Skip to content

Dietrich von Hildebrand o modernizmu


Uz njegove dvije knjige na tu temu


Ja sam već i dosada, više puta, u svojim člancima protiv modernizma i modernista, spominjao protumodernističke knjige slavnog njemačkog katoličkog filozofa-lajika Dietrich-a von Hildebrand-a. On je bio jedan od prvih, koji je, među katoličkim misliocima na zapadu, digao svoj glas protiv modernističkih zabluda i modernističke “kontestacije”, — odmah poslije II. vatikanskog koncila, — a valjda i prvi, koji je to učinio sistematično i strogo znanstvenom metodom.

Već g. 1968. izašla je njegova opširna knjiga (od 375 stranica): “Trojanski konj u Gradu Božjemu” (na njemačkom: “Das trojanische Pferd in der Stadt Gottes”: Regensburg ili Wien I., Verlag Josef Habbel): najprije na engleskom, u Americi, a kasnije i na njemačkom, francuskom, španjolskom, talijanskom. Sa značajnim epilogom, koji je pisac završio riječima: “Credo in unam sanctam catholicam et apostolicam Ecclesiam”. A dodao joj je, — u istoj knjizi, — i “Dodatak” (“Anhang”), zapravo studiju: “Nova vjera Teilhard-a de Chardin-a” (“Teilhard de Chardins neue Religion”), gdje otklanja i pobija Chardinove ideje kao evolucionističke, monističke, panteističke, naturalističke, relativističke, i spočitava mu filozofski i teološki primitivitet, jer da totalno ignorira fundamentalnu razliku između naravi i nadnaravi i depersonalizira čovjeka, a moral smatra plodom organske evolucije: sve stvari, koje Chardina i njegovu “teologiju fikcija” dovode u “beznadan” sukob sa kršćanstvom. Da to potkrijepi, citira i originalnu Chardinovu izjavu u jednom njegovu listu iz g. 1952.: “Kako ja volim kazati, sinteza između kršćanskoga Boga (Boga odozgor) i marksističkoga Boga (Boga ispred nas) jedini je Bog, kojemu ćemo se odsada moći klanjati u duhu i istini”, i onu drugu: “Mnogo puta se pomalo i prepadnem, kad pomislim na izmjenu (“transposition”), kojoj moram podvrgnuti svoje mišljenje upogled vulgarnih pojmova ‘stvorenje’, ‘inspiracija’, ‘čudo’, ‘istočni grijeh’, ‘uskrsnuće’ i t. d., da bih ih mogao prihvatiti”. Navodi, i kako mu je Chardin, iza jednoga svoga predavanja, g. 1951., pred tadašnjim rektorom Fordham-univerze Robertom Gannon-om S. J., u diskusiji, žestoko dobacio za sv. Augustina: “Ne spominjite mi toga nesretnika! On je sve pokvario unoseći (u teologiju) ideju nadnaravnoga!”

Šteta, što nitko kod nas nije preveo te Hildebrandove knjige! Da smo to učinili, vjerojatno bismo bili ostali pošteđeni od mnogih nedaća i kriza, u koje su i našu Crkvu bacile pristaše i simpatizeri modernizma u našim stranama, a pod kojima i danas patimo.

Međutim lanjske godine izdao je Hildebrand još jednu knjigu (od 247 stranica) protiv modernizma; ovaj put pod naslovom: “Opustošeni vinograd” (na njemačkom: “Der verwüstete Weinberg”; Regensburg ili Wien I., Verlag Josef Habbel). I ona nosi sve značajke Hildebrandova pera: široku opću erudiciju i načitanost, temeljito poznavanje filozofije i teologije, starije i novije, kršćanske i nekršćanske, lucidnost i pronicavost opažanja, suda, refleksije, oštroumno lučenje pojmova, vidovitost u uočavanju logičkih konsekvencija iz tvrdnji i premisa, strogu znanstvenu objektivnost i, upravo, za lajika, neobičnu, dubljinu vjere, pobožnosti, tople ljubavi k Crkvi. Nikada skoro on Crkve ne spominje bez apozicije: “sveta”.

