Skip to content

Čovjek u suvremenom svijetu

 2


Dar života što ga je Bog Stvoritelj povjerio čovjeku, zahtijeva od čovjeka da bude svjestan njegove neprocjenjive vrijednosti i da za nj preuzme odgovornost. Zahvaljujući napretku bioloških i medicinskih znanosti, čovjeku su dostupna sve moćnija terapeutska pomagala, ali je isto tako kadar steći nove moći, s nepredvidivim posljedicama po ljudski život. Razvoj tehnike omogućava mu da svoju sudbinu uzme u vlastite ruke, ali izlaže i napasti da prekorači granice razumna vladanja prirodom. Znanstvena istraživanja izraz su čovjekova gospodstva nad stvorenjem. Znanost i tehnika same po sebi ne mogu otkriti smisao postojanja i ljudskog napretka. Usmjerene na čovjeka, u kojem imaju svoje ishodište, one iz njegove osobe i njegovih moralnih vrednota crpe naznake o svojoj svrsi i svijest o svojim granicama.[1]

Ljudski život uvijek je življen na osoban način i zbog toga svakog čovjeka prepoznajemo kao jedino duhovno i razumsko biće u prirodi, što znači da je vrijednost osobnog ljudskog života neusporediva s vrijednostima života drugih bioloških vrsta. Kao osobno biće, čovjek najprije spoznaje sebe kao moralno, svjesno, odgovorno i slobodno biće. Svijest, sloboda i odgovornost, kao tipične kvalitete ljudskog života, ne mogu i ne smiju biti smatrane samo jednom razinom u nizu bioloških života u prirodi. Etički antropocentrizam podrazumijeva priznanje i pripisivanje moralnog statusa isključivo čovjeku u prirodnom svijetu. Kršćansko poimanje čovjeka ne može postulirati apsolutni antropocentrizam, jer bi on isključivao Boga na kojega se kršćanstvo poziva. Apsolutni antropocentrizam i teologija stoga se isključuju. Antropocentrička etika svoja je razmišljanja uvijek zaustavljala na čovjeku. On je, kao moralno biće, moralni subjekt, bio u središtu etičkih promišljanja. Ali ne može se vrijednost svih stvari određivati samo s obzirom na čovjeka. Čovjek je subordinirani gospodar, koji svoje djelovanje i ponašanje uvijek iznova mora preispitivati i vrednovati s obzirom na Božju volju i njezine zahtjeve. Traži se najprije poštivanje volje Božje, zatim poštivanje čovjeka kao bića stvorena na sliku Božju, potom poštivanje stvorene prirode. Čovjek ne može i ne smije biti mjerilo stvarnosti.[2] Ako isključivo on posjeduje moralni status u prirodnom svijetu, a sve ostalo živo i neživo u prirodi, kao i priroda u cjelini, predstavljaju dobra koja stoje njemu na raspolaganju kao sredstva za ostvarivanje njegovih ciljeva, moramo se pitati u kojoj mjeri čovjek, kao „mjerilo svih stvari“, može iskorištavati ta sredstva? Moralno promišljanje trebalo bi protegnuti i na druga živa bića, na pojedine ekosustave i prirodu u cjelini. Moralne dužnosti čovjeka treba definirati prema tim entitetima.

Posljednjih nekoliko desetljeća razvila se nova etika života, ili bioetika, kao odgovor modernog čovjeka na učinke znanstveno-tehnološkog napretka. Priroda je postala veliki eksperimentalni laboratorij, a i pokusi na čovjeku rade se od začeća do smrti. U medicinskom području se s moralnog stajališta gleda na pitanja umjetne oplodnje, pobačaja, kloniranja, transplantacije embrija. U nastojanju da ovlada tajnama prirode moderni je znanstvenik suočen s umišljajem da može ispravljati nepravilnosti Božjeg stvaranja. Danas, mnogo više nego jučer, čovjek postavlja pitanje o ispravnom moralnom djelovanju.

