Skip to content

Curriculum u hrvatskom

curricul


1. Ključne riječi kojih nema ni u jednom rječniku


Na mrežnoj stranici kurikulum.hr i u sredstvima društvenoga priopćavanja najednom su postale sveprisutne riječi kurikularni i kurikulumski. Rabe se kao odnosni pridjevi,[1] ali oni još nisu zabilježeni ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika (v. popis). Stoga najprije treba utvrditi na koju se imenicu odnose, koji im je naglasak, opisati im značenje, odrediti podrijetlo i utvrditi mogu li ući u hrvatski standardni jezik.


2. Pogled u službene isprave


Riječ kurìkulum prvi se put pojavila u Narodnim novinama, službenom listu Republike Hrvatske, 20. prosinca 2002. u Zakonu o Zavodu za školstvo Republike Hrvatske (NN 153/02).[2] Od tada do kraja siječnja 2016. spominje se u 107 isprava u Narodnim novinama, od toga u tri odluke Ustavnoga suda kojima se preispituju ustavnost i zakonitost.[3]

Uporaba te riječi buknula je u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije u listopadu 2014.: imenica kurikulum ponavlja se 204 puta, pridjev kurikulumski (dokument) jedan put, pridjev kurikularni 78 puta (uz: cilj, dokument, jezgra, okvir, pristup, promjena, reforma, rješenje, standard i sustav).

U Prijedlogu odluke o donošenju akcijskoga plana provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 2. rujna 2015., koji je XII. Vlada trebala donijeti na 246. sjednici 3. rujna 2015. (ali Akcijski plan, ako je donesen, još nije objavljen), imenica kurikulum ponavlja se 81 puta, pridjev kurikulumski jednom (uz: dokument), pridjev kurikularni 19 puta (uz: cilj, dokument, pristup i reforma).

Još je u travnju 2010. u Jeziku, časopisu za kulturu hrvatskoga književnoga jezika, ustvrđeno „da su se neprihvatljivi i besmisleni nazivi još i umnožili. Uz kurikulum pojavljuju se i kurikulumski, kurikularni, kroskurikularni – oblici koji se mogu pripisati samo doslovnom preuzimanju tuđice jer očito onaj koji tuđicu preuzima ne poznaje ni jezik iz kojega preuzima, a ni svoj vlastiti, hrvatski. Riječ je, čini se, o govornicima anglokrobatskoga jezika“.[4] To je objavljeno u časopisu koji ima neupitan ugled, svrstan je među najutjecajnije i najvažnije znanstvene časopise u zemlji, ali zanemarivanje tih upozorenja i jednoglasnoga utvrđenja Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika da „u javnoj i službenoj porabi riječi kurikulum nema mjesta“,[5] pokazuju da državni dužnosnici, državni službenici, stručnjaci raznih struka i mediji koji ga svi uporno ponavljaju, zapravo slabo mare za hrvatski jezik.[6]


3. Najnovije onečišćavanje jezika


Ono što se pridijeva nekoj imenici kao da pripada riječi kurikul,[7] ili se odnosi na nju, na portalu „Cjelovite kurikularne reforme“ naizmjenično se naziva: kurikularni i kurikulumski.

U 52 isprave, ukupna opsega 3.791 stranicu, koje je „Ekspertna radna skupina“ (oni o sebi, drugi o njima), s naznakom „radno – povjerljivo – nelektorirano“, 17. ožujka 2016. stavila na raspravu na portalu „Cjelovite kurikularne reforme“ nalaze se sljedeći pojmovi:

  • imenica kurikulum ukupno 4.609 puta;
  • pridjev kurikularni 195 puta;[8]
  • pridjev kurikulumski 399 puta;[9] (detalji su popisani u tablici).

Spomenutih pridjeva ima u svim prijedlozima, osim u Nacrtu promjena Nacionalnoga kurikula ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja.

Iz prijedloga 51 uputnika iz veljače 2016. proizlazi da je povezivanje svojstveno pridjevu kurikularan, a da su aspekt, cilj, matrica, načelo, očekivanje, postavka, pristup, programiranje, rješenje, sustav i teorija samo kurikulumski. Po kojoj logici i zašto? Je li riječ o pukom nemaru, nebrizi za hrvatski jezik,[10] o začudnom neznanju ili nečem trećem?

S druge strane, niz pojmova u planiranim uputnicima istodobno ima pridjevni tvorbeni par na izbor, pa su dokument, jezgra, planiranje, reforma i zahtjev – i kurikularni i kurikulumski. Znače li tada nešto drukčije, kao što je u oprjeci niz drugih pridjeva na -ni i -ski?[11]

Dvostruko češćom pojavnošću pridjeva kurikulumski od oblika kurikularni pokazuje se da su sami sastavljači tih isprava podučili nalogodavce ili vodstvo Cjelovite kurikulne reforme kako je čak i kurikulumski tvorbeno pravilnije od do sada „službenoga“ kurikularni. U prijedlozima iz veljače 2016. kurikularnoga je zapravo bitno manje, a ne samo upola, od kurikulumskoga jer se prvi oblik ponavlja u stalnim dijelovima svakoga prijedloga.

U hrvatskom jeziku nema suglasnosti o imenici kurikulum, ni prihvaćenosti pridjeva kurikularni ni kurikulumski, ni oblikom ni značenjem, pa ne čudi što se drugdje na mreži susreću i drukčiji pojmovi i pridjevi (rezultati pretrage tražilicom Google 2. travnja 2016.):

  • kurikul (77.900): kurikulni (84) – kurikulna (635) – kurikulno (7);
  • kurikulski (370) – kurikulska (150) – kurikulsko (78);
  • kurikulum (490.000): kurikulumski (1.630) – kurikulumska (1.250) – kurikulumsko (654);
  • kurikulumni (3) – kurikulumna (852) – kurikulumno (113);
  • kurikularan (25) / kurikularni (12.500) – kurikularna (56.900) – kurikularno (4.470).

Zbog izričaja „Cjelovita kurikularna reforma“ pridjevak kurikularna, u nominativu ženskoga roda, pojavljuje se 2.276 puta češće nego isti neodređeni pridjev u muškom rodu, iako je kod svih drugih oblika muški rod najučestaliji lik.

Sve je to posljedica zbrke i izostanka interdisciplinarnoga dijaloga pedagoga i prosvjetnih vlasti s jezikoslovcima, kako bi se – ako se moraju uvesti – novi pojmovi utvrdili i definirali, i sadržajno i rječotvorno, a tek nakon toga počeli normirati.

Koji je, dakle, od tih pridjeva pravi, pravilan, koji pripada hrvatskomu standardnomu jeziku?

Znače li svi isto ili je potrebno više pridjeva za istu imenicu?

Budući da su kolege drugih struka i korisnici u javnom prostoru mahom ignorirali dosadašnje napore jezikoslovaca, pokušat ću cijeli problem premisliti od početka.


4. Zašto uopće novi pojam, zar već stoljećima nemamo ustrojeno školstvo?


Temeljni odgoj i naobrazbu na području današnje Hrvatske stekli su svojedobno najveći umovi čovječanstva kao sveti Jeronim, Ivan Stojković, Ruđer Bošković ili Nikola Tesla. Javna gradska škola u Dubrovniku djeluje od 1333. godine; Zakon o učiteljima i učenicima u Dubrovniku je donesen 1435., a nepismenost iskorijenjena 1455. godine. Obvezatno trogodišnje školovanje u Dalmaciji uvedeno je 1817., a u cijeloj Hrvatskoj petogodišnje školovanje je obvezatno od 1874., sedmogodišnje od 1945. i osmogodišnje od 1958. godine. Dakle, sustavnim školovanjem u ovom dijelu Europe ne treba otkrivati toplu vodu.

Najveća vrijednost prosvjetnoga sustava uvijek su oni koji su bili poučavani i učili, a najzaslužniji za njegov uspjeh su oni koji su poučavali nakon što su se za to životno zvanje savjesno pripremali. Danas su osnovne vrjednote dovedene u pitanje, pa se koplja lome oko toga kako razoriti sve dobro iz dosadašnjega sustava da bi se uznosito uvelo novo. Pojednostavljeno rečeno, poteškoća je nastala u srazu europske kontinentalne pedagogije i anglosaskoga pristupa gdje su „kurikul i nastavni plan i program dvije različite tradicije određene kulturom; pojam nastavnoga plana i programa (njemački Lehrplan) određen je njemačkom didaktikom, a pojam kurikula (engleski curriculum) američkom teorijom kurikula. Obje se tradicije bave istim pitanjima, poput centralizacije uprave, ciljeva, sadržaja i metoda učenja te uloge nastavnika i učenika u odgojno-obrazovnom procesu, ali se razlikuju u načinu na koji postavljaju i razmatraju ta pitanja“.[12]

Njihov prijepor u Hrvatskoj se ne rješava sustavnim radom, nadogradnjom postojećega sustava i njegovom preobrazbom iznutra, pa ni školovanjem novih naraštaja učitelja za prekoatlantsku inačicu didaktike, nego zvučnom promjenom nazivlja iz „nastavni plan i program“ u „kurikul“, iako iza toga stoji metodološki neostvariv i koncepcijski pogrješan pothvat sa sadržajem neprimjerenim nizu okolnosti.

Namjesto da se kao i u mnogim drugim europskim pedagogijama, američka teorija kurikula promatra kao inačica didaktike, metodologije i pedagogije, i da se prilagodi ili usavrši određenje ustaljenih i svima razumljivih pojmova, bezglavo se uvodi novi izraz koji uopće nema definiciju – riječ kurikulum.


5. Tuđica iz kojega jezika?


Latinska riječ currĭcŭlum na hrvatski se prevodi:

  • u djelima sv. Tome Akvinskoga: „razdoblje, doba ili vremenski krug“;[13]
  • u srednjovjekovnih pisaca: „tijek vremena, razdoblje“;[14]
  • u djelima Marka Marulića: „trk, trčanje, tijek, trkalište, staza“;[15]
  • potkraj XVII. stoljeća: „trk, trčanje“;[16]
  • potkraj XVIII. stoljeća: „tijek, trk, trčanje, trkanje; trkalište, trkalištvo“,[17]
  • u džepnom rječniku za školsku porabu: „trkalište“, krug oko staze;[18]
  • u temeljenom latinskom slovniku: „trk, tiek [tijek], trka (pješice, na konju i na kolih [kolima]); utrkivanje, natrkivanje, natjecanje; tiek [tijek], obtok [optok], obtjek, okret, putanja (nebeskih tjelesa); kola za utrkivanje (u cirku), bojna kola; trkalište, jahalište, poprište, polje; put; kolotečina; put života, život“.[19] U drugom izdanju dodano je da znači i „tečaj“ (nebeskih tijela ili života);[20]
  • „utkrivanje, natjecanje; tečaj (nebeskih tijela, života); život; trkalište“.[21]

Imenica potječe od latinskoga glagola currō cŭrrere [čita se: kùro, kùrere] koji znači: trčati, trkati, teći, hitjeti, spješiti, hrliti, grnuti (vatru rukama), skakati (u živi oganj za koga), udariti (istim putem); broditi, ploviti, jedriti; brzati, valjati se, teći, prostirati se, protrčati, proletjeti.[22]

Engleska riječ curriculum:

Pri tom svi curriculum smatraju izvorno latinskom riječju, a ne engleskom.

Uostalom, u britanskom engleskom curriculum se, kao do sada i u hrvatskom, rabi poglavito u sklopu curriculum vitae, a nastavni program na britanskom engleskom kaže se syllabus (koji Filipović dodatno objašnjava: pregled, popis, kratak sadržaj; a Bujas: kratak/jezgrovit sadržaj/pregled). U američkom engleskom pak, [kjurikjulum] je izraz za nastavni program, a Amerikanci životopis nazivaju francuskom riječju résumé.[32]

U skladu s pravilima preuzimanja riječi iz latinskoga, na srpskom i ukrajinskom je курикулум [kurikulum], a na slovačkom i češkom genitiv glasi: kurikula.

