Skip to content

Europska demokracija u raljama smrti

3a99bfc4378e2a40efa0fa21a8cd21673502cb94


Posljednje dane u Europi obilježava sraz islamofobije i islamizma. Upravo na vrhuncu islamofobnih događanja u Njemačkoj dogodio se islamistički napad u Francuskoj. Kako stvari stoje, sukob će se u budućnosti samo produbljivati i europskoj demokraciji nanositi smrtonosne rane. Koliko su ti događaji iracionalni i kontraproduktivni govore dvije činjenice: protiv islamofobije demografija, a protiv islamizma metoda i odabrana meta terorističkog napada. Može li europskom umiranju pomoći izgon muslimana? Može li muslimanima u Europi pomoći ubijanje karikaturista? Odgovor je prilično jasan – ne može. Zato Europi treba nešto treće, a to može biti samo obnova demokracije u kojoj će sudjelovati svi – i kršćani i muslimani. Samo obnova demokracije u velikim europskim narodima može pomoći i u borbi protiv moćnih podzemnih struktura, čiji su mračni interesi, kako vidimo zadnjih godina, ustvari glavna ugroza mira u Europi i svijetu.


Islamofobija i demografska propast


Islamofobijom se želi poslati poruka da su muslimani faktor nestabilnosti koji ugrožava Europu u kulturološkom i ekonomskom smislu. A sve s ciljem kako bi se okupila fronta za obračun. Informiranijem promatraču sasvim je jasno da Europa s doseljenim muslimanima ima određenih problema, jer se doseljenici teško prilagođavaju domaćim društvima te se nerijetko zatvaraju u svoja geta, ponajviše u velikim gradovima. Pri doseljavanju u Europu vrlo često su spremni prihvatiti materijalno blagostanje, ali ne i sustav vrijednosti. Polovičnom integracijom u društvo i sami pridonose tome da ih se promatra kao strano tijelo. A kako su gospodarska i demografska situacija sve gore, iracionalno prokazivanje islama dobiva sve više uspjeha. Mnogi su počeli vrlo ozbiljno vjerovati da su upravo muslimani najveća prijetnja za opstanak europske demokracije. S druge strane, europske se države uopće ne mogu pohvaliti snažnim nastojanjima oko pomoći pri prilagodbi doseljenika. Na taj način ih ostavljaju da se bez edukacije i institucionalne solidarnosti sami snalaze u bespućima zapadne civilizacije. A uvijek se mora imati na umu da se radi o ljudima koji dolaze većinom iz slabo razvijenih, pa čak i zaostalih društava, koja ne poznaju plodove prosvjetiteljstva i demokracije; i da ako ih se pušta vjetrometini kapitalističkog društva to ne može završiti dobro.

Mnogo veći problem od doseljenih muslimana Europi predstavlja demografija. Pogled u demografske statistike i prognoze vrlo grubo otkriva da najveća opasnost europskoj civilizaciji i ekonomiji ne predstavljaju doseljenici, nego starenje i izumiranje starosjedilačkog stanovništva. Stručnjaci, prema sadašnjim demografskim kretanjima, prognoziraju da će broj Europljana sa 728 milijuna 2000. g., pasti na 600 milijuna 2050. g. Za sve velike europske sile prognoziran je drastičan pad. Za Njemačku s 82 milijuna 2000. godine, na 59 milijuna 2050. godine. Za Italiju s 57 milijuna 2000. godine, na 41 milijun 2050. godine. U Britaniji do 2050. godine starosjedilačko stanovništvo postat će manjina. Najčešće ime među novorođenčadi u Britaniji već godinama je Muhamed. Svaki šesti stanovnik Austrije je useljenik. Polovica stanovnika Beča ima useljeničke korijene. Neke će možda zavarati što se pad još uvijek ne osjeti u ukupnom broju stanovnika, ali to se prije svega može zahvaliti upravo rastu broja useljenika. Velikim dijelom muslimana sa svih strana svijeta.

