Skip to content

Čudesna noć – božićni igrokaz

yevgeny-demakov-isusovo-rodenje


Lica:

  • Ivan, pastir
  • Jakov, njegov sin
  • Matija, drugi pastir
  • Marija, Isusova majka
  • Josip, Marijin suprug, Isusov poočim
  • Kuza, upravitelj Herodovih imanja

Ivan, pastir, otac Jakovljev: E, ovo je prešlo sve granice! Kako da te sad kaznim? Deset ovaca i janjaca! Deset ovaca i janjaca si sad izgubio! Heeej! Pomisli samo što će mi Herod napraviti! Umjesto sira, vrhnja, vune, mlijeka, ja ću mu doći praznih ruku! Hoću li uopće izaći, Bog zna! Znaš li ti koliko je on okrutan? Mogao bi me i ubiti. I što ćeš onda? Mamu si izgubio kad si se tek rodio, a sad ćeš izgubiti i oca! A toliko puta sam ti rek’o da se ne igraš dok čuvaš ovce. Ti si najprije čoban,* pa tek  onda dijete…, ali nisam ja za to kriv… Da ti je majka živa sve bi bilo drukčije… Ovako… Ti  bi se samo  igrao, i igrao, i nikada ti dosta igre. A ovce? A janjci? A sir? A mlijeko? A vrhnje? A vuna? Baš tebe briga! Ma na što si samo mislio dok si ovce vraćao u tor? Pa kako nisi primijetio da ih nema? Eeej, deset ovaca i janjaca? Deset! E, moj sine, nikada od tebe čovjeka!

Jakov, Ivanov sin: Ali ćaća, pa rekao sam ti. Zaigrao sam se s drugim čobanima i zaboravio sam… Eto…! Ne mogu ja kao ti! Nije meni samo do ovaca i janjaca! Baš me briga i za ovce i za ova brda! Ne ću biti čitav život čoban k’o ti! Čoban! Moš’ mislit! Velika stvar – biti čoban! Uvijek prljav, „mirisati“ po ovcama, i štali, zapušten, nikakav! Čoban! Ja ne ću biti čoban!

Ivan: Je l’ ti to meni? Svom ocu? A tko te hrani? Tko te oblači? Sve što imaš na sebi i u sebi od ovaca je: i sir, i vrhnje, i mlijeko, i meso, i sve što imaš na sebi – od glave do pete – sve je to od ovaca: hrana, vuna, koža za opanke – sve je to od ovaca! I janjaca! A ti si ih deset izgubio. Ni sam ne znaš koliko je bilo ovaca, a koliko janjaca! Jadni moj sine, i jadan ja s tobom! Nikoga na svijetu nemaš osim mene! Što hoćeš? Misliš da bi ti bilo bolje da si Herodov sin: bahat, umišljen, nosom nebo dira, je l’ bi volio da ti je Herod otac? Misliš li da bi te on bolje hranio i oblačio?

Jakov: Da sam se bar ja, a ne te tvoje ovce, izgubio! Bilo bi mi lakše. Ovo se više ne može izdržati. Samo vičeš na mene, nikad ti ništa nije dobro, štogod napravim, tebi se ne sviđa. Uostalom, nisam ja tražio da se rodim! Ti i tako ništa drugo ne znaš  raditi nego čuvati ovce i brojiti novce…, i vikati…, i  piti…

Ivan: Mooolim? Je l’ ti to meni? Svom ocu? Ako ti sad raspalim ćušku! Balavac jedan! Još ne znaš ni ovce čuvati, a već znaš prigovarati! Pijem? Ja da pijem? Ma…, kako bi’ izdržao ovu hladnoću da ne pijem? Reci ti meni? Kako bi’ izdržao ovu hladnoću vani. I ovu unutra, koja je u duši otkako je tvoja majka umrla. Da se malo ne zagrijem vinom, umro bi’ od tuge… Otkako je tvoja majka umrla, stalno mislim na nju. Volio sam ju k’o Jakov svoju Rahelu… Sjećaš li se kad sam ti pričao o njemu. Po njemu si ime dobio. A onda se vidjelo da imam i ja sudbinu kao on. I njemu je ljubljena žena umrla pri porodu… Da se utješim, moram malo popiti… (Pjeva: Gdje su čaše, gdje su flaše…)


