Skip to content

Fra Marijan Jakovljević među prelaznicima s pravoslavne na katoličku vjeru

Došlo je vrijeme kad se i na ovim prostorima smije i može objektivno promatrati svačije djelo, pa eventualno i osporavati i odbacivati neutemeljene optužbe i nedokazane krivice kako u odnosu na Katoličku crkvu općenito tako i na pojedine njezine članove, te da se mogu iznositi primjeri pozitivne uloge i pozitivnoga djelovanja Crkve i katoličkog klera i redovnika. Treba odmah reći da se takvo držanje i djelovanje dosada najčešće ili prešućivalo, ili i njega pokušavalo prikazati i tumačiti kao negativno i zlo, a uistinu bi se ono u očima svakog dobronamjernog i istinoljubivog čovjeka moralo smatrati čovjekoljubivim, koje ne zaslužuje osudu, nego priznanje.

U tom pogledu ovdje želim reći nešto o fra Marijanu Jakovljeviću,[1] uglednom franjevcu koji je više od godinu dana proveo i djelovao među Srbima u okolici Cazina, koji su 1941. i 1942. godine prešli s pravoslavne na katoličku vjeru.

1. Tko je bio fra Marijan Jakovljević

Fra Marijan, to mu je redovničko ime, a krsno je Mijo, bio je svećenik i pripadnik franjevačkog reda, član provincije Bosne Srebrene. Rođen je u Priječanima, kod Banje Luke, 23. veljače 1880., od oca Jose Jakovljevića i majke Mande r. Ćosić. Osnovnu četverorazrednu školu je pohađao kod trapista opatije ‘Marija Zvijezda’, u Delibašinom selu. Kao kandidat za franjevački red, petogodišnju gimnaziju je završio u Gučoj Gori, a u jednogodišnji novicijat je stupio 1898. i obavio ga u Fojnici; položio je redovničke jednostavne zavjete u franjevačkom redu 16. kolovoza 1899., a svečane 21. rujna 1902. Studij filozofije i teologije je započeo u Kraljevoj Sutjesci 1899., a nastavio i završio u Rimu od 1901. do 1903. U Rimu je 1906. položio i lektorski ispit iz biblike. Zaređen je za svećenika u Banjoj Luci 27. rujna 1903., a nakon toga je kraće vrijeme bio kapelan, te potom u nekoliko različitih razdoblja vršio službu profesora biblijskih znanosti i hebrejskoga jezika na filozofsko-teološkim učilištima franjevačke provincije Bosne Srebrene: u Gučoj Gori, Livnu, i Sarajevu (1904.-1912; 1917.-1919; 1923.-1934.). Bio je i rektor Franjevačke teologije u Sarajevu (1923.-1925.). Osobito u vrijeme profesorske službe bavio se također znanstvenim i spisateljskim radom. S hebrejskog jezika je preveo na hrvatski nekoliko mudrosnih knjiga Svetoga pisma Starog zavjeta.[2] Pisao je članke vjerskog i povijesnog sadržaja, te egzegetske prikaze i rasprave s područja biblijskih znanosti i surađivao osobito u publikacijama: Serafinski perivoj, Glasnik sv. Ante, Bogoslovska smotra, i Franjevački vjesnik. Objavljena su mu i zasebna djela: Put spasenja ili treći svjetovni red S. O. Franje Asiškoga (g. 1911.); Vojska sv. Ante, Antina mladež (g. 1924.) i Gdje je istina (g. 1927.).[3]

Vršio je također pastoralne ili dušobrižničke službe. Osim već spomenute kapelanske, bio je kateheta na višoj djevojačkoj školi u Banjoj Luci (1912.-1917.), te župnik u Bihaću (1919.-1923.), Ivanjskoj (1934-1936) i Petrićevcu (1936-1937). Obnašao je i različite redovničke službe: bio je predsjednik rezidencije u Sarajevu (1926.-1928.; 1932.-1934.), gvardijan na Petrićevcu (1936.-1937.), te definitor (1916.-1919.), kustos (1931.-1934.) i provincijal (1937.-1939.) u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.[4]

Po završetku provincijalske službe, godine 1939. dolazi u samostan na Petrićevcu, kod Banja Luke, da bi odatle, početkom listopada 1941., bio premještenu za duhovnog pomoćnika u Bihać. No, tu se nije dugo zadržao, nego je ubrzo otišao među srpske seljake, prelaznike iz grkoistočne ili pravoslavne u katoličku vjeru, i preuzeo službu dušobrižnika za njih u selima cazinskoga kotara.

