Skip to content

Đakonat žena


Dok se u teološkim krugovima raspravlja o mogućnosti da žene prime sveti red, nekima možda nije poznato da je đakonat žena u prvim stoljećima Crkve bio poznat i priznat, iako nije posve jasno, radi li se ovdje o svetom redu đakonata kako ga danas razumijemo.[1] U svakom slučaju, žene su u crkvenoj zajednici od samih početaka imale određene službe. Već Pavao spominje izvjesnu „Febu, sestru našu, poslužiteljicu (diakonon) Crkve u Kenhreji“ (Rim 16,1). U istoj poslanici Pavao spominje i druge žene, zaslužne za život Crkve: Priscilu s mužem Akvilom, Mariju, Trifonu, Trifozu, Persidu, „koje se mnogo trude“. U pastoralnim se poslanicama, nadalje, spominju udovice, kao institucionalizirano tijelo u Crkvi. Slično je postojao i zbor djevica, očito s posebnom karizmom i službom u Crkvi. Rimski legat u Bitiniji Plinije II. svjedoči kako je oko 110. godine ispitivao dvije kršćanke koje su sebe nazivale poslužiteljicama („ministrae dicebantur“). Vjerojatno se ovdje radi o dvije đakonise.[2] U svim ovim slučajevima uzimaju se grčke riječi diakonos, diakonia, diakoneô. Kako to da su se te službe ženâ razvile u Crkvi, kada je poznato da u ono vrijeme žene u društvu nisu mogle imati nikakvu javnu ulogu, tako da je i Pavao rekao: „Žene na Sastancima neka šute“ (1 Kor 14,33)? Razlog je jednostavan. U posluživanju žena, poglavito kod krštenja i kod pohoda bolesnicama, smatralo se da je puno primjerenije da tu službu preuzmu žene nego muškarci.[3] Upravo na taj način govori tekst iz Didascalia apostolorum s početka 3. st.:

Biskupe, uvedi sebi u službu djelatnike pravednosti na pomoć tvome narodu u njihovu životu. One koji ti se dopadaju iz čitavog naroda odaberi i postavi ih za đakone: muževe da se skrbe za mnoge potrebne stvari te žene za službu ženama. Ima naime domova u koje, radi pogana, ne možeš ženama poslati đakona; pošalji stoga đakonise. I u mnogim drugim stvarima potrebna je uloga đakonise. Kao prvo, kada žene [u obredu krštenja] ulaze u vodu, đakonise pomazuju uljem one koje silaze u vodu.[4]

Slično govori i Epifanije Salamški (315.-403.):

Ako za Crkvu i postoji stalež đakonisa, on ipak nije za svećeničku službu, nego poradi dostojanstva žene, bilo za vrijeme krsne kupelji ili za skrb kod bolesti ili starosti, bilo ako inače treba tijelo žene biti razgolićeno; njega ne smiju gledati muškarci kojima su povjerene svećeničke zadaće, nego samo đakonisa; po nalogu svećenika brine se ona za ženu kroz vrijeme dok su odložene haljine. To odgovara staleškom odgoju i crkvenoj stezi koja je u zakonskom pravilu uviđavno i dobro zaštićena.[5]

Sirijski dokument Constitutiones apostolorum (4. st.) naglašava da đakonise ne blagoslivljaju, nego samo zbog pristojnosti pomažu kod krštenja žena. Isti dokument svjedoči kako biskup na đakonise polaže ruke uz ovu molitvu:

Vječni Bože, Oče našeg Gospodina Isusa Krista, Stvoritelju muškarca i žene; ti si Mariju, Deboru, Anu i Huldu ispunio Duhom Svetim; ti nisi prezreo dopustiti da se tvoj jedinorođeni Sin rodi od jedne žene; u šatoru svjedočanstva i u hramu postavio si žene kao čuvarice svojih svetih vrata: pogledaj milostivo na ovu za tvoju službu odabranu sluškinju i podaj joj Duha Svetoga; očisti je od svake mrlje tijela i duha, da predanu joj službu dostojno obavlja na tvoju čast i na hvalu Kristovu, s kojim tebi i Duhu Svetomu bila slava i čast u vjekove.[6]

