»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!« (Iv 1, 29)

Čovječnost vodi u Nebo – uz evanđelje svetkovine Svih svetih

1


Kao i svake godine, svetkovina Svih svetih donosi velebni Isusov proglas o blaženstvima, tj. o uspjelom življenju. Pred uši svojih suvremenika Isus izriče osam blaženstava. U svakom od njih dan nam je ključ razumijevanja Isusa Krista, a time i mogućnost osobnog opredjeljenja za nasljedovanje njegova primjera. Nije riječ o ideološkim smjernicama, već o riječima koje izriču osobu Isusa Krista u kojoj je Bog doista bio S-nama-Bog. U njemu su blaženstva već dogođena, jer je on ostvarenje Božjega kraljevstva. Stoga, ako se netko pita gdje se to vidi da je moguće živjeti ono što je izrečeno u blaženstvima, onda ga put vodi prema Isusu Kristu. Blaženstva ponajprije očituju srce Isusova odnosa prema Ocu i ljudima, a tek iz toga se dadu razumjeti njegove riječi.

Cijeli Govor na gori, a tako i osam blaženstava, nisu religijski teoremi ili apstraktne smjernice. Ponajmanje je riječ o Isusovim uputama koje bi ohrabrivale revolucionare da se izbore za neko alternativno društvo koristeći nasilna sredstva. Razumijevanje blaženstava događa se samo iz obraćena srca, kroz predanje Onomu koji jedini daje puninu našoj nutrini. Kad se doživi dno, posrnuće, razočaranje, odbacivanje, promašenost …, onda Isusova riječ najsnažnije odjekne kao riječ spasenja, kao opcija koja doista uvjerava. Takva stanja nas otvore Bogu i iz te otvorenosti uvidimo da je isključiva okrenutost sebi nespojiva s Bogom.


Blago siromasima duhom: ponuda bez potražnje?


Bilo kakav govor o siromaštvu je neugodan. Primjera za to ima mnogo. Na prvi pogled izgleda da Isus hvali siromaštvo kao da je biti siromah vrlina. Međutim, iz cjeline Isusovih riječi i djela nemoguće je zaključiti da Isus uzdiže siromaštvo na razinu životnog ideala. Kad bi to bilo tako, onda bismo trebali poticati porast siromaštva i, dakako, svakojake oblike materijalne bijede. Evanđelje nam jasno govori da Isus poziva na solidarnost sa siromasima, što ostaje trajan zahtjev pred savješću Kristovih vjernika. Drugo, ali ne manje važno, izgleda da Isus uzdiže i hvali ljude sniženih intelektualnih sposobnosti, odnosno one koji teže razumiju, pamte, uče ili su na tom planu prikraćeni. Ni to nije moguće zaključiti iz cjeline Isusovih riječi. Siromasi duhom ili siromasi u duhu nisu to. Kad bi to bilo tako, onda bi Bogu trebalo s naše strane zauvijek okrenuti leđa.

S druge strane, blaženstva nisu opijum za one koje treba držati u pokornosti. Zbog tih naznaka možemo zaključiti da nije riječ ni o utješnom proglasu za lakše podnošenje i prihvaćanje tegobnih stanje. Stoga se s pravom pitamo o pravom značenju Isusovih riječi koje nam liturgija Svih svetih donosi. Iz cjelovitog pristupa evanđelju očito je da nije siromaštvo po sebi blaženstvo, nego ono pretpostavlja uvjet bez kojeg se ne može ostvariti Božje kraljevstvo. To vrijedi i za ostalih sedam blaženstava. Biti progonjen, biti ožalošćen … nije po sebi stanje blaženstva. Riječ je o uvjetima koji otvaraju put prema blaženstvima. Iz tih uvjeta valja se dogoditi nešto u našem srcu. Ako je tomu tako, treba li onda težiti prema tim uvjetima? Dođe li to onda na isto? Je li posrijedi samo jezična varka koja mijenja etiketu, ali ne i sadržaj? Ostaje li i nadalje Isusov Govor na gori bajka kojom se pomlađuju snovi, ali ne i životne odluke. Odatle nam valja ići korak dalje ne podilazeći našoj potrebi da Božju riječ prekrajamo po svojoj mjeri.

Isusov govor o siromaštvu uklopljen je u religijsko ozračje njegova vremena. Treba ga smjestiti u onodobno židovsko poimanje siromašnih (anavim) koji su otvoreni najvećem mogućem bogatstvu – Bogu. Oni su potrebni tuđe pomoći. Znaju da im se valja uputiti prema drugima. Božja riječ kroz Pismo takvima svjedoči: Bog vas nije odbacio! To je svakako zahtjevno, ali ih to čini otvorenijima Bogu i njegovoj riječi. S druge strane, ljudi oko njih pozvani su im pomoći, a time su pozvani sijati klice Božjega kraljevstva kroz nove odnose u kojima se darivanje prepoznaje kao ono prema čemu treba težiti.


Prihvati svoje potrebe!