Djelujući na toj dužnosti kroz 14 mjeseci, posebno se zauzimao da zaštiti od terora i nasilja srpsko i pravoslavno stanovništvo. Iscrpljen neumornim radom, a živeći u oskudici i u lošim uvjetima, obolio je od tifusa pjegavca, dospio u bolnicu u Banja Luci, u kojoj je umro 16. ožujka 1943., u 63. godini života, i sahranjen slijedećeg dana na «fratarskom groblju», nedaleko od samostana na Petrićevcu.

2. Kako je fra Marijan dospio, i radi čega, među Srbe u cazinskom kotaru

U vrijeme kada je fra Marijan bio župnik u Bihaću, a i kad je ponovno došao u Bihać za duhovnog pomoćnika, tu je živio i vršio službu katehete u bihaćkoj gimnaziji fra Bosiljko Ljevar, po godinama nešto mlađi od njega. Fra Bosiljko je dobro poznavao fra Marijana, i o njemu je u svojim autobiografskim zapisima napisao više zanimljivih podataka i zgoda. Tako je zapisao i kako je fra Marijan otišao među Srbe u cazinski kotar: ”Jednog pazarnoga dana ponedjeljka dok smo bili za ručkom, dođe grupa pravoslavnih seljaka iz Cazinskog sreza, a iz sela Jezero, Gata i Osredak, uznemireni i prestrašeni, i mole župnika da bi jSamostan Petrićevac nekadaedan svećenik došao trajno dok je rata i ostao kod njih jer vele da ne bi kakovi neodgovorni upali u naša sela pa nas poubijali”.[5] Fra Bosiljko dalje nastavlja, da on i župnik, a tada je župnik u Bihaću bio fra Viktor Šakić, nisu mogli napuštati svojih službi i odazvati se molbi srpskih seljaka iz okolice Cazina, pravoslavnih vjernika koji su bili već izjavili nadležnim civilnim vlastima da žele preći na katoličku vjeru.[6] Javio se fra Marijan da će rado odmah poći s njima, i kako po dolasku u Bihać još nije bio ni raspakirao svojih stvari, natovari ih u kola s kojima su seljaci došli po svećenika, te krene s njima put Cazina.

Fra Marijan je, nakon što je izvidio situaciju na terenu, otišao u Banja Luku i o svemu izvijestio biskupa fra Jozu Garića. Biskup je odobrio njegov odlazak među grkoistočne vjernike, te mu je 31. listopada 1941. izdan dekret o postavljanju za njihovog dušobrižnika.[7]

Fra Bosiljko je zapisao također da su seljaci fra Marijana smjestili u selu Osredku u jednu učionicu tamošnje škole, koja tada nije radila, te da je tu i spavao i uredovao i hranio se. Možda je fra Marijan u početku, koji dan, tu stanovao, ali u pismu kojeg je pisao 8. siječnja 1942. Biskupskom Ordinarijatu u Banjoj Luci on navodi da još nema svoga stana, te da boravi u Cazinu, u jednoj sobi kod gosp. Potočkog (općinski predstojnik). Iz fra Marijanova drugog pisma Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci vidi se da je on preselio iz Cazina u školu u Osredak.[8] Također se iz više fra Marijanovih kasnijih pisama i službenih dopisa vidi kako je on za vrijeme svoga djelovanja među srpskim stanovništvom cazinskog kotara stanovao u školi u Osredku. U svom pismu fra Franji Lipovcu, profesoru biblike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, piše: ”Ja više nisam u Bihaću, nego kao dušobrižnik za obraćenike u Cazinskom kotaru. Sada stanujem u Osredku kod Cazina u školi. Morao bih stanovati u Cazinu, ali me natjerala briga za obraćenike, da prije odobrenja od Ordinarijata, a dozvolom Župana – nastanim se među vjernicima i da ih lakše služim i da ih što bolje štitim”.[9]

Ovo: ‘da ih lakše služim i da ih što bolje štitim’ pokazuje i razlog ili cilj fra Marijanova boravka među srpskim prelaznicima, a što je on, kako ćemo iz daljnjeg izlaganja vidjeti, doista predano i samoprijegorno i činio.