I iz nje bi vrijedilo prevesti, barem, ona najmarkantnija poglavlja. Sve možda ne: najviše zbog toga, što se Hildebrand u njoj, kao pristaša pokreta: “Una voce”, na nekoliko mjesta, frontalno, okreće protiv nove liturgije, a pledira za onu staru, tridentinsku (za latinski jezik u misi, za koral, za stari “Requiem” i “Dies iare”, za spominjanje svetaca u “Confiteor”-u, za klečanje u crkvi i pri pričešćivanju, za oltar na stari način): novoj prigovara, da je u misi potisnula u stranu njezin žrtveni, adorativni, otprosni, karakter, da je više čitanje i pouka sa oltara, nego molitva i poklonstvo pred Misterijem, da su joj sastavljači više stručnjaci, nego pobornici i pjesnici. A kod toga je, i po mome mišljenju, jednostran: pretjeruje; ne vidi i ne honorira i brojnih pozitivnih elemenata u koncilskoj liturgijskoj reformi. Ali zato su mu mnogi odsjeci, i u ovoj drugoj knjizi, sjajni, a opažanja i refleksije briljantne: tako, na primjer, kad govori o bijedi moderne filozofije, o velikoj iluziji vječnoga napretka, o mijeni, koja je sama sebi svrha, o mediokritetu nove teologije, o obožavanju znanja, o liku Kristovu, o posvjetovnjačivanju religije, o modernističkom manipuliranju dogmama, o relativnosti morala, o izvrtanju životnih vrijednosti, o kultu pozitivizma, o zajedništvu i “ljubavi” na račun istine, o ideji auktoriteta, o demokratizaciji i kolektivizmu u Crkvi, o paroli s “ghettom”, o simplificiranju religije.

Nemoguće je, dakako, u jednom članku sve to makar i ekscerpirati. I iz druge knjige, a pogotovu iz prve.

Čini mi se ipak, da bi naša katolička, a osobito svećenička, publika puno profitirala, da joj netko makar samo i pobroji naslove i podnaslove poglavlja iz ovih dviju knjiga, koje su, obje, dobile i formalni crkveni “Imprimatur”. Ljudi bi odmah vidjeli, — ili, barem, naslutili, — što Hildebrand u modernizmu i na modernistima žigoše i šiba i kako on gleda na probleme. A pogotovu bi profitirala, da joj tkogod doslovce prevede Hildebrandov Predgovor (“Vorrede”) i Pogovor (“Epilog”) prvoj knjizi, a isto tako Predgovor (“Vorwort”) i Uvod (“Einleitung”) drugoj. Nije nijedan od njih dug. A čitateljima bi bila odmah jasna današnja situacija sa modernizmom. Karakteristika joj je, da se njegove početne i načelne zablude s vremenom sve više produbljuju i radikaliziraju, ali i da njegov utjecaj na život Crkve, na sreću, sve više opada i blijedi.

Ja ću to, u ovom prikazu, učiniti.

Evo, najprije, Hildebrandov


“Predgovor” (“Vorrede”) knjizi:
“Trojanski konj u Gradu Božjemu”


“Ako se sjetimo mnogočega od onoga, što Kierkegaard piše o vjeri i osnovnom religioznom držanju (“Grundhaltung”), a tada bacimo pogled na izvjesne članke, što su ih, zadnjih godina, objavili razni katolički svećenici i lajici, ne ćemo se moći oteti utisku, da su pisci takvih članaka ne samo izgubili svoju katoličku vjeru, nego da više ne shvaćaju ni hitnosti jedne, na božanskoj objavi utemeljene, religije.

Bit ćemo u napasti, da sami sebe upitamo, jesu li ti “progresistički” katolici uopće ikada doživjeli istinsko religiozno iskustvo, jesu li ikada osjetili pradoživljaj (“Urerlebnis”) konfrontacije s apsolutnim Gospodinom: strah i trepet pred beskrajno svetim Bogom i blaženstvo susreta s Kristom, epifanije Božje. Mogu li oni uopće još razumjeti riječi Pascalova “Memoriala”:

“Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, ne onaj filozofa i učenjaka, Bog Isusa Krista: on se može naći samo na putevima, kojima nas Evanđelje uči.

Veličina ljudske duše, radost, radost, radost, suze radosnice, Isus Krist, Isus Krist!

Ja sam se od njega odijelio, ja sam od njega bježao, ja sam ga se odrekao, ja sam ga propeo.

0 da se nikada od njega ne odijelim!

Potpuno i puno ljubavi odricanje!

Vječna radost za jedan sat pokore na zemlji!”

