Skip to content

Egzorcizmi

U obredima  katekumenata predviđeni su „mali egzorcizmi“, odnosno otkletvene molitve nad katekumenima, kod kojih se, naravno, ne radi o opsjednuću, nego se za katekumene moli da ih Bog oslobodi zlih nagnuća, to jest „duha oholosti, zavisti, bludnosti“, itd. Ove male egzorcizme nad katekumenima mole voditelj katekumena (koji je u tu službu imenovan) bio on klerik ili laik. Ovdje ćemo, međutim, govoriti o „velikom egzorcizmu“, odnosno o egzorcizmu u užem smislu, kako to donosi manje poznata liturgijska knjiga – Egzorcizmi. Prvo tipsko izdanje ove knjige pojavilo se tek 1999. a drugo, preuređeno, 2004.[1] (preko trideset godina nakon završetka Drugog vatikanskog sabora). Hrvatsko se izdanje pojavilo 2010.[2] Prikazat ćemo ovo bogoslužje prema starom i prema novom obredniku.



1. Prethodni obrednik


Prethodni obrednik, važeći do Drugog vatikanskog sabora, u naslovu XI. donosi: „Zaklinjanje opsjednutih od zla duha“. Na samom početku obrednik ističe dvije bitne stvari. Veli:

Svećenik, koji s posebnim i izričitim dopuštenjem Ordinarija hoće da zaklinje one, što ih muči zli duh, mora biti kako treba pobožan, razborit i neporočna života. (…) A dolikuje osim toga, da je zreo čovjek i častan ne samo radi službe, nego i radi uzorna života…

Ponajprije, neka lako ne povjeruje, da je netko opsjednut od zla duha, već neka ima pred očima znakove kojima se opsjednuti raspoznaje od onih, što boluju od crne žuči[3] ili kakve druge bolesti. A znaci, da je netko opsjedan od zlog duha, jesu: ako nepoznatim jezikom više riječi govori ili razumije drugoga koji tako govori; ako otkriva daleke i tajne stvari; ako pokazuje snagu, koja nadmašuje njegovu dob ili stanje…[4]

Naglašava se dvoje. Prvo svećenik mora imati izričito dopuštenje od svoga ordinarija i, drugo, ne smije olako povjerovati da se doista radi o opsjednuću. Valja uzeti u obzir da mnogi psihički bolesnici vjeruju da su opsjednuti.

Obrednik veli da obred treba, ako je moguće, vršiti u crkvi ili u kakvom drugom posvećenom mjestu. Naglašava se, ukoliko se radi o opsjednutoj ženi, da uz nju bude neka druga žena, da bi se tako pazilo na ćudoređe. Obredu trebaju biti nazočni i neki drugi vjernici. Svećenik se prethodno ispovjedi, a na početku izmoli 54. Psalam s pripadajućom molitvom. Nižu se deprekativne i indikativne otkletvene molitve i čitanje evanđeoskih odlomaka i nekoliko indikativnih otklinjanja. Slijedi Vjerovanje sv. Atanazija, Psalam 68., 35., 31., 22., 3., 11. i 13. Obred završava zahvalnom molitvom poslije oslobođenja.


Današnji obrednik


a) Prethodne napomene


U prethodnim napomenama se na početku ističe da je Bog jedini Gospodar svega, te da je sve stvorio dobro. Zlo nije i ne može biti od Boga. Zlodusi su, naime, „sami sebe učinili zlima“ (br. 1). Čovjek je, po nagovoru zloduha sagriješio, postao je rob grijeha i sveo se pod vlast đavlovu (br. 2). Bog je zato i poslao svoga Sina u svijet da smrću obeskrijepi onoga koji imaše vlast smrti, to jest đavla (Heb 2,14) i da ranjenu ljudsku narav po muci i uskrsnuću svome preobrazi, darom Duha Svetoga, u novi stvor (br. 3). U br. 8 se spominje drevna i sadašnja praksa otkletvenih molitava nad katekumenima koji se ovdje nazivaju manji egzorcizmi. U br. 9 se veli kako i krštene osobe imaju iskustvo napastovanja. Zato vjernici trebaju bdjeti i braniti se molitvama i sakramentalnim životom.