Situacija u Europi nije tako crna, ali ne zato što su Europljani počeli rađati djecu, nego zato što su mjesta njihove nerođene djece počeli zauzimati neki novi, tuđi, klinci. U općem ambijentu straha od muslimana, rijetko tko će biti korektan i reći da su upravo doseljenici svojom mladošću i vitalnošću donekle amortizirali nedostatak radne snage i stabilizirali europska gospodarstva i mirovinske fondove. Čak i kada se uzme u obzir da se izvjestan broj muslimana u Europi namjerno odbija prilagoditi vrijednostima društava koja su ih primila i da u sjeni rade protiv njih, nikako nije pametno misliti da Europi može pomoći neonacizam, zadrti konzervativizam ili satirični antireligijski cinizam. Postoje institucije koje se trebaju baviti radikalnim muslimanima, a za sve ostalo je prije svega potrebno jedno sveobuhvatno društveno i vrijednosno preslagivanje.

Jeftina i refleksna islamofobija neće riješiti problem starenja i umiranja europskog stanovništva. Čak i da svi muslimani sutra otputuju iz Europe, ona bi i dalje nastavila umirati. Problem se zato može riješiti jedino ponovnim uzdizanjem kulture života. Budućnost pripada onima koji su otvoreni novom životu, a ne onima koji su idolopoklonički zatvoreni u sebe, svoje potrebe, svoj ego – što Europljani po svim pokazateljima jesu. Europa za svoje umiranje ne može kriviti muslimane. Nije lako meni kao kršćaninu prihvatiti da kršćanstvo u Europi polagano umire i da nekad moćna civilizacija kopni, a da islam odrasta, sazrijeva i pomiče tektonske ploče povijesti. Ali što mi drugo kao kršćaninu preostaje, nego u ljubavi prihvatiti braću koja su otvorenija životu? Jedino što smijem učiniti da bi se trendovi promijenili je učiti od njih. Imam se pravo samo natjecati u ljubavi, nikako mrziti, protjerivati i ubijati.


Islamizam


Iako islamizam sam sebe vrlo često opravdava stradanjima nevinih i uvrijeđenih muslimana od Britanije do Iraka, treba reći da on je on izrastao iz mehanizmima neprosvijećene i ideologizirane vjere, kulturne i civilizacijske zaostalosti, zadrtosti, ekonomskoe i političke koristi. O tome svjedoče metoda i meta terorističkog napada u Parizu. Islamisti su upravo tim napadom pokazali u kojoj je mjeri njihova misija kontraproduktivna, i koliko ne služi muslimanskoj zajednici nego partikularnim interesima zločinačkih skupina i njihovih vođa.

Da je stvarni cilj jačanje muslimanske zajednice i pobjeda nad zapadnom imperijalističkom politikom, svoju bi djecu regrutirali u škole i na fakultete, a ne u terorističke ćelije. Stipendirali bi ih i obrazovali za inženjere, a ne obučavali za ubijanje. Da je cilj upozoriti na zločine zapadnih Vlada, intenzivno bi se radilo na muslimanskom zajedništvu, političkim i diplomatskim sredstvima, a ne na pokolju ne baš previše utjecajnih karikaturista. Ovako su, bez obzira na zbilja blasfemične karikature, ubijeni ljudi koji nemaju nikakve veze s patnjom muslimana; ljudi koji su na svoj način raskrinkavali i Europljane odgovorne za patnju milijuna ljudi diljem svijeta. I zato taj bezbožni napad nije baš ništa promijenio. Samo je posijao smrt.

Muslimanima u Europi ne treba nikakav islamizam. Oni na svojoj strani imaju najjaču snagu – vitalnost. Mladost koju, na žalost i njih i Europe, ne znaju koristiti na pravi način. A stoje li iza svega možda neke mračne, političke i obavještajne strukture sa svojim ciljevima koji su u teškom neskladu s općim dobrom i demokracijom, nemoguće je dokazati. Ostaje nam samo iščitavati iz posljedica koje će se s vremenom razotkrivati. Imamo velikog razloga sumnjati da je dosta toga unutar islamističkog pokreta dirigirano radi nekih geostrateških interesa, čije korijenje nalazimo još u vremenu prije stotinjak godina.