U sirijskih monofizita u 5. stoljeću đakonise stoje uz biskupa s lijeve strane u svetištu, bolesnim ženama nose pričest te pomažu kod krštenja. Međutim, one svoju službu predaju đakonima i prezbiterima, ako su prisutni. Tako Jakov iz Edese veli da se one rede ne „zbog oltara“ (liturgije), nego „zbog Crkve“ (služenja u Crkvi). I tada se diskutiralo o tome, primaju li one sveti red. Nicejski sabor veli da se njih treba ubrajati među laike. Međutim, budući da su se na njih ipak polagale ruke, nije lako ustvrditi, je li to nešto nalik posvećenju djevica ili bi to ipak bilo ređenje. Naime, Kalcednoski sabor za đakonise poznaje polaganje ruku i ubraja ih u kler s obvezom celibata.[7] Kako god bilo, na Istoku je đakonat žena nestao tijekom 6. st.

Na Zapadu su žene u društvu bile više prihvaćene (emancipirane), pa nije postojala toliko naglašena potreba da u posluživanju žena i u liturgiji (npr. kod krštenja žena) budu isključivo žene, kao što je to bilo na Istoku. Tako npr. rimski povjesničar Kornelije Nepos (1. st.) svjedoči:

Koji se Rimljanin ustručava primjerice dovesti sa sobom svoju suprugu na gozbu, ili kod koga nema majka obitelji prvo mjesto u kući i ne sudjeluje u svečanom društvu? To je sasvim drukčije u Grčkoj. Jer tu se ženu ne pripušta ni na gozbu, osim ako je s rođacima, niti ona sjedi gdje drugdje doli u unutarnjem dijelu kuće, nazvan ženskom odajom, kamo dolaze samo najbliži rođaci.[8]

Ipak, i na Zapadu su žene imale u Crkvi svoju posebnu ulogu. Radilo se to uglavnom o redu udovica ili posvećenih djevica, te se za njih uzima naziv diacona ili diaconissa. Tu se radilo o obliku služenja, a ne o svetom redu. Hipolit Rimski u svojoj „Apostolskoj predaji“ jasno kaže da udovica ne prima ređenje, nego se samo uvodi u službu. „Na nju se ne polažu ruke, jer ona ne prinosi dar i ne preuzima nikakvu liturgijsku službu.“[9] Sabor u Orangeu 441. veli da se ni u kojem slučaju đakonise ne zaređuju. Nadalje, kada se u Pontifikalima govori o postavljanju đakonisa, radi se zapravo o blagoslovu ili posveti udovica ili opatica, koje su kao takve bile postavljane isključivo za službu u svome samostanu.[10] Tako se u Rimsko-germanskom pontifikalu iz 10. st. navodi postavljenje đakonisa pod naslovom: Ad diaconam faciendam. Iz obreda je vidljivo da se radi o monahinji. Biskup joj stavlja oko vrata orarium (štolu), daje joj prsten i prsni križ, međutim, na nju ne polaže ruke, nego samo govori posvetnu molitvu. Po tome obredu ona ima pravo čitati evanđelje.[11] Isti obred nalazimo u Pontifikalu iz 12. st.[12] U Pontifikalu iz 13. st., nakon što navodi molitvu posvete đakonisa, prepisivač dodaje: „U ovo vrijeme nema đakonisa, nego je uobičajeno da na bilo kojem mjestu hebdomadar (tjedni predmolitelj) čita evanđelje, ili kako je to već običaj u pojedinom samostanu“.[13] Kasnije su ulogu đakonisa, tj. poslužiteljica u Crkvi u praksi preuzele mnoge svete žene: one su služile siromasima, bolesnicima ili se brinule za siročad. Tako su nastale različite kongregacije koje i danas vrše važnu i časnu službu u Crkvi.

