Skip to content

Ekumenizam i liturgija


Običan će čovjek ekumenizam razumjeti kao pokret koji ide za jedinstvom Crkava, misleći pri tome i na istovjetnost običaja, bogoslužja, kalendara, itd. U počecima je Crkva naglašavala jedinstvo u vjeri. Liturgiju se slavila raznoliko, uz jedino ograničenje da ona izražava pravovjerje prema onome: lex orandi, lex credendi. Stvorili su se tako u Crkvi različiti obredi.

Obred nije samo folklor niti zbirka nekih propisa. On odražava kulturu jednog naroda, ali njime pojedina Crkva također pokazuje kako shvaća, proživljava i slavi vazmeno otajstvo muke, smrti, uskrsnuća i proslave Kristove. Po obredu se vidi kako Crkva proživljava Božju riječ i kako otajstvo pretače u obred i prenosi u vlastiti život. Bogatstvo obredâ označava bogatstvo jedne Kristove Crkve. Razumljivo je da pojedini obredi naglašavaju neke vidove otajstva više, a neke manje.

Različiti se obredi razvijaju uglavnom uz velika kršćanska središta. Tako su na istoku bile 3 metropolije:  Antiohija, Cezareja Kapadocijska, Aleksandrija, a od 5. st. još i Carigrad. Naime, nakon razorenja 70. godine Jeruzalem je izgubio na važnosti. Na Zapadu je ostao najveći centar Rim, iako su se razvijali i drugi zapadni nerimski obredi. Postavlja se pitanje: što je zapravo dovelo do različitih obreda unutar Crkve?

a) Improvizacija. U počecima uopće nije bilo liturgijskih obrazaca. Biskup bi već izricao molitve kako bi već znao, iz dna duše, što onda znači da nije bilo nekih čvrstih oblika. Tako su se počeli stvarati različiti obredi. Ipak, nije svatko mogao dobro improvizirati, pa se tako uskoro osjetila potreba za unifikacijom da bi se zaštitilo pravovjerje i dobar ukus. Tako su pojedine Crkve rano počele određivati čvrste obrasce.

b) Različiti uvjeti nastanka. Već smo uočili utjecaj židovskog i grčkog mentaliteta na liturgiju. Rimski i sjevernoafrički mentalitet bio je opet drugačiji. A obred je uvijek izraz mentaliteta kao i načina razumijevanja pojedinih kršćanskih otajstava.

c) Poteškoće u komunikaciji. U povijesti su se manje Crkve rado povodile za većim i uglednijim. Tako se npr. bizantska liturgija (njegovana u Carigradu) nije nametnula nekom vlašću, nego ugledom. Tako je bilo i s rimskom liturgijom. Međutim, koliko god neke Crkve htjele kopirati neke druge obrede, komunikacije su u ono vrijeme bile otežane, pa su se tako stvarale razlike.

