Skip to content

Da progledaju koji ne vide – uz evanđelje 4. korizmene nedjelje (A)


Iv 9, 1-41


Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.

Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«


Gdje god se zaustavimo na putovima Isusa Krista vidjet ćemo da nije došao osvajati ljude ili gospodariti ljudima. Kad je već tomu tako, onda je jasno da nije pristao na porobljavajuće blještavilo ili na religijski spektakl u svom djelovanju. Došao je biti svjetlo, i to u svijetu koji se lakše opredjeljuje za tamu. U svijetu rastućih manipulacija – a uvijek ih je bilo – Isusov pristup izgleda naivno i neupotrebljivo. No, Kristovo svjetlo isto je što i on sam. Stoga je jasno da je došao biti osloboditelj iz mraka grijeha, tj. iz životnog držanja koje se vodi sebeljubljem i brigom samo za svoje prohtjeve. Može li se danas uopće slijediti Krista koji vidi sljepoću svijeta i koji se daje pokrenuti nemoćima ljudi? Može li se danas uopće nadići uske interese, karijeru, vlast, planove, prohtjeve, statuse, ugled i slijediti Kristov primjer? Može i mora. Da bi se to moglo, potreban je vid koji Bog u nama izvodi. Sve dotle dok se ne izložimo Kristovu svjetlu, rastemo samo u jednom smjeru. Čim Kristovo svjetlo zahvati u naše biće, događa se potrebna ravnoteža. Njegovo svjetlo otvara proročke vizije prema budućnosti i daje da vidimo sebe Božjim očima.


Isus: prolazi i prilazi


Evo nas u korizmi pred još jedan biser Ivanova evanđelja. Kršćanska starina s pravom ga je prepoznala ključnim za poniranje u krsno otajstvo. Nakon susreta dviju žeđi na Jakovljevu zdencu (Iv 4, 5-42), četvrta korizmena nedjelje pred nas donosi susret svjetla i tame, vida i sljepoće. Ne treba se oboružati velikom pozornošću da bi se s lakoćom prepoznalo da Ivanovo evanđelje o ozdravljenu slijepoga od rođenja ima znakovite poveznice sa životom svakog čovjeka. Dinamika teksta je očaravajuća. Korak po korak otvara se pred našim očima smisao vjere u našem životu, tj. oslonjenosti na Krista koji je svjetlo na našem putu.

Isus je na putu. Ne živi u klauzuri srca. U ozračju je jednog od židovskih blagdana i otvoren je zbivanjima koja prate njegov život i s kojima se susreće na putovima svoga naroda. Iz odnosa s Ocem drugačije gleda ljude oko sebe. Vidi i ono što ljudima nije vrijedno pogleda, posebno u očima svojih suvremenika. Prolazi, ali ne mimoilazi. Pogled mu se zaustavlja na čovjeku koji je slijep od rođenja. Njegovo zaustavljanje postaje slikom Božje skrbi u našem svijetu. Mi, a dobro nam je poznato, prolazimo svijetom na način da se često ne osvrćemo na nemoć ljudi koji nas okružuju. Najčešće se obaziremo samo na naše interese, ljude od kojih se nadamo nešto dobiti ili s njima lakše manipulirati. Isus je svjetlo, a nas često vodi zaslijepljenost vlastitim interesima, pohlepa i probitačno usmjerenje. Isus, koji se zaustavlja ispred slijepca, otvara nam pogled u smisao života. I zato Ivan s pravom govori o znamenju, jer se sljepoća i vid predstavljaju kao odgovor na naše i Božje držanje u svijetu.


Vjera: vidjeti svijet Isusovim očima


Fizičko sljepilo čovjeka paralizira i ugrožava. Zbog sljepoće postaje nesiguran, izložen različitim opasnostima. U onodobnoj kulturi sljepoća je bila znakom grešnog stanja u kojem se, kako se tumačilo, našao dotični čovjek. Pokazuju takvo gledanje i Isusovi učenici. I učenici su zaslijepljeni vjerskim naukom koji povezuje bolest i grijeh. Učenici traže krivca, pitaju za uzrok njegove sljepoće. Isusa prate njegovi učenici. Pratit će ga sve dok se ne prepozna da ga slijede. Slijedit će ga tek kad se i sami budu ponašali po njegovu primjeru. Isus, znamo, čini drugačije. Daje smjer svima koji će se pozivati na njega, pa i nama danas. Nema tog i takvog stanja pred kojim bi Bog bio suzdržan, gdje ne bi svraćao i ljekovito djelovao. Dakako, njegovo je unijeti svjetlo u pomračene prostore duše i srca, gdje se najčešće događa odstranjivanje Boga i njegova svjetla. Fizička sljepoća postaje slikom čovjekova stanja koje je lišeno pogleda vjere. Darom vjere dolazimo do suočavanja s vlastitom sljepoćom i u nama se rađa vjera. Susret s Bogom, iskustvo Božjeg dodira iznutra nas mijenja. To nužno sa sobom dovodi do promjene u javnosti. Slijepac koji je progledao postaje izazov za svoju okolinu. I tek se tada prepoznaje sva drama Isusove prisutnosti: slijepac od rođenja je progledao, a njegova se okolina pokazuje slijepom za Isusa. Njegov vid prokazuje njihovu sljepoću. Upravo onako kako se to događa u vremenu i prostoru, u nama i oko nas.


