Skip to content

Evanđelje po Spenceru (o filmu “Sin Božji”)

Nebrojeno je mnogo filmova o Isusu, ali nije puno reprezentativnih. Neki od filmova koji se ne zaboravljaju i koje zasigurno vrijedi pogledati su: Evanđelje po Mateju (1964.), Najveća pripovijest koja je ikad ispričana (1965.), Isus iz Nazareta (1977.), Pasija (2004.). Ove se je godine, točno 10 godina nakon Mel Gibsonove “Pasije” u američkim kinima pojavio novi film o Isusu, dugačak 138 minuta, a nosi jasan naziv “Son of God” (Sin Božji). Može li ovaj film stati uz bok spomenutih filmskih klasika ili je riječ o tek još jednom neuspješnom pokušaju predstavljanja Isusa na filmskom platnu?



Što uopće možemo i trebamo očekivati od filma o Isusu Kristu? Ne treba očekivati da će film prikazati cijeli Isusov život. Niti jedno evanđelje nije opisalo cijeli Isusov život i sva njegova djela. Evanđelisti su ih sastavili s jasnom nakanom prenošenja vjere. Dobar film o Isusu, gledano s vjerske strane, je onaj koji nas upućuje u dublje otajstvo vjere.  Nije dakle potrebno reći sve što znamo o Isusu već je nužno dati prave naglaske i dovesti gledatelja bliže Gospodinu.

Film “Son of God” ima potencijala i zasigurno će mnogima dati koristan vjerski poticaj, ali nije film koji bi imao evangelizacijsku, a niti kinematografsku snagu ražariti srce za Isusom. Ovaj film je zapravo skraćena i prilagođena verzija 5 epizoda popularne mini serije “The Bible” (Biblija) koja je bila prikazivana i na Hrvatskoj televiziji. Redatelj Christopher Spencer, koji je do sad radio samo dokumentarne filmove, odabrao je neke dijelove iz serije i tako stvorio zasebnu cjelinu koja sadrži više atraktivnih prizora, ali joj nedostaje čvrsta nit vodilja. Izgleda da ni sam ne zna koja je pouka filma. I to je jedna od prvih zamjerki filmu. Nema jasne vizije što želi prenijeti.

“Sin Božji” je mješavina mnoštva raznih elemenata koji se brzo izmjenjuju, bez dovoljne razrađenosti da bi privukli pozornost. Brzi ritam i tijek radnje ne dopuštaju da gledatelju bude dosadno, ali gotovo svi događaji predstavljeni su površno i ne nude željenu i potrebnu dubinu.

Narator u filmu je evanđelist Ivan. On je sastavio svoje evanđelje kako bi čitatelji vjerovali da je Isus Krist, Sin Božji i da vjerujući u njega imamo život vječni (usp. Iv 20,30-31). No u filmu to ne dobiva potrebne naglaske. Film započinje obećavajuće s Ivanovim prologom o Riječi po kojoj je stvoren svijet i kratkim atraktivnim prikazom povijesti spasenja za koji su scene posuđene iz spomenute serije “Biblija”. I kraj filma je originalno zamišljen kao Ivanov ponovni susret s Isusom u kojem mu Isus objavljuje sadržaj knjige Otkrivenja. To je ostvareno vrlo dojmmljivo. No sam film ne prati Ivanovo evanđelje već kombinira događaje iz sva 4 evanđelja stvarajući jednu svoju novu cjelinu.

Film već po svome naslovu govori, a u filmu nekoliko puta ponavlja da je Isus Sin Božji, ali to kao da ne znači puno. Isus u ovom filmu nema karizmu proroka, ne znamo što to znači da je on Sin Božji i zašto je umro na križu. Izgleda više kao neki simpatičan nasmiješeni učitelj koji propovijeda božansku mudrost, oproštenje i nenasilje.

Ono što poprilično smeta kod gledanja je povremena neautentičnost Isusovih riječi, a još više rezanje biblijskih citata. Mnoštvo rečenica koje Isus izgovara izmijenjene su ili rečene napola. Očenaš je predstavljen bez završnog retka, Isus Nikodemu govori da mora biti nanovo rođen od Duha, a ne od vode i Duha, itd. Isus u ovom filmu ne želi biti provokativan gledatelju već samo židovskim starješinama i farizejima.

Sukob Isusa i farizeja zbog koje je Pilat morao reagirati, najčvršća je osnovica filma. Farizej Šimun prati Isusa i prigovara mu što god radio, a veliki svećenik Kajfa planira kako ga se riješiti. Uz Isusa pratimo i djelovanje Poncija Pilata, od njegova dolaska u Jeruzalem, smirivanja pobune Židova pa kroz njegovo strogo upravljanje. On je iza Isusa drugi glavni lik u filmu. Zanimljivo je vidjeti njih dvoje u kontrastu, npr. dok se Isus moli u Getsemanaskom vrtu, Pilat se moli rimskim bogovima (a farizeji Jahvi), ili dok Isusovo izmučeno tijelo visi na križu, na kratko vidimo kako Pilat uživa u masaži.