Pravoslavnih vjernika koji su masovno prešli na katoličku vjeru bio je dosta velik broj. Iz dopisa koje je fra Marijan u dva navrata, u kratkom vremenskom razmaku, uputio Općinskom poglavarstvu u Cazinu, vidljivo je da ih je na dan 24. rujna 1942., uračunavši i djecu rođenu i krštenu g. 1942., bilo 2.955.[10] A prema dopisu od 8. listopada 1942., u općini cazinskoj bilo je rimokatolika (prelaznika) – mještana i prebjega – 1.656; u općini Tržac, prije Tržačka Raštela – bilo ih je 1.345; a u bihaćkom kotaru – 375; povrh toga bilo je 95-ero djece rođene i krštene u 1941. i 1942., tako da je ukupno rimokatolika (prelaznika) bilo 3.471.[11] Umrlih je, kako je fra Marijan tada javio, bilo 15, a čak 215 nestalih za napadaja na njihova sela, što je skupa 230. Ako se taj broj oduzme od ukupnog broja 3.471, izlazi da je u dušobrižništvu imao 3.241 vjernika.

Fra Marijan ni na koji način nije utjecao na odluku pravoslavnih vjernika da pristupe u Katoličku crkvu. Pravoslavni Srbi navedenih sela su u velikom broju već i prije njegova dolaska k njima bili izjavili da žele prijeći na katoličku vjeru, i podnijeli su nadležnim državnim vlastima NDH: Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu ili Kotarskoj oblasti u Cazinu i Bihaću, zahtjev da im se dozvoli taj prelazak.[12] Nakon što su im od državnih vlasti prelasci bili odobreni, a također Biskupski Ordinarijat u Banja Luci dao određene naputke, fra Marijan ih je, poslije odgovarajuće pouke, prema kanonskim propisima vadio iz izopćenja i formalno primao u Katoličku crkvu, i o tome propisno izvješćivao državnu vlast i Biskupski Ordinarijat, a prelaznicima je izdavao potvrde koje su imale služiti za njihovu zaštitu od progona i nasilja.

Ovdje treba naglasiti da se od strane klera Katoličke crkve ili katoličkih vjernika nije na pravoslavne vjernike mogla u tom kraju vršiti nikakva prisila budući tu nije ni bilo katoličkog svećenika, nego je iz Bihaća dolazio župnik koji put u godini, da obađe mali broj katolike – nekoliko činovnika u Cazinu. Oni koji su htjeli preći u Katoličku crkvu, sami su došli u rujnu 1941. do župnika u Bihaću i molili ga, da ih primi u katoličku vjeru, jer su već bili predali molbe za prelazak, ali još nisu dobili nikakva odgovora. O njihovu prelasku na katoličku vjeru fra Marijan u pismu predstojniku Cazinskog kotara piše: ”Ovde se nemože reći, da su katolički svećenici bilo silili na katoličku vjeru, bilo sijali mržnju, jer ih nije ni bilo, nego je potpisani po nalogu starijih došao da preuzme službu za obraćenike, koji su sami zatražili prijelaz u katoličku vjeru”.[13]

Prelazak na katoličku vjeru mogao je Srbe zaštiti od progona, pa i sačuvati njihove živote, stoga je razumljivo da fra Marijan nije odbijao da ih primi u Katoličku crkvu. Ali kako se radilo o masovnim prelascima, koji su u banjolučkoj biskupiji najprije počeli upravo u cazinskom kotaru,[14] teže je razumjeti njegovo uvjerenja (a ono se vidi iz nekih njegovih privatnih pisma) da su ti prelasci na katoličku vjeru bili motivirani ispravnim i iskrenim nakanama, a ne strahom i zakonskim odredbama.[15] Ali, s druge strane, čudi da u ‘katoličenje’ i ‘nasilno prekrštavanje’, za koje se tako puno i teško optuživalo Katoličku crkvu i mnoge svećenike,[16] nije uvršteno i fra Marijanovo djelovanje u cazinskom kotaru. Ne znam je li tome razlog to što je fra Marijan uistinu činio mnogo da zaštiti nedužne ljude, njihove živote i imovinu, i da pomogne stradalnicima bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnost, a što nisu mogli ne vidjeti i ne priznati i najžešći ondašnji protivnici Crkve, ili je po srijedi bilo nepoznavanje stanja, što je, ipak, manje vjerojatno.