(Blaise Pascal, “Vjera”)

Ova se knjiga obraća na sve, koji su još svjesni metafizičke situacije čovjeka, na sve, u kojima još živi čežnja za Bogom i svijest o potrebi otkupljenja, i ako su izloženi ispiranju mozga modernim krilaticama. Ova se knjiga obraća na sve, koji još, ni usred bučne sajamske dreke jeftinih i šupljih formula, nijesu oglušili za glas Kristov, kojima um još nije podlegao fascinaciji, što dolazi od tobožnje punoljetnosti modernoga čovjeka; na one, u kojima još ima osjećaja za istinsku dubinu i veličinu; na one, koji još mogu uočiti ponor, koji dijeli Platona od Russela, Shakespeara od Brechta, Newmana od Robinsona.

Mi smo uvjereni, da velika većina katolika još nije pometena (“verwirrt”) krilaticama i da ne pliva vodama tipične nezrele oholosti, što se krije u iluziji, da su ljudi sada postali “zreli”. Mi smo isto tako uvjereni, da mnogi, i izvan Crkve, ispravno, u duhu pravoga realizma, gledaju na metafizičku situaciju čovjeka: onako, kako to već nalazimo kod Platona u Phaidonu i Phaidrosu. Ja pritom mislim na svijest onoga tajanstvenog razdora u ljudskoj naravi i na spoznaju, da je čovjek “samo najlomnija trstika u svijetu” (Pascal), ali ujedno i gospodar stvorenja. Taj realizam traži, da ne zaboravljamo na taj razdor u čovjeku i da osjećamo, kako nam je potrebno otkupljenje.

Na toj pozadini obradit ćemo dvije teme: najprije temeljne istine, koje se mogu filozofski spoznati i koje objava bitno pretpostavlja, i temeljne istine naše vjere, koje je Koncil ponovo iznio svijetu pred oči, u njihovu neprolaznom sjaju, a onda zablude, apostazije, znakove gubitka vjere, na koje čovjek nailazi u onih, koji bučno tvrde, da su oni pravi tumači Koncila. Na pozadini toga pravoga realizma, koji je temelj religiji i koji blagovijest Evanđelja bitno pretpostavlja, pokušat ćemo upoznati sve one strahotne zablude, koje sada šire takozvani “progresistički katolici”. Ipak ne ćemo ostati slijepi ni za ono, što se je (negativno) ušuljalo, u prošlosti, u život Crkve.

Neka nam Bog podari svoju milost, da naš duh bude ponovo prosvijetljen Kristovom božanskom istinom, a naše srce opojeno neiskazanom svetošću Boga čovjeka! Neka Bog svima katolicima udijeli milost, da opet dožive ono, što predslovlje božićne mise izriče riječima: “Jer je po tajni Utjelovljene Riječi očima naše duše sinula nova svjetlost tvojega sjaja: da nas, dok tjelesnim očima gledamo Boga, on uspali ljubavlju k nevidljivim dobrima!”

Ako ova knjiga, makar i na najskromniji način, nešto doprinese, da se (oko nas) raziđe zagušljiva magla sekularizacije, i da dušama otvori oči za sjajnost Kristovu i za pravo “sentire cum Ecclesia”, ja bih to smatrao najvećim, nezasluženim, Božjim darom.

“Svemogući Bože, ne odbij molbi svoga puka, koji u svojoj tjeskobi k tebi vapi, nego mu milostivo pohiti u pomoć u njegovoj nevolji, na slavu Imenu svome! Po Kristu, Gospodinu našemu!”


Evo: Redoslijed poglavlja knjige: “Trojanski konj u Gradu Božjemu”,
prema njezinu kazalu (“Inhaltsverzeichnis”)


Predgovor (“Vorrede”) — I. dio: Prava i kriva obnova: 1. Progresizam — konzervatizam. Kriva alternativa, 2. Značenje Koncila, 3. Teza — antiteza. 4. Krive reakcije: O braku — O ljubavi prema sebi i prema bližnjemu  — Odnos između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu — O ulozi naravnih dobara — O vrijednosti ljudske ljubavi — 0 auktoritetu — Sloboda savjesti — Znanost i poklad vjere. 5. Oživljavanje religije. 6. Kršćanska objava i filozofija. 7. Zadaća kršćanskoga filozofa danas. 8. Vrijeme, 9. Optimizam i kršćanska nada.