Dolazi njihov susjed, Matija


Matija: Vidi, vidi, tu se nešto slavi! Što slavite, vas dvojica? Ivane, daj i meni malo vina. Ova noć je tako hladna, da moram malo zagrijati tijelo, a duša se onda zagrije sama… (Pjeva s Ivanom: Gdje su čaše…)

Ivan: (nakon duuugog gutljaja): Čekaj, čekaj, ti si me nešto pitao?

Matija: Ja nešto pitao? Tebe? Maa,  čekaj… Ah, da, sjetio sam se. Što slaviš?

Ivan: A odakle ti to? Da ja nešto slavim? A, reci ti meni, što bi’ ja u ovoj svojoj bijedi slavio?

Matija: Pa ti pjevaš samo kad nešto slaviš, ili kad si pijan. Onda znači…, pijan si!

Ivan: Ja pijan? A nee! Nisam ja pijan, dragi moj. Ali za tebe baš i nisam siguran! Ja pijan… Pa i da je sam pijan ne bi bilo čudo. I da slavim? Pa…, evo slavim! Slavim što mi je sin izgubio deset ovaca i janjaca. Slavim da ne zaplačem! I da ga ne prebijem! (Ide prema Jakovu.)

Jakov: Nemoj me dirati! Nisam ja kriv! Zaigrao sam se. I te ovce… Izgube se baš k’o prave ovce… Ili k’o guske. K’o guske u magli… I što da sad? Da ih svijećom tražim? Ili da im stavim soli na rep? E, jedva čekam da odrastem! Onda ću ja znati. Nikada me više nećeš vidjeti. Nikada se neću vratiti u Betlehem i ove špiljetine! Idem ja u bijeli svijet. Vidio sam Kuzina sina. Taj Kuza, to ti je upravitelj Herodovih imanja. Taj Kuza živi k’o Bog. I njegov sin isto! Ima lijepog konja, lijepo se oblači, živi k’o knez. I ja želim biti k’o on. Samo da odrastem i odem od tebe, tako pijanog!

Matija: Kuza kažeš? I Kuzin sin? Koji Kuzin sin? Čiji sin? O kom ti pričaš? O čem ti pričaš?

Jakov: Eto, vidiš! Ni ti pojma nemaš! Kad ste same sirovine. Čobani! Kuza ti je upravitelj Herodovih imanja, rekao sam već. Njegov sin Jakov je moj vršnjak, i zove se Jakov, kao ja! Jakov se zove! Čuješ li ti mene? On Jakov, ja Jakov! Ja sin čobana, on sin dvoranina Heroda. Uvijek mu zavidim kad nosim mlijeko njegovoj majci. Ivana se zove. Eto, taj Jakov ima i majku! Ja nemam ništa što on ima, pa ni majku. A njegova majka je prekrasna žena. Uvijek mi se nasmije  i pita za oca kad joj donesem mlijeko. I pomiluje me po glavi, što mi se baš ne sviđa! Eto vidiš. Jakov, sin Kuzin ima sve što ja nemam, i ja želim živjeti lijepo k’o on. On ima oca „dvorana“, a ja – oca čobana! Čim odrastem zauvijek ću napustiti ovu Judeju, ove čobane i pijanice!

Matija: Čekaj Jakove! Smiri se! Tata ti je malo prgav, malo nagle naravi, ali on nije loš čovjek. On je tvoju majku volio, i bilo bi mu lakše da je ona živa. A i ti – da si malo manje sanjar, ne bi pogubio deset ovaca i janjaca. Tvoj otac se brine za tebe. Nemoj ga više  nikada uvrijediti. Nego… Idemo potražiti te tvoje ovce…, i janjce. Možda nisu daleko. Pusti  oca. Nas dvojica ćemo ih lakše naći. Ne poznaš ti Heroda! Svi ga se boje! Pa nije čudo da tvoj tata od hladnoće i straha malo i popije. Da mu tijelo bude toplije, a i dušu malo zagrije. Otkako je tvoja majka umrla, ni od koga nije čuo lijepu riječ! Ni od koga! Pa ni od tebe, svoga sina, jedinca, svoga mezimca!