O obliku „kurikulum“ kao „hrvatskoj“ osnovi rečeno je:

  • „Vrli znalci hrvatskoga jezika, globalisti koji uspješno potiskuju odgoj edukacijom, spoznaju kognicijom, a vanjsku i unutarnju motivaciju intrinzičnom i ekstrinzičnom usrećuju [nas] novom zvučnom riječju da bi je ne samo cinici nego i poluučeni paljetkovači tuđica lako preobrazili u zvukoopisni, tj. onomatopejski kukurikulum. Onda kukurikulski kukuriču i oni koji misle da novom riječju stvaraju novu stvar, ali i oni kojima se tuđice lako lijepe za jezik, no zbog nedoučenosti i neprevladanoga utjecaja materinskoga jezika – u izobličenoj inačici“ (Stjepko Težak, 2002.).[33]
  • kurikulum je jeftini anglizam, neprilagođena tuđica preuzeta ad hoc. Pokazuje se time da se riječju kurikulum nitko nije bavio, da nije razmišljao o njoj, pa zato djeluje površno i pomodno. U javnoj i službenoj porabi toj riječi stoga nema mjesta. Latinsko se curriculum može valjano preuzeti u hrvatski samo kao kurikul“ (Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, ožujak 2009.);[34]
  • „upotreba je kurikuluma znakom potpunoga nepoznavanja i zanemarivanja hrvatske jezične kulture“ (Sanda Ham, travanj 2010.);[35]
  • Kurikulum je djelomično prilagođena tuđica jer, uz to što je glasovno prilagođena, zadržava latinski završetak -um koji se u standardnom hrvatskom jeziku u takvim tuđicama izostavlja, npr. simpozij, kriterij, prezidij. Dakle, u hrvatskom standardnom jeziku pravilno je upotrebljavati samo naziv kurikul, a domaći su nazivi naukovna osnova i (nastavni) uputnik“.[36]

U engleskom jeziku od imenice curriculum napravljen je pridjev curricular,[37] u talijanskom curriculare, u francuskom curriculaire, u rumunjskom curriculară, u njemačkom imaju domaći pridjev lehrplanmäßig. U dostupnim mi rječnicima latinskoga ne nalazim pridjev od currĭcŭlum, a prema logici tvorbe on bi trebao glasiti currĭcŭlāris (za muški i ženski rod) i currĭcŭlāre (za srednji rod).[38]


6. O glasini da imenica potječe iz engleskoga


Neprijeporno je da je riječ kurikulum nastala od strane riječi curriculum. I curriculum i kurikulum u hrvatskom su jeziku tuđice, to jest „riječi:

  • koje još uvijek osjećamo kao nama strane, neprilagođene hrvatskomu jezičnomu sustavu, iako su već dulje vrijeme prisutnice u našem jeziku,
  • koje upravo u današnje vrijeme učestalo i velikim brojem ulaze u hrvatski jezik pa ih redovito susrećemo i ne znajući im (pravo) značenje“.[39]

Neven Budak, ustrajući na obliku kurikulum, u očitovanju Ministarstvu obrazovanja od 17. listopada 2014. poziva se na „mišljenje“ Josipa Silića, „da je kurikulum u redu, jer je izraz preuzet iz engleskoga jezika, a ne iz latinskoga, pa za njega ne vrijedi da se briše dočetak -um“.

No, to navodno Silićevo mišljenje nije nigdje objavljeno, a u Silićevim djelima nema kurikuluma ni kurikula, ni pridjeva od njih, ni u Pravopisnom priručniku (Anić–Silić, 1986., 1987. i 1990.), ni u Pravopisu hrvatskoga jezika (Anić–Silić, 2001.), ni u Gramatici hrvatskoga jezika (Silić–Pranjković, 2005. i 2006.). Dakle, Josip Silić nigdje nije normirao ni jednu od tih riječi.


7. Anglolatinizam, a ne anglizam


Hrvatskomu je jeziku curriculum posredovan preko engleskoga, ali ga hrvatski preuzima iz latinskoga, a ne iz engleskoga. Takav je duh jezika, a to potvrđuju i svi njegovi izvorni govornici kad tu riječ ničim izazvani ne izgovaraju kao englesku, nego kao latinsku.

Ako inače engleski naziv nacionalnoga zračnoga prijevoznika Croatia Airlines na hrvatskom nitko ne izgovara [kroejša erlajns / krōˈāshə ˈerlains] nego [kroacija erlajns], dakle prvu riječ kao latinsku, jer izvorno i jest latinska, ili ako englesku riječ magisterium izvorni govornici hrvatskoga prirodno čitaju kao latinsku, a ne kao englesku [međistirjium/mædžiˈstirēəm] – zašto se ovdje ustraje da bi curriculum bila „engleska“ riječ?

To jednostavno nisu anglizmi nego anglolatinizmi u kojima se latinska riječ na hrvatskom jeziku izgovara i u hrvatski jezik preuzima na ustaljen način.


8. Mjerodavno pravilo za preuzimanje latinske riječi


Budući da je curriculum iz latinskoga, potrebno je primijeniti pravilo koje ustaljeno glasi:

  • „Tuđe riječi. Iz klasičnih jezika. Završetci se prilagođuju prema završetcima hrvatskih riječi. Prema tome izostavljaju se završetci grčki -ος, latinski -us i grčki -ον, latinski -um“.[40]
  • „Tuđe riječi. Iz klasičnih jezika. Odbacuju se grčki i latinski završetci za nominativ jednine -os, -us, -on, -um, -ês, -es: grč. Herodotos, lat. Herodotus: Herodot; grč. Olympos, lat. Olympus: Olimp; grč. symbolon, lat. symbolum: simbol; grč. Aristeidês, lat. Aristides: Aristid; grč. Laertês, lat. Laërtes: Laert“.[41]
  • „Tuđice iz klasičnih jezika. I grčke i latinske riječi gube neke svoje završetke. Tako na primjer otpadaju grčki završetci -os i -on, odnosno latinski -us i -um u riječima Argos – Arg, obolus – obol, i tako dalje“.[42]

To je pravilo neprijeporno i prema novosadskom pravopisu: „Riječi iz klasičnih jezika. Promjene u završetcima. Grčki završetci -os, -on, -es i latinski -us, -um i -es otpadaju: grčki Homēros – Homer, Organon – organ, Aristotelēs – Aristotel, latinski Plautus – Plaut, passivum – pasiv, Verres – Ver“.[43]

Postoji iznimka, ali se njezin doseg više ne može proširivati. „Neka su se opća imena već uobičajila s latinskim završetcima -us i -um; na pr. status, adlatus, fokus (focus), luksus (luxus); datum, fatum, minimum, votum, individuum. Takve riječi na -um u nas su muškoga roda pa se tako i sklanjaju“.[44] „Ima nekoliko općih imena sa završetkom na -us i -um, gdje smo primili riječ u izvornom obliku, to jest nismo izostavili nastavke. Na primjer cirkus, pasus, status; datum, individuum, minimum“.[45] „Kod nekih vlastitih i općih imenica zadržani su grčki i latinski dočetci, na primjer Delos, Samos, Minos, Ares, Tales, Teognis, Paris, Helikon, Tuskulum; patos, tifus, cirkus, pasus, status; album, datum, forum, individuum, maksimum, mininum“.[46] Riječ je o iznimkama i curriculum ne može pripasti toj skupini.[47]

No, nekim pedagozima kurikul nije odgovarao, nego je „platio cijenu i za sličnost s engleskim curricle, a koji nema veze s prosvjetom i njezinim planiranjima aktivnosti za nastupajuću školsku godinu“.[48] Curricle [ˈkərikəl] na engleskom znači lagani, nenatkriveni dvopreg; otvorena dvokotačna kočija koju vuku dva konja jedan uz drugoga. I curricle i curriculum u engleskom potječe od iste latinske riječi curriculum, koja znači i: „kolice, košice“,[49] „kola za utrkivanje u cirku, bojna kola“,[50] „trkaća kola“.[51] Dakle, prema tom objašnjenju Hrvati bi se stidjeli riječi kurikul kako Englezi ne bi pomislili da govore o curricle, iako su Talijani upravo tako prilagodili curriculum svomu jeziku dodavši riječi currìcolo dodatno značenje iz pedagogije pokraj onoga prvoga dvokolice,[52] ručna dvokolica.[53]


9. O zabludi da je kurikul anglizam


Izvori kažu da je latinizam. U najstarijem hrvatskom određenju engleske riječi curriculum, godine 1955. Rudolf Filipović (1916.–2000.) objavio je da je ta imenica engleska posuđenica iz latinskoga jezika i da znači „nastavni plan, učevna osnova“. To se ponavlja u svih dosadašnjih 25 izdanja njegova kapitalnoga rječnika. Niz hrvatskih autora slaže se kako se taj pojam kurikul u bitnom preklapa s nastavnim programom (bez plana), pa bi suvremeni prijevod na hrvatski mogao biti: „nastavni program, naukovna osnova, učidbeni tijek“.

Prva knjiga na hrvatskom jeziku posvećena pojmu curriculum u vezi sa školstvom, a ne sa životopisom radi dobivanja posla (curriculum vitae, CV), prijevod je djela Australca Colina J. Marsha. Objavljena je pod naslovom Kurikulum: temeljni pojmovi, u prijevodu Mirne Varlandy Supek i u nakladi Educe iz Zagreba godine 1994. (245 stranica). U impresumu nije naveden njezin lektor. Da je knjiga jezično pregledana, u pedagogijskoj struci i znanosti danas se vjerojatno ne bi tvrdilo kako je oblik kurikulum stručni nazivak na hrvatskom jeziku.

Protudokaz iz množine u engleskom. Da je engleski doista preuzeo riječ curriculum iz latinskoga i učinio je u potpunosti svojom, onda bi njezina množina, prema pravilima engleskoga jezika, bila curriculums. Međutim, ta riječ u množini na engleskom glasi curricula,[54] što je klasični nominativ, akuzativ i vokativ množine imenica srednjega roda u latinskom.

Izgovorni protudokaz. Preuzimajući opće pojmove iz engleskoga jezika hrvatski to čini fonetski, mijenjajući, između ostaloga:

  • pisano a u izgovoreno e: badge – bȅdž, behaviourist – biheviòrist, cash – kȅš, barman – bȁrmen, flash – flȅš, gagman – gȅgmen, gentelman – džèntlmen, hardware – hȁrdvēr, jam – džȅm, jazz – džȇz, management – mènadžment, match – mȅč, quaker – kvȅker, ranger – rȅndžer, sandwich – sȅndvič, Shakespearean – šèkspīrskī, software – sȍftvēr, spray – sprȅj, teenager – tìnejdžer, walkman – vȏkmen;
  • pisano a u izgovoreno o: walkie-talkie – vȍki-tȍki, walkman – vȏkmen;
  • pisano e u izgovoreno i: geyser – gèjzīr, whiskey – vȉski;
  • pisano ea u izgovoreno i: speaker – spȉker, striptease – strìptīz, team – tȋm;
  • pisano ee u izgovoreno i: antifreeze – ȁntifrīz, jeep – džȉp, teenager – tìnejdžer; weekend – vìkend;
  • pisano o u izgovoreno a: cowboy – kàuboj, foul – fȁul, out – ȁut, voucher – vàučer;
  • pisano oo u izgovoreno u: boomerang – bȕmerang, hooligan – hȕligān, igloo – ȉglu, taboo – tȃbu, zoom – zumírati;
  • pisano u u izgovoreno a: muffin – mȁfin, rugby – rȁgbi;
  • pisano a u izgovoreno ej: baseball – bèjzbōl, pacemaker – pȅjsmejkēr, playboy – plèjboj;
  • pisano i u izgovoreno aj: off side – ȍfsājd, timer – tàjmer;
  • pisano o u izgovoreno ju: computer – kompjùtor, duty free – djȕtić, musical – mjùzikl.

Dakle, engleski izgovoreni oblici fonetski se prilagođuju hrvatskom.[55]

Svaki rječnik engleskoga jezika ima da se engleska riječ curriculum na britanskom engleskom izgovara kə’rikjuləm, a na američkom engleskom kjə’rikjuləm. Da je hrvatski preuzeo riječ curriculum iz engleskoga, onda bi ona glasila kjurikjulum, a ne kurikulum. I to je dokaz da „kurikulum“ nije posuđenica iz engleskoga nego iz latinskoga. A ako je tako, onda je nedvojbeno da nije prilagođena hrvatskomu standardnomu jeziku.

Protudokaz iz prilagodbe u druge jezike. Da je curriculum engleska riječ, onda je ni drugi jezici ne bi prilagođavali prema pravilima preuzimanja iz latinskoga. A ipak to čine: Španjolci i Hispanoamerikanci (currículo), Portugalci i Brazilci (currículo), Talijani (currìcolo) i Albanci (kurrikuli).

Protudokaz iz preuzimanja drugih latinizama preko engleskoga. U hrvatski su jezik posredovanjem engleske kulture došle, primjerice: puritan – ali nije pjuritan, nego prema latinskomu puritánac; supremation – ali nije supremejšn, nego prema latinskomu supremácija; apotanázija (str. 33), kakotanázija (str. 34), mistanázija (str. 35), ortotanázija (str. 33–34), tahitanázija (str. 35)… i hrvatski ih jezik sve preuzima onako kako to veza hrvatskoga i latinskoga hoće.

Rječnički protudokazi. Rudolf Filipović još je prije 61 godinu uvrstio curriculum u svoj Englesko-hrvatski rječnik i objasnio ga kao „nastavni plan, naučna osnova“.[56] Željko Bujas ga je 1999. – pedagozi i didaktičari slažu se – u biti točno preveo kao „nastavni program“ (bez „plana“).[57] Stoga je točno da nam je ta riječ kao pedagoški pojam posredovana preko engleskoga jezika, ali svejedno potječe, kao i u engleskom, iz latinskoga. Upravo je Rudolf Filipović četiri desetljeća popisivao riječi koje u hrvatskom jeziku potječu iz engleskoga i u svoj je Rječnik anglicizama u hrvatskom jeziku unio mnoge riječi koje su u hrvatski ušle posredovanjem engleskoga.[58] No, među njima se nisu našle engleska imenica curriculum, ni njezini pridjevi curricular, cross-curricular ni extra-curricular; jednostavno nema kurikula ili njegove srodnice.