Ostaje, dakle, otvoreno pitanje, je li ikada u povijesti đakonat žena bio smatran svetim redom na isti način kao i đakonat muškaraca. Činjenica jest da su one služile, vršile ulogu poslužitelja (= đakona), te da su u tu službu bile liturgijski uvađane. Međutim, govoreći današnjim rječnikom, ne možemo sa sigurnošću reći da su one primale sveti red đakonata.[14] Neki teolozi (Congar, Hünermann, Vorgrimler)[15] smatraju da nema dogmatskog prigovora ređenju žena za đakonat, jer je takva praksa već postojala. Međutim, na to pitanje danas nije lako dati jednoznačan odgovor. Usput, kada je u pitanju ređenje žena za prezbitere, iako je Papinska biblijska komisija izdala priopćenje da se iz samog Pisma ne može dokazati mogu li žene biti ređene ili ne, Kongregacija za nauk vjere od 15. listopada 1976. jasno kaže: „Vjerna primjeru svoga Gospodina Crkva se ne smatra ovlaštenom pripustiti žene svećeničkom ređenju.“[16]


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 11/2017.


[1] Usp. F. COURTH, Sakramenti. Priručnik za teološki studij i praksu, Đakovo, 1997., str. 441-447; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 4. Sacramenti, sacramentali, Ancora, Milano, 1959. (fototipsko izdanje 2005.), str. 391.-395.; A. MATELJAN, T. ŠKAREC; Đakonat i đakonese. Povijest i budućnost đakonata žena u Crkvi, u: Služba Božja 50 (2010.), br. 1, str. 27-59 s pripadajućom literaturom.

[2] Evo pitanja za jezikoslovce. Riječ đakonisa je, očito, prema latinskom. Bi li neki drugi oblik bio primjereniji hrvatskom kao npr. „đakonica“? U ovom tekstu uzimamo ipak onaj prvi oblik: đakonisa.

[3] Prisjetimo se da je u ono vrijeme krštenje (bilo odraslih, bilo djece) bilo uranjanjem. Krštenik bi gol stajao u vodi; bio bi upitan vjeruje li u Boga Oca, itd., pa kada bi on odgovorio da vjeruje, đakon bi mu glavu uronio u vodu. I tako tri puta kod spomena Oca, Sina i Duha Svetoga. Prema tome, kod krštenja žena smatralo se da je prikladnije da s krštenicom u vodu stupi đakonisa.

[4] Didascalia et constitutiones apostolorum, III., 12,1-2, (izd. F. X. FUNK), I., Paderborn, 1905., str. 208-210. Latinski: Episcope, constituas tibi operarios iustitiae, adiutores populum tuum ad vitam adiuvantes. Qui tibi placent ex populo universo, eos eligas ac diaconos constituas, virum, ut curet res multas necessarias, mulierfem ad ministerium feminarum. Sunt enim domus, in quas diaconum ad mulieres non potes mittere propter gentiles, mittes autem diconissas. Nam et in multis aliis rebus necessarius est locus diconissae. Primo cum mulieres in aquam descendut, a diconissa oleo ungendae sunt in aquam descendentes.

[5] PG 42,744. Hrvatski tekst prema: F. COURTH, Nav. dj., str. 442.

[6] Hrvatski tekst prema: F. COURTH, Nav. dj., str. 442; Za latinski tekst vidi: Contitutiones apostolorum, VIII,20,1-2, u: F. X. FUNK (prir.), Nav. dj., str. 525,11-20: Dues aeterne, Pater Domini nostri Iesu Christi, creator viri et mulieris, qui Spiritu implevisti Mariam, Debboram, Annam et Holdam, qui non dedignatus es ex muliere nasci unigenitum filium tuum, qui in tabernaculo testimoni et in templo feminas custodes sanctarum ianuarum tuarum instituisti; ipse nunc quoque respice in famulam tuam hanc, electam ad ministerium, et da ei spiritum sanctum, et munda eam ab omni inquinamento carnis et spiritus, ut opus sibi comissum perficiat condigne in gloraiam tuam et laudem christi tui, cum quo tibi gloria atque adoratio et sancto spritui in saecula.