U br. 10 se doslovno veli:

Nama je doista teško shvatiti otajstvo Božje dobrote kada, s Božjim dopuštenjem, gdjekad nastupe slučajevi onog osobitog mučenja ili opsjednuća koje đavao vrši na štetu čovjeka, Božjem narodu pridružena i od Krista prosvijetljena, da kao sin svjetlosti prema vječnom životu hodi. Tada se tajna opačine što je u svijetu na djelu (2 Sol 2,7) jasno očituje (usp. Ef 6,12) iako đavao ne može prekoračiti od Boga postavljene granice. Taj oblik đavlove moći nad čovjekom razlikuje se od onog oblika koji u čovjeku potječe od istočnoga grijeha, a koji je grijeh. U tim okolnostima Crkva moli Krista Gospodina i Spasitelja i, uzdajući se u njegovu snagu, mučenom ili opsjednutom vjerniku nudi razne pomoći da se oslobodi od mučenja ili opsjednuća.

Broj 11 precizira:

Među tim pomoćima ističe se svečani egzorcizam, zvan i velikim egzorcizmom, koji je liturgijski čin.

Slično kao i u prethodnom Obredniku naglašava se:

13. Služba obavljanja egzorcizma nad opsjednutim daje se posebnim i izričitim dopuštenjem mjesnog ordinarija, a taj je po propisu sam dijecezanski biskup. To se dopuštenje smije dati samo svećeniku koji se odlikuje pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života te koji je za tu službu posebno pripravljen. 

14. Egzorcist u slučaju neke demonskom zvane intervencije neka postupa prije svega oprezno i razborito. Ponajprije neka ne povjeruje olako da je od zloduha opsjednut netko koga muči neka bolest, osobito psihička. Isto tako, neka odmah ne povjeruje da je posrijedi opsjednuće čim netko ustvrdi da ga đavao na poseban način napastuje, uznemiruje ili napokon muči; netko naime može biti vlastitom maštom zaluđen. Isto tako neka pripazi da ne bude prevaren spletkama i obmanama koje đavao rabi da prevari čovjeka i uvjeri opsjednutoga da se ne podvrgne egzorcizmu, da je njegova bolest naravna ili ovisna o liječnikom umijeću. Neka svakako dobro pogleda je li doista mučen od zloduha onaj za kojega se to tvrdi.

Dakle, egzorcist može biti jedino svećenik koji ima izričit mandat od biskupa. Drugo, ne smije olako povjerovati da je opsjednut netko koga muče psihičke bolesti.

15. Neka ispravno razluči slučaj đavolskog napadaja od onoga krivoga mišljenja zbog kojega neki, pa i vjernici, drže da su žrtve uroka, zle kobi ili prokletstava koji drugi navlače na njih ili na njihovu rodbinu ili na njihova dobra. Duhovna pomoć neka im se ne uskrati, ali neka se ne vrši egzorcizam; mogu se pak moliti neke prikladne molitve s njima i za njih, tako da zadobiju Božji mir. Isto tako duhovnu pomoć ne treba kratiti ni vjernicima kojih se Zli ne dotiče, nego trpe od njegova napastovanja jer žele ostati vjerni Gospodinu Isusu i evanđelju. To može učiniti i prezbiter koji nije egzorcist, a i đakon, služeći se prikladnim molitvama i prošnjama.

16. (…) Prema provjerenoj praksi znacima ospjedajućeg zloduha drže se: na nepoznatu jeziku govoriti veći broj riječi ili razumjeti govornika; obznanjivati daleke i tajnovite stvari; pokazivati snagu nerazmjernu dobi ili stanju. (…) Treba obratiti pozornost i na druge (znakove), osobito one moralnog i duhovnog reda, koji na drugi način očituju đavolski zahvat, kao npr. žestoka odbojnost prema Bogu, presvetom Imenu Isusovu, blaženoj Djevici Mariji i svetima, Crkvi, riječi Božjoj, stvarima, obredima, osobito sakramentalnima, i prema svetim slikama.