Jakov: E, da si bar ti moj ćaća! Ti to meni sve tako lijepo znaš objasniti.  I ne vičeš, i ne piješ. Obećavam… Čim svane, idem potražiti ovce. Prevrnut ću svaki kamen i svaku špilju pregledati  izvana i iznutra! I ne odustajem dok ih sve ne nađem. Sve ovce! (uzdiše…) Lude ovce!


Dolaze Marija i Josip


Josip: Pomoz’ Bog dragi ljudi.

Matija: Pomoz’ Bog, prijatelju. Koji si ti? Odakle si? Kojim dobrom dolaziš? Ti nisi iz ovoga kraja. I  drugačije govoriš. Jedva te razumijem.

Josip: Nisam ja odavde. Dolazim izdaleka i u velikoj nevolji sam. Ni sam više ne znam što da radim? Kako god okrenem, sve je teško! Baš teško! I sve je teže. Evo, vidiš tu sam sa ženom…

Ivan: Razumijem! I ja sam u nevolji! I zato uvijek sa sobom imam malo vina. Da razbistrim misli, i za želudac. I da vidiš. Nevolje više nema. Ima…, ali kao da je nema!

Matija: Ivane, prestani! Dosta je bilo! Vidiš da je čovjeku teško. I vidiš da nije sam. S njim je žena. Okreće se Josipu: Ma, čovječe Božji, kud’ si poš’o sa ženom i to trudnom! U noći! Ovo ti je žena?! Ajme, što je lijepa! K’o iz „Pjesme nad pjesmama“.

Josip: Pa zbog nje se i brinem! Svaki čas treba roditi, a nemamo se gdje skloniti! Znate za ovaj popis pučanstva? Došao je baš u nezgodno vrijeme. Baš kad mi žena treba roditi. Morali smo doći u Betlehem… Sad nemamo nikakav zaklon, a ni u svratištu nema mjesta… Pogotovo ne za one koji nemaju novaca, a mi ga nemamo… Dijete samo što se nije rodilo! Vidite…, moja Marija, moja žena – tako je mirna i dobra. Spokojna je toliko da joj se divim. Ja ne mogu biti tako miran, iako pokušavam!

Jakov: Pa evo, ostanite ovdje! Uđite u ovu špilju. Tu budu ovce, a sad ih nema. Izgubile su se! (Za sebe, tiho:) Kad nema deset ovaca i janjaca, ima dosta mjesta.) Usput…, toplo je… Tu možete privezati i svoga magarca, i tako stvoriti malo topline za dijete. I jasle su tu, i slama… Ja ću spavati vani, s ostalim čobanima…, što dalje od ove špilje i (još tiše) od ovog svog oca.

Josip: Hvala vam, dobri ljudi, ali ne mogu to prihvatiti. Pa i vi, pastiri, i ovaj dječak trebate neko mjesto bar malo toplo i ugodno za spavanje. Idemo mi dalje. Možda nešto nađemo…

Ivan ga povlači za ruku: Ma, neee! Vi nikuda ne idete! Tu ćete ostati i gotovo. A Jakov će spavati, k’o i mi, ostali čobani, pod vedrim nebom. Tako mu i treba! Neće dobiti ni kap vina da se zagrije.

Jakov: Ne bi’ ni uzeo! Od tebe ništa ne bi’ ni uzeo! Vidiš sad kakav si ti otac, a kakav je ovaj čovjek koji se brine za svoje dijete i prije nego što se rodi! Kad bi bar on bio moj ćaća! A ne ti, čoban! Čoban! Idem ja do onih brda i špilja, malo je daleko, ali nije važno. Ja ću spavati vani, a ovaj kako bi’ rek’o, gospodin, i mlada gospođa neka ostanu ovdje. Njihovo dijete će imati i mamu i tatu. I rodit će se u mojoj špilji! Super! Pa neka ostanu ovdje koliko hoće! Priznajem, mislim da će mi lakše biti s njima, nego s tvojim ovcama. Čuvat ću ih koliko bude potrebno! I od ljudi, i od vukova, i od ptica grabljivica.