10. Kako se naglašava riječ kurikul?


Traženje slično tvorenih i sličnoglasnih riječi ujedno je najbolji način da se utvrdi pravilnost preuzetoga oblika i smjesti ga se u sustav standardnoga jezika.

Trosložne usvojenice muškoga roda na -ul, nastale od latinske četverosložne riječi srednjega roda na -ŭlum ili muškoga roda na -ŭlus, u hrvatskom jeziku imaju kratkouzlazni naglasak na srednjem slogu: cenàkul (˂ cēnācŭlum), dentìkul (˂ dentĭcŭlus), ergàstul (˂ ergastŭlum), fascìkul (˂ fascĭcŭlus), folìkul (˂ follĭcŭlus), funìkul (˂ fūnĭcŭlus), furùnkul (˂ fūruncŭlus), Janìkul (˂ Iānĭcŭlum), homùnkul (˂ hŏmuncŭlus), kapìtul (˂ căpĭtŭlum), karbùnkul (˂ carbuncŭlus), korpùskul (˂ corpuscŭlum), kubìkul (˂ cŭbĭcŭlum), manìpul (˂ mănĭpŭlus), miràkul (˂ mīrācŭlum), oràkul (˂ ōrācŭlum), pedìkul (˂ pĕdīcŭlus), preàmbul (˂ praeambŭlus), retìkul (˂ rētĭcŭlum), testìkul (˂ testĭcŭlus), utrìkul (ūtrĭcŭlus), ventrìkul (ventrĭcŭlus), vernàkul (vernācŭlus) i vestìbul (˂ vestĭbŭlum). Kratkouzlazni naglasak na drugom slogu od kraja imaju i divertìkul (˂ dīvertĭcŭlum), receptàkul (˂ rĕceptācŭlum) i tabernàkul (˂ tăbernācŭlum).[59] Prema tome, trebao bi biti kurìkul (˂ currĭcŭlum).[60]

Za one kojima je teško čitati znakove kojima se bilježi izgovor, kurikul[61] se izgovara s naglaskom na -i- kao u: narìkača, perìkard, matrìkula, perìkopa i restrìkcija.

Prava je šteta što zagovornici anglokrobatskoga tvrdoglavo ne pristaju na dijalog, nego smatraju da je jezik u prvom redu konvencija koju politika ili mediji mogu nametnuti usprkos jezikoslovnoj struci, a ustrajavanje na bilo kakvim pravilima čini im se besmislenim.


11. O obliku „kurikulumski“


Pridjev „kurìkulumskī“ besmislen je hibrid: pravilno je tvoren dometanjem dočetka -ski, ali njegova osnova nije valjana u hrvatskom standardnom jeziku.

Zvuče li hrvatski: akcesorijumski, aktinijumski, akvarijumski, akvaterarijumski, alkalijumski, alodijumski, aluminijumski, aluvijumski, amonijumski, astrolabijumski, atrijumski, auditorijumski, cijankalijumski, dehortatorijumski, delirijumski, diluvijumski, ekvinocijumski, helijumski, instrumentumski, iridijumski, itrijumski, kalcijumski, kalijumski, kambrijumski, kriterijumski, liceumski, litijumski, magnezijumski, manuskriptumski, medijumski, milenijumski, minijumski, morfijumski, multimedijumski, natrijumski, oksigenijumski, oratorijumski, patrimonijumski, petroleumski, pigmentumski, plutonijumski, polumilenijumski, radijumski, rubidijumski, sanatorijumski, segmentumski, silicijumski, solsticijumski, stadijumski, titanijumski, vestibulumski i višemilenijumski? Ne, jer su sve to riječi iz srpskoga jezika.

Po uzorku na njih, bez ozbiljna promišljanja, netko je samo zamijenio slovo c sa slovom k i ukinuo dvostruko r te je od curriculum dobio kurikulum, a onda na njega dodao -ski. Ali kurikulum i kurikulumski time nisu ušli u hrvatski standardni jezik, niti u njega mogu ići. Te su riječi – netočne, nestandardne; nepravilni oblici u hrvatskom jeziku, nešto što u hrvatskom standardu ne postoji. Tko tvrdi suprotno, može biti znanstvenik u svojem polju, imati i više doktorata, ali – ne zna hrvatski.


12. O pridjevu „kurikularni“


U Strategiji znanosti, obrazovanja i tehnologije iz 2014. godine i na mrežnoj stranici kurikulum.hr godine 2016. potiče se, između ostaloga, uporaba oblika kurìkulārnā (reforma).

Oni koji smatraju da je kurikulum anglizam tvrdit će da je to i pridjev kurikularni; da je usvojenica od engleskoga pridjeva curricular. Ali on se na britanskom engleskom izgovara [kəˈrɪkjələ(r)], a na američkom engleskom [kəˈrɪkjələr]. Stoga bi ga, ako je posuđenica iz engleskoga, na hrvatskom trebalo pisati prema izgovoru: kurikjular, odnosno kjurikjular, i pomoću dometka -ni napraviti pridjev kurikjularni ili kjurikjularni. Ipak, to bi bilo suprotno navedenomu pravilu da se iz stranoga jezika preuzima samo osnovna riječ, a potrebne tvorenice prave od nje, i to domaćim dometcima.

Očito je da se pridjev kurikularni rabi kao nešto što pripada uputniku („kurikulumu“) ili se odnosi na tijek učenja. No, u tom smislu prednost bi, dakle, valjalo dati pridjevu od imenske osnove, a ne pridjevu čija osnova (kurikular-) ne postoji u hrvatskom jeziku. Tu se imenicu ne će ni pokušavati uvesti jer ona u engleskom ne postoji, a pridjev curricular već je anglokrobatiziran u kurikularan.

Osim toga, dometak -aran/arni/arna/arno latinskoga je podrijetla i njime se domaćim dometkom -(a)n preuzima latinski pridjev na -aris. No, riječi tvorene od pridjevne osnove iz latinskoga (kao: circŭlāris – cȉrkulāran, elementaris – ȅlementāran, līnĕāris – lȉneāran, littĕrālis – lȉterāran, plenaris – plènāran, vulgāris – vȕlgāran) imaju tvorbena ograničenja u odnosu na pridjeve tvorene domaćim dometcima, primjerice: pȕn (odnosni, neodređeni), pùnī (opisni, određeni), pȕnio (radni), pȕnjen (trpni), pȕnāšan (umanjenica), prèpun (uvećanica), pùncat (pojačano), pȕnjiv (mogućnost), polupȕn (nepotpuno svojstvo: napola, dijelom pun), nèpun (zanijekan), pòtpun (u završnoj fazi, cjelovit).

Nadalje, pridjevi na -aran nisu odnosni, nego opisni, a to znači da označuju različita tvarna (prirodna, fizička) i netvarna (naravna, misaona, duhovna, duševna) svojstva predmeta mišljenja.[62] Tako se opisni pridjevi razvrstavaju prema odlikama koje opisuju: ćudoredne, društvene, gibljive, kemijske, logičke, ljeposne, mjerstvene, osjećajne, probavne, toplinske, uljudbene, umne, vidljive, zemljopisne i zvučne. Pridjev kurikularan ne pripada ni jednoj od tih skupina jer sadržajno nije opisni, nego odnosni pridjev.

Neodređeni pridjev kurìkulāran ima zadnjih osam slova istih kao i: ȁurikulāran, kȕtikulāran, pȁrtikulāran i pȅrpendikulāran. Svi su oni pohrvaćeni iz latinskoga jezika, imaju dočetak -lāran i zanaglasnu duljinu na predzadnjem slogu, ali, osim kurìkulārnoga, imaju kratkosilazni naglasak na prvom slogu. Pridjeva na -laran u hrvatskom je jeziku pedesetak.[63]

Dometak -āran (za neodređeni oblik i odnosni pridjev), odnosno -ārnī (za određeni oblik i opisni pridjev) dio je hrvatskoga tvorbenoga modeliranja dočetcima na osnove iz neslavenskih jezika (najčešće iz latinskoga, ali i iz francuskoga: bȉzāran, ȅgalitāran, kȁntonālan; iz njemačkoga: rȅglementāran…) i kao takav već je više stoljeća sastavni dio hrvatskoga standardnoga jezika. Ali:

  • hrvatsko jezikoslovlje još nije popisalo kurikularan,
  • ta riječ nije općenito prihvaćena,
  • ona tvorbeno ne potječe od imenice „kurikulum“, ako se odnosi na nju (kod svih drugih pridjeva na -aran, imenična osnova sadržana je i u pridjevnoj osnovi),
  • dometkom je riječ o opisnom pridjevu, a sadržajno o odnosnom pridjevu.

Za dočetak određenoga pridjeva -ārnī u jezikoslovlju je utvrđeno da dolazi na osnove imenica stranoga podrijetla, uglavnom latinske,[64] a za uporabu izvedenica sa svim dometcima na -nī (osim -benī, –menī i -stvenī) određena su tri pravila:

  1. „Umjesto tuđice prednost treba dati našoj riječi, npr. priložni umjesto adverbijalni, ugovorni umjesto kontraktualni i slično“.[65]
  2. „Kad je opravdano, iz stranoga se jezika preuzima samo osnovna riječ, a potrebne se tvorenice od nje tvore prvenstveno našim sastavnicama“.[66]
  3. „Kad takva izvedenica nije općenito usvojena, umjesto nje prednost treba dati izvedenici s kojim plodnijim sufiksom, ako postoji takva mogućnost“.[67]

U slučaju pohrvaćenja imenice curriculum pravilo broj 1 odbija se već puno desetljeće uz objašnjenje da izvornik ima „vrlo slojevito značenje“ koje je „praktički nemoguće“ prevesti. Kako su taj „neprevediv“ pojam onda mogli prevesti Slovenci, Poljaci, Nijemci, Francuzi, Šveđani, Danci, Finci, Estonci, Nizozemci, Grci ili Turci? (Kako je navedeno u točki 5.)

Pravilo broj 2 u ovom slučaju nije poštovano nego se uporno krši, pa se suprotno duhu i logici hrvatskoga jezika, uvode dva pojma koja nemaju istu osnovu. Posuđuje se i nepravilno prilagođava imenica kurikulum (i od nje tvori pridjev kurikulumski), a osim toga izravno se posuđuje pridjev i prilagođava u kurikularni. Pridjev kurikularni mogao bi se iznimno uvrstiti u hrvatski standardni jezik ako bi on potjecao od imenice kurikul, ali nju za sada dio pedagoške struke ni tijela državne vlasti ne žele prihvatiti. Stjepko Težak o tom je pridjevu još 2002. napisao: „Stariji prenositelji grčkih i latinskih imenica [u hrvatski jezik] i morfološki [oblikovno] su ih prilagođavali hrvatskomu jeziku pa su nastavke za muški rod (-os, -us) i srednji (-on, -um) izostavljali (mettalon > metallum > metal). Moglo se to učiniti i s imenicom curriclulum > kurikul te bi i pridjev bio kurikulni, ali ljubiteljima tuđega draži je duži kurikularni.“ [68]


13. Mogući pridjevi od imenice kurikul


Budući da kurikularan nije izvedenica od kurikulum nego je samostalna usvojenica – preko engleskoga curricular – od pretpostavljenoga latinskoga oblika curricularis, i da nije općenito prihvaćena, trebalo bi primijeniti barem pravilo broj 3. A ono znači da bi imenici kurikul, kao pravilno prilagođenoj tuđici (primljenici, posvojenici), namjesto pridjeva kurikularan/ni, bilo poželjnije pridijevati:

  • iz reda odnosnih pridjeva:
    • kurìkulnī,[69] koji se odnosi na kurikul, za neživo;
    • kurìkulskī,[70] koji se na odnosi na kurikul, za živo;
    • *[71]kurìkulbenī;[72]
    • *kurìkulōvnī,[73] koji se odnosi na kurikul;
    • *kurìkulstvenī;[74]

(osim ako se ne utvrdi razdvojba, suvišna su četiri od tih pet likova);

  • iz reda opisnih pridjeva:
    • kurìkulan,[75] (mogućnost);
    • *kurìkulovskī,[76] (da pridjev dobije izrazitiji glasovni kostur);

(osim ako se ne utvrdi razdvojba, jedan od tih oblika je suvišan);

  • sa značenjem opskrbljenosti:
    • *kurikulòvit;[77]
  • sa značenjem pridjevna svojstva u manjoj mjeri nego što se označuje osnovnim pridjevom:
    • *kurìkuličast;[78]
    • *kurìkulonjav;[79]
    • *kurìkululjav;[80]
    • *kurìkulunjav;[81]
    • *kurìkuljikav;[82]
    • *kurìkuljuškast;[83]

(kako svih šest inačica znači isto, valjalo bi odbaciti pet od šest likova, tj. odabrati samo jedan);

  • pojačani pridjev:
    • *kurìkolovjetan.[84]

Oblici kurikuluman/kurikulumni[85] i kurikulumski nisu mogući jer im osnova nije pravilno prilagođena hrvatskomu jeziku.