Sloboda govora i buđenje svijesti


Poslije svega viđenog u Parizu teško je ne stati na stranu žrtava. Čovjek bi stvarno morao biti satrap kad ne bi suosjećao s prijateljima ubijenih. Kršćaninu to i nije zamisliva opcija. U situaciji kada netko likvidira ljude zbog crteža, pa makar bio i blasfemičan, sve simpatije moraju biti na strani likvidiranih. Karikature padaju u drugi plan, a ubojstva i ubojice u prvi za osudu. Ali naravno da ima puno mjesta i za propitivanje slobode govora kako ju je shvaćao Charlie Hebdo. Ne samo zbog stradanja, nego radi demokracije do koje bi nam trebalo stati. Iako se na prvu može činiti da je sloboda govora u kojoj nema unaprijed postavljenih granica najjači temelj demokracije, kada se bolje promotri može se vidjeti da takva sloboda ustvari demokraciju u temelju ugrožava. Demokracija sa sobom nužno nosi etičku i humanističku komponentu, a sloboda bez etičkih kriterija predstavlja povredu ljudske osobe. Bez poštovanja pojedinca (osobe) nema demokracije.

Kažu neki: ubijenim karikaturistima je stalo do opstanka sekularnog društva i zato su crtali grube karikature – da bi se borili protiv religijskih radikala koji su htjeli pokopati sekularno društvo i njegovu slobodu. I zato trebamo suosjećati s njima i nastaviti njihovu misiju. Uredu. Ima logike, donekle. A smijemo li postaviti nekoliko pitanja: a kako to da karikaturisti Charliea Hebdoa nisu imali sposobnost suosjećati s običnim muslimanima (i kršćanima), koji ni u primisli nisu za uništenje sekularnog društva, ali im je jako stalo do njihovih svetinja koje im osmišljavaju život? Kako to da se zbog njih nisu ljudski i bratski suzdržali? Kako to da nisu razumjeli da nekim karikaturama upravo oni zabijaju nož u leđa sekularnom društvu? Kakav je to duhovni mrak zahvatio europskog intelektualca i umjetnika da slobodu ne želi živjeti drukčije nego samo na tako grub način? Njima je dan talent, i intelektualni i umjetnički, zato je njihova odgovornost mnogo veća od odgovornosti običnog vjernika kojeg karikatura smije povrijediti. Osim toga, debela većina povrijeđenih vjernika nije pucala na njih niti bi ikada pucala, a oni su njih sve bez zadrške vrijeđali. Nema dvojbe, karikaturisti su, najčešće s potpunim pravom, htjeli raskrinkavati religijski radikalizam, ali su pri tome izazivali i povredu većine miroljubivih vjernika i uopće se nisu željeli suzdržavati. Nisu priznavali niti jednu granicu. Zar i to nije fundamentalizam?

Problem se javlja kada se zapitamo kako spriječiti takve blasfemične ispade? Zabranom tiskanja i izdavanja, novčanom kaznom…? Možda samo u krajnjim slučajevima. Ali ako bi se redovito inzistiralo na takvim drastičnim mjerama samo bi im se davalo na popularnosti, a to bi nedvojbeno bilo i ukidanje slobode govora koja je zbilja važno obilježje europske demokracije. Zato bi u duhu europske tradicije i izvornog kršćanstva trebalo krenuti drugim putem: buditi svijest kod ljudi da se uopće ne pale na takvu razinu slobode govora. Jednostavno rečeno, da ne kupuju takve listove. Podizanjem stupnja svijesti, kroz bojkot i ignoriranje, pustiti blasfemične tiskovine da se uruše same u sebe. To bi trebao biti novi konsenzus nakon ovog terorističkog napada. Drugim riječima, ako karikaturisti vrijeđaju ignorirajmo ih i ne kupujmo im tiskovine. Ne treba ništa više od toga. Karikature ipak nisu metci. A da je nešto prilično trulo u europskom čovjeku kad se pali na takvu, perverznu, satiru, ne treba ni govoriti. Možda se ovdje možemo sjetiti pape Benedikta XVI., koji je stalno upozoravao da bi Europi više nego savršeno godio povratak kršćanskim vrijednostima. Svjetlost kršćanske vjere i svježina Božjeg Duha bi mnoge dezorijentirane mogla prevesti iz mraka u svjetlost.