3. Fra Marijanovo dušobrižničko djelovanje među prelaznicima

Nakon kraćeg boravka među srpskim stanovništvom, od sredine do pred konac listopada, te obilaska kroz to vrijeme svih sela grkoistočnjačkih vjernika u cazinskom kotaru, fra Marijan je, kako smo već vidjeli, otišao biskupu fra Jozi Gariću u Banju Luku, da ga izvijesti, usmeno i pismeno, o stanju u tom kraju, nakon čega je bio imenovan privremenim dušobrižnikom pravoslavnih prelaznika na katoličku vjeru. Prilikom toga imenovanja također mu je dat naputak da razgovara s grkoistočnim prelaznicima o osnivanju novih katoličkih župa umjesto ranijih pravoslavnih parohija.[17] Fra Marijan je obavio te razgovore, i o njima je 15. studenoga 1941. izvijestio Kotarski ured u Cazinu, te iznio mišljenje da bi se mogle osnovati župe u mjestima Cazinu, Gati, Kladuši i Glinica Bojni. Ubrzo nakon toga, 21. studenoga 1941., održan je u uredu Kotarske oblasti, pod ravnanjem kotarskog predstojnika, Mihajla Kadića, službeni sastanak na kojem se raspravljalo o osnivanju rimokatoličkih župa u cazinskom kotaru.[18] Na tom sastanku je zaključeno da se može osnovati više župe, i to: Cazin, s podružnicama u Pištalinama; Vrelo i Osredak, a obuhvaćala bi sela: Osredak, Vrelo, Gradinu, Čoraliće, Selište, Stijenu, Pištaline, Ostrožac i Miostru, i imala bi oko 350 domova i 2.500 vjernika; te Gata i Ilidža-Rujnica, koja bi obuhvaćala sve tri Gate (Donja Gata, Mala Gata, Gornja Gata), Rujnicu, Bukovicu, Krndiju, Raštela i Crnaju. Zapisnik o tome, s popratnim pismom, poslan je Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci. U tom je pismu fra Marijan iznio svoje mišljenje, da bi umjesto u Cazinu središte za župu bilo zgodnije u Vrelu, a da bi se čim prije trebala osnovati posebna župa za Rujnicu, koja će s vremenom postati jedna od boljih.[19] U pogledu osnivanja novih katoličkih župa za prelaznike u cazinskom kotaru, Biskupski Ordinarijat u Banja Luci je 14. siječnja 1942. uputio dopis Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja – Odjel za bogoštovlje, u Zagrebu, i u njemu je predložio, sukladno fra Marijanovom mišljenju, da sjedište župe ne bude u Cazinu, i za to je naveo razloge,[20] nego da bude u selu Vrelo, a u Cazinu da se sagradi odgovarajuća filijalna crkvica; također je napomenuo da bi osnivanje župe u Gati zasad trebalo odložiti, a da se što prije osnuje župa u Velikoj Kladuši, odakle bi župnik privremeno mogao posluživati Gate i druga obližnja sela.[21] Na to je Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja, Odjel za bogoštovlje, uputilo 26. siječnja 1942. dopis Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci i zatražilo da se javi od kojih bi se postojećih (pravoslavnih) župa imala odcijepiti mjesta koja će potpadati pod novu župu Vrelo, a isto tako i koja bi mjesta imala spadati pod novu župu u Velikoj Kladuši, te od kojih sadašnjih župa bi se sela odcijepila, koliko bi duša ta župa brojila, i koliko je od toga broja prelaznika na katoličku vjeru. U svezi s tim dopisom Ministarstva, Biskupski Ordinarijat u Banja Luci je, 3. veljače 1942. uputio dopis fra Marijanu i zatražio njegovo mišljenje. A fra Marijan je, odgovarajući na taj dopis, izvijestio Biskupski Ordinarijat da su na području njegova Dušobrižništva ranije postojale pravoslavne parohije: Vrelo-Osredak, Rujnica-Ilidža ili Gata Ilidža, Johovica, Pištaline i Glinica Bojna, te predložio da se odmah proglasi katolička župa Vrelo-Osredak, da se u najskorije vrijeme osnuje župa u Kladuši, a potom da se katoličkom župom proglasi parohija Glinica-Bojna.[22]

Ipak, poslije toga dopisivanja nije osnovana formalno i kanonski niti jedna od predloženih katoličkih župa.