“Ne” farizejskom izbacivanju


S druge strane, ozdravljenje slijepca od rođenja baca svjetlo na duhovnu sljepoću farizeja i njihovo robovanje nezreloj i iščašenoj slici Boga. Sve se – kako vidimo iz završne rasprave – promeće u prijepor oko opravdanja usvojenih stavova o Mojsijevu zakonu. Tu se, korak po korak, suočavamo s religijskom sljepoćom koja se trsi oko očuvanja neupitnih kriterija i ne želi da joj drugi dođe u blizini, da se s njim sretne u dijaloškoj otvorenosti. “I izbaciše ga” – kaže Ivan. Dogodilo se bivšem slijepcu onako kako se događa tijekom ljudske povijesti na različitim stranama svijeta, gdje se istina proglašava mrakom i gdje se nastoji odstraniti ljude koji su drugačiji ili zastupaju drugačija gledanja. To će se događati u svim vremenima Kristovim vjernicima. Vid koji daje vjera izaziva mrak koji se nametnuo kao da je svjetlo.

Zato je Crkva pozvana preispitivati samu sebe glede svoga odnosa prema “upitnima”, jer njoj je povjereno izvoditi na svjetlo one koji su na bilo koji način prikraćeni za puninu duhovnog vida. No, kad kažem Crkva, to ne znači sužavati se na uski hijerarhijski krug crkvenih pastira, nego valja krenuti od života svake župne zajednice u kojoj bi se morala kušati Crkva na mjesnoj razini i crkvenost kao način življenja vjere, a ne samodostatnost i isključivost prema drugima i drugačijima u raljama klupskog mentaliteta koji se ne obazire na one koji mu ne pripadaju. Dakako, ne znači to nijekati istinu i laskati zlu. To je onda izdaja Evanđelja. No, valja ponajprije biti otvoren Božjem Duhu kako ne bismo ušli u začarani krug pretvaranja vlastitih spoznaja o Bogu u idole kojima robujemo. Sav ljudski govor o Bogu je svojevrsno mucanje, približavanje koje nikada ne može za sebe reći da je spoznalo dubinu Božju. Naš govor o Bogu uvijek je naš, ljudski i ograničen, što znači da se u njemu otkriva naša nemoć da otajstvo zaokružimo u jednom iskazu. Bog se ne da svesti na pojmove, nije zaokružen definicijama. Došao je da bismo ga kušali kao spasitelja u stanjima ugroza i u zapetljajima naše sebičnosti koja Bogu i bližnjemu okreće leđa.

Vratimo se ipak jednom detalju. Kao što znamo, Isus se ne bavi pitanjem prošlosti čovjeka kojeg zatiče u stanju zatvorenih očiju. Ne produbljuje rabinske rasprave u odnosu fizičkog zla i grijeha. Pred sobom ima konkretnog čovjeka koji je sputan svojim sljepilom. To ga izaziva u smjeru budućnosti. Pred sobom vidi mjesto proslave Boga, jer svaki je čovjek odraz Božje slave u svijetu. Kad se čovjeku daje da vidi iz svojih mogućnosti, kad se nastoji oko njegova sazrijevanja u svim vidovima njegova bića, kad ga se ne svodi na stvar i na potrošača, uvijek se iznova proslavlja Bog. Proslavlja se uvijek iznova kad se iz nemoći i odbačenosti pridiže čovjeka i kad ga se osposobljava da što više ljubavi unese u svijet.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Između straha i zrelosti – razmišljanje uz 4... Evanđeoski odlomak koji nam se nudi u euharistijskom slavlju 4. korizmene nedjelje (Iv 9, 1-41) opisuje izlječenje slijepca od rođenja koje je...
4. korizmena nedjelja (A) – komentar evanđel... Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući! Iv 9, 1-41 Prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: "Učitel...
4. korizmena nedjelja (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Što se običnim okom može vidjeti na ljudskom tijelu? Koža, mišići, kosti… Tek se posebnim uređajima mogu vidjeti ...
4. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Osjećamo koji puta da i ne znamo što nam je činiti, a pogotovo da bismo imali snage slijediti Božje zapovijedi u ...
4. korizmena nedjelja – A 1Sam 16, 1b.6-7.10-13a Samuel je jedan od najvećih likova u SZ; protagonist je prelaska sa plemenskog društvenog sustava na monarhijski, kojeg ...