Skip to content

Dođi, stani u sredinu!


Sjećate li se lektire, osobito u osnovnoj školi? Tamo negdje, u sedmom razredu valja pročitati Galeb Jonathan Livingston, Richarda Bacha. Jedna od meni najvažnijih scena u toj knjizi je kada Starješina koji je vodio brigu o moralu i napretku cijelog jata kaže galebu Jonathanu: „Dođi, stani u sredinu!“

Galeb je stupio u sredinu ponosan na svoj let i postignutu vještinu u letenju. Stupio je u sredinu očekujući pohvalu.

Ovih dana na putu iz Zagreba zaustavila sam se na benzinskoj crpki na kojoj uvijek zastanem odmoriti se od puta. Na toj benzinskoj crpki još od njezina otvorenja moguće je pojesti fin kuhan obrok žlicom. Često puta tamo objedujem jer znam da me nema tko dočekati s kuhanim objedom kad dođem kući. I tako redovito na toj crpki pojedem grah ili vinski gulaš ili neku juhu ili nešto što je toga dana svježe skuhano. Ne volim naručivati prženu ili naglo pečenu hranu, više povjerenja imam u hranu koja se polako i temeljito kuhala. Najsličnije je onoj hrani koju sama spremam doma.

Danas, nakon ukusnog obroka, poželjela sam i konačno se odvažila vidjeti i upoznati kuhara koji je tu hranu pripremio te ga osobno pohvaliti. I inače uvijek pohvalim hranu, ali to čuju konobari, a osoba koja je hranu spremala nikada ne čuje da zbog dobre hrane i njenog rada zastanem baš na ovoj benzinskoj crpki. Odlučih da je upravo danas dan i pravo vrijeme je promijeniti ustaljeni običaj izricanja zahvale konobarima i zahvaliti izravno onome tko je hranu pripremio. I tako kažem konobarici koja me posluživala s velikim osmjehom da želim vidjeti kuhara koji je ovu hranu skuhao. U taj čas osmjeh je s konobaričinog lica odmah nestao. Vidno usplahirena pitala je: „Kada ste hranu naručili?“ Naime, u kuhinji je upravo bila smjena djelatnika. Željela je znati koga da pozove i tko je odgovoran. Nakon par minuta konačno se iza ugla stidljivo pojavila sredovječna gospođa odjevena u bijelu kuharsku odjeću. Uplašena lica došla je do stola i ispričavajući se pitala što nije u redu. Na pitanje je li ona spremala ovu hranu stidljivo je i ispričavajući se rekla da ih je tri osobe u kuhinji i nije sigurna tko je odgovoran, ali evo ona je došla iz kuhinje. U tom su se trenutku svi konobari okupili oko nje i gledali u mene i prazne tanjure ispred mene. Izgledali su kao da očekuju nešto strašno. Bijahu spremni na obranu. Napetost se mogla osjetiti u zraku i na licima okupljenih djelatnika. Iako sam već prije rekla da je hrana vrlo ukusna i vrlo slična onoj koju spremam doma, kuharičino lice je odavalo strah i nevjericu.

Nastavila sam hvaliti hranu, govoriti joj da zbog ove hrane ovdje zastajem već neko vrijeme, smješkati se od uha do uha, ali tek na kraju mog odužeg pohvalnog i pozitivnog monologa gospođa je odahnula, položila ruku na grudi i rekla: „Dobro je! Drago mi je da vam se hrana sviđa.“ Konobari su je potapšali po ramenima i otišli svojim poslom, a ona se ovlaš naslonila rukom na moj stol i ja sam tek tada primijetila bljedilo na njenom licu.

Dođi, stani u sredinu!, rekao je Starješina Galebu Livinstonu. Dovedite mi kuhara iz kuhinje! Kako strašno moraju zvučati te riječi! Nije sigurno je li to zbog pohvale ili kazne. Ako ste čitali lektiru, onda znate da je nakon stajanja u sredinu Galeb Jonathan Livinston bio kažnjen izgonom iz jata na Daleke Hridi, najokrutnijom kaznom koja je postojala.

Ja bih voljela da gospođa koja je i danas došla na svoj posao bude ponosna na hranu koju je i danas skuhala. Željela bih da danas bude ponosna na sebe i svoju vještinu kuhanja. Željela bih da s ponosom primi pohvalu za ovaj fini obrok i druge obroke koje je priredila gladnim putnicima. Želim da danas dođe kući, zagrli svoju djecu i kaže: „Dušo, na ovom svijetu postoje ljudi koji primijete kada se trudiš dobro raditi svoj posao.“

Želim da svi mi postanemo sličniji Starješini koji će pozvati: „Dođi u sredinu!“ i pohvaliti nastojanje, trud i entuzijazam koji drugi ulažu u svoj posao. Bilo bi dobro da se tako ponaša i to primijeti i gospođin šef, a i drugi ljudi koji se nahrane hranom što ju je ona spremila!

Draga gospođo, hvala vam za obrok kojim ste nahranili putnika na autocesti. Budite ponosni na svoj rad i budite sigurni da uvijek netko vidi i cijeni vaš rad.

Lidija Domorad

Lidija Domorad

Prof. vjeronauka iz Osijeka...
Lidija Domorad

Latest posts by Lidija Domorad (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pucanje na groblju Unatoč svim društvenim mrežama, kada je nešto bitno ipak se prenosi usmenim putem. Rekoše mi da je preminuo muž i otac u dragoj obitelji. Želj...
Tri žene ili novi život se rađa… Danas razmišljam o životima dviju žena. Gledam njih dvije, a mislim o sebi - trećoj ženi. Dvije se žene međusobno tek poznaju, toliko da se po...
Uskoci ili kako učiti iz povijesti svoga naroda Tko su uskoci? Kako su uskakali? Zašto su se svi bojali uskoka, osobito Senjskih uskoka? Kako to da su dobri kada je pitanje obrane i rata, a ...
Groblje u Bribiru – zemlja sve pomiruje Postoje mjesta bogate i slavne prošlosti. Neka su još uvijek živa, a neka su tek u tragovima, kao spomenici ili turistički ciljevi. Bribir mi ...
O blagdanu svete Ane susret baka U svakom gradu se pronađe mjesto mira, oaza hladovine i upućenosti prema sebi i Stvoritelju. Obično je to neka mala crkvica ili kapelica koja ...