Skip to content

Euharistijska žrtva izvor zajedništva

Problem slobode u Pavlovim zajednicama


U 10. poglavlju Prve poslanice Korinćanima Pavao preklinje kršćane da bježe od idolopoklonstva, i to se na izričit način odnosi na sudjelovanje u prinošenju poganskih žrtava i prisustvovanje svečanostima na kojima su bila posluživana jela prikazivana poganskim božanstvima. Profil pavlovske zajednice očigledno je mnogo drugačiji od tipične židovske zajednice, stoga su se pojavljivali problemi drugačijega tipa. Većina kršćana u zajednicama koje je utemeljio i svojom karizmom vodio Pavao bili su obraćenici iz poganstva. Nije postojalo nikakvih tradicionalnih dodirnih točaka oko kojih se moglo okupiti i od kojih živjeti, jer je poganstvo bilo nespojivo s kršćanstvom i trebalo je napraviti potpuni rez s prethodnom životnom praksom, a s druge strane Pavao ih nije obvezivao na pristup židovstvu kao preduvjet za krštenje. Razlika je bila i u tome što je poganstvo dopuštalo tako liberalan pristup moralu i slobodi, kakav je bio nezamisliv unutar židovstva koje je razvilo tradicije i skrupulozno opsluživanje zakona, što se odražavalo u svakodnevnom životu. U odnosu na sveukupno stanovništvo kršćani su bili zasigurno tek jedna neznatna manjina, izrasla u poganskom ambijentu iz kojega su izronili tražeći nov način da i na konkretan način izraze i zažive vjeru. Nije bilo lako zaboraviti način života, društvene običaje i prijateljsko druženje s prijateljima koji se nisu obratili na kršćanstvo, a koji nisu pristupali poganskim obredima na religiozan način koji bi isključivao i one koji nisu pripadali toj religiji, a pogotovo jer je religiozno slavlje u takvim prilikama bilo motiv za gošćenje odabranim jelima.

Pavao, s jedne strane, apelira na slobodu, ali ne bilo kakvu, nego na slobodu koja se izgrađuje i ostvaruje u savjesnom izboru onoga što izgrađuje i što koristi, a kriterij onoga što je korisno nije egoistično traženje vlastitoga dobra, nego dobro drugoga, napose kada je u pitanju spasenje. Pavao dopušta mogućnost sudjelovanja na određenim slavljima i gozbama, ali ne na gozbama koje su obojene religioznim karakterom žrtvovanja idolima, a u takvim slučajevima smatra da bi, poradi savjesti drugih, bilo potrebno izbjeći jela koja su bila nošena u poganske hramove i prikazivana kao žrtve.

Euharistija izgrađuje svijest crkvenosti

Očito je da, s druge strane, Pavao apelira na izgrađivanje svijesti. Kršćansko okupljanje ponajprije je zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. To okupljanje je prinošenje žrtve, a euharistijski stol je žrtvenik na čiju se svetost poziva Pavao da bi izgradio svijest svoje zajednice, inače ne bi tek tako lako dokazivao, govoreći o dimenziji žrtve u poganstvu i židovstvu, da je žrtvenik najodličniji način zajedništva. U židovstvu, podsjeća Pavao, prinošenje žrtava i okupljanje oko oltara znak je i izvor zajedništva na najuzvišeniji način, a također se možemo prisjetiti da ni Pashu nije mogao blagovati nijedan koji nije bio obrezan. Slično tomu, zaključuje Pavao, ne samo židovske žrtve, nego i one poganske, bez obzira koliko pogani toga bili svjesni ili ne bili, shvaćali ozbiljno ili olako, izraz su zajedništva s idolima kojima se prikazuju, kao i među onima koji ih prikazuju i blaguju.

Euharistijski stol je, dakle, simbol zajedništva s Gospodinom, i to zbog dva razloga, za razliku od židovstva i poganstva koji eventualno poznaju samo jedan. Svima je zajedničko to da je žrtva zajedništvo s onim komu se prikazuje, i zajedništvo među onima koji je prikazuju, s time da pogani prikazuju idolima, tj. vragu, a kršćani Gospodinu. Osim toga formalnog razloga koji je zajednički, kršćani poznaju i materijalni razlog: oni prikazuju jedinu žrtvu kojom se ostvaruje istinsko zajedništvo s Bogom. Oni, naime, u čaši blagoslovnoj koju blagoslivljaju i u kruhu kojega lome uživaju, na vrlo opipljiv i stvaran način, zajedništvo u krvi i tijelu Kristovu. A jedan kruh, tijelo Kristovo, simbol je i zalog jedinstva Crkve, jer se jedinstvo postiže upravo blagovanjem toga jednog kruha koji sjedinjuje sve one koji ga blaguju. Ako su Izraelci po tijelu zajedničari istoga žrtvenika, kršćani su daleko više zajedničari istoga žrtvenog stola za kojim prikazuju i blaguju Kristovo tijelo i krv, koji na takav način sjedinjuju kršćane da postaju i sami udovi tijela Kristova.