II. dio: Pogibli našega vremena. 10. Kršćansko držanje prema svome vremenu. 11. Historijski relativizam, 12. Evolucionizam, progresizam i pravi napredak. 13. Fetišizam znanosti. 14. Sloboda i samovolja, 15. Tobožnje poštenje. 16. Epohalizam.

III. dio: Sekularizacija kršćanstva: 17. Kriva predodžba o homogenosti historijskih epoha, 18. Strah od svetinja. 19. Imanentističko propadanje . Teilhardizam — Pseudopersonalizam — Demitologizacija — Racionaliziranje misterija — Scijentizam, 20. Potkopavanje istine. 21. Amoralizam. 22. Krivi irenizam.

IV. dio: Sveto i svjetovno: 23. Dijalog i njegove opasnosti. 24. Ekumenizam i sekularizacija. 25. Religiozna živost i promjena. 26. Religija i ljepota. 27. Riječi Kristove. 28. Tradicija. 29. Sveci.

Pogovor (“Epilog”).

Dodatak (“Anhang”): Nova vjera Teilhard-a de Chardin-a (“Teilhard de Chardins neue Religion”).


Evo Hildebrandov Pogovor (“Epilog”) knjizi:
“Trojanski konj u Gradu Božjem”


“Mi smo već često spomenuli nesretnu ideju, da se Kristova poruka mora prilagoditi modernome svijetu. Ako se, kako se izražava Hans Urs von Balthasar, “moderni čovjek (ta mitska veličina) podigne do mjerila, šta riječ Božja smije, a šta ne smije kazati”, tada je očito sa religijom gotovo. Krist mora biti sablazan svim historijskim epohama, već na temelju bitne protivnosti, koja vlada između duha Kristova i duha ovoga svijeta. Prava obnova Crkve sastoji se, kako Urs von Balthasar naglašuje, u uklanjanju svega, što je u Crkvi krivo, — svih nekršćanskih sablazni, — da se na njoj pokaže prava sablazan Crkve: ona, kojoj je temelj njezino poslanje.

Nikakve krilatice o sentimentalnosti ili devocionalizmu prijašnjih vremena ne mogu čovjeka, koji ima oči, da gleda, i uši, da sluša, prevariti, kad je riječ o nepromjenljivoj bitnosti pravoga značenja i pravoga poziva našega života: da se preobrazimo u Krista. Nikakva krilatica ne može pravoga kršćanina navesti, da posumnja, kako uvijek vrijede Isusove riječi Marti: “Marta, Marta, ti se brineš i uznemiruješ za mnogo toga, a samo je jedno potrebno!”

Onima opet, koji tvrde, da je vrijeme kontemplacije zauvijek prošlo i da onaj, koji “romantično” gleda u nebo, ne vidi ništa nego kamine s tamjanom (“rauchende Kamine”), a da mi danas možemo Boga naći samo usred aktivnosti, odgovara Urs von Balthasar, da onaj, koji ne osluškuje Boga, nema ništa svijetu ni kazati. Svatko, tko se, kao toliki svećenici i lajici danas, do iznemoglosti brine za mnogo toga, zaboravit će na ono jedino potrebno: da postizavanjem svetosti slavi Boga. Nikakvo pozivanje na “kairos”, nikakva kritika Tridentinuma, nikakva farizejska samosvijest nadmoći nad katolicizmom 19. stoljeća, nikakvo naglašavanje aktivizma i ideje, da Boga treba slaviti poslovnošću i probijanjem iz tjesnoće devocionalizma, ne može pravome kršćaninu zaslijepiti oči za vječnu vrijednost riječi sv. Pavla: “Tražite ono, što je gore!” On će jasno uočiti antagonizam između Krista i svijeta: uzvišena liturgija krštenja zadržat će za njega svoju punu vrijednost i svoj eksistencijalni realizam: “Odričeš li se sotone? Odričem. I svih njegovih djela? Odričem. I svega njegova sjaja? Odričem”.

Ova knjiga plod je dubokoga bola pred pojavom krivih proroka u Gradu Božjem, žalosno je, sigurno (“Es ist traurig genug”), kad ljudi gube svoju vjeru i napuštaju Crkvu. Ali još je gore, kad oni, koji su stvarno (već) izgubili svoju vjeru, ostaju u Crkvi, pa, kao termiti, kušaju izgristi (“auszuhohlen”) kršćansku vjeru svojom tvrdnjom, da božanskoj objavi daju tumačenje, koje odgovara “modernome čovjeku”.