Zapadnjačko licemjerje


Nekoliko dana nakon terorističkog napada vidjeli smo fascinantno zajedništvo na ulicama Pariza. Dva milijuna ljudi, predvođenih političkim prvacima prošetalo je gradom, demonstrirajući tako volju da se ujedine u borbi protiv zla. Zbilja ohrabrujuće. Takvo što u Europi već dugo nismo vidjeli. Ali, dobronamjeran čovjek teško se mogao ne sjetiti da je na dan pariškog masakra u Jemenu u bombaškom napadu poginulo trideset ljudi, da je samo koji tjedan prije u Pakistanu, u školi, ubijeno stotinjak djece, a samo koji dan poslije u Nigeriji masakrirano dvije tisuće ljudi. U ime tih žrtava se u Europi nije prosvjedovalo. Kako to da toliko osviješten, osjetljiv i slobodoljubiv europski čovjek ostaje ravnodušan na stradanje drugih? Da nisu možda u pitanju dvostruki kriteriji? Licemjerje?

Slična situacija je i u Hrvatskoj. Naši intelektualci, ne samo sekularni, šute, i po tko zna koji puta plagiraju – pomodno kopiraju – sve što vide na internetu i televiziji. Svi su ekspresno postali Charlie. Uredu, i ja sam Charlie. Ponajprije zato što su zločinački ubijeni nevini ljudi, i zato što me savjest i srce obvezuju biti na njihovoj strani i za njih moliti. Ali bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Charliji u Hrvatskoj reagirali da su neku od takvih karikatura objavili Glas Koncila ili Glasnik sv. Antuna? Gotovo sigurno bi to proglasili gnusnim činom katolibanizma, klerofašizma i šovinizma. Nitko ne bi po Facebooku pisao: ‘i ja sam Miklenić’, ili: ‘i ja sam Antun’. Tvrdilo bi se da je nije riječ o slobodi govora, nego o mržnji. Stradanje i ponašanje jednih nije isto što i stradanje drugih. To ne ide nimalo na čast našoj demokraciji i intelektualcima.


Obnova demokracije


Na kraju možemo postaviti i jedno, možda naivno, pitanje: a koliko bi tek bilo moćno da je dva milijuna Francuza izašlo na ulice kad je francusko zrakoplovstvo razaralo Libiju, ili tri milijuna Britanaca kad su Britanci započinjali saveznički napad na Irak? Što bi bilo da je tada na ulice izašlo nekoliko milijuna Amerikanaca, Talijana ili Nijemaca. Možda se danas ne bi gasila svjetla na katedralama u Njemačkoj i likvidiralo karikaturiste u Francuskoj. Možda bi hrvatska demokracija imala više šanse za uspjeh. Možda bi se Europa više radovala životu…

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

 „Isus Krist – komunist“? Zadnje vrijeme obilježeno je raspravom o promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Rasprava je vrlo slojevita pa tako ima i svojevrstan vjer...
Vjeronauk i „preslagivanje“ Svake godine imam priliku s učenicima razgovarati o molitvi. Uvijek ih upitam kako mole i koji je sadržaj njihovih molitava? Da bih konkretizi...
Vjeronauk i znanje Zadnjih godina često se govori o vrsti znanja koja se stječe u našim školama i vrstama koje bi se trebale stjecati ako želimo biti u korak s v...
Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...