a mrtav neka nema kršćanski pokop.“[1]

Ova je odredba kasnije prerečena u 3. crkvenu zapovijed: „Svake se godine najmanje jedanput ispovjedi i o Uskrsu pričesti.“


2. Važeće odredbe


Vrijedi li to i danas? Jesu li se svi vjernici dužni barem jedanput godišnje ispovjediti? Nije li to premalo? Bismo li trebali zdušnije preporučivati vjernicima češću ispovijed, na primjer vezanu uz pobožnost prvih petaka? Što je u tome smislu s preporukom iz sjemeništa da bismo se trebali ispovijedati svaka dva tjedna, po mogućnosti svakoga tjedna? S druge pak strane, što bi ispovjednici trebali reći vjernicima koji se često ispovijedaju a da jedva imaju koji grijeh? Smiju li se takvi uopće ispovijedati? Da u ovim zamršenim pitanjima ne bismo upali u onu zamku „de gustibus non est disputandum – o ukusima se na raspravlja“, bit će dobro pogledati što o tome govore važeći crkveni dokumenti.

Zakonik kanonskoga prava[2] je jasan:

Kan 988 – § 1. Vjernik je obvezan ispovjediti sve teške grijehe po vrsti i broju počinjene poslije krštenja, koji ključevima Crkve još nisu izravno otpušteni ni u pojedinačnoj ispovijedi priznati, a kojih je svjestan nakon pomna ispitivanja sebe.

§ 2. Preporučuje se vjernicima da ispovijedaju i lake grijehe

Kan. 989 – Svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obavezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovjediti svoje teške grijehe.

Katekizam Katoličke crkve[3] navodi isto što i Zakonik, a navedeni § 2. kanona 988. dodatno obrazlaže:

1458: Ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha), premda nije nužno potrebna, Crkva ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu duha. Primajući češće po ovom sakramentu dar očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega.

Slično govore i Prethodne napomene Reda pokore:

Često i pomno pristupanje ovom sakramentu veoma je korisno i kao ustuk lakim grijesima. Nije to puko obredno ponavljanje ni neka psihološka vježba, nego ustrajno nastojanje da se usavršuje krsna milost te se u nama, dok u svom tijelu pronosimo umiranje Isusa Krista, sve više očituje Isusov život.[4]

Teolozi naglašavaju navode da blagodati česte ispovijedi mogu biti: prigoda za duhovno vodstvo, oproštenje lakih grijeha, povećanje milosti, te, konačno, davanje slave Bogu, jer je ispovijed bogoštovni čin. Tako Katekizam priređen za župnike poslije Tridentskog sabora tvrdi: „Gotovo su svi vjerni kršćani uvjereni da sve ono, što je u ovo vrijeme sačuvano u Crkvi od svetosti, pobožnosti i religije, treba pripisati velikim dijelom ispovijedi“ (II, 5, 37).[5]


3. Praktična pitanja


Konačno, kako postupiti u slučaju, kada ispovjednik ne vidi da je pokornik priznao bilo kakav grijeh, pa i laki? Formalno, u takvoj ispovijedi ne bi bilo materije za odrješenje. U tome slučaju dvije su mogućnosti. Prva je, da je pokornik površan ili slabo poučen, pa ne navodi grijeha koje zacijelo ima (npr. za neke je pokornike samo psovka grijeh, a ogovor i kleveta ne). Takve onda treba strpljivo poučiti  i poticati da spoznaju i priznaju svoje grijehe. Druga je mogućnost da pokornik (pogotovo neka starija osoba ili težak bolesnik) stvarno nema „materije“ za ispovijed. U tome je slučaju potrebno da pokornik u ispovijed uključi ranije ispovjeđene grijehe i onda svakako može dobiti odrješenje, jer se nad istom materijom, vele moralisti, može višekratno izreći sud, u ovom slučaju odrješenje.

Na koncu ovih moralno-pravnih odredaba, ostaju pokornik i svećenik. Prvi traži Božje milosrđe, a drugi je službenik – a ne gospodar! – tog istog Božjeg milosrđa. Stoga  je izuzetno velika i važna zadaća biti služiteljem sakramenta pokore. Prethodne napomene već spomenutog Reda pokore ističu važnost osobe ispovjednika:

„Primajući raskajana grešnika i vodeći ga k svjetlu istine, ispovjednik vrši očinsku službu, ljudima razotkriva srce Očevo i odrazuje sliku Krista Pastira. Stoga neka ima na pameti da mu je povjerena služba Krista, koji je za spas ljudi sa svim milosrđem izvršio djelo otkupljenja, a svojom je snagom nazočan u sakramentima” (br. 10c).

Prema tome, svećenik je služitelj Božjeg milosrđa, Božje strpljivosti i Božje ljubavi. Prisjetimo se samo kako je Isus imao i strpljivosti i ljubavi prema brzopletom i kolebljivom Petru, prema častohlepnima Ivanu i Jakovu, prema nevjernom Tomi, prema ženi preljubnici… Ako je grešnik nepoučen – valja ga poučiti. Ako nije raskajan i skrušen – valja ga potaknuti. Ako ima neke duhovne slabosti (npr. skrupule) treba ga blago ali odlučno usmjeravati. Ako i nema materije za ispovijed, a želi duhovno napredovati – valja ga poticati da još više napreduje u dobru i pozvati ga da u ispovijed uključi već ispovjeđene grijehe.

Na koncu, Prethodne napomene Reda pokore kažu: „Neka ispovjednik vazda bude pripravan da ispovijedi vjernike kada god to od njega razložno zatraže“ (br. 10b). Svećenik je u ovoj službi nezamjenjiv. Ako on za ovu službu ne bi imao vremena, strpljivosti i ljubavi za čega će uopće imati? Upravo kako veli veliki Apostol: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom“ (2 Tim 4,2).


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.


[1] H. DENZINGER – P. HÜNERMANN, Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 812.

[2] Zakonik kanonskoga prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Glas Koncila, Zagreb, 1988.

[3] Katekizam Katoličke crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994.

[4] Red pokore. Prethodne napomene, KS Zagreb, 2009., br.7b.

[5] Navedeno prema: M. SRAKIĆ – A. JARM, Pomirbeno slavlje, Đakovo 1978., str. 73.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sakrament pomirenja (opet) na prekretnici?   Liturgijska je reforma poslije Drugog vatikanskog sabora u praksi polučila velike rezultate. Još nas ima dosta koji se toga sjećamo. Š...
Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euha... Uvodna napomena Govorimo o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima, ali rasprava u bitnom vrijedi za sve koji žive u neurednim obiteljskim stanjima. Od...
Sakrament pokore ili pomirenja – ispovijedi ... Tekst je izvadak iz knjige: Velimir Blažević, Vodič kroz crkveno pravo za vjernike. Isus Krist, liječnik naših duša i tijela, htio je da njegov...
Sakrament pomirenja Sakramenti označavaju duboki, istinski susret čovjeka i Boga u Isusu Kristu. U sakramentu krsta Bog nas je oslobodio od grijeha, u pokori nas još više...
Projekt “Reset” – još jedan proj... Onaj tko iole pozornije prati utjecajnije katoličke portale, radio-postaje, a u novije vrijeme i, za sada jedinu, TV kuću, može uočiti kako se...