Skip to content

Citati i citacije (Za punu lojalnost istini)

Snimio: Igor Brautović

Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, znanstvenim. Njih svi, bez opozicije, prihvaćamo. Ne traži to od nas ništa, drugo, nego da imamo oči i malo zdrava razuma.

Teže je to, kad se radi o moralnoj istini. Ona se uvijek identificira sa dobrom, sa pravdom, sa zakonom, sa dužnošću. “Verum et bonum convertuntur!”, govorili su, vidovito, skolastici. Da njoj ostaneš vjeran, valja život uskladiti sa savješću: sa onim moralnim imperativima, koji nas u najdubljoj dubini duše vežu na pokornost višoj, božanskoj, volji, koju nam je Netko iznad nas upisao u srce. A ona mnogo puta ne odgovara onome nižemu principu u nama, koji se, uvijek žilavo, a kojiput i vrlo silovito, očituje, javlja, afirmira, kroz naše nagone. I vuče nas za sobom. I protiv glasa istine i razuma (Rim. 7, 21. — 23.). Mi tada lako postanemo istini nelojalni. Okrenemo joj leđa. Rjeđe frontalno i deklarativno. Češće šutke: diplomatiziramo i taktiziramo na njezin račun. Kušamo je, koliko nam to uspije, potisnuti iz duše; gledamo joj otupiti oštricu; nastojimo joj dati drugi, “blaži”, smisao: prihvatljiviji našim nagonima. Sve činimo, da je, na svoj način, neutraliziramo i relativiziramo. Stanemo sumnjati u autentičnost njezine poruke; osporavamo joj obvezatnost i apodiktičnost; zabarikadiramo se iza paravana svoje “slobode”: “Nesiguran zakon, nikakav zakon!” Silom stvaramo u duši mutnu situaciju. Sklopimo oči duše, mjesto da ih širom otvorimo. Začepljujemo joj uši, samo da što manje i nejasnije čujemo. I, na koncu, okrenemo se, toliko puta, protiv istine. Oglušimo joj se. Zatajimo je. Zaniječemo je. Izdamo je. Opredijelimo se za laž, za zlo, za nepravdu, za grijeh. I postanemo njihovi advokati.

A uvijek je to moralna kapitulacija. Uvijek je to bankrot karaktera. To veća kapitulacija, to gori bankrot, što nam se je istina u duši jasnije, konkretnije, otvorenije, javljala. A najgori je i najsramotniji taj bankrot onda, kad, od straha pred istinom, izvrćemo činjenice. Pozitivne, notorne, činjenice. Ili, kad ih, svjesno, krivo i nelojalno interpretiramo. Kad počinjamo falzifikat na onome, što nam i sama sjetila kažu. Ondje, gdje istina istupa kao, objektivna, stvarnost: kao ono, što se, uz minimum dobre volje, mora vidjeti. Gdje nijedan razlog, ni fiktivni, ne opravdava protivna postupka ili teze. U tom smislu vrijedilo je i vrijedi uvijek filozofsko načelo: “Protiv činjenice uzaludan je, nejak je, svaki argumenat, — Contra factum non valet argumentum!”

A mnogo puta počinjamo mi ljudi, pa i mi kršćani, pa i mi svećenici, takve grijehe protiv istine. Uvijek, kad izmišljamo činjenice. Uvijek kad na nekoga nešto neprovjereno iznesemo. Uvijek, kada krivo, netočno, tendenciozno, bilo što reproduciramo ili citiramo. Uvijek, kad smo u svojim tvrdnjama prebrzi, preslobodni, partajični. Uvijek, kad smo nedosljedni principima, koje smo sami proklamirali kao svoje. Tražimo, na primjer, za sebe i za svoje ideje, — i u Crkvi, — neomeđenu i ekstremnu slobodu, a nikome je drugome ne dajemo. Emfatično se razmećemo punom i neumoljivom objektivnošću svojih informacija, a u isto vrijeme prešućujemo sve ono, što govori protiv nas ili što bi moglo kompromitirati naše idole i naše štićenike. Za slobodu smo inicijative u katoličkim redovima, ali sve činimo, da drugima svežemo ruke, a da svojim akcijama osiguramo monopol i privilegije.

Moramo u tomu, — svi, — biti finiji, ako nam je zbilja do kršćanske punoljetnosti. Istinu moramo tretirati sa svetim strahopočitanjem, kad se god i gdje se god s njom susretnemo. Nikada je ne smijemo preodijevati ni frizirati, kako bismo je upregli u kola svojih osobnih simpatija i antipatija. Nikada njom manipulirati u korist teza, koje joj se protive.

A napose to vrijedi onda, kada istina istupa pred nas u svojoj najvišoj funkciji, — u funkciji svetih tekstova i auktoritativnih crkvenih dokumenata. Skrupulozno se tu moramo čuvati svake “adulteracije Božje riječi” (2. Kor. 2, 17.; 4, 2.).

Znamo, kako su mnogi potrčni, da i najproblematičnije teološke hipoteze “dokumentiraju” svetopisamskim izrekama, potpuno istrgnutim iz konteksta, pa i da ih “purgiraju”: od svega, što im u njima ne konvenira. Sami određuju, što je u Svetom Pismu korisno, da vjernici čuju, a što je za njih nekorisno ili štetno. I jedno je i drugo pravi atentat na istinu: u ovomu slučaju na objavljenu istinu. Tko hoće da se za svoju tezu poziva na Evanđelje ili na svjedočanstvo apostola, treba da takav tekst donese cjelovito, integralno: sa čitavim njegovim kontekstom. Svaka je “akomodacija” svetoga teksta “a priori” delikatna, a kada ju se upotrebaljava u smislu, koji sveti pisac nije ni formalno izrekao, ni virtualno, — na paralelnim mjestima, — usvojio, onda je to ne samo falzifikat, nego i svetogrđe. Tko nam je dao pravo, da parafraziramo sveti tekst u drukčijem smislu od hagiografa, a da to pokrivamo njegovim auktoritetom i vjernicima na taj način oduzimamo mogućnost, da našu interpretaciju prispodobe sa doslovnim riječima svetoga pisca i s njegovim eventualnim drugim pasusima o istoj stvari, pa možda odmah i otkriju, kako smo njegov tekst zlorabili? Minimum je lojalnosti, da iznesemo barem čitav tekst, pa tako prepustimo slušatelju ili čitatelju sud o svome postupku s njim. Da on, u slučaju ozbiljne sumnje, može konferirati ili konzultirati i druge ljude, pisce i stručnjake.

Znamo, i kako se olako mnogi prave auktoritativnim tumačima i koncilskih dokumenata posljednjega, II. Vatikanskoga, općega crkvenoga sabora. Često ih ne citiraju ni jednom jedinom riječi, a izvlače iz njih dalekosežne zaključke: dijametralno oprečne tradicionalnom crkvenom učenju i praksi. Nelojalno je to prema samoj, vrhovnoj, učiteljskoj vlasti Crkve, prema crkvenom magisteriju: teška je to i očita zloraba. Baš u takvim slučajevima svačije je elementarno pravo, da od tih samozvanih tumača Sabora zahtijeva doslovnu citaciju dokumenta, na koji se pozivaju. Moraju ga navesti tekstualno, od riječi do riječi. Da se odmah može pouzdano kontrolirati, i o kojoj je stvari Koncil govorio, i šta je o njoj rekao, i u kojemu kontekstu. Nitko nije dužan vjerovati predavaču, publicisti, profesoru, kad se on, — osobito u prijepornim stvarima, — samo paušalno poziva na Koncil. Ni ne smije mu vjerovati. Imali smo, svi, vrlo loših iskustava s te strane. Toliko se puta čovjek, kada kasnije konferira koncilske dokumente, uvjeri, da Koncil, u stvari, uči upravo protivno i da auktor, koji o tom govori ili piše, ili nije uopće pročitao dokumenta, na koji se poziva, ili da ga namjerno i grubo falzificira. A ne bi mu to bilo moguće, kad bi svaki put morao, za svaku svoju tvrdnju, donijeti točan, čitav i doslovan, citat.

I s papinskim se enciklikama i govorima, često, na sličan način postupa. Ljudi ih naprosto parafraziraju, preformuliraju. Reproduciraju Papine riječi slobodno. Daju im komentar, kakav oni hoće. Ističu pojedinosti, a prelaze preko onoga, što je bitno. Svoje misli stavljaju u Papina usta. A njegovu originalnu misao kušaju da oslabe i prikriju. Svoje, subjektivne, refleksije prodaju pod auktoritativne izjave najvišega crkvenoga foruma. Doziraju ih, cenzuriraju, redigiraju. Od njih prave recepte po svome ukusu. Tutoruju Papi: nameću mu se za tumače. I čitatelj, kada to pročita, dobiva potpuno krivu sliku o Papinu mišljenju i istupu.

