»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!« (Iv 1, 29)

Dar djeteta očima Ane i Penine


Danas na misi započinjemo čitati prekrasnu Prvu knjigu o Samuelu (1Sam 1, 1-8). Na samom početku pripovijeda se o svećeniku Elkani koji je imao dvije žene, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno. Jedna od njih, Penina, imala je djece, a druga, Ana, nije ih imala. U ono se vrijeme neplodnost smatrala najvećom nesrećom. Smatralo se, naime, da čovjek, kada umre, na neki način nastavlja živjeti u svojoj djeci, a onaj koji bi umro bez potomstva, smatrao se velikim nesretnikom. K tome, mnogi su bili uvjereni da se to zlo čovjeku događa zbog nekog njegovog javnog ili potajnog grijeha. Jer, koga Bog voli, činilo im se očitim, tome daje i najveći dar – potomstvo. Ani je bilo još i teže. Njezin je muž imao djece, ali ne i ona. K tome, njezina joj je suparnica zanovijetala i ponižavala je govoreći kako je njezina neplodnost zapravo Božja kazna.

Evo, to bismo htjeli naglasiti. Pravo veli poslovica da riječ može posjeći jače od mača. Ana je već bila tužna i žalosna zbog svoje neplodnosti i sad dolazi još ptica rugalica – njezina suparnica – koja je dodatno ponižava i zanovijeta joj.

Trebali bismo stvarno ovo imati na pameti. Danas uglavnom ne oskudijevamo u materijalnom smislu, da bi nam život bio ugrožen. Ali smo svi toliko gladni i žedni dobre, lijepe, dobrohotne, prijateljske riječi. Nismo ni svjesni kako možemo donijeti bližnjemu radost običnim ljubaznim pozdravom, osmijehom, riječju podrške. Koliko li samo možemo obradovati svoje ukućane već i time da ih uopće zapazimo, da uočimo njihove potrebe i želje. Koliko samo  možemo unijeti radosti u nečiji život već samim time ako mu posvetimo nešto svoga vremena… Ali tu nije kraj! Valja, naime, imati na pameti da se darovana ljubav uvijek vraća, tako da se pravo ne može znati tko dobiva više: onaj koji daruje ili onaj koji dar prima. Božja riječ čak veli: “Blaženije je davati nego primati” (Dj 20,35).

Naprotiv, kako li nas samo gruba riječ može poniziti, rastužiti, ogorčiti, ražalostiti. Time činimo zlo svome bližnjemu, a sami sebe onečojvečujemo, izobličujemo i unesrećujemo.

U našim je rukama velika moć. Možemo činiti dobro i možemo širiti mir Kristova kraljevstva. Čineći drugome zlo, i sebe unakažavamo; dok, naprotiv,  čineći drugima dobro i sebe oplemenjujemo.

Ana i svi njezini suvremenici, smatrali su djecu najvećim mogućim Božjim darom. Danas svi deklarativno govorimo kako su djeca naše najveće blago, a ja kao župnik primjećujem da je svake godine sve manje krštenja, sve manje djece na misi, sve manje dječjeg smijeha na ulici. Kao da nam djeca ipak nisu najveće blago. Kad bismo dopustili da više odzvanja dječji smijeh u našim kućama, sigurno je da bi bilo više radosti u našim srcima. Jer je čovjek vrhunac Božjega stvaranja, stvoren na sliku Božju, Kristom otkupljen i Duhom Svetim posvećen.