U svakom slučaju, istodobno postojanje dvaju pridjeva (kurikularni i kurikulumski) s istim značenjem odnosnoga pridjeva, a oba stranoga podrijetla, nema jezično ni logično opravdanje.


14. Treba li više pridjeva od iste imenice?


Teško je dati jednoznačan odgovor jer postoji više vrsta pridjeva i više mogućih razloga i svrha njihove uporabe. Pridjev je riječ koja se priključuje („pridijeva“) imenici da je označi ili pripiše kakvu osobinu, stanje ili pojavu živoga bića, odnosno obilježje, odliku ili svojstvo nežive stvari, pojave ili zbivanja izrečena imenicom, glagolom ili kojom drugom vrstom riječi.


a) Ne, za kratko i jasno, dovoljna je jedna imenica i jedan pridjev.


Cijela je pomutnja s kurikulom posljedica preuzimanja i brzinskoga prevođenja pedagoške misli iz anglosaske kulture, a tamo se rječnička osnova svodi na pet pojmova.

  • Imenica curriculum (prva poznata uporaba u engleskom godine 1824.) u užem smislu znači nastavni program (kako je u englesko-hrvatskom rječniku od 1999. prevodi Željko Bujas), a u širem smislu cijeli tijek poučavanja i odgojno-obrazovni sustav, uputnik (kako se u hrvatskoj pedagogiji ističe od sredine devedesetih godina XX. stoljeća).
  • Pridjev curricular (prva poznata uporaba u engleskom godine 1909.) znači: koji ili što se odnosi na curriculum.
  • Pridjev extra-curricular (prva poznata uporaba u engleskom godine 1925.) znači: koji ili što se odnosi na izvanškolsko; djelovanje koje se u školi ili izvan škole provodi pokraj redovite nastave. To mogu biti: šport, gluma, glazba, šah… Suprotnica mu je pridjev co-curricular.
  • Pridjev cross-curricular (prva poznata uporaba u engleskom također godine 1925.) znači: koji ili što se odnosi na različite tečajeve koje nudi škola; izvan redovite nastave, uvjetno rečeno izvannastavni, ali ne izvanškolski; međunastavni ili međupredmetni.
  • Pridjev co-curricular (prva poznata uporaba u engleskom godine 1949.) znači: koji ili što se odnosi na izvannastavno i izvanškolsko djelovanje, ali je obično nadopunjujuće redovitom nastavnom planu i programu. Suprotnica mu je extra-curricular.

Ako se teorija kurikula na hrvatskom jeziku ne razvija, ne promišlja, ne istražuje i ne vrjednuje, nego se samo preuzima rezultate znanstvenih napora na engleskom jeziku, onda je potrebno pronaći samo jednoznačne pojmove radi prevođenja tih izraza. U tom smjeru, za pridjev curricular dovoljan je odnosni pridjev uputnični ili kurikulni i to zato jer u slučaju mogućih dvostrukosti pridjevu s -ni treba dati normativnu prednost pred onim sa -ski.[86]


b) Da, u nekim stilovima treba više pridjeva od iste imenice, ali s razdvojbom značenja.


Iz nagnuća hrvatskoga jezika da razlikuje pridjev za živo i neživo, bilo bi dobro imati dva pridjeva s takvom razdvojbom. U tom slučaju bilo bi bolje tvoriti pridjev hrvatskim dometcima koji omogućuju veću razlikovnost pojedinih oblika, napose ako se njima mogu izreći kategorijalne razlike, poput živosti, odnosa živo : neživo, koje su za pridjeve vrlo važne.

Stoga bi za živo:

  • u slučaju izvođenja od uputnik, tvorbeni model polazio od imenične osnove uputnik i hrvatskoga dometka -ski dajući pridjev ùputničkī;
  • u slučaju izvođenja od kurikul, tvorbeni model polazio od imenične osnove kurikul i hrvatskoga dometka -ski dajući pridjev kurìkulskī.

Tako bi uputnički ili kurikulski značio: koji se odnosi na osobu (živo) vezanu uz uputnik ili kurikul (autor, davatelj, donositelj, nositelj, pisac, primatelj, provoditelj, radnik, učenik, učitelj).

Dosljedno, za neživo:

  • u slučaju izvođenja od uputnik, tvorbeni model polazio bi od imenične osnove uputnik i hrvatskoga dometka -ni dajući pridjev ùputničnī;
  • u slučaju izvođenja od kurikul, tvorbeni model polazio bi od imenične osnove kurikul i hrvatskoga dometka -ni dajući pridjev kurìkulnī.

Tako bi uputnični ili kurikulni značio: koji se odnosi na predmet, pojavu i zbivanje (neživo) vezano uz uputnik/kurikul ili pripada uputniku/kurikulu (aspekt, cilj, cjelina, dokument, govor, gradivo, ishod, isprava, jedinica, jezgra, matrica, mjerilo, načelo, oblik, očekivanje, odredba, okvir, osposobljenost, pamćenje, planiranje, područje, poduka, poimanje, pomagalo, pouka, poznavanje, postavka, povezivanje, praksa, pristup, programiranje, promjena, propis, razabiranje, razumijevanje, reforma, rješenje, sadržaj, sat, spis, spoznaja, standard, sustav, svladavanje, teorija, tvar, učenje, učilo, umnost, usvajanje, uviđanje, zahtjev, znanje, zor, zrenje).

No, to je razlikovanje živoga i neživoga neosnovano očekivati u većini stilova i od većine izvornih govornika hrvatskoga jezika, pa se takvoj uporabi nadati samo od zahtjevnijih korisnika. Oni će dvojstvo iskoristiti za stilski nijansiraniju značenjsku razdvojbu, a širega prihvaćanja ne će biti. Ni suprotstavljenosti hrvatskoga prema srpskomu tu ne može biti.[87] Svakomu obrazovanomu hrvatskomu govorniku valja ostaviti na volju ako želi praviti značenjsku razliku.


15. Prijedlog izvedenica od kurikula


Izvedenice od riječi kurìkul su:

  • pridjevi kao gore, u točki 13.;
  • prilog kurìkulno, na način kurikula, školski, programski, planski, uputnički, odnosno uputnično;
  • imenica kurìkūlnīk,[88] osoba koji se bavi kurikulom (u pravnoj teoriji i praksi predmnjeva je da imenice muškoga roda označuju i ženskoga nositelja radnje);
  • imenica kurìkūlnica,[89] žena koja se bavi kurikulom (ženski parnjak kurikulniku kad se osobito hoće istaknuti ženski spol kurikulnoga pregaoca).

16. Uputnik i prijedlog njegovih izvedenica


Kurikul se kratko i jasno, a izvornim govornicima na samorazumljivom hrvatskom zove ùputnīk,[90] kako je u ožujku 2009. utvrdilo Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika. Odluke toga tijela mjerodavne su, autoritativne, razložne i obvezuju.

Riječ uputnik nije novotvorenica nego je stara riječ, uobičajena u hrvatskom pravu i trgovini u XIX. stoljeću. Zabilježili su je tvorci hrvatskoga pravnoga nazivlja godine 1853.[91] i Božidar Petranović u Zadru 1862.,[92] a za njima Bogoslav Šulek u Njemačko-hrvatskom rječniku objavljenom u Zagrebu 1860. i Akademijin Rječnik.[93] Uputnik je tada značio ono što danas znači uputitelj (asignant, onaj koji uputom šalje novac).

Prije više od desetljeća uputnik se počeo rabiti kao oživljenica s novim značenjem. „Kako se danas u tom značenju uputnik više ne rabi, prihvatljivo je iskoristiti njegov drukčiji opći sadržaj – skup svih uputa o čemu, i to na jednom mjestu – i u tom ga smislu uključiti u pedagoško nazivlje kao zamjenu za kurikul“.[94]

Vlatko Previšić zamjerao je uputniku da treba „odraziti sve bogatstvo i složenost izvornika“, a Miroslav Bagarić da je uputnik „ranije bio nositelj drugoga značenja i da ne odražava bit kurikuluma niti obuhvaća sav njegov sadržaj“.[95] Sve „bogatstvo i složenost izvornika“ nije moguće ni prepričati, ni opisati jer se „pojam kurikul čini gotovo nemogućim jednoznačno odrediti“.[96] Bivše značenje neke riječi nikoga ne bi trebalo opterećivati jer ono nije u uporabi i ne zbunjuje, a što se tiče obuhvata sadržaja, ni curriculum u nijednom rječniku ili enciklopediji ne pokriva sve sadržaje koje mu pripisuju, dapače sam je iznositelj toga prigovora četiri godine kasnije priznao: „ni pedagoška zajednica nema jedinstveno shvaćanje naziva, a to stanje podgrijava i aktualno zakonsko rješenje koje u opseg naziva kurikulum stavlja izvannastavne i izvanškolske aktivnosti, kulturnu i javnu djelatnost, izlete, izbornu i terensku nastavu, posebne školske projekte, a izdvaja iz njega nastavne planove i programe školskih predmeta i još, dodatno, izdvaja učeničke domove u nekurikulumske obveznike“.

Izvedenice od riječi uputnik su:

  • imenica ùputničār,[97] osoba koji se bavi uputnikom (u pravnoj znanosti i struci predmnjeva je da imenice muškoga roda označuju i ženskoga nositelja radnje);
  • imenica ùputničārka,[98] žena koja se bavi uputnikom;
  • odnosni pridjev ùputničkī,[99] – poteškoća je što uputnički već ima utvrđeno značenje: koji se donosi na uputnicu – a ovim bi dobio dodatno značenje: koji se odnosi i na osobu (živo) vezanu uz uputnik (autor, davatelj, donositelj, nositelj, pisac, primatelj, provoditelj, radnik). Ipak, budući da se uputnik i uputnica u pravilu ne pojavljuju u istim sklopovima, iz konteksta bi trebalo biti jednoznačno odnosi li se uputnički na uputnik ili na uputnicu;
  • odnosni pridjev ùputničnī,[100] koji se odnosi na predmet, pojavu i zbivanje (neživo) vezano uz uputnik ili pripada uputniku (aspekt, cilj, cjelina, dokument, govor, gradivo, ishod, isprava, jedinica, jezgra, matrica, mjerilo, načelo, oblik, očekivanje, odredba, okvir, osposobljenost, pamćenje, planiranje, područje, poduka, poimanje, pomagalo, pouka, poznavanje, postavka, povezivanje, praksa, pristup, programiranje, promjena, propis, razabiranje, razumijevanje, reforma, rješenje, sadržaj, sat, spis, spoznaja, standard, sustav, svladavanje, teorija, tvar, učenje, učilo, umnost, usvajanje, uviđanje, zahtjev, znanje, zor, zrenje); koji je prožet uputnikom, koji sadržava uputnik – u slučaju da se ne želi proširiti značenje pridjeva uputnički, onda bi uputnični imao značenje „koji se odnosi na uputnik“, bez obzira na razliku živo-neživo;
  • prilog ùputnično, kao uputnik, na način uputnika; (djelovati, razmišljati) u skladu s uputnikom; (učiniti, odlučiti što) uputnikom, (postupanje) sukladno uputniku.[101]

17. Zaključci


Pedagogija (prema grčkoj složenici koja znači praćenje, vođenje djece) znanost je koja se bavi istraživanjem i raščlambom zakonitosti odgoja i naobrazbe. Neposredno je upućena na jezik kao vlastito sredstvo izražavanja i razvoja, pa čudi samodostatnost pedagogā da ključne pojmove svoje struke utvrđujući sami, ne samo bez jezikoslovaca, nego njihovim razlozima usprkos ili u inat.

Prema zakonima hrvatskoga jezika,[102] točnije spontanom glasovnom zakonu hrvatskoga jezika i načelu pravilnosti fonetskih podudaranja, odnosno pravilu tvorbe izvedenica, oblici kurikulum, kurikularni i kurikulumski – ne valjaju.

Hrvatska je usvojenica kurikul, pridjev od nje kurikulni; onaj tko se bavi kurikulom zove se kurikulnik ili kurikulnica.

Domaća riječ je uputnik, pridjevi od nje uputnički i uputnični, a uputničar, odnosno uputničarka je onaj tko se njim bavi.[103]

Je li od voditelja reforme hrvatskoga školstva previše očekivati da i sami budu poučljivi? Poučljivost je spremnost na učenje, „sastoji se u čovjekovoj spremnosti da od drugoga prihvati pravilno mišljenje“,[104] i dosljedno, prema Plotinu i Makrobiju,[105] odlika je razboritosti, to jest vrline ispravna djelovanja.


18. Dopisano naknadno


Stručna radna skupina za uputnik nastavnoga predmeta Hrvatski jezik prihvatila je da oblik „kurikulum“ treba odbaciti kao nehrvatski i nestandardni te je u odgovorima od 20. lipnja 2016. čak 14 puta ponovila: „Stručna radna skupina u potpunosti podupire zahtjeve za promjenom naziva kurikulum“ (str. 8, 23, 31, 52, 57, 155, 177, 185, 206, 217, 249, 259 i 285, odnosno str. 216).