Kako se odvijalo fra Marijanovo dušobrižničko djelovanje među grkoistočnim prelaznicima s pravoslavne na katoličku vjeru imamo prikaze samog fra Marijana. U pismu od 28. veljače 1942. Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci on izvješćuje da svaki dan slavi misu u jednoj sobi u školi u Osredku, a nedjeljom u crkvi u Vrelu. A vjersko stanje koje je zatekao među grkoistočnjacima, i što sve poduzima, opisao je u tom dopisu ovako: ”Prenerazio sam se vidjevši neznanje vjere kod ovoga svijeta. Mladež i djeca ne znaju se ni prekrstiti makar po starome. Naprave samo krst, ali ne znaju riječi. […] Ja sam naredio, da mi djeca i mladež od 1. ožujka dolazi u školu, gdje ću ih i nauku vjere učiti a i čitanju kao i crkvenom pjevanju. A odraslima sam rekao, neka svaki dan po mogućnosti dolaze u školu na misu, pa ću im tumačiti nauk kršćanski. Otkako sam u Osredku, svaki dan priličan broj dolazi k misi i ako je ružno vrijeme.

Na bolesnike ne zovu, pa su već neki umrli neopremljeni. Opomenuo sam ih da se ne šale, jer ioni moraju zvati i ja moram opremati ništa ne tražeći. Isto i djecu pokasno donose na krštenje. […] Istina, krivo je tome što su bježali i nijesu imali svećenika, ali i njihova stara kumala tome su kriva. Svjetujem ih, da čim prije donose na krštenje.

[….]

Bilo je dosta konkubinata, što sam opazio sveteć kuće i pišući stanovnike obraćenike. Dosta su tome bili krivi prijašnji grkoistočni parosi, koji su velike takse i beriva tražili. Ja sam povjenčao gotovo sve konkubinarce pazeć, da ne bude zapreke kakove. Još ih ima nekoliko pari, ali ću i te natjerati ili da se vjenčaju ili rastave”.[23]

Fra Marijan opširno prikazuje svoje dušobrižničko djelovanje i u jednom pismu, upućenom fra Franji Lipovcu. U tom pismu piše kako pravoslavne poučava i ispituje o temeljnim vjerskim istinama, sadržanim u Vjerovanju, te o vlasti koja je dana sv. Petru, kao temelju na kojem je sagrađena Crkva i koju vrata paklena neće nadvladati, a ta vlast prelazi na biskupa nasljednika sv. Petra, t. j. papu, poglavar Rimokatoličke crkve. Posebno prikazuje kako im propovijeda, pa kaže da, kad treba nešto potkrijepiti iz Svetoga pisma, ili iz njima poznatih molitava, uvijek navodi rečenice na staroslavenskom jeziku. Naglašava im da Katolička crkva ne odbacuje njihovih obreda i molitava, pa ne traži od njih, osobito od starijih, da se križaju kao katolici. Traži da kod svete mise kleknu samo kod podizanja, a inače da mogu stajati, jer se i katolici kod svečanih misa tako ponašaju, a kad idu na pričest da slobodno skrste ruke. Kod krštenja u početku su razmotavali djecu, misleći da će ih kupati, kao što se čini u Pravoslavnoj crkvi, pa im je trebalo reći da to nije potrebno, jer se samo po glavi polijeva. Opremanje bolesnika ide teže, budući da ne pozivaju svećenika. Mrtvi se sahranjuju u postojećim pravoslavnim grobljima, uz posvećivanje pojedinih grobova. Opijela se pjevaju i nad pobijenim pravoslavnim vjernicima, koji su tražili prelazak na katoličku vjeru, i radi krsta su umrli.[24]

O stanju i zlodjelima nad srpskim življem i o svom zauzimanju za njihovu zaštitu fra Marijan je izvijestio Biskupski Ordinarijat u Banja Luci i 11. rujna 1942., a o svom dušobrižničkom djelovanju među prelaznicima tom zgodom piše: ”Iz svega može vidjeti Preč. Ordinarijat, kako se trudim i mučim. Sama duhovna pastva nije teška. Imao sam do sada svega par bolesnika, krstio sam od nove godine 70 djece, vjenčao četiri para. Ispovijedi malo, istom sada počeli bolje dolaziti. Gotovo svake nedjelje biniram Vašom ustmenom dozvolom govoreć jednu misu u Cazinu a drugu u Vrelu ili u Vrelu i Gati i u kojem drugom daljem selu. Uvijek propovijedam, svaki dan djecu učim crkvenom pjevanju i molitvama”.[25]

Fra Marijan je bio mišljenje da pravoslavni prelaznici na katoličku vjeru trebaju i dalje ostati u istočnom obredu, a ne da prihvaćaju