Okosnica vjerskog i moralnog života

Tako Pavao, želeći izgraditi svijest vjernika o značenju kršćanskoga života i nespojivosti s poganskim običajima prikazivanja žrtava idolima, stavlja im pred oči Euharistiju po kojoj se ostvaruje pravo zajedništvo, pozivajući ih da iskoriste slobodu kao opredjeljenje u dosljednom i nesebičnom življenju za druge. Stoga sloboda u ovom slučaju ne znači religiozni sinkretizam po kojemu bi bilo spojivo pogansko i kršćansko žrtvovanje, jer se ne može u isto vrijeme biti u zajedništvu s dvije oprečne stvarnosti kao što su idoli i pravi i živi Bog. Ne radi se ni o kakvom odbacivanju ljudi, budući da se nije usprotivio odgovaranju na poziv nevjernika koji bi pozvali kršćanina na redovite prijateljske gozbe, ali je protiv toga da se miješaju dvije religiozne kategorije kao da bi se radilo o stvarima istoga ranga i značenja, stoga bez rezerve proglašava poganske žrtve idolima, žrtvama koje se prikazuju vragu. Euharistija bi morala biti izvor svijesti da, sjedajući za stol Gospodnji za kojim se pije čaša Gospodnja, moraju odbaciti čašu vražju koja se sastoji u prakticiranju poganskih religioznih obreda, a na osobit način prikazivanja žrtava koje su bile i najčešći oblik iskazivanja kulta, a redovito bi se završavale gozbama nedoličnog karaktera.

U zajednicama pavlovskog profila Euharistija je okosnica i središte cjelokupnoga religiozno-liturgijskog života, a zakon slobode jedina normativa, budući da ne postoje ni tradicije ni zakoni koji bi vezivali vjernike, kao što je bio Mojsijev zakon za Židove, ali to ne znači da su te zajednice bile u ičemu zakinute i osiromašene, nego naprotiv da je Pavao insistirao na onome što je bitno, budući da se samo po Euharistiji ostvaruje zajedništvo s Gospodinom i postaje se jedno s braćom, budući da od jednog euharistijskog kruha svi blaguju i po njemu postaju zajedničari tijela Kristova. Terminologija koju Pavao koristi, npr. čaša blagoslovna, kruh koji se lomi, podsjeća nas na terminologiju židovske pashalne večere, ali u isto vrijeme drugi izrazi, npr. čaša Gospodnja i stol Gospodnji, potvrđuju da se radi o specifičnom kršćanskom slavlju kojemu je Isus bio začetnik, bez obzira na to što se pri ustanovljenju Euharistije poslužio ambijentom i elementima židovske pashalne večere. Tako Pavao svojim zajednicama predstavlja Euharistiju kao žrtvu po kojoj se u punini ostvaruje intimno zajedništvo s Gospodinom.


Iz knjige: I. Bodrožić, Euharistija od povijesti do vječnosti, GK, Zagreb 2002.

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

Latest posts by dr. Ivan Bodrožić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Sveti Ciprijan Život (?-258.) Podatke koje znamo o Tasciju Ceciliju Ciprijanu, znamo iz njegovih djela. Rođen je početkom 3. st. u Kartagi u dobrostoj...
Korablja označava Krista i Crkvu Čovječanstvu, spašenu u korablji na nemirnu moru, golubica s maslinovom grančicom naviješta mir od kataklizme potopa: Grb općine Arch (Kanton Bern...
Sv. Ignacije Antiohijski 17. listopada Crkva časti sv. Ignacija Antiohijskog, apostolskog oca i biskupa, učenika sv. Ivana Evanđeliste, starokršćanskog pisca, poznatog pod naz...
Rastava ženidbe i ponovno vjenčanje u prvotnoj Crk... Neka povijesna i kulturna razmišljanja „Za patrijarhe sklone politici, oikonomía postala je način realistične prilagodbe postojećim ...
Cjeloviti kruh Otkako su dopustili da ih u ishrani industrijalizacija zavede i odvede putem lakšega i oku primamljivijega, a nepcu slađeg i ugodnijeg jela, ...