Dubravka Smajić, Nevolje s kurikularnim pridjevom, Jezik (Zagreb), 63 (lipanj 2016.) 2-3, str. 77-84. U članku se ističe:

„The author explains why the maladjusted foreign words such as kurikulum, kurikulumski and kurikularni have no place in the standard Croatian language, and why the adjective kurikulni is normatively more acceptable in standard Croatian language and therefore takes precedence over the adjective kurikulski.

Nemojmo se zavaravati da je za pravopisnu i pravogovornu nepismenost u Hrvata glavni krivac zastarjeli obrazovni sustav pa ga što prije treba „cjelovito reformirati“. Prije bi se moglo reći da osnovnoga krivca treba tražiti u učestalom onemogućavanju postizanja poželjnoga stupnja „društvene prestižnosti hrvatskoga standardnoga jezika u javnoj pisanoj i govorenoj komunikaciji pred organskim i ostalim idiomima hrvatskoga jezika (razgovorni jezik, žargoni) i, napose, pred konkurentskim stranim idiomom (idiomima) koje će i ubuduće nametati globalizacijsko-unifikacijski proces“ (Marko Samardžija, Hrvatski jezik u vrijeme globalizacije, u: Riječki filološki dani, Rijeka, 2002., str. 437). Dokle se god iskazuje bilo koja vrsta javnoga nepoštivanja stručnoga mišljenja jezikoslovaca, a što u društvo implementiraju govornici koji su na položaju kakvoga autoriteta, ne može se govoriti o (prijeko potrebnom) razvijanju jezične osjetljivosti i odgovornosti pri uporabi hrvatskoga jezika, ni u obrazovanju, a ni izvan njega.“

Ante Bežen, Pravilno je: kurikul, kurikulni, Zrno (Zagreb), 27 (2016.) 122-123, str. 61. U članku se ističe:

„Neslaganja oko objavljenih kurikulnih dokumenta počinju već od samoga njihova naziva. nedvojbeno je: u hrvatskom standardnom jeziku jedini pravilan oblik riječi kurikulum jest kurikul. Hrvatski izraz za taj pojam je uputnik ili naukovna osnova. […]

Jezikoslovna analiza pokazuje da je pridjev kurikularni načinjen prema engleskom uzorku curricular reform nekritičkim dodavanjem nastavka -ni na englesku riječ curricular pa nije prihvatljiv kao ni kurikulum. A od dobro načinjenih pridjeva kurikulni i kurikulski prednost bi trebalo dati obliku kurikulni jer je nastavak -ni u tvorbi odnosnih pridjeva ove skupine u uporabi češći i izrazito je obilježje baš hrvatskoga standardnog jezika (kao npr. i pridjevi autobusni, porezni, jezični, a ne autobuski, poreski, jezički). Ako slijedimo temeljno pravilo po kojemu tuđice u hrvatskom jeziku treba rabiti onda kada za pojam koji označuju nemamo dobru ili pogodnu hrvatsku riječ, dokument koji nazivamo kurikul(um) na prvom bi se mjestu trebao zvati uputnik […]

Ostaje pitanje odakle problem upornoga nametanja kurikuluma umjesto kurikula i uputnika. […] korijeni [su] te dileme strukovni autizam i jezična needuciranost, pa i političko-ideološka oporba nekih utjecajnih pedagoga po struci. Skloniji su tuđem nego domaćem, globalnom i stranom nego hrvatskom.“


Tekst se u wordu može preuzeti ovdje.


[1] „Odnosni pridjevi izriču svojstva koja predmet mišljenja ima u odnosu na koji drugi predmet. Označuju najčešće podrijetlo ili pripadnost…“ (Slavko Pavešić – Stjepko Težak – Stjepan Babić, u: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: HAZU, 1991., § 404, str. 614).

[2] Člankom 4. stavkom 2. točkom 1. Zakona o Zavodu za školstvo Republike Hrvatske (NN 153/02) određeno je: „U obavljanju djelatnosti, Zavod: utvrđuje i razvija kurikulum za područja ranoga (predškolskoga), osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga odgoja i obrazovanja (izrađuje nastavne planove i programe, sudjeluje u izradi obrazovnih standarda, utvrđuje metodologiju poučavanja i učenja, izrađuje kataloge postignuća učenika, daje mišljenje o nastavnim programima u postupku licenciranja odgojno-obrazovnih ustanova, te obavlja druge poslove u vezi s kurikulumom, u skladu sa zakonom)“. Člankom 9. stavkom 1. retkom 1. određeno je: „Za izvršenje poslova u obavljanju djelatnosti iz članka 4. ovoga Zakona u Zavodu se obvezno osniva: Odjel za razvoj kurikuluma i istraživanja“.

[3] U Kurikulu hrvatske nastave u inozemstvu (NN 194/03) imenica kurikulum pojavljuje se 78 puta, pridjev kurikulumski jedan put (uz: pristup), a kurikularni četiri puta (uz imenice: cilj, planiranje, područje i postavka).

U Strukovnom kurikulu za stjecanje strukovne kvalifikacije tehničar za brodostrojarstvo (NN 113/14) imenica kurikulum pojavljuje se 13 puta, a pridjeva vezanih uz nju uopće nema.

U Kurikulu zdravstvenoga odgoja (NN 17/03), drugom po redu donošenja, imenica kurikulum pojavljuje se deset puta, pridjevā kurikulumski i kurikularni nema, ali jednom ima pridjev kroskurikularni (uz: provedba). U četvrtom po redu aktu o uvođenju Zdravstvenoga odgoja, Nastavnom planu i programu zdravstvenoga odgoja za osnovne i srednje škole (NN 106/13) nema nijedne riječi u kojoj bi bila sadržana osnova kurikul-. Dakle, bez njih se itekako može.

U Nacionalnom kurikulu za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (NN 5/15) imenicu kurikulum susreće se 128 puta, a pridjeva vezanih uz nju uopće nema.

[4] Sanda Ham, Kurikulumdžije i kroskurikulumdžije na sramotu hrvatskoj jezičnoj kulturi, Jezik (Zagreb), 57 (2010.) 2, str. 53.

[5] Radoslav Katičić, Vijeće za normu o nazivima kurikulum, kurikul i uputnik, Jezik (Zagreb), 57 (2010.) 2, str. 54.

[6] „Uvriježilo se u Hrvatskoj već neko vrijeme, kad god se ukaže prilika, izbjegavati hrvatski jezik. Neki to čine iz neznanja, neki si time daju na važnosti, neki smatraju da je opći svjetski trend prevlast engleskoga jezika, a kako u trendu treba biti, uvoze ga i oni, neki se ne žele zamarati lokalnim, hrvatskim, identitetom… Žalosno je vidjeti da i vlast u Hrvatskoj pogoduje ovim težnjama usprkos ustavnoj odredbi o službenom jeziku u Republici Hrvatskoj“ (Miroslav Bagarić, Prevođenje kurikuluma, 23. veljače 2014.).

[7] Pojam se naveliko rabi iako nema jedinstveno određenje, nego kažu da je kurikul:

  • nastavni plan“ (Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Zora, 1, str. 227; 21959., str. 227; 61971.; Zagreb: Školska knjiga, 181991., str. 253; 191992., str. 253; 201993., str. 253; 211995., str. 253; 221996., str. 253; 231998., str. 253; 241999., str. 253; 252004., str. 253);
  • „(znanstveno, stručno-didaktički osmišljen, obrazložen) tijek poučavanja (didáskein/grč.) i učenja, tj. ‘metoda’ (meta, hodós) – racionalan postupak orijentiran na postignuće i odgoj.” (Filip Jelavić, Didaktika, Jastrebarsko: Naklada Slap, 1997., str. 161);
  • curriculum (lat.) tijek, slijed, kretanje nekoga ljudskoga životnoga procesa, pa se prema tome izvornom značenju i danas upotrebljava latinska sintagma curriculum vitae. Taj je pojam unesen u pedagogiju u srednjem vijeku u određivanju slijeda učenja tzv. sedam slobodnih umijeća, pa se u povijesti pedagogije pojam curriculuma vrlo dugo svodio samo na nastavni plan i program. Suvremeni pojam curriculuma, u pedagoškom kontekstu, znači strategija reforme škole, a obuhvaća ove sastavnice i njihov slijed: a) analizu društvene situacije i utvrđivanje društvenih potreba u odgoju i obrazovanju; b) programiranje odgoja i obrazovanja na temelju utvrđenih društvenih potreba; c) planiranje i pripremanje odgoja i obrazovanja u primjerenom školskom sustavu (materijalnom i personalnom); d) realizaciju odgoja i obrazovanja prema planu; e) vrjednovanje sveukupnoga kurikulnoga ciklusa, tako da se u novi ciklus unesu izmjene, dopune i inovacije“ (Hrvatska enciklopedija, svezak 2, gl. ur. Dalibor Brozović, Zagreb: Leksikografski zavod, 2000., str. 633).
  • dokument koji definira ishode učenja te uvjete izvođenja pomoću kojih polaznici stječu kompetencije [skup konkretnih znanja i umijeća u skladu s danim standardima].“ Njim se: „utvrđuju: trajanje obrazovanja, materijalni i kadrovski uvjeti za njegovu provedbu, ishodi učenja, način praćenja, vrjednovanja i ocjenjivanja, tjedni i godišnji fond nastavnih sati, tjedni broj nastavnih sati, iskazani ciljevima i sadržajima, načinima izvedbe sadržaja i okružjem za učenje“ (članak 3. redak 9. i članak 8. stavak 8. Zakona o strukovnom obrazovanju, NN 30/09);
  • „pedagoški pojam koji obuhvaća definirane ciljeve i sadržaje učenja, metode, situacije i strategije, te načine vrjednovanja. Katkad se ovim izrazom misli samo na nastavni plan i program. U američkoj pedagoškoj terminologije pojam curriculum sadržajno pokriva približno ono što u europskoj literaturi označava izraz didaktika“ (Ladislav Bognar – Milan Matijević, Didaktika, Zagreb: Školska knjiga, 3, str. 401);
  • „u pedagogiji, odgojni proces koji ima za cilj postignuće obrazovnih ciljeva kroz njihovu stalnu integraciju sa sadržajem, metodama i tehnikama ocjenjivanja“ (Enciklopedija opća i nacionalna, XI., gl. ur. Antun Vujić, Zagreb: Proleksis i Večernji list, 2006., str. 310–311);
  • „riječ koja bi trebala biti samorazumljiva, a u stvari pati od sindroma tisuću značenja“ (Nikša Nikola Šoljan, Predgovor, u: Kurikulum: teorije, metodologija, sadržaj, struktura, ur. Vlatko Previšić, Zagreb: Zavod za pedagogiju; Školska knjiga, 2007., str. 9–10);
  • skup planiranih i implicitnih odrednica koje usmjeravaju odgojni i obrazovni proces prema zadatcima i sadržajima koji su dosljedno izvedeni iz cilja te upućuju na organizacijske oblike i načine rada postupke provjere uspješnosti u ovisnosti o mnogobrojnim procesnim čimbenicima i okolnosti“ (Kurikulum: teorije, metodologija, sadržaj, struktura, ur. Vlatko Previšić, Zagreb: Zavod za pedagogiju; Školska knjiga, 2007., str. 20);
  • „temeljni dokument koji obuhvaća preciznu i sustavnu ukupnost planiranoga odgoja i obrazovanja“ (portal Edukacija);
  • Nacionalni je kurikul temeljni dokument koji na nacionalnoj razini donosi vrijednosti i opće ciljeve odgoja i obrazovanja, određuje očekivanja što učenici mogu i trebaju znati i za što mogu i trebaju biti osposobljeni po završetku određenoga stupnja obrazovanja, što i kako mogu i trebaju učiti te kako se prati i vrjednuje kvaliteta učeničkih postignuća i rada škola. Predmetni je kurikul plan i program nastavnoga predmeta primjeren razvojnoj dobi učenika, predznanju i opterećenju učenika usklađen s nacionalnim kurikulom“ (Članak 2. točka 9. Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu (NN 27/10);
  • „imenica muškoga roda od latinskoga curriculum: ‘utrkivanje, natjecanje; tečaj (života); život; trkalište’: 1. naukovna osnova koja određuje sustav postupaka i poučavanja zasnovanih na definiranim i operacionaliziranim ciljevima učenja koji se nude učenicima i studentima u školi i na fakultetu; specifičan nastavni program za pojedini predmet s opisom načina poučavanja, strategija učenja i vrjednovanja materijala korištenih u pojedinom predmetu“ (Školska knjiga – Bratoljub Klaić, Novi rječnik stranih riječi, prir. Ljiljana Jojić i Anuška Nakić, Zagreb, 2012., str. 590);
  • „svestrano i precizno određenje odgojnoga i obrazovnoga procesa u kojem je nedvojbeno što učenik treba naučiti i znati, za razliku od nastavnoga programa u kojem je naveden sadržaj, koji je određen za učenje ali bez jasnih odrednica razine usvojenosti znanja“ (Neven Hrvatić, Osnove pedagogije: Predavanja, skripta 1, [2014.], str. 7);
  • „precizna i sustavna ukupnost planiranoga odgoja i obrazovanja (cilj, zadaće, sadržaji, organizacija, metode, mediji, strategije i evaluacija učenja); plan za sastavljanje i odvijanje nastavnih jedinica koji mora sadržavati ciljeve učenja, organizaciju i kontrolu učenja“ (Neven Hrvatić, Osnove pedagogije: Predavanja, skripta 2, [2014.], str. 7);
  • „Kurikul je pojam koji je zbog njegove složenosti teško definirati na jednoznačan način. Laička javnost najčešće shvaća kurikul kao sadržaj predmeta ili udžbenik… teoretičari kurikula: … tijek poučavanja; sadržaj, odnosno znanje koje učenici trebaju usvojiti; planirano iskustvo učenja; očekivani ishodi učenja; sva iskustva koja učenici stječu u školi (Parkay, Anctil i Hass, 2006.); sva iskustva učenja koja učenici stječu putem nekoga obrazovnoga programa (Ornstein i Hunkins, 2004., str. 10), a kojima je svrha postizanje širih i s njima povezanih specifičnih ciljeva razvijenih na osnovi znanstvenih teorija i istraživanja, prošle i sadašnje profesionalne prakse i promjenjivih potreba društva (Parkay i sur., 2006.; Wiles, 2009.); skup poželjnih ciljeva ili vrijednosti koje se razvijaju u procesu planiranja i vode k uspješnom iskustvu učenja za učenike (Wiles i Bondi, 2007.)“ (Vlatka Domović, u: Školski kurikulum: Teorijski i praktični aspekti, ur. Branislava Baranović, Zagreb: Institut za društvena istraživanja, 2015., str. 49);
  • „koherentni sustav strukturiran od sadržaja učenja i poučavanja, organizacije i metoda poučavanja i učenja te vrjednovanja ostvarenosti planiranih kurikulnih ciljeva u školama; obuhvaća planiranje, dizajniranje, implementiranje i vrjednovanje ostvarenosti planiranih odgojno-obrazovnih ciljeva školskoga sustava; njime se izražava tijek, odnosno put do nekoga cilja; prolaženja cijeloga puta (tijeka) do postizanja postavljenoga cilja; cjelokupan tijek, put do ostvarivanja postavljenih ciljeva školskoga obrazovanja u nekom društvu“ (Izrada i evaluacija školskog kurikuluma: Pojmovi i postupci, ur. Branislava Baranović, Zagreb: Institut za društvena istraživanja, 2015., str. 16 i 15);
  • „osmišljen, sustavan i skladno uređen način reguliranja, planiranja, izvedbe i vrjednovanja odgoj­no-obrazovnoga procesa“ (Prijedlog okvira nacionalnoga kurikula iz veljače 2016., str. 6).