[7] Usp. J. ALBERIGO, J. A. DOSETTI. P.-P. JOANOU, C. LEONARDI, P. PRODI (prir.), Conciliorum oecumenicorum decreta, Istituto per le scienze religiose, Bologna, 19733, 70, br. 15.

[8] Prema F. COURTH, Nav. dj., str. 445.

[9] IPPOLITO DI ROMA, La tradizione apostolica, 10, Edizioni Paoline, Roma, 1979., str.71-72.

[10] Zanimljivo je da se u Rimsko-germanskom pontifikalu iz 10. st. opisuje procesija nakon ređenja u kojoj sudjeluju đakonise i prezbiterese: Similiter etiam feminae diaconissis et presbiterissis, quae eodem die benddicuntur. Prezbiterese su ovdje supruge novozaređenih svećenika. Vjerojatno su ovdje i đakonise bile supruge novozaređenih đakona. I jedne i druge su toga dana primile poseban blagoslov. Usp. C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le pontifica Romano-Germanique du dixième siècle. Le texte, 2., CIV, br. 27, Biblioteca apostolica aticana, Città del Vaticano, 1963, str. 150.

[11] Usp. C. VOGEL – R. ELZE (prir.), Le Pontifical Romano-Germanique du dixième siècle. Le texte, 1, XXIV, Biblioteca apostolica vaticana, Città del Vaticano, 1963, str. 54-59.

[12] Usp. M. ANDRIEU (prir.), Le pontifical Romain au moyen-âge, 1. Le Pontifical Roman du XIIe siècle, XIV : Missa ad diaconam consecrandam, Biblioteca apostolica vaticana, Città del Vaticano, 1937., str. 168.-169.

[13] Usp. M. ANDRIEU,(prir.), Le pontifical Romain au moyen-âge, 3. Le Pontifical de Guillaume Durand, Biblioteca apostolica vaticana, Città del Vaticano, 1937, str. 223. U istoj se Pontifikalu XXII, str. 411. veli da su se đakonise nekoć redile tek nakon navršene četrdesete godine…

[14] Kao što smo vidjeli, na Zapadu to nije bio slučaj.

[15] Njihova su mišljenja uvrštena u materijale Sinode u Würzburgu 1973. Usp. F. COURTH, Nav. dj., str. 447.

[16] AAS 69 (1977) 98-116; DOCUMENTA 30; Notitiae 13 (1977) 51-66. Vidi također ovdje (1. 9. 2017.).

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Službe i redovi: subđakonat 1. Povijest Subđakonat se u počecima smatrao nižim redom. On po sebi ipak nije stupanj svetoga reda, što se vidi iz toga, da biskup na ...
Službe i redovi: akolitat 1. Povijest Akolit (grčki akolouthos, latinski sequens – pratitelj) je liturgijski službenik koji se postavlja za pomoć prezbiteru i đa...
Vino u bogoslužju Uvod Na početku će biti govora o vinu u redovitom životu i u bogoslužju u antičkim vremenima, to jest kod Grka i Rimljana, a osobito u ...
Pokornička slavlja u liturgijskoj praksi Uvod Jedan revni njemački župnik i moj poznanik našao se na godišnjem odmoru u Mađarskoj, negdje na Blatnom jezeru. Budući da nije znao...
Službe i redovi: egzorcistat 1. Postanak Treći niži red bio je egzorcistat. Oni koji su primili taj niži red tek su formalno, a ne stvarno dobivali vlast zaklinjanj...