17. O nužnosti primjene obreda egzorcizma egzorcist će razborito prosuditi nakon brižljivog ispitivanja, uvijek čuvajući ispovjednu tajnu, posavjetovavši se, koliko je moguće, sa stručnjacima za duhovne stvari i, kad je potrebno, s medicinskim i psihijatrijskim stručnjacima koji imaju osjećaja za duhovne stvari.

19. Neka se egzorcizam obavlja tako da se očituje vjera Crkve i da ga nitko ne bi shvatio kao magijski ili praznovjeran čin. Treba paziti da u očima nazočnih ne postane predstavom. Ni jednom sredstvu društvenog priopćavanja, dok se obavlja egzorcizam, neka se ni na koji način ne dade prostora, pa ni prije nego se egzorcizam obavlja; a nakon što se obavi, egzorcist i nazočni neka o tome ne šire vijest, čuvajući potrebnu povjerljivost.


b) Obred


Važni su svećenikovi pripremni post i molitva. U molitvi mogu pomoći i drugi, napose rođaci i prijatelji. Kad god je moguće, mala skupina vjernika sudjeluje u egzorcizmu i to u crkvi ili u oratoriju, ako je moguće.

  • Započinje škropljenje blagoslovljenom vodom.
  • Slijede litanije svih svetih.
  • Jedan ili više psalama.
  • Evanđelje.
  • Polaganje ruku.
  • Apostolski simbol ili obnova krsne vjere.
  • Pokaže se križ.
  • Deprekativni obrazac, zatim imperativni obrazac. Imperativni se nikad ne uzima prije deprekativnog, a deprekativni se može uzeti bez imperativnog.
  • Završni hvalospjev.

c) Prošnje i egzorcizmi koji se mogu upotrijebiti u posebnim prigodama Crkve


Sotona djeluje ne samo ospjednućem, nego i u napastima. Tada se mogu moliti neke molitve koje predvodi svećenik i to po ovlasti biskupa (str. 87-94). Nakon uvodnog pozdrava slijedi svetopisamsko čitanje i homilija, eventualno litanije svih svetih i sveopća molitva. Nakon zajedničke molitve svećenik moli jednu deprekativnu i jednu imperativnu molitvu protiv napasnika. Može se dodati i molitva svetom Mihaelu.


d) Prošnje koje vjernici mogu privatno upotrijebiti u hrvanju protiv moći tmina


Na koncu se nude i Prošnje koje vjernici mogu privatno upotrijebiti u hrvanju protiv moći tmina. Nudi se pet molitava, Zaziv Presvetom Trojstvu, Litanije Imenu Isusovu, neki drugi zazivi, zazivi BDM, sv. Mihaelu i neki zazivi iz Litanija Svih Svetih.[5]


3. Zaključak


Veoma je važno naglasiti tri načela kada su u pitanju egzorcizmi, jer se lako može dogoditi (a i događa se) da se olako krše pojedina od njih ili pak sva tri…

Prvo. Egzorcizam može vršiti samo onaj svećenik koji za to dobije izričito dopuštenje svojega biskupa.[6]

Drugo. I stari i novi obrednik ističe da je važno da svećenik olako ne povjeruje da se u određenom slučaju radi baš o opsjednuću. Isuviše ima tjelesnih, duševnih i duhovnih bolesti koje nemaju veze s opsjednućem.[7] U ovome svijetu žurbe, napetosti, konzumizma, želje za brzim uspjehom, u svijetu razbijenih obitelji i velikih napasti, u svijetu mnogobrojnih ovisnosti i zarobljavanja duha, u svijetu u kojem je stres i „izgaranje na poslu“ česta pojava, lako se može povjerovati da je riječ o opsjednuću. A riječ je jednostavno o napastima, o opetovanim grijesima, ranjenoj savjesti i dušama oslabljenim napastima i grijesima.[8]

