Skip to content

Don Anto Baković


Umrla je živuća hrvatska povijest 20. stoljeća i ponajveći župnik u našoj Crkvi u eri komunističke diktature. Tako bi otprilike mogao glasiti popratni epitaf uz vijest o smrti don Ante Bakovića. Čovjeka koji je rođen 1931. godine u Goraždu  gdje je kao dječak bio svjedokom mučeništva, a potom najzaslužniji za beatifikaciju, blaženih Drinskih mučenica. U Sarajevu je dobio svećenički poziv s nepunih 15 godina po riječima na smrt osuđenoga katedralnoga župnika Ivana Čondrića, koji mu je uplakanom rekao: „Anto ne plači, nego me zamijeni“. I Antini župnici u Goraždu podnijeli su mučeničku smrt. Ljubomira Roju ubila je monstruozna četnička, a Ivana Miletića zlotvorna partizanska ruka. Na svećeničkom putu već je kao bogoslov osuđen na četiri godine teške robije od vojnoga suda zločinačke jugoslavenske narodne armije, jer je branio istinu o blaženom Alojziju Stepincu. Sveukupno je u jugoslavenskim kazamatima robijao deset godina i tri mjeseca što je bitno umanjilo njegovo stvaralaštvo i onemogućilo karijeru kroz utjecajne dužnosti. Od režima proganjan, a od Crkve često nezaštićen, don Anto je ipak i u pastoralu uspio ostvariti trajno djelo sagradivši svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića u Maglaju. U Bosni nije bio poželjan niti na Vlašiću, pa je bio prognan na Kosovo Janjevcima među kojima je stvorio Bijele anđele doprijevši s njima sve do Amerike.

Kako je bio oštrouman, dalekovidan, poduzetan i kreativan Baković je prioritete i izazove naroda i Crkve vidio dok ih mnogi nisu mogli ni naslutiti, pa se već početkom 80-ih okrenuo dvama najvažnijim pitanjima hrvatskoga naroda: promicanju populacijske politike i prikazivanju Drugoga svjetskoga rata i poraća na temelju činjenica sve u okviru duhovne obnove naroda. Pokušao je kroz udruge „Hrvatski populacijski pokret“ i „Jedno dijete više“ , te tjednik „Narod“ potaknuti natalitetnu politiku i društveno ozračje otvoreno životu. Opstrukcije je i napade doživljavao na različitim stranama, a vrhunac je bio u prvoj epizodi talk-show emisije Latinica 1993. godine pod naslovom „Množimo se da nas bude više“ gdje je bio izložen nemilosrdnim napadima zamaskiranim u novu i prosječnim Hrvatima još nepoznatu ljevičarsku manipulaciju. Ta je nova anacionalna globalna manipulacija zavladala hrvatskim javnim prostorom naredna desetljeća pri čemu je Baković sa svojim pronatalitetnim i povijesno istraživačkim radom društveno-politički marginaliziran i medijski ismijan da bi to isto društvo u naše dane utvrdilo da je demografski slom i stigma o genocidnosti Hrvata mlinski kamen što prijeti uništenju naroda. Kao što su neki svojedobno, dok je Baković robijao po komunističkim samicama, pisali o blagodatima Crkve u samoupravnom socijalizmu i razvijali teologiju samoupravljanja tako su neki pisali o teologiji praštanja u vrijeme kada je trebalo mrtve pokapati, odnosno naše nestale branitelje tražiti. Jednako kao što je u novije vrijeme počeo govor o održivom razvoju u kojem brakovi ne bi smjeli imati ništa zajedničko s kunićima. Sve u vrijeme dok društvo godišnje prirodno odumire za gotovo 20 tisuća ljudi, a broj iseljenih vjerojatno je dvostruko veći.

Osobitu važnost za hrvatsku historiografiju ima Bakovićeva povijesno-znanstvena monografija „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ o mučenim i ubijenim svećenicima i drugim crkvenim službenicima tijekom prošloga stoljeća. Uz ovo kapitalno djelo dodanu vrijednost pruža njegova autobiografska trilogija: Dječak s Drine, Drinske mučenice i  Mostovi na Drini-zatajeni Jasenovci. U trilogiji don Anto svjedoči povijest kakva je bila i kako ju je on doživio, a koja je dobrim dijelom u suprotnosti s današnjom dominirajućom povijesnom interpretacijom. On ne samo da je pisao i svjedočio hrvatsku povijest, nego ju je osobno utjelovljivao i živio. Nenadoknadiva je šteta što ta „otvorena povijest“ za njegova života nije bila čitana, slušana ni prihvaćena. S don Antom Bakovićem je otišao posljednji svjedok katoličkoga identiteta istočne Bosne. Njegova stvaralačka karijera svjedoči o nemogućnosti da se potencijali i sposobnosti zauzetih katolika realiziraju u svojoj punini u suvremenim društvima. Javni odnos prema Bakoviću i njegovim inicijativama svjedoči o nesposobnosti hrvatskih civilnih i crkvenih vlasti da rade na rješavanju izazova, a njihovo neprepoznavanje budi zebnju.

Antun Budimir

Antun Budimir

Teolog i kolumnist
Antun Budimir

Latest posts by Antun Budimir (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk u raljama metamorfoze I  u naše se dane potvrđuje, od antike poznata gnoma, da samo mijena stalna jest. I da joj ništa izmaknuti ne može. Pa čak ni prijedlog kurikula Katol...
Jokićeva pila naopako Ucjena ministra i tobožnja ponuda ostavke Borisa Jokića zbog navodnoga političkog pritiska ogledni je primjer izvrtanja stvarnosti okretanjem ...
Kurikulna reforma – nagazna mina za vjeronau... Da s ovakvim predloženim dokumentima kurikulna reforma školstvu ne će donijeti ništa dobroga postalo je vidljivo već iz dosadašnje rasprave. P...
Njemački poučak školskom vjeronauku Prepoznaje li Katolički vjeronauk svoju važnost? Ishlapjelo stanje vjere njemačkih katolika i optuživanje školskoga vjeronauka za takvo stanj...
Stepinac: Jasenovac je sramotna ljaga za Nezavisnu... Potpuno promašena i štetna izjava premijera Oreškovića Pristajanje na stigmatiziranje ustaškim zločinima hrvatskoga naroda bilo bi učinjeno...