[8] Pridjev kurikularni osvanuo je u prijedlogu 51 uputnika iz veljače 2016. uz imenice: dokument (u 6 isprava), jezgra (u 2 isprave), planiranje (u 3 isprave), povezivanje (u 1 ispravi), reforma (u 51 ispravi) i zahtjev (u 1 ispravi).

[9] Pridjev kurikulumski pojavljuje se u prijedlogu 51 uputnika iz veljače 2016. i u njima dolazi uz imenice: aspekt (u 3 isprave), cilj (u 2 isprave), dokument (u 50 isprava), jezgra (u 3 isprave), matrica (u 2 isprave), načelo (u 2 isprave), očekivanje (u 1 ispravi), planiranje (u 10 isprava), postavka (u 1 ispravi), pristup (u 5 isprava), programiranje (u 4 isprave), reforma (u 1 ispravi), rješenje (u 2 isprave), sustav (u 3 isprave), teorija (u 1 ispravi) i zahtjev (u 2 isprave).

[10] Sve su te isprave, osim prijedloga Hrvatski jezik, lektorirane prije objave, i na njima je naznačeno ime lektora pa odgovornima za takvu uporabu, osim nalogodavaca valja smatrati voditelje radnih skupina i lektore: Vesna Čondić lektorirala je četiri prijedloga, Ranka Đurđević četiri prijedloga, Meri Farac Jemrić tri prijedloga, Zrinka Lončar jedan prijedlog, Marta Lukić-Prebeg četiri prijedloga, Gordana Ljubas tri prijedloga, Jasna Kufner tri prijedloga, Igor Medić lektorirao je tri prijedloga, Ana Mihaljević lektorirala je četiri prijedloga, Anita Poslon sedam prijedloga, Jasna Radulović četiri prijedloga, Perina Vukša Nahod četiri prijedloga, Aleksandra Slama četiri prijedloga i Iva Stamenković pet prijedloga uputnika.

[11] Razlikuju se značenjem: àtlasnī (skup zemljovidā) i àtlaskī (˂ Atlas, planina), bàkarnī (˂ bakar) i Bàkarskī (˂ Bakar), blȁtnī (˂ blato, kal) i blȁtskī (˂ Blato), ìzvōrnī (običaj) i ìzvorskī (voda), jȁbučnī (˂ jabuka, plod) i jȁbučkī (˂ Jabuka, otok), knjȉžnī (knjiga) i knjȉškī (učen), kȏlnī (ulaz) i kȏlskī (plesni), krȋžnī (˂ križ) i krȋškī (˂ Križ), lȉstopādnī (bjelogorica) i lȉstopādskī (X. mjesec), lȗčnī (lukovica) i lȗčkī (pristanište), lȕžnī (šuma) i lȗškī (pepeo), národnī (nacionalni) i národskī (pučki), ȍbodnī (˂ obod) i ȍbodskī (˂ Obod), ȍlōvnī (˂ olovo) i ȍlōvskī (˂ Olovo), òtočnī (˂ otok) i òtočkī (˂ Otok), pòtočnī (˂ potok) i pòtočkī (˂ Potok), rȁtnī (˂ rat) i rȃtskī (˂ Rat), rijȇčnī (˂ rijeka) i rijȇčkī (Rijeka), rȗjnī (žućkastocrven, vino) i rȗjanskī (IX. mjesec), sȁkramentnī (neživo) i sȁkramentskī (živo), sìnōdnī (neživo) i sìnōdskī (živo), svètačnī (˂ svetak, blagdan) i svètačkī (˂ svetac), vȋdnī (oči) i vȋdskī (gledište), zátvornī (preprjeka) i zátvorskī (tamnica), žȗpnī (ured) i žȗpskī (˂ Župa dubrovačka; nošnja).

[12] Tonća Jukić, Odnos kurikuluma i nastavnoga plana i programa, Pedagogijska istraživanja (Zagreb), VII (2010.) 1, str. 55; usp. Ian Westbury, I. (2000), Teaching as Reflective Practice: What Might Didaktik Teach Curriculum?, Teaching as a Reflective Practice: The German Didaktik Tradition, ur. I. Westbury, Stefan Hopmann, Kurt Riquarts, Mahwah, NJ: Erlbaum, 2000., str. 15–40; Brian Hudson, Holding complexity and searching for meaning: teaching as reflective practice, Journal of curriculum studies, 34 (2002.) 1, str. 43–57; Marko Palekčić, Utjecaj kvalitete nastave na postignuća učenika, Pedagogijska istraživanja, 2 (2005.) 2, str. 209–232.

[13] Roy J. Deferrari, A Latin-English Dictionary of St. Thomas Aquinas, Boston: St. Paul, 1986., str. 250.

[14] Jan Frederik Niermeyer, Mediae latinitas lexicon minus, Leiden: Brill, 1976., str. 291.

[15] Branimir Glavičić, Marulićev latinski rječnik, Split: Književni krug, 1997., str. 74.

[16] Ludovich Lalich, Dictionarium latino-italico-illyricum, prir. Serafin Hrkać, Grude–Mostar, 2007., str. 127. Rječnik je napisan potkraj XVII. stoljeća.

[17] Joachimi Stulli Rhagusini, Lexicon latino-italico-illyricum, Budae, 1801., str. 349. Rukopis je dovršen 1797. godine.

[18] Milan Žepić, Hrvatsko-latinski rječnik, Zagreb, 1902., str. 343.

[19] Latinsko-hrvatski rječnik za škole, prir. Sebastijan Žepić, U Zagrebu 1881., str. 261.

[20] Latinsko-hrvatski rječnik za škole, izdanje drugo, prir. Mirko Divković, U Zagrebu 1900., str. 270.

[21] Milan Žepić, Latinsko-hrvatski rječnik, prir. Veljko Gortan, VI. izdanje, Zagreb: Školska knjiga, 1972., str. 97; XIII. izdanje, Zagreb: Školska knjiga, 2000., str. 71.

[22] Latinsko-hrvatski rječnik za škole, prir. Sebastijan Žepić, U Zagrebu 1881., str. 261; izdanje drugo, prir. Mirko Divković, U Zagrebu 1900., str. 270.

[23] Prijevode na još desetak jezika donosi Vladimir Paar, Prijevod engleskoga naziva curriculum na europske jezike, Jezik (Zagreb), 57 (2010.) 2, str. 56.

[24] Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Zora, 11955., str. 227; 21959., str. 227; Milan Drvodelić, Englesko-hrvatski ili srpski rječnik, prir. Željko Bujas, Zagreb: Školska knjiga, 41973., str. 211; Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski ili srpski rječnik, deseto prerađeno i dopunjeno izdanje, Zagreb: Školska knjiga i Grafički zavod Hrvatske, 1980., str. 253; Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Školska knjiga, 181991., 191992., 201993., 211995., 221996., 231998., 241999., 252004., str. 253; Krsto Spalatin, Petojezični rječnik europeizama, Zagreb: Školska knjiga, 22010., str. 93 i 511. Plan je detaljno i sustavno uobličen (strukturiran) program djelovanja; u tančine razrađeni program; temelj za provedbu kontrole; popis koraka s proračunom vremena i sredstava koja se rabe da se postigne cilj, pa se nastavni plan određuje kao „školski dokument u kojem se u obliku tablice propisuju odgojno-obrazovna područja, odnosno nastavni predmeti koji se proučavaju u određenoj školi, zatim redoslijed proučavanja tih područja ili predmeta po razredima ili semestrima te tjedni broj sati za pojedino područje ili predmet“ (Stjepko Težak, Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika, 1, Zagreb: Školska knjiga, 1996., str. 192). Drugim riječima nastavni plan je raspored nastavnih predmeta, satnica i redoslijed sadržaja.

[25] Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Zora, 11955., str. 227; 21959., str. 227; Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski ili srpski rječnik, deseto prerađeno i dopunjeno izdanje, Zagreb: Školska knjiga i Grafički zavod Hrvatske, 1980., str. 253; Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Školska knjiga, 181991., str. 253; 191992., 201993., 211995., 221996., 231998., 241999., 252004., str. 253.

[26] Željko Bujas, Hrvatsko ili srpsko – engleski enciklopedijski rječnik, drugi svezak, Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1989., str. 100; Željko Bujas, str. Veliki hrvatsko-engleski rječnik, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 11999. – 42005., str. 744 (uz napomene da je nastavni plan i program u američkom engleskom curriculum, a britanskom engleskom syllabus).

[27] Željko Bujas, Veliki englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 11999. – 42005., str. 204. Nastavni program se određuje kao: „školski dokument kojim se propisuje opseg, dubina, redoslijed nastavnih sadržaja u pojedinom nastavnom predmetu“ (Stjepko Težak, Teorija i praksa nastave hrvatskoga jezika, 1, Zagreb: Školska knjiga, 1996., str. 192). Drugim riječima nastavni program je nastavna osnova, to jest opseg i struktura ostvarenja sadržaja nastavnoga plana.

[28] Vodič kroz Hrvatski nacionalni obrazovni standard za osnovnu školu, Zagreb, 2005.; Srećko Listeš, Temeljna načela Hrvatskoga nacionalnog obrazovnog standarda: Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.–2010.; Dubravka Smajić – Irena Vodopija, Curriculum, kurikulum, kurikul – uputnik, Jezik (Zagreb), 55 (2008.), br. 5, str. 181–189; Radoslav Katičić, Vijeće za normu o nazivima kurikulum, kurikul i uputnik, Jezik (Zagreb), 57 (2010.) 2, str. 54–55.

[29] Connect (8. VII. 2013.), Pravopis (XI. 2013.).

[30] Vjera i djela (19. III. 2016.). Obrazovnik je tvoren kao drugi priručnici: gr̀bōvnik, jelòvnīk, pojmòvnīk, pòslōvnīk, rȍdoslōvnīk, rokòvnīk, službòvnīk, troškòvnīk i vježbòvnīk; kao predmeti: sokòvnīk i umivaònīk, i kao pridjevci: bòjōvnīk, bùntōvnīk, duhòvnīk, gròmōvnīk, pùkōvnīk, redòvnīk, vjèrōvnīk i zápisōvnīk.

[31] Miroslav Bagarić na portalu Hrvatskoga kulturnoga vijeća (23. II. 2014.).

[32] Usp. Manica Lipec, Poslovni i protokolarni engleski, Zagreb: Mozaik knjiga, 62003., str. 97.