Film prikazuje i druge događaje kojih nema u Bibliji: pobunu Židova zbog vodenog kanala, Isusov susret s Barabom, pogrebnu Nikodemovu pjesmu za Isusa, … Tu je i dosta novih detalja koji više ili manje uspješno pokušavaju dati teologiju prikazanih događaja. Tako Isus doslovno pričešćuje Judu prije izdaje, a on po izlasku iz dvorane posljednje večere ispljune primljeni komadić kruha. Prilikom primanja križa na svoja ramena, Isus ga poljubi. To su neki originalni trenuci po kojima će se film pamtiti, ali ne funkcioniraju uvijek. Opušteni Isus koji svojevoljno ulazi na Petrovu barku i doticanjem vode puni mreže ribom, više se udaljava od Isusa u kojeg vjerujemo nego što nas njemu približava. Također, među Isusovim učenicima u svakom trenutku se nalazi i jedna Marija koja nas zbunjuje jer se doima kao da Isus ima 13 apostola.

Ulogu Isusa u filmu ima portugalski glumac Diogo Morgado koji se trudio biti dobar Isus. On i drugi likovi izgledaju poprilično autentično, premda nekad nastupaju teatralno. Takvim izražajem želi se vjerojatno prikazanim događajima dati posebnost, i to uspijeva stvoriti lijepe prizore, ali se time ipak gubi na realističnosti. Isus često priča sporije nego što bi pričao u stvarnoj situaciji. Sve u svemu, glumci su odradili jako dobar posao i produkcijski, film vjerno predočava ambijent i vrijeme prije 2000 godina. Gledatelj se stvarno osjeća kao da se nalazi u Isusovom vremenu.

U ovom osvrtu iznio sam neke kritike i mogli bismo ih nabrojati još i mnogo više. Film nedvojbeno predstavlja Isusa kao Sina Božjega, ali ne poznaje evanđelja dovoljno dobro (ili to barem ne pokazuje) da bi nam rekao kako je s Isusom Bog odgovorio na zlo i grijeh svijeta i započeo novu povijest. A problem su i brojne nepodudarnosti s evanđeljima. Možda su producenti htjeli napraviti malo poboljšano i osuvremenjeno evanđelje.

Film “Sin Božji” nije u nikojem slučaju najbolji film o Isusu, a niti najgori. Radi se o prosječnom filmu kojeg se može i ne mora pogledati. Sadrži neke lijepo prikazane i dirljive trenutke (npr. kad Isus poziva carinika Mateja za apostola pričajući prispodobu u kojoj Matej vidi sebe), ali u odnosu na druge filmove o Isusu, ovaj je očito lošiji. No mislim da ipak možemo biti zahvalni zbog ovog filma te poželjeti da i po njemu, mnogi upoznaju Isusa i nastave ga upoznavati kroz Bibliju i osobni život vjere.


Više: andjel.bloger.hr

vlč. Anđelko Katanec

vlč. Anđelko Katanec

Povjerenik za pastoral migranata i turista u Zagrebačkoj nadbiskupiji i urednik bloga andjel.bloger.hr.
vlč. Anđelko Katanec

Latest posts by vlč. Anđelko Katanec (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

I Bog je zaslužio Oscara – film: Povratnik (2015.)... „Tom Hardy je izuzetan. Leonardo Di Caprio je virtuoz u svojoj izvedbi.“ Ovo su komentari za glavne glumce filma Povratnik (The Revenant), koji su uje...
Najdraži filmovi 2015. U protekloj godini pogledao sam otprilike 100 dugometražnih filmova, a četvrtinu od njih u kinu. To je malo filmova za stručnu ili barem objektivnu sa...
Vjera sićušnog zrna – film: Little Boy (2015... Za svaki posao treba imati vjeru, vjeru da taj posao ima smisla, vjeru da taj posao možemo obaviti. U novom filmu „Little Boy“ (Maleni dječak), jedan ...
Bog nije mrtav – film: God’s Not Dead ... Nedavno sam primio poruku na mobitel: Bog nije mrtav. Poslala mi ju je osoba nakon gledanja filma "God's not dead", uz komentar: "Ovaj film mi je prom...
Čovjek koji je izdržao – film: Nesalomljivi ... U Božjim očima, svaki je život dragocjen i poseban. Ljudske životne priče najvrednija su svjedočanstva Boga stvoritelja i spasitelja. Jedna od takvih ...