Je li proizvodnja i korištenje ljudskih zametaka za pripravu matičnih stanica moralno dopuštena? Odgovor je negativan, jer živi je ljudski zametak ljudska jedinka s potpuno utvrđenim identitetom. Otada započinje njegov vlastiti koordinirani i postupni razvoj, zbog čega se ni u kom narednom stadiju ne smije smatrati jednostavnom nakupinom stanica. Svaki ljudski pojedinac ima pravo na vlastiti život i zbog toga svaki zahvat koji ne ide u prilog istome zametku predstavlja čin kojim se to pravo krši. Bilo kakav postupak kojim se ljudskom zametku nanosi pogibeljna i nenadoknadiva šteta i prekida njegov razvoj jest ozbiljno nemoralan i nedopušten čin. Dobra nakana ne može opravdati čin koji je sam po sebi zao.[3] Sve rjeđe se postavlja pitanje  poštovanja ljudskog zametka. Ljudsko se biće mora poštivati kao osoba, od prvog časa njegova postojanja. Provođenje umjetne oplodnje omogućilo je različite zahvate na ljudskim zamecima. Oplodnja in vitro vrlo često za sobom nosi i hotimično uklanjanje embrija. Pojedinci su to pripisivali tada tek djelomično usavršenoj tehnici. No daljnja su istraživanja pokazala kako se sve tehnike umjetne oplodnje odvijaju na način pri kojem ljudski embrij biva smatran tek pukom nakupinom stanica koje se po volji upotrebljavaju, selektiraju i odbacuju. Postotak odbačenih embrija je vrlo visok. Liječnici prihvaćaju te gubitke kao cijenu koju treba platiti za postizanje pozitivnih rezultata. Oni embriji za koje se pokaže da posjeduju određeni nedostatak bivaju izravno odbačeni. Različite tehnike umjetne reprodukcije, koje izgledaju da se stavljaju na službu životu, otvaraju vrata novim napadima na život. Razdvajanje rađanja od integralnog osobnog konteksta bračnog čina Crkva smatra etički neprihvatljivim. Ljudsko rađanje je osobni čin bračnog para – muža i žene – koji ne trpi nikakve zamjene. Crkva priznaje legitimnost želje za djecom i razumije trpljenje supružnika pogođenih neplodnošću, ali ta se želja ne smije pretpostaviti dostojanstvu svakog ljudskog života do te mjere da njime zagospodari. Želja za djetetom ne može opravdati njegovu „proizvodnju“, kao što i neželjenost već začetog djeteta ne može opravdati njegovo uništenje ili napuštanje. Kriokonzervacija (zamrzavanje embrija) nespojiva je s poštovanjem koje se duguje ljudskim embrijima. Ona pretpostavlja njihovu proizvodnju in vitro te ih izlaže velikom riziku od smrti ili štete po njihovu tjelesnu cjelovitost jer veliki postotak embrija ne preživi postupak zamrzavanja i ponovnog odmrzavanja. Najveći dio neuporabljenih embrija ostaju „siročad“. Njihovi ih roditelji ne traže, zameće im se svaki trag. Odatle tisuće i tisuće uskladištenih zamrznutih embrija u gotovo svim zemljama u kojima se prakticira oplodnja in vitro. Neprihvatljivi su prijedlozi da se ti embriji uporabe za istraživanje, tj. za terapijske svrhe, jer to za sobom povlači stav prema kojemu su embriji samo biološki materijal, a to uključuje njihovo uništavanje. Isto tako je neprihvatljiv prijedlog da se ti embriji odmrznu i uporabe se za istraživanje kao da je riječ o običnim leševima. Nije moguće nazrijeti moralno dopušteno rješenje za ljudsku sudbinu tisuća zamrznutih embrija koji jesu i zauvijek će ostati subjekti temeljnih prava i koje treba pravno zaštititi kao ljudske osobe.[4]

Kloniranje je umjetna i nespolna proizvodnja stanica ili jedinki genetski identičnih onima već postojećim. Prema svrsi, postoje dvije vrste. Cilj reproduktivnog kloniranja jest rođenje nove žive jedinke, jednake onoj kloniranoj. Terapijsko kloniranje ima za cilj stvaranje embrija kojem se predviđa prekid života u najranijim stadijima razvoja kako bi se dobio niz stanica i tkiva koje bi se moglo presaditi u bolesnika i zamijeniti one bolesne. Reproduktivno kloniranje ljudi strogo je zabranjeno. Identitet osobe je neponovljiv. Genetski identitet ne predstavlja osobni identitet. Razvoj osobnosti, sociokulturni ambijent i odgoj dovode do oblikovanja različitih osobnih identiteta. Osoba je jedno tijelom i dušom. Ljudska duša ne može potjecati od materije, ne mogu je stvoriti ni roditelji ni znanstvenici. Ona ne može biti klonirana – osobni je Božji dar svakom čovjeku. To čini svaku ljudsku osobu jedinstvenom i neponovljivom. Kloniranje je zato nasilje nad identitetom osobe. Činjenica da netko ima vlast nad drugim, da može odrediti njegov genetski ustroj, vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Kolika je patnja kloniranog koji razumije da je bio željen samo zato jer sliči nekome tko je vrijedio sam po sebi, i da se na njega projiciraju očekivanja vezana za original čiji je on kopija. Osobu se ne može koristiti kao sredstvo, a kloniranje radi upravo to.[5] U novije vrijeme pojavila se nova vrst kloniranja – hibridno kloniranje. Životinjska jajašca su upotrijebljena za reprogramiranje jezgri ljudskih somatskih stanica u svrhu izdvajanja embrionalnih matičnih stanica iz tako nastalih embrija, čime prestaje nužnost uporabe ljudskih jajašaca. Ovaj postupak povreda je dostojanstva ljudskog bića zbog toga što miješanje genetskih elemenata životinja i ljudi može narušiti osobni identitet čovjeka. Uporaba matičnih stanica bi zbog prisutnosti životinjskog genetskog materijala u njihovoj citoplazmi nosila sa sobom dodatne zdravstvene rizike koji su zasad nepoznati.[6]