Ja želim ovu knjigu zaključiti apelom na sve one, u kojima se vjera (još) nije srušila, da se čuvaju tih krivih proroka, koji hoće da Krista izruče svjetskome gradu: onako, kako je Juda Isusa izručio u ruke njegovih progonitelja.

Ponovimo još jedanput znakove, po kojima možemo prepoznati te krive proroke!

Tkogod niječe istočni grijeh i potrebu ljudskoga otkupljenja, potkopava značenje Kristove smrti na križu: krivi je prorok. Tkogod više ne vidi, da je otkupljenje svijeta po Kristu glavni izvor prave sreće i da se ništa na svijetu ne može mjeriti s tom slavnom činjenicom, nije pravi kršćanin. Tkogod više ne priznaje apsolutnog primata prve Kristove Zapovijedi, — da Boga valja ljubiti iznad svega, — a tvrdi, da se naša ljubav k Bogu pokazuje isključivo u našoj ljubavi k bližnjemu, krivi je prorok. Tkogod više neće da shvati, da je čežnja za sjedinjenjem s Kristom, — odnos “ja-ti” s njim, — i naš preobražaj u Krista glavni cilj našega života, krivi je prorok. Tkogod tvrdi, da se čitav moral primarno ne očituje u odnosu čovjeka prema Bogu, nego u stvarima, koje se odnose na ljudsko blagostanje, krivi je prorok. Svatko, tko u zlu, koje činimo svome bližnjemu, gleda samo nepravdu čovjeku, a ne uvredu Bogu, pao je žrtvom naučavanju krivih proroka. Tko više ne vidi radikalne razlike između karitasa i humanitarne dobrotvornosti, oglušio se je poruci Kristovoj. Koga se god “kozmički procesi”, “evolucije” i znanstvene spekulacije snažnije doimlju i više ga oduševljavaju nego odsjaj svetoga čovječanstva Kristova u jednome svecu, nego Kristova pobjeda nad svijetom, koja se krije u postojanju svakoga sveca, u njemu više nema duha Kristova. I tkogod se više brine za zemaljsko blagostanje čovječanstva nego za njegovo posvećenje, izgubio je kršćanski pogled na svijet (“das christliche Weltbild”). Kardinal je Newman rekao (u svojoj knjizi: “Crkva i stanje svijeta”): “Crkvi nije svrha da priređuje izložbu, nego da izvede djelo. Ona promatra ovaj svijet i sve, što je na njemu, samo kao praznu sjenu, kao prah i pepeo, u prispodobi s vrijednošću jedne jedine duše.

Ona drži, da za nju nema smisla bilo što raditi, ako (tim) ne može, na svoj način, činiti dobro dušama. Njoj je djelovanje ovoga svijeta i djelovanje duše naprosto neprispodobivo (“inkommensurabel”), u koliko ga promatramo svako u svom rodu. Ona bi radije spasila dušu jednoga jedinoga divljega razbojnika u Kalabriji ili jednoga uplakanoga prosjaka u Palermu, nego izgradila sto željezničkih pruga, uzduž i poprijeko, kroz čitavu Italiju ili provela, u svakom gradu Sicilije, zdravstvenu reformu, sa svim njezinim pojedinostima, osim u slučaju, kad bi te velike nacionalne akcije imale usto za cilj i neko duhovno dobro!”

Čuvajmo se krivih proroka, koji ignoriraju opetovne opomene Svetoga Oca Pavla VI. i jasno formuliranje raznih hereza i krivih shvaćanja, kojih je danas pun svijet, po Svetoj Stolici! Čuvajmo se onih, koji svojom bučnom propagandom hoće da uguše glas Kristova namjesnika!

Ipak, kao što sam kazao već na početku ove knjige: I ako moje srce krvari pri pogledu na pustošenja u vinogradu Gospodnjem i na prljanje svetišta Crkve, ja sam pun nade. Jer Gospodin je rekao: “I vrata paklena ne će nadvladati!” Bez i traga optimizma, ali pun nade i ljubavi k svetoj Crkvi, mističnom Tijelu Kristovu, Gradu Božjem, i u duhu duboke poslušne odanosti našemu Svetome Ocu, papi Pavlu VI., koji nas je opomenuo, da u ovoj godini vjere molimo Nicejsko vjerovanje, ja zaključujem ovu knjigu riječima toga Vjerovanja:

Vjerujem u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu!”