Treće. Obrednik izrijekom govori da egzorcizam nipošto ne smije postati predstavom. Osim toga, niti jednom se sredstvu društvenog priopćavnja ne smije dati prostora ni prije ni za vrijeme ni poslije egzorcizma, a nazočni ne smiju širiti vijest o tome.[9] Naravno, mediji su osobito željni takvih informacija. Međutim, za nas je važno čuvati naše svetinje poštujući savjest onih koji su pogođeni.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 4/2018.


[1] Rituale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Ioahhis Pauli PP. II promulgatum. De exorcismis et supplicationibus quibusdam, Editio typica emendata, Typis Vaticanis, 2004.

[2] Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog općeg sabora Drugog vatikanskog, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II. Egzorcizmi i druge prošnje, KS, Zagreb, 2010.

[3] „Crna žuč“ je melankolija (što grčki i znači crna žuč), a očituje se u napadima tjeskobe i straha, depresije i umora. Dakle, ovdje se misli na neku lakšu ili težu duševnu bolest.

[4] Rimski obrednik, Zagreb 1929, str. 363-389.

[5] I ovdje se vidi nedosljednost našeg liturgijskog izdavaštva. Crkva nudi ove molitve koje nekome u određenim životnim prigodama mogu biti od velike koristi. Koliko su te molitve dostupne vjernicima? Ovaj obrednik, vjerujem, ne nalazi se u većini župskih ureda, a kamoli u rukama laika. Nije li i ovo dodatni razlog, da se ozbiljno poradi na liturgijskom molitveniku koji bi se veoma zgodno mogao povezati s liturgijskom pjesmaricom i objaviti u jednome svesku te – po subvencioniranoj cijeni – ponuditi vjernicima.

[6] Nije mi poznato da bi neki svećenik u našoj nadbiskupiji bio imenovan egzorcistom.

[7] Kako objasniti i razumjeti pojavu da se u sklopu nekih duhovnih seminara i obnova lako i olako izgone zlodusi iz sudionika te „liječe životna stabla“ – što se protivi katoličkom nauku… Bojim se da je u voditelja ovakvih obnova (i nesvjesno) prisutna velika želja za senzacionalizmom i samopromocijom.

[8] U svom svećeničkom iskustvu (a bio sam na službi i u Hrvatskoj i u inozemstvu) osobno nisam susreo ni jedan slučaj opsjednuća.

[9] Kako onda objasniti da sam gledao video-snimku jednog svećenika – koji je na službi u Hrvatskoj – a koji je govorio da je prisustvovao jednom egzorcizmu u Italiji i pri tome je iznosio pojedinosti toga slučaja. Zar njega ne obvezuju izričite odredbe ovoga obrednika? Što bi na to rekli crkveni pravnici?

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

“Ecclesiae Sponsae Imago” – inst... Prošle sam godine bio predstavio u nas slabo poznati Red posvete djevica. koji je izdan davne 1970., a stupio na snagu godinu dana kasnije. Na...
Spomendan Marije Majke Crkve 1. Povijest Odlukom pape Franje i dekretom Kongregacije za nauk vjere određeno je da se Spomendan Marije Majke Crkve uvede kao obvezatn...
Pouskrsno vrijeme vazmenoga ciklusa Liturgijska godina: božićni ciklus, uskrsni ciklus i  vrijeme kroz godinu Liturgijska godina se sastoji od tri temeljna ciklusa, a to s...
Veliki tjedan Zadnji tjedan pred Uskrs naziva se Tjedan muke, Sveti tjedan ili Veliki tjedan, a označava spomen na posljednje Kristove dane i liturgijsko uprisutnje...
Biskupsko ređenje 1. Povijesni pregled U Novom zavjetu spominju se apostoli, proroci, nadglednici (episkopoi), starješine (presbyteroi), učitelji, đakoni...