Mit o besmrtnosti prati čovjeka od prapočetka, što se očituje u njegovoj želji da postane besmrtan kao Bog. Ideja o mogućnosti stvaranja potpuno identičnih potomaka, kako bi se moglo živjeti nakon vlastite smrti zahvaljujući vlastitom klonu, izaziva paniku i strah. Moguće je klonirati genetsku baštinu, ali ne i svijest. Što bi bio taj drugi ja, koji bi imao potpunu sliku i oblik, ali koji bi izgubio sjećanje, iskustvo i sve ono što čini svijest? Bio bi jedan drugi ja koji ne bi bio ja.[7]

Mnogi danas dovode u pitanje je li embrij ljudska osoba. Ali, kako ljudska jedinka ne bi bila osoba? Biološki embrionalni život već je ljudski život i osobni život. Ako bi se prilikom embrionalnog razvoja biološki život odvajao od onog ljudskog, u užem smislu, ne bismo uspjeli objasniti identitet subjekta. Početna faza embrionalnog razvoja ne može biti čisto biološka. Ukoliko embrij koji pripada ljudskoj biološkoj vrsti ne bi bio od početka istinska ljudska osoba, on ne bi to mogao postati kasnije, a da pritom ne proturječi svom identitetu. Ne možemo tvrditi da je osoba u dobi od 30 godina više osoba od jednog embrija ili djeteta. Čovjek postaje osobom u trenutku začeća. Ljudski je život,  život osobe koja je tjelesno-duhovno jedinstvena.[8]

Odgovornost zdravstvenih djelatnika danas je porasla i nalazi svoje najdublje nadahnuće i potporu u unutarnjoj i nezamjenjivoj etičkoj dimenziji zdravstvenog zanimanja prema kojoj se od svakog liječnika zahtijeva zalaganje za apsolutno poštivanje ljudskog života i njegove svetosti. Istraživanja na području medicine i genetike svoju primjenu nalaze i na čovjeku i od velike su važnosti za budućnost čovječanstva, ali smo svjedoci i neprihvatljivih zloporaba.[9] Znanstvenici, ljudi zaposleni u medicini i zdravstvu, pravnici i političari, moraju shvatiti kako su nespojivi priznavanje dostojanstva ljudske osobe i preziranje života i ljubavi, vjera u živoga Boga i zahtjev kojim se želi samovoljno odlučivati o početku i sudbini bilo kojeg ljudskog bića. Čovjeka treba braniti od pretjeranosti same njegove moći. Moralne vrednote kao što su pravo na život i pravo na obitelj moraju postati i temeljne građanske vrednote, tek će se tada moći čovječanstvu osigurati prava budućnost.


Sanela Milišić Grebenar


[1] Usp. Donum vitae, Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja, enc., Dokumenti,  88, Rim, 1987., str. 9.-10.

[2] Usp. T. MATULIĆ, Život u ljudskim rukama, Glas Koncila, Zagreb, 2006., str. 69.-73.

[3] Usp. M. M. VEKIĆ, Bioetičke teme i dileme, Vlastita naklada, Zagreb, str. 87.

[4] Usp. Dignitas personae, Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, enc., Dokumenti, 154, Rim, 2008., str. 22.-30.

[5] Usp. R. LUCAS, Bioetika za svakoga, Verbum, Split, 2007., str. 101.-106.

[6] Usp. Dignitas personae, Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, enc., Dokumenti, 154, Rim, 2008., str.47.-48.

[7] Usp. N. CANKI-KLAIN, Napredak genetike i etika, u: Izazovi bioetike, prir. A. Čović, Pergamena, Zagreb, 2000., str. 260.-262.

[8] Usp. R. LUCAS, Bioetika za svakoga, Verbum, Split, 2007., str. 123.-125.

[9] Usp. Dignitas personae, Naputak o nekim bioetičkim pitanjima, enc., Dokumenti, 154, Rim, 2008., str. 52., 54.-55.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Homoseksualnost i učenje Crkve 1. Općenito o homoseksualnosti Homoseksualnost je pojam koji je nastao na temelju grčke riječi: homoios - što znači isti, i latinske se...
Nazivi ljudskoga bića od začeća do rođenja Jasnoća i preciznost izražavanja vode k shvatljivosti, a uz malo dobre volje i do shvaćenosti. Otkrivaju istinu i čine je neodoljivom. Proučavanje bio...
Doporođajni događaji važni za ljudski život Razlike u pristupu čovječjem razdoblju do rođenja očituju se u vrjednotama, priznavanju ili nijekanju samoga postojanja ljudskoga bića prije r...
Razlike između kontraceptiva i abortiva Godine 1929. u engleskom je jeziku skovana riječ contraception (contra protiv + conception začeće) u značenju sredstva koje izaziva privremenu...
Transplantacija iz moralne perspektive Transplantacija je prema nauku Katoličke Crkve jedan od posebno vrijednih oblika ljubavi prema bližnjemu i u tom se smislu potiče kod vjernika osjećaj...