[33] Stjepko Težak, Hrvatski naš (ne)podobni, Zagreb: Školske novine, 2004., str. 87. Članak je izvorno objavljen u Školskim novinama 2002.

[34] Radoslav Katičić, Vijeće za normu o nazivima kurikulum, kurikul i uputnik, Jezik (Zagreb), 57 (2010.) 2, str. 54.

[35] Sanda Ham, Kurikulumdžije i kroskurikulumdžije na sramotu hrvatskoj jezičnoj kulturi, Jezik (Zagreb), 57 (2010.) 2, str. 52.

[36] Hrvatski pravopis, gl. ur. Željko Jozić, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2013., str. 142, savjet 25. Taj je pravopis za uporabu u školama preporučio ministar Željko Jovanović 31. srpnja 2013.

[37] Željko Bujas, Veliki englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 42005., str. 204, prevodi ga opisno: „koji se odnosi na nastavni program“. Rudolf Filipović prevodi extra-curricular: „koji je izvan nastavnoga plana, izvanškolska (aktivnost)“ (Englesko-hrvatski rječnik, Zagreb, 101980., 121986., 181991., str. 253; 191992., str. 253; 201993., str. 253; 211995., str. 253; 221996., str. 253; 231998., str. 253; 241999., str. 253; 252004., str. 380).

[38] Tako su u latinskom tvoreni pridjevi treće sklonidbe: angŭlāris (ùgaonī), ānŭlāris (pȑstēnī), aurĭcŭlāris (ušnoškȏljknī), canīculāris (malopsȅćī), căpillāris (kòsnī), căpŭlāris (mr̀tvačkī), consŭlāris (kȏnzulskī), cubiculāris (spàvāćī), ĕpŭlāris (gȍzbenī), fămŭlāris (slȗžničkī), hĭlăris (vȅseo), intercălāris (prijéstupan), mănĭpŭlāris (koji pripada vojniku-redovu), pĭācŭlāris (pòmīrnī), pŏpŭlāris (pȗčkī, národnī), pŭellāris (djèvojačkī), pūpillāris (siròtīnjskī), saecŭlāris (stogòdišnjī, stòljetnī), singŭlāris (jèdīnī), sōlāris (sùnčanī, Sȗnčev), tālāris (doglȅžnjī, koji seže do gležnja), vallāris (násipnī).

[39] Dubravka Smajić – Irena Vodopija, Curriculum, kurikulum, kurikul – uputnik, Jezik (Zagreb), 55 (2008.), br. 5, str. 182.

[40] Dragutin Boranić, Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, četvrto izdanje, Zagreb, 1928., § 138, str. 35.

[41] Dragutin Boranić, Pravopis hrvatskosrpskoga jezika, šesto izdanje, Zagreb, 1934., str. 56.

[42] Franjo Cipra – Petar Guberina – Kruno Krstić, Hrvatski pravopis, prir. Bojan Marotti, Zagreb: ArTresor, 1998., § 226, str. [52]; usp. Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić, Hrvatski pravopis, Zagreb, 1944., § 316, str. 73.

[43] Pravopisna komisija, Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom, Zagreb: Matica hrvatska; Novi Sad: Matica srpska, 1960., § 156.c, str. 140. Isto pravilo preuzima i Londonac: Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Zagreb: Školska knjiga, 1971., § 250, str. 56–57.

[44] Dragutin Boranić, Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, četvrto izdanje, Zagreb, 1928., § 142, str. 37.

[45] Franjo Cipra – Petar Guberina – Kruno Krstić, Hrvatski pravopis, prir. Bojan Marotti, Zagreb: ArTresor, 1998., § 229, str. [52].

[46] Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić, Hrvatski pravopis, Zagreb, 1944., § 317, str. 73.

[47] Stoga nije proširiv ni popis pridjeva koji u hrvatskom svršavaju na -umskī: àlbumskī, arborétumskī, dátumskī, fátumskī, fórumskī, imprèsumski, mònstrumskī, ȍpijumskī, òrfeumskī, plénumski, pòdrumskī, referèndumskī, sérumskī, pràšumskī i vákuumskī.

[48] Miroslav Bagarić, Prevođenje kurikuluma, (23. veljače 2014.).

[49] Joachimi Stulli Rhagusini, Lexicon latino-italico-illyricum, Budae, 1801., str. 349.

[50] Latinsko-hrvatski rječnik za škole, prir. Sebastijan Žepić, U Zagrebu 1881., str. 261 (curriculum, pod 1.c): Latinsko-hrvatski rječnik za škole, izdanje drugo, prir. Mirko Divković, U Zagrebu 1900., str. 270 (curriculum, pod 1.c).

[51] Branimir Glavičić, Marulićev latinski rječnik, Split: Književni krug, 1997., str. 74.

[52] Dragutin Parčić, Rječnik talijansko-slovinski (hrvatski), U Zadru 1868., str. 250.

[53] Mirko Deanović – Josip Jernej, Hrvatskosrpsko-talijanski rječnik, Zagreb: Školska knjiga, 21963., str. 140.

[54] Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski ili srpski rječnik, deseto prerađeno i dopunjeno izdanje, Zagreb: Školska knjiga i Grafički zavod Hrvatske, 1980., str. 253; Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Školska knjiga, 181991., str. 253; 191992., 201993., 211995., 221996., 231998., 241999., 252004., str. 253; Željko Bujas, Veliki englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 11999. – 42005., str. 204.

[55] Osim primjera prilagodbe po izgovoru, postoje i posuđenice koje su prilagođene na temelju pisma jer su preuzete pisanim putem (obično su starije), a osim toga stranu riječ često nismo prilagodili mi, nego smo je preuzeli (i možebitno dodatno prilagodili) kao riječ koju je prilagodio jezik koji nam je posrednik. Katkad uz to ima utjecaja s više strana, usporednih ili naknadnih preoblika, no ništa od toga nije primjenjivo na curriculum.

[56] Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, prvo izdanje, Zagreb: Zora, 1955., str. 227; Rudolf Filipović, Englesko-hrvatski rječnik, drugo izdanje, Zagreb: Zora, 1959., str. 227, itd.

[57] Željko Bujas, Željko Bujas, Veliki englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 11999., 22005., – 32005., 42005., 2008., 2011., str. 204.

[58] Rudolf Filipović, Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku, Zagreb: JAZU – Školska knjiga, 1990., str. 87–336.

[59] Adolf Bratoljub Klaić (1909.–1983.), pouzdan zapisivač naglasaka u rječniku velikoga pravopisa iz 1960., u svojem je rječniku tuđicā pribilježio sljedeće naglaske: cenàkul (Rječnik stranih riječi, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1979., str. 216), divertìkul (str. 312), fascìkul (str. 412), folìkul (str. 440), funìkul (str. 459), furùnkul (str. 460), homùnkul (str. 554), Janìkul (str. 624), karbùnkul (str. 665), korpùskul (str. 744), manìpul (str. 843), miràkul (str. 889), oràkul (str. 978), receptàkul (str. 1138), retìkul (str. 1160), tabernàkul (str. 1317), testìkul (str. 1346), utrìkul (str. 1399) i vestìbul (str. 1418).

[60] Ako naglasak slijedi sve ostale slične usvojenice iz latinskoga, nema razloga za naglasak na prvom slogu, ni kratkosilazni (kȕrikul), točnije ku̍rikul (ˈ = dinamični naglasak, kako u Zagrebu, i drugdje gdje naglaska u pravom smislu više nema, neki izgovaraju riječ kùrikul), ni kratkouzlazni (kùrikul, po uzorku na kùruzovina, t̀r̀šljika, šàšljika), kako je pribilježeno u knjizi Novi rječnik stranih riječi, prir. Ljiljana Jojić i Anuška Nakić, Zagreb: Školska knjiga, 2012., str. 590.

S izvornoga mjesta u latinizmima od -ulum/ulus, naglasak je, ali samo kod nekih govornika i popisivača, skliznuo na prvi slog i to u malom broju slučajeva, kao Jànikul, kàpitul, mìrākul.

O tom jezikoslovac Domagoj Vidović kaže: „Nema logike da riječ kurikul ima naglasak na prvom slogu jer je čak i u engleskom naglasak na drugom slogu. Kad se strane riječi naglasno prilagođuju, onda se događa ili metatonija (naglasak se iz silaznoga promijeni u uzlazni; recimo u Hercegovini miràkul se izgovara s dugouzlaznim na a: mirákul) ili metataksa (naglasak se pomiče prema naprijed: kàpitul, mìrākul). Čestoća uporabe nije uvijek najsigurnije rješenje. Po istoj logici po kojoj naglašavamo bèvānda (kratkouzlazni na e i duljina na a), mogli bismo naglašivati i literàtūra (kratkouzlazni na a i duljina na u; kao u Dubrovniku). Kurikul je sličan problem. Mogao bi se naglasiti i s kratkouzlaznim na u: kùrikul, ali bismo onda morali naglašivati i pòlitika, s kratkouzlaznim na o (ponovno kako je u Dubrovniku).“

Jezikoslovac Orsat Ligorio ističe: „U povijesnim posuđenicama iz latinskoga i romanskih jezika naglasak ostaje na onom mjestu na kojem je bio. Prema tome, currículum > kurȉkul, a onda od ovoga, u nekim govorima, pravilnom retrakcijom (povlačenjem natrag) naglaska, kurikul. Ali kurikul nije povijesna posuđenica; kurikul je kao televízija, gdje naglasak posuđenice ne upućuje na prvobitni naglasak tipa televīzȉja, kao od retrakcije naglaska, nego zadržava prvobitno mjesto, ali u obliku uzlaznoga, ne silaznoga naglaska.“

[61] Imenica kurikul muškoga je roda i sklanja se po uzorku imeničke promjene a-vrste (jednina: nominativ kurìkul, genitiv kurìkula, dativ kurìkulu, akuzativ kurìkula, vokativ kurìkule, lokativ o kurìkulu, instrumental kurìkulom; množina: nominativ kurìkuli, genitiv kurìkulā, dativ kurìkulima, akuzativ kurìkule, vokativ kurìkuli, lokativ o kurìkulima, instrumental kurìkulima).

[62] Usp. Slavko Pavešić – Stjepko Težak – Stjepan Babić, u: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, Zagreb: HAZU, 1991., § 403, str. 613.

[63] Pridjevi koji završavaju na -laran: ȁlveolāran, bȉnokulāran, bȉpolāran, cȅlulāran, cȅrebelāran, cirkumpòlāran, ȅgzemplāran, ȅpistolāran, glȍbulāran, grȁnulāran, ȉregulāran, jȕbilāran, kȁpilāran, kȁpitulāran, kȍnzulāran, kȍrpuskulāran, mȁnipulāran, mȅdulāran, mȍdulāran, mȍlekulāran, pȁpilāran, pòlāran, pȍpulāran, prȍtokolāran, pȕpilāran, rȅgnikolāran, rȅgulāran, sȅkulāran, sȉngulāran, skàlāran, sòlāran, spȅktakulāran, stèlāran, sȕbpolāran, tȁbelāran, unipòlāran, ȕvulāran, vȁlvulāran, vȁskulāran i vèlāran. V. i određene pridjeve na -larni u sljedećoj bilješki.

[64] Pridjevi čiji je dometak -arni: àgrārnī, bȁcilārnī, hȉpotekārnī, kȍncilijārnī, kȍronārnī, lùnārnī, mȁtrikulārnī, mȉlitārnī, mȍnetārnī, mȕskulārnī, òltārnī, sȁnitārnī, tȅrcijārnī, tȉtulārnī i vȉkārnī.

[65] Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 1476, str. 404–405.

[66] Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 149, str. 58.

[67] Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 1476, str. 404.

[68] Stjepko Težak, Hrvatski naš (ne)podobni, Zagreb: Školske novine, 2004., str. 88.

[69] Kurikulni je tvoren i naglašava se kao karàulnī i dijàstolnī.

[70] Kurikulski je tvoren i naglašava se kao molèkulskī i karàkulskī.

[71] Znak * znači da lik nije bio zabilježen na internetu do objave ovoga teksta.

[72] Kurikulbeni je tvoren i naglašava se kao neòbrambenī i nestàmbenī.

[73] Kurikulovni je tvoren kao jezikòslōvnī i kòtlōvnī.

[74] Kurikulstveni je tvoren i naglašava se kao redàrstvenī i neznànstvenī.

[75] Kurikulan je tvoren i naglašava se kao somnàmbulan.

[76] Kurikulovski je tvoren i naglašava se kao bogòslovskī i pijètlovskī, ali takva tvorba pretpostavlja postojanje posvojnoga pridjeva.

[77] Kurikulovit je tvoren i naglašava se kao snjegòvit i valòvit.

[78] Kurikuličast je tvoren kao sivobjèličast ili plàvičast, a naglašava se kao: jarèbičast i golùbičast.

[79] Kurikulonjav je tvoren i naglašava se kao suhònjav.

[80] Kurikululjav je tvoren kao mòdruljav i žìvuljav.

[81] Kurikulunjav je tvoren i naglašava se kao bljedùnjav i gladùnjav.

[82] Kurikuljikav je tvoreno i naglašava se kao plavètnjikav i mùtnjikav.