Evo Hildebrandov Predgovor (“Vorwort”) knjizi:
“Opustošeni vinograd”.


“Danas ne možemo više situaciju u svetoj Crkvi nazivati “Trojanskim konjem u Gradu Božjem”. Neprijatelji, koji su se bili sakrili u trojanskoga konja, izašli su iz toga svoga zaklona, i aktivni je razaralački rad u parnom jeku. Pošast je uznapredovala, od jedva primjetljivih zabluda i iskrivljivanja duha Kristova i onoga svete Crkve do najflagrantnijih hereza i blasfemija.

No s druge strane možemo zabilježiti i veliko poboljšanje, puno nade. Sve više i više uviđaju ljudi pogibao, koja svetoj Crkvi, iznutra, prijeti. Mnogi, koji su se s početka dali zavarati krilaticama: “obnova”, “aggiornamento”, “Van iz geta!”, vratili su se k ortodoksiji. Obrazovali su se razni pokreti, koji su poveli ofenzivu protiv razaranja svete Crkve i iskrivljavanja kršćanskoga duha, a, prije svega, čuju se sada i glasovi visokih crkvenih dostojanstvenika. Situacija danas nosi sve više oznaku otvorene borbe između sotone i Krista, između duha svijeta i duha svete Crkve.

Zadaća je ove knjige, na prvom mjestu, da dadne kratak i jasan prikaz glavnih zabluda, koje, se danas predstavljaju kao prodor do modernoga čovjeka, koji je postao punoljetan, pa mu više ne možemo nauku Crkve nuditi u njezinoj dosadašnjoj formi: zabluda, koje, u stvari, nikako nijesu nove i koje su izrijekom bile osuđene, dijelom na Tridentinumu, a dijelom na I. vatikanskom koncilu. Možemo ovdje govoriti o zaboravljenim anatemama. Na drugom mjestu treba, napose, demaskirati prikrivene, suptilne, zablude, koje se najviše kriju pod lijepim i, naoko, plemenitim titulima, pa njihovu opasnost često ne vide ni vjerni katolici.

Ali i o buđenju mnogih, i o svemu onomu, što nas u sadašnjemu času može ispuniti nadom, o svaki dan jačemu otporu iskrivljivanju pravoga duha Evanđelja i svete Crkve, valja u ovoj knjizi kratko progovoriti.

Uspije li mi, da na pozadini slave božanske objave, čuda i neshvatljivoga dara, koji predstavlja sveta Crkva, pobjedničkog prevladavanja duha svijeta u svecima, jasno osvijetlim težinu zabluda i prodiranje prosječnosti (mediokriteta) u čitavoj njezinoj kobnoj naravi, a, na kraju, da sve jači otpor pustošenju Gospodinova vinograda iznesem pred našu dušu kao zoru (boljega dana), da nam bude vrelo utjehe i istinske nade, onda je ova knjiga ispunila svoju svrhu”.


Evo Hildebrandovo Uvodno poglavlje (“Einleitung”) knjizi:
“Opustošeni vinograd”


“Pogled bez predrasuda na sadašnje pustošenje Gospodinova vinograda ne može a da ne uoči činjenice, da se je u Crkvi obrazovala “peta kolona”, — mnogi je, pa i od crkvene strane, (naprosto) zovu “mafijom”: — jedna skupina svjesnih rušitelja Crkve. Mi smo na to upozoravali već i u prijašnjim našim djelima. Činjenica, da svećenici, teolozi, biskupi, koji su izgubili vjeru, ne istupaju iz Crkve, nego u njoj ostaju, — pa se dapače prave spasiteljima Crkve u modernom vremenu, — simptom je, koji zabrinjuje. Zašto otvoreno iz nje ne istupe, kao Voltaire, Renan i mnogi drugi? Njihovo sistematsko i rafinirano miniranje svete Crkve dovoljno jasno svjedoči, da se radi o svjesnoj konspiraciji i da se za tim kriju prsti otvorenih neprijatelja Crkve.

No neshvatljivo je, da se ta konspiracija provodi unutar Crkve, pa da ima i biskupa, dapače i kardinala, ali prije svega svećenika i redovnika, koji igraju ulogu Jude.