Josip: Dragi mladi prijatelju, hvala! (Miluje ga po glavi.) Baš si nas iznenadio… Tako si dobar.

Marija: Bog ti platio, i dobrim dobro vratio, drago dijete!

Ivan: On dobar? Draga gospođo, ti si se zabunila. Dobar je Bog koji ga drži! A izgubio je deset ovaca i janjaca. Ali sin mi je. Ne mogu ga pustiti sama. I ja idem do onih brda. A tamo ima i mojih prijatelja, čobana.

Matija: Idem i ja! Ovako pripit, može po noći zalutati, i ponovno dječaka optužiti da se sad i sam izgubio zbog njega.


Marija i Josip odlaze… Jakov ih vodi (s pozornice) do štale.

Noć… Na poljima, nedaleko Betlehema,  Jakov, njegov otac Ivan i Matija spavaju na otvorenom. Odjednom ih probudi silna svjetlost. Jakov se prvi probudi i skoči:


Jakov: Ćaća, ćaća! Vidi! Pogledaj! Slušaj! Čuješ li što ja čujem? Ajmeee! Koje ljepote! Kojega sjaja! Koje pjesme… Anđeli… Toliki… Pjevaju…

Ivan se budi: Opet si nešto zabrlj’o, ludi moj sine! Sad si i nešto zapalio! Nikad od tebe čovjeka! I ove pjesme… Tko to pjeva… Mora da je to od vina što sam ga  popio… Ali nikad me nije ovako „zdrmalo“, nikad ovako lijepo. Sad vidim i anđele i čujem kako pjevaju! (Čuje se kako anđeli pjevaju „Svim na zemlji“…) Jakove, sine, tvoj ćaća je pijan k’o letva. Sad mi se i anđeli pričinjaju. Čini mi se  k’o da pjevaju! Ma ne čini… Čujem ih… Koje divote… Bože moj…

Jakov: Ćaća, nisi pijan! Nisi pijan, čuješ li? I ja ih  vidim! Puno nebo anđela i svi pjevaju! Nebo puno zvijezda i igraju se po nebu k’o djeca. Koje svjetlo!!! Koji anđeli… Cijele vojske anđela! Tajko, daj  mi ruku, da te opipam. Da vidim da ne sanjam.

Ustaje i Matija: Ivane, Jakove, vidite li i vi što ja vidim? Sjajno nebo nad tvojom štalom i pjesme anđela. Ajme koje lijepe pjesme! Ajme, koje ljepote i neke dobrote… Idemo vidjeti što je to… Čujete li kako nam govore da se rodio Bog!


U štali: Marija i Josip gledaju Dijete Isusa u Marijinom naručju! Marija mu pjeva! Tepa mu! Jakov, Ivan i Matija su na ulazu, ne usuđuju se ući.


Josip: Uđite, uđite samo! Evo, Dijete nam se rodilo! Evo njegove Majke! Kako su lijepi – Majka i dijete, prekrasan  sin… Hvala vam što ste nas primili!

Jakov dodiruje Isusa: Baš je sladak! Prava beba! Dječak je? A ima kovrčavu kosicu k’o curica.

Matija: Ma krasan je! Ne mogu ga se nagledati. Samo…, mladoj majci treba mlijeka. I još hrane da može dojiti! I pravi dom, a ne samo štala! Evo im moj dom! Od kako se Sara udala i otišla, ima mjesta. Moja žena će biti sretna da opet vidi malo dijete u kući. Umjesto Sare, dobit će drugu kćer. Ovu mladu majku i njeno djetešce. I njenog muža kao zeta.