[83] Kurikuljuškast je tvoren i naglašava se kao debeljùškast.

[84] Kurìkolovjetan je tvoren i naglašava se kao istòvjetan.

[85] Kao pridjevi u hrvatskom čiji su posljednji glasovi -ūman: dȕbokoūman, dvòuman, jȅdnoūman, kònzūman, krȁtkoūman, lȁkoūman, mȁloūman, oštròūman, plȉtkoūman, slȍbodoūman, spȍrazūman, zdrȁvoūman.

[86] Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 1453, str. 398.

[87] Kao što je uspostavljena razlika da su pridjevi: àlātnī, àlkohōlnī, àntipōdnī, ȁoristnī, ȁutobusnī, bàlētnī, bàmbusnī, čȃjnī, dȅminutīvnī, dijàlektnī, dijàmantnī, dùkātnī, ȅpizōdnī, fòlklōrnī, grànītnī, jèzičnī, operȅtnī, ȍpērnī, pìgmentnī, plànētnī, pòreznī, sìgnālnī, tàrīfnī, zbȏrnī… – hrvatski, a da su pridjevi: alatski, alkoholski, antipodski, aoriski, autobuski, baletski, bambuski, deminutivski, dijalekatski, dijamantski, dukatski, epizodski, folklorski, granitski, jezički, operetski, operski, pigmentski, planetski, poreski, signalski, tarifski, zborski… – srpski. Usp. Vladimir Brodnjak, Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb: Školske novine, 1991., passim, i Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 1450, str. 398.

[88] Kurikulnik je tvoren kao astènik, ètnik, flegmàtik, herètik, kànonik, kàpēlnīk, klèrik, kolèrik, melankòlik, mȉsnīk, sangvìnik ili shizofrènik, a naglasak nosi slog pred dometnim -nik, a u dometnoga -nik na i kategorijalna duljina, kao u: bogòhūlnīk, dopròčēlnīk, podljèkārnīk ili sustràdālnīk.

[89] Kurikulnica je tvorena od kurikulnika, zamjenom dometka -ik (za muškarca) dometkom -ica (za ženu), kao: bèskućnica, bèsmrtnica, bèstīdnica, bèšćutnica, bèzbožnica, bèzdušnica, bèzočnica, bèzūmnica, bìlježnica, blàgājnica, bláženica, bolèsnica, činòvnica, dòbitnica, dópisnica, dòušnica, gȍzbenica, ìzbōrnica, ìzdājnica, kȁžnjenica, mȕčenica, nádglednica, násljednica, nástāvnica, pȁćenica, pòbjednica, pòdanica, pòkōjnica, pòručnica, pósjednica, pòtpisnica, prȁvednica, prédsjednica, prèdstōjnica, prèdvodnica, prìpadnica, rȁnjenica, rázrednica, redòvnica, sȃbornica, sàmrtnica, sávjetnica, slȕžbenica, sljȅdbenica, ȕčenica, ùgodnica, ùmjetnica, ùrednica, zàručnica, zástupnica ili závodnica. Nositelj naglaska je slog pred dometnim -nica, kao u: doblàgājnica, prvòstōlnica ili svojèglavica.

[90] Uputnik je tvoren kao brojčànīk, čȉmbenīk, djȇljenīk, izòstāvnīk, kòličnīk, mnȍženīk, návodnīk, nȍsnīk, òvratnīk, òtvōrnīk, pràvīlnīk, šȗmnīk, umanjènīk, zápisnīk, zápōrnīk, záručnīk, zátvōrnīk, a ima kratkouzlazni naglasak na prvom slogu i zanaglasnu duljinu na zadnjem, kao: djèlatnīk, dòbitnīk, ìzletnīk, kòrisnīk, nèpčanīk, òbrtnīk, òdvjetnīk, pòbjednīk, pòvratnīk, prègradnīk, ùmjetnīk, ùpitnīk, ùrednīk, ùrotnīk ili ùskličnīk.

Uputnik doslovno znači ono što upućuje (iz čega, k čemu, na što, preko čega, put čega, prema čemu, s čim), pokazuje komu put, navodi ga na put, napućuje; naučava, poučava; upravlja, navodi na. Naime, uputnik je isprava koja svojega provoditelja i podložnika (adresata) šalje, upravlja u nekom smjeru; u pedagogiji i prosvjeti: upoznaje učitelje, učenike, roditelje i druge kojih se tiče, sa sadržajem školovanja (tko, što, gdje, koga, kada), njegovom svrhom (uzrokom: zašto, i namjerom: za što) i načinom (kako) te u školstvu: određuje smjernice kojima se: odgaja, poštuje i uči poštovati, oduševljava i uči zavoljeti znanje, poučava, podučava, uči, svladava, ovladava, provjerava, utvrđuje, vrjednuje, ocjenjuje i nagrađuje.

Na taj se način hrvatska riječ uputnik osnovom zapravo najviše približava curriculumu kao pedagogijskom pojmu koji obuhvaća tijek učenja sedam slobodnih umijeća (latinski septem artes liberales), prema Boetijevoj (480.–524.) podjeli na:

  • tropuće (latinski trĭvĭum): gramatika (čitanje i pisanje), govorništvo (usmeno izražavanje) i dijalektika (logika, umijeće raspravljanja i dokazivanja);
  • četveropuće (latinski quādrĭvĭum): računstvo (aritmetika), mjerstvo (geometrija), zvjezdoznanstvo (astronomija i slaganje kalendara) i glazba.

Uputnik nije preopćenita ni opisna isprava (kao visokoškolski syllabus), nego propisujuća (preskriptivna) i određena. Stoga je uputnik i propis, usmjeriteljsko i obvezujuće pravilo i mjerilo učiteljskih i učeničkih čina po kojem se oni upućuju na djelovanje ili odvraćaju od njega; sredstvo za ostvarenje svrhe školovanja, naobrazbe, ovladavanja vrlinama, pristojnošću, umijećima i znanjem.

[91] Commission für slavische juridisch-politische Terminologie. Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Oesterreichs, Wien, 1853., str. 36 (od Hrvata u Povjerenstvu su bili: Ivan Kukuljević Sakcinski, Demetrij Demeter, Ivan Mažuranić i Božidar Petranović).

[92] Božidar Petranović, Ručna knjiga najnuždniih pravdoslovnih riečih, izriekah i obraznicah, Zadar, 1862., str. 6.

[93] Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, na svijet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, svezak 82, U Zagrebu 1971., str. 782 (obradio Josip Jedvaj).

[94] Dubravka Smajić – Irena Vodopija, Curriculum, kurikulum, kurikul – uputnik, Jezik (Zagreb), 55 (2008.), br. 5, str. 187.

[95] Vlatko Previšić, Kurikulum – pojmovno, didaktičko i jezično određenje, Školske novine, br. 6/2009; Miroslav Bagarić, Kurikulumska jezična juha, Školske novine, br. 5/2010.

[96] Tonća Jukić, Odnos kurikuluma i nastavnoga plana i programa, Pedagogijska istraživanja (Zagreb), VII (2010.) 1, str. 55.

[97] Uputničar je tvoren i naglašava se kao kao dèsničār, lònčār, ljèvičār, mèdičār, òvčār, tàmničār ili ùvodničār.

[98] Uputničarka je tvorena kao didàktičārka, a naglašava se kao: lìcitārka, sìtničārka, slàstičārka, tàktičārka ili žèljezničārka.

[99] Uputnički je tvoren kao poslóvnīčkī, zápisničkī, a naglašava se kao kòličničkī, òvratničkī, pòlutničkī, ùpitničkī.

[100] Uputnični je tvoren kao dùšničnī (˂ dùšnīk), kȓvničnī (˂ kȓvnica), ili znȏjničnī (˂ znȏjnīk), a naglasak mu je kao: gùsjeničnī, pòkosničnī, pràvičnī, pšèničnī ili stràničnī.

[101] Moguća prepoznatljiva postava uspostavlja istoznačnost svih priložnih oblika. „To nije uputnično/uputnički/ kurikulno/kurikulski moguće“ = tj. s obzirom na uputnik/kurikul; „To je uputnično/uputnički/kurikulno/ kurikulski nemoguće“ = tj. uputnikom/kurikulom ograničeno.

[102] Jezični zakon ili zakon jezika (francuski loi de la langue) općenito je pravilo, zajednička zakonitost, zakonomjerno svojstvo, vlastito nekomu jeziku; „izražava ili znači određenu i istraživanjem ustanovljenu postojanost ili pravilnost činjenica u svim područjima jezičnoga izražavanja. Jezični zakoni razlikuju se od prirodnih po tom što ne djeluju svuda i na svakom mjestu, nego samo u granicama stanovita jezika ili skupine srodnih jezika“ (Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, II, Zagreb: Matica hrvatska, 1969., str. 745).

[103] Književna prevoditeljica Maja Oršić-Magdić u osvrtu na ovaj tekst piše: „Kao i svojedobna promjena naziva u Ministarstvo zdravlja (koju trenutačna garnitura iz nejasnih razloga još uvijek nije vratila na ispravni naziv: Ministarstvo zdravstva), kao ubacivanje u jezik nakaradnih riječi u nekim ‘novim’ značenjima – npr. definitivno (= svakako, sigurno) i aplicirati (= natjecati se, prijaviti se), kao prešutno uvođenje kojekakvih jezičnih rugoba tipa lajkati iz područja interneta, društvenih mreža itd., tako i kurikulum samo dodatno pokazuje u kolikoj mjeri Hrvatskom vladaju neobrazovani pseudointelektualci (čak i doktori, docenti, izvanredni profesori – te titule, nažalost, danas često ne znače ništa), a u kolikoj su mjeri istinski intelektualci, obrazovani i stručni ljudi potisnuti ili posve ušutkani.

Sjećam se emisija Govorimo hrvatski, u kojima je Nives Opačić godinama, uvijek sa zrncem ironije i podsmijeha, komentirala jezične ispade u javnosti, napisala je čak i nekoliko briljantnih knjiga (npr. Hrvatski u zagradama, a zatim Hrvatski ni u zagradama), no ništa se nije promijenilo nabolje. Dapače, tonemo sve dublje u mulj neobrazovanosti i nekulture. Ne samo da izostaje ‘dijalog s jezikoslovcima’, nego izostaje dijalog sa stručnjacima na bilo kojem polju, često i među jezikoslovcima, a već ima kloniranih ‘jezikoslovaca’ i ‘povjesničara’ koji se i ne mogu smatrati stručnima. Zato nije riječ samo o ‘zanemarivanju hrvatske jezične kulture’ nego svake kulture uopće.

Hrvatska je danas kaljuža primitivizma i neobrazovanosti, a oni koji je vode ne ulijevaju nadu da se išta još može promijeniti nabolje. Sve se radi stihijski, upravo ad hoc, sve se improvizira, tzv. vladajuće ‘elite’ ponašaju se kao muhe bez glave koje udaraju o staklo tražeći izlaz iz situacije, nema sustavnih rješenja ni na kojem polju, nema više ljudi koji bi to znali isplanirati, osmisliti i provesti. Nakon 15 godina divljanja takvih likova – u politici, vojsci, kulturi, umjetnosti, ma svemu! – bojim se da je prekasno za bilo kakve spasonosne zahvate.

Sama činjenica da čak i jedna Albanija i Rumunjska imaju svoje izraze za ‘neprevedivi’ kurikulum najjasnije pokazuje da smo pali na dno dna. No može još dublje, jer ovo je zemlja ‘neograničenih mogućnosti’.“

[104] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II. odsjek II. dijela, 49. pitanje, 4. članak, Odgovaram: „docilitas ad hoc pertinet ut homo bene se habeat in acquirendo rectam opinionem ab alio“ (engleski). Poučljivost je latinski dŏcĭlĭtas, engleski teachableness, njemački Gelehrigkeit.

[105] Ambrosius Theodosius Macrobius, Commentarii in Somnium Scipionis, I, 8.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Uputnik za istrjebitelje – prošireno izdanje Jezgra ovoga prinosa objavljena je 8. svibnja 2016. ovdje, a autor ga je u međuvremenu dopunio. Ne bojim se ja umrijeti Za slobodu i ...
Iz predložene lektire strše prostote i nastranosti... 1. Nedostatci prijedloga lektire Autori Prijedloga… kurikula Hrvatskoga jezika, suprotno odredbama mjera 2.1.1. i 2.4.2. Strategije obr...
Kamen smutnje O Prijedlogu kurikula Hrvatskoga jezika iz ožujka 2016. profesor hrvatskoga jezika u I. Gimnaziji u Zagrebu Ivan Janjić ovako je izlagao 3. lipnja 201...
O prijedlogu Nacionalnoga kurikula nastavnoga pred... Potuđivanje nazivlja U Nastavnom planu i programu za osnovnu školu (2006.) nastava predmeta Hrvatski jezik tematski je organizirana...
Uputnik za istrjebitelje Prijedlog „Kurikuluma“ nastavnoga predmeta Hrvatski jezik ima 318 stranica, pa bi cjelovit prikaz zahtijevao puno prostora. Stoga ću se ograni...