A da takva “peta kolona” (odista) postoji, nije moje, nemjerodavno, privatno mišljenje: više je kardinala, biskupa, prelata, izjavljivalo, u privatnim razgovorima, da nitko, tko nije slijep, ne može a da ne vidi tu grdno i gvozdeno organiziranu (“diese ungeheuer straff organisierte”) “petu kolonu” unutar Crkve. [(Kasnije Hildebrand, u samu tekstu knjige, u poglavlju: “Omekšavanje religije” (“Verharmlosung der Religion”), na str. 226., izrijekom spominje IDOC (kratica za: “Information — Documentation sur l’ Eglise conciliaire”) kao jednu od glavnih organizacijskih centrala radikalnih progresista i modernista)].

Sigurno, broj svećenika, koji toj “petoj koloni” pripadaju, može biti i razmjerno malen, ali to su ljudi, koji znadu, što hoće, i na svoj način inteligentni: njihovu inteligenciju bolje je, za razliku od prave inteligencije, nazvati lukavošću i rafi- niranošću.

No odmah od početka valja naglasiti, da oni rade na rušenju Crkve iz dva potpuno različita motiva. Kod jednih je to svjesna konspiracija s ciljem, da se minira vjera i sruši Crkva, — konspiracija, kakvih je bilo u svim vremenima, samo s tom razlikom, što oni hoće da Crkvu miniraju ne izvana, nego iznutra. U tomu i jest sistem “pete kolone”. Osobe, koje nastupaju kao katolici i zauzimlju službe u Crkvi, nastoje Crkvu iznutra razoriti, pod zastavom reforme i napretka Crkve.

Posve su od njih drukčiji oni, koji ne žele da Crkvu kao takvu razore, t. j. njima nije svrha, da Crkve nestane: oni hoće da Crkvu pretvore u nešto, što se smislu i biti Crkve potpuno protivi. To su oni, koji hoće da od Crkve Isusa Krista naprave čisto humanitarnu zajednicu, pa joj otimaju njezin nadnaravni karakter: hoće da je sekulariziraju i desakraliziraju. I oni se, kao i neprijatelji Crkve, sakrivaju pod motto: reforma, napredak, prilagođivanje “modernom” čovjeku. Ali oni ne žele da Crkve odstrane: njima krilatice o reformi i napretku nijesu samo čisti trikovi; oni u to vjeruju.

Rezultat djelovanja te skupine isti je (kao i kod one prve): samo je motiv drugi. Oni bi se energično branili, kad bi im tko spočitnuo, da žele srušiti Crkvu. Oni su pravu kršćansku vjeru do te mjere izgubili, da više, jasno, ne vide, kako sekularizirana, humanitarna, organizacija, koju oni hoće da od Crkve naprave, nema više ništa zajedničko s Crkvom Isusa Krista i kako bi, kad bi im uspjelo ostvariti njihov cilj, to bilo isto, što i rušenje Crkve.

Henrik de Lubac S. I. (poznati francuski teolog, isusovac, kojega su pred koncil i u vrijeme koncila brojili među progresiste) upozorio je na to (u svom govoru na svjetskom kongresu teologije u Torontu, u kolovozu g. 1967.) vrlo snažnim riječima. “Postajemo svjesni”, rekao je on, “da je Crkva (danas) konfrontirana s jednom teškom krizom. Pod imenom nove Crkve, pokoncilske Crkve, pokušavaju stvoriti jednu drugu Crkvu, nego što je ona Isusa Krista: antropocentričnu zajednicu, koju ugrožava “imanentna apostazija” i koja pušta, da je uvlače u pokret opće kapitulacije, pod izlikom pomlađivanja, ekumenizma ili prilagođivanja”.”


Evo: Redoslijed poglavlja knjige: “Opustošeni vinograd”,
prema njezinu kazalu (“Inhaltsverzeichnis”)


Predgovor (“Vorwort”). — Uvod (“Einleitung”). — I. dio: 1. Letargija stražara, 2. Postoji li savremena filozofija? 3. Kriva sredina. 4. Velika iluzija. 4. a. Ima li još nade? 5. Je li povijest izvor objave?. 6. Tko te je stvorio bez tebe. 7. Veliko razočaranje. 7. a. Promjena kao svrha samoj sebi. 7. b. Osrednjost. 8. Apoteoza znanja. 9. Karikatura ekumenizma. 10. Je li raskol najveće zlo? 11. Zora.