Ivan: Aaa, ne, ne! Nikako! Ne dolazi u obzir. Dijete se rodilo u mojoj štali i ja ga vodim kući. Istina, mala je, siromašna, ali ipak bolja od štale. A i meni će biti lakše. Ljepše će mi doći u kuću u kojoj ima nekoga. Otkako je moja žena umrla, meni se ni ne ide kući. Nigdje se više ne snalazim. Zato ponekad i popijem previše, priznajem. A i Jakovu će biti bolje, kad u kući bude imao društvo. (Obraća se  Jakovu:) Jadni moj sin. Od svojih najranijih  dana mora se brinuti i za kuću, i za mene, i za ovce i janjce… Kad razmislim, nije ni čudo da ih je izgubio. Sine moj, Jakove, hoćeš li ti svom ocu oprostiti? Nisam ja loš, ali me nekada tuga obuzme, pa planem. Oprosti, sine!

Jakov: (grli ga) A hoćeš li ti meni oprostiti, tajko moj. I za one ovce i janjce… Vjeruj, zaigrao sam se s ostalim čobanima.

Ivan: Naravno, sine moj! Eto, ovo Dijete nas je pomirilo!


(Ulazi Kuza sa svojim sinom. Dječak, star kao Jakov) prilazi Djetetu i daruje mu košaru.


Kuza (vrlo otmjeno i teatralno): Draga gospođo, poštovani gospodine, došli smo vas posjetiti. Moja žena Ivana nas je probudila. Ona je u snu čula pjevanje anđela i vidjela čudesnu svjetlost koja obasjava baš ovo mjesto, probudila se i probudila je nas. Čula je u snu da se rodio Mesija i da je sa svojom svetom majkom upravo tu. Ona je sve što je kao novorođenče nosio naš sin Jakov sačuvala, za naše drugo dijete. Nažalost, Bog nam ga nije dao. Uzmite je za ovo djetešce… I oprostite…, sva opremica, i sve pelene mirišu po ovcama… Ma zamislite… Dok smo putovali u svojoj kočiji, stalno su nas pratile neke ovce i janjci… Nekoliko ovaca. Što pričam. Bilo ih je deset. Deset ovaca i janjaca uz kočiju. I nikako ih se riješiti… Kao da su znali put baš do ove štale…

Jakov – tek sad pogleda ovce i janjce: Pa to su moje ovce! Moji janjci! Vratili su se! Nisu ih pojeli vuci! Kakva čudesna noć!

Ivan: Bog stvarno čini čuda! I ovce čuva! E, sad ćemo zapjevati… Treba to proslaviti!

Matija: Ivane, čuj… Majka već pjeva svome Sinčiću…


Svi zajedno pjevaju, s Marijom:

 Djetešce nam se rodilo

U jasle se položilo.

Isuse, mileni Bože moj.

Srce ti dajem da sam Tvoj.


AUTOR: Ana Penić


Igrokaz se može u PDF formatu preuzeti ovdje: Čudesna noć – božićni igrokaz


* Iako nije književan izraz, ovdje se čoban koristi iz pejorativnih razloga, kao i zato što se tako govori u narodu u mnogim hrvatskim krajevima.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ali, u štali?! – božićni igrokaz za prvoprič... Lica: Isus, dječak od sedam godina Marija, njegova majka Josip, njegov poočim Nefertiti – djevojčica Egipćanka Raik – dječ...
Sveti Martin – izvanzemaljac (igrokaz) Dvojica dječaka su na školskom dvorištu. Čekaju početak nastave... Blagdan je sv. Martina. Janko je doselio iz Baranje, Matko je rođen u Zagor...
Ozvjezdano nebo (božićni igrokaz) (UVOD) ČITAČ: Judeja. Strmi obronci podno Betlehema. Pastiri zaspali pred kamenim špiljama. Dublje unutra njihove životinje. Sve veliko, važno...
Bog koji dolazi – božićni igrokaz Prvi čin: OBITELJ PRVA DIJETE: (Odlazi do Marije, zagleda je) Mama, ova žena ima veliki trbuh! (Scena: pozornica namještena kao soba…...
Propovjednici Božje slave i ljudskoga mira »Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima...« (Luk 2, 14.) Nije ona anđeoska pjesma nad Betlehemom o slavi Božjoj i ljudskome mir...