Na Zapadu se najviše raširio rimski obred. To je i razumljivo. Rim je kroz povijest uglavnom uvijek bio važno središte. Privlačio velike i značajne ljude. K tome je Rim svakako bio najugledniji, jer je rimski biskup sjedio na Petrovoj stolici. U davna vremena kasne antike i srednjeg vijeka način provjere pravovjernosti neke Crkve ili nekog biskupa bio je sljedeći: je li nezino/njegovo naučavanje u skladu s naučavanjem Rimske Crkve. Stoga su biskupi izvan Rima često posizali za rimskim liturgijskim knjigama prema već spomenutom pravili: lex orandi, lex credendi. Rimske su su liturgijske knjige širile ne zbog toga što bi ih Rim bio propisao svima, nego jednostavno stoga što su na Zapadu bile najuglednije. Valja ipak priznati kako je Karlo Veliki odredio da se u njegovu carstvu umjesto galske proširi rimska liturgija. No, s druge su strane mnogi germanski elementi ušli u rimsku liturgiju. Iako je Karlo Veliki zamišljao jedinstvo u liturgiji, u to vrijeme nije bilo govora o uniformiranosti. Postojale su u to vrijeme npr. i hispanska i milanska liturgija, različite od rimske. Međutim, općenita dekadenca vjerskog života, nepoučenost kršćanskog puka, nerazumljivost liturgije, dovela je kasnije do mnogih zloporaba, tako da je često liturgija znala graničiti s praznovjerjem. Na koncu je u XVI. st. došla reformacija koja je snažno upirala prstom upravo na slabe točke katoličke liturgije i vjerske prakse. Tridentski sabor je smatrao da se zloporabe i neredi u liturgiji najbolje mogu spriječiti uniformiranošću. I doista, 1570. objavljen je Rimski misal koji je po prvi puta postao obvezatan za sve one koji nisu mogli dokazati da imaju neku drugačiju tradiciju stariju od 200 godina. To su bile samo milanska i lyonska liturgija. U to je vrijeme to zacijelo bio mudar potez. Uskoro se međutim stvorio mentalitet po kojem je Rimski misal apsolutno nedodiriv. Posvemašnja vjernost rimskoj liturgiji se izjednačavala s vjernošću katoličkoj vjeri. Zato su neki bolno doživjeli primjene u liturgiji koje su nastupile nakon Drugog vatikanskog sabora.

Ovdje trebamo naglasiti da valja razlikovati Predaju, onaj poklad vjere kojeg imamo od apostola i od kojega ne možemo odstupiti. Nešto posve drugo su predaje, običaji koji su nastali u određeno vrijeme, i koje Crkva može izmijeniti bez ikakve štete po vjeru.

Zato Crkva danas (kao i prije) nipošto ne misli da jedinstvo Kristove Crkve treba nužno značiti i jedinstvenost liturgije. Konačno, u krilu Katoličke Crkve postoji i istočni obred, a moderna liturgija u mnogim slučajevima predviđa inačice i prilagodbe svojstvene pojedinim kulturama.

Tvorci liturgijske reforme (spomenimo Bugninija) očekivali su da će nakon reforme liturgijskih knjiga (1970.-1975.) nastupiti vrijeme posvemašnje inkulturacije, kad bi se liturgija u što većoj mjeri prilagodila kulturi i mentalitetu pojedinih naroda. Iako izgleda da je taj proces 1975. nekako zakočen, ipak Crkva na liturgijskom polju ide prema određenoj slobodi i širini. Zato bih zaključio: što više mi sami u svojoj Crkvi budemo znali razlikovati bitno od nebitnog, što se više mi sami znademo radovati raznolikosti i bogatstvu pojedinih naroda, to ćemo lakše moći prihvatiti i kršćane odijeljenih Crkava kao svoju braću, štoviše, znat ćemo se obogatiti, njihovom duhovnošću i liturgijom.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Communicatio in sacris U članku se govori o communicatio in sacris, to jest zajedničkom slavljenju kršćanskih otajstava pripadnika nesjedinjenih Crkava. U prvom dijelu se da...
Liturgija i mediji: odredbe i smjernice Uvod Zamislimo petero turista koji ulaze u jednu baroknu crkvu i vide da upravo započinje misa. Odluče ostati. Jedan je od njih uživao ...
Značenje riječi „liturgija“ U klasičnom grčkom jeziku Grčka riječ litourgia (dolazi od: leitourgia > leturgia > leitourgia - litourgia) sastavljena je od kor...
Štovanje svetaca u liturgiji Grgur Veliki tumači kako se glede štovanja nekog sveca u Rimu osobito pazi na načelo nomen, locus, dies, tj. da se radi o pravom mučeniku, t...
Liturgijske boje i antropološko iskustvo Kao i mnoge druge datosti, i liturgijske boje imaju svoju bitnu utemeljenost u antropologiji i životnom iskustvu čovjeka. Sama lat. riječ colo...