II. dio: 1. Sveto čovječanstvo Isusovo. 2. Posvjetovnjačenje: — Krivi spiritualizam. — Iskrivljivanje objave prešućivanjem dogmi i totalnim izvrtanjem njihova smisla. — Falzificiranje morala i ljubavi k bližnjemu. — Pitanje (hijerarhije) vrjednosti. — Zaboravljena i ozloglašena anatema. —Ekumenizam prema krivovjercima u Crkvi nije moguć. — Je li zajedništvo najviša vrijednost? Istina i zajedništvo. — Kult “pozitivnoga”. — Naravna i svjetovna dobra. — Prodor kolektivizma u svetu Crkvu. — Demokratizacija Crkve. — Krivo tumačenje auktoriteta. — Krilatica sa “getom”. — Suradnja s ateistima. — Religiozni utilitarizam. — Omekšavanje religije. — Poruka Očenaša.

Odgovor po volji Božjoj (“Die gottgevvollte Antwort”).


Samo jedna riječ i od mene!


Ne treba po mom mišljenju, ovim citatima iz Hildobrandovih knjiga nikakva komentara. I odviše je iz njih jasno, kako on gleda na modernizam. Ako što može doći u pitanje, može doći u pitanje samo njegov auktoritet. Ne negdašnji; — on je, sigurno, nekada bio jedno od prvih pera katoličke Njemačke; — nego sadašnji. Znam, da će mu ga naši progresisti osporiti. Star je. Osamdesetogodišnjak je. Ishlapio je. Prošlo je njegovo. Nije on više u stanju da pravo shvati novu situaciju Crkve, ni probleme i potrebe novoga vremena.

Da samo na to kažem riječ! Pamet nije nikada stara, dok mudro govori i rezonira. A baš zato, što je “stara”, pametnija je obično od one mlade. Uravnoteženija je. Bogatija je iskustvom. U svim akademijama svijeta sjede starci. Puna je i povijest i sadašnjost ljudi, u koje je, i kad su već bili stari, sav svijet gledao i poklanjao im povjerenje. I u politici, i u znanosti, i u književnosti, i u umjetnosti. Samo kulturni analfabeta može to zanijekati. Čovjek nije nikada duhom star, dok se njegove stvari čitaju i izdaju. Zar i Teilhard de Chardin nije bio već starac, kad su ga progresisti proglasili svojim prorokom i u njega gledali kao u orakul?

Uostalom, Hildebrand nije jedini, koji ovako misli i piše. I iz ovih dviju njegovih knjiga vidi se, da on i pokojnoga Maritaina, i Ursa von Balthasara, i Danielou-a, i Lubaca, ubraja u svoje sumišljenike. A svi oni nijesu stari. Ali su zato, svi oni, figurirali, još do jučer, kao protagonisti, inspiratori, arhitekti, koncilske obnove Crkve. A ipak su se, sve jedan za drugim, okrenuli protiv modernista i kontestatora, čim su vidjeli, što oni, “u ime Koncila”, govore i traže. I u kakve trublje sviraju. Svi su oni, odlučno, ustali na obranu pravovjerja i autentičnog, evanđeoskog i apostolskog, kršćanstva; na obranu Crkve i papinstva. Ona izjava H. Lubaca, kojom Hildebrand završuje svoj “Uvod” u knjigu “Opustošeni vinograd”, klasičan je dokumenat za to. Ja je, skupa sa Hildebrandom, u cijelosti i oduševljeno, potpisujem. I, jednako, želim, da i oni neki od nas, koji umiju zasvirati u modernističke trublje, — i u “Svescima”, i u “Bogoslovskoj Smotri”, i u “Kani”, i u “Jukiću”, i na raznim “tečajevima”, “školama”, svećeničkim kongresima i sastancima, — pođu, što prije, za Hildebrandom, Maritainom, Ursom von Balthasarom, Danielouom, Lubacom, pa i Congarom, a ostave one oko “Concilium”-a i “IDOC”-a. Bio bi nam to najljepši dar s neba u Svetoj Godini, što stoji pred nama!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je napisan 1974. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 103-116 (ovdje je neznatno skraćen). Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupsk... Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi...
“Karizme” i “karizmatici” Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki ne...
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini) Snimio: Igor Brautović Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, zna...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei) Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a m...
Iskustvo Crkve Snimio: Igor Brautović Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo os...