Promišljanje možemo usmjeriti korak dalje. Siromasi duhom su oni koji prihvaćaju svoje potrebe i žive u skladu s njima te znaju da ne mogu sebi dati životnu dostatnost. U temelju vrijedi ovo: tko se na Kristovu riječ oslanja, taj – kao i slijepi prosjak Bartimej iz evanđelja prošle nedjelje – ostavlja svoj “ogrtač” i lišava se stečenih sigurnosti. Drugačije rečeno: ne oblikuje želje koje su u suprotnosti sa smislom postojanja. Kad govorimo o smislu, onda valja imati na umu da smo trajno izloženi napasti da sami sebi zadamo smisao. Istina, ne znači da je smisao lako podnijeti, ali smisao se dade samo otkrivati i njemu se izručiti. Možda je malo toga što djeluje neuvjerljivo kao istina da nismo tvorci smisla. Na tragu prvog blaženstva možemo reći: mi smo prosjaci smisla. Bez tog naglaska kršćanstvo teško može biti življeno na uvjerljiv način. Da bismo otkrili smisao života, a time i uspjelog življenja, dolazi nam u susret Božje lice na licu Božjega Sina. Iz njegova lica probija svjetlo koje nam kazuje u čemu je pravi smisao postojanja. Kroz cijeli Matejev tekst Govora na gori Isus nas vodi prema onome što sami sebi ne možemo dati, nego nam dolazi sa strane, a to je spasenje zvano Bog.

Danas kad svatko živi kako hoće Isusova blaženstva nude nacrt uspjelog življenja koje se temelji na onomu što dajemo drugima, a ne na onomu što primamo ili posjedujemo. Tomu je razlog veoma jednostavan, ali i zahtjevan: Bog je ljubav i ako (se) čovjek ne dariva, onemoća u njemu sposobnost ljubavi. Stoga je nemoguće ostvariti uspjelo življenje gramzljivošću, pohlepom i nadmetanjima. Sreća o kojoj se može govoriti polazeći od Isusove riječi nije isto što i sreća stečena imovinom i statusom. Put kojim nas vode blaženstva dovodi nas do uvida da je sebičnost bolest. Tko joj se preda, srce mu oslijepi i postaje zaslijepljen vlastitim licem kao mjerom svih stvari. Vezujući se uz osmo blaženstvo jasno je da slijediti Kristov put nije lako. Tko se uz Krista vezuje, taj nailazi na otpore u sebi i svojoj okolini. Kršćani danas, a time i Crkva u cjelini, moraju biti svjesni da smo poprimili mentalitet koji potiče sebičnost. Štoviše, izgleda da je sreća upravo u tomu, a da je velikodušnost rezervirana za čudake koji ne znaju što vrijedi.


Ne zaboravimo…


Svetkovina Svih svetih ukazuje na ljude koji su postigli konačno ispunjenje svog življenja u Bogu i rasteretili se svih prepreka koje priječe konačno zajedništvo s Bogom. Proslava je to onih koji su uvedeni u izbavljenje iz tamnice vlastitog ‘ja’ (Spe salvi, br. 14). U to mnoštvo spašenih ubrajamo znane i neznane, velike i male, ljude svih kontinenata i religija, krštene i one koji to nisu. O ovoj svetkovini naglašavamo da ih je nutarnja čežnja usmjerili prema Bogu te su kroz djelotvornu ljubav doprinosili izgradnji Božjega kraljevstva. Njihov doprinos se ostvarivao na putovima redovitog života u kojem su se kroz konkretne životne izbore svrstali na stranu dobra, odnosno sijali klice blaženstava. Ako bi nekom izgledalo neumjesnim da se u taj broj pribroje pripadnici drugih religija, tj. oni koje nije umila voda krštenja ili im do ušiju srca nije doprla spasonosna objava utjelovljenog Božjeg Sina i u srcu izravno odjeknula, onda se dovoljno podsjetiti kako Duh Sveti u svim ljudima potiče čežnju za ostvarivanjem plemenitih ideala i dobra. Na svim paralelama i meridijanima plamen Duha Svetoga dohvaća srca ljudi i ražaruje im strast za istinom, ljepotom i dobrom.

Tko bi drugi doli Duh Sveti poticao srca ljudi da se ne predaju bahatosti i gramzljivosti, da u svojoj svakodnevici ne pristaju na zamke jaza između sebe i drugih, da se ne odriču sposobnosti ljubavi. Upravo je veliko mnoštvo svetih ogledalo na kojem prepoznajemo da smo kao Kristovi vjernici pozvani živjeti djelotvornu ljubav. Pogled prema njima i našoj konačnoj proslavi možemo popratiti riječima poznatog mučenika ateizma, ruskog pravoslavnog svećenika Aleksandra Mena: Samo ograničeni ljudi mogu zamišljati da se kršćanstvo ispunilo, da se potpuno utemeljilo… kršćanstvo je učinilo tek svoje prve korake, sramežljive korake u povijesti ljudskog roda… Povijest kršćanstva tek započinje.

Možda i u meni tek započne. Da, već sada…