I crkveni oci dožive koji put istu tu nezahvalnu sudbinu. Nije davno, što mi je jedna, inteligentna, ženska osoba pisala, kako je povratila, auktoru ili izdavaču, jedan naš “izbor” iz djela svetih otaca, kad je vidjela, što mu je sadržaj. To su, piše, bile neke studije o crkvenim ocima: auktor im je u njima davao karakteristiku. A ona je očekivala, da će dobiti u ruke doslovne izvode, ulomke, iz njihovih djela. Pa je ostala razočarana i nezadovoljna. Htjela je da vidi, šta crkveni oci kažu, kako oni govore, o aktualnim pitanjima vjere, a u knjizi joj jedan naš moderni teolog servira svoja mišljenja i svoje refleksije, kojih ona nije željna i koje je baš htjela provjeriti na izravnom učenju kršćanske starine.

I u reportažama i izvještajima po katoličkim časopisima i novinama iznosi se kojiput kao nečija izjava ovo ili ono, što taj netko ili nije uopće rekao, ili barem, nije tako rekao. Pa se onda vjernici i svećenici nad tim skandaliziraju i iščuđuju. Izvjestitelj mu je, čovjeku od auktoriteta u Crkvi, stavio u usta ono, što je on sam, izvjestitelj, želio da rekne. A često je dosta jedna, tuđa, riječ, da smisao rečenice ispane posve drukčiji.

A, eto, nema sumnje, da bi i u prvom, i u drugom, i u trećem, i u četvrtom, i u petom, slučaju bilo puno lojalnije i prema istini, i prema ljudima, o kojima se radi, i prema publici, kojoj su namijenjeni naši govori, članci, tekstovi, da se što više i što točnije i vjernije citiraju vrela i auktoriteti, a što manje govori i piše “napamet”) iz svoje glave i po svojoj glavi. Ne mora, na koncu, nitko, ako neće, prihvatiti ni teza Evanđelja, ni koncepcija sv. Pavla, ni nauke II. vatikanskog koncila, ni Papinih i biskupskih izjava, ni misli crkvenih otaca, ali nitko nema prava, ni da to prekraja po svome ukusu i da svoje ideje prodaje pod njihove: da im stavlja u usta nešto, što oni nijesu rekli. To je uvijek s jedne strane nepravda prema onima, o kojima se piše ili na koje se apelira, a s druge grijeh protiv istine: idejni i znanstveni falzifikat. I, još napose, grijeh protiv Božjega naroda, kojemu hoćemo da budemo učitelji.

Zar ne bi bilo bolje, da nam je dokumentacija vrela više doslovna, nego slobodna i opisna? I zar ne bi bilo lojalnije, da onoga, čiju neku izjavu hoćemo da donesemo, najprije upitamo, priznaje li je svojom i dopušta li, da je publiciramo? I onda, kad je, možda, uhvaćena na magnetofon, — nije sve, što čovjeku izleti iz usta, odmah i stvar, za koju mora da odgovara, — a pogotovu, kad je reproduciramo po zapamćenju i iznosimo sa tendencijom!

A dok je kod nas, u toj stvari, ovakovo stanje, kakovo je, svatko će dobro učiniti, ako sve nekritične tvrdnje i slobodne verzije, što izlaze u javnost, dočekuje s — rezervom.

Lojalnost istini. Dužnost nam je. U malomu i u velikomu. Ali tu plemenitu lojalnost mogu imati samo ljudi i svećenici sa živim osjećajem odgovornosti prema Bogu svake istine. Nema istinoljubivosti bez askeze i duhovnoga života!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je napisan 1974. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 138-142. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupsk... Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi...
“Karizme” i “karizmatici” Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki ne...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei) Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a m...
Iskustvo Crkve Snimio: Igor Brautović Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo os...
Onus breviarii (Svećenički časoslov poslije Koncil... Nekada Nekada se, u crkvenom jeziku, govorilo o svećeničkom časoslovu kao o teretu: "onus breviarii". Osjećali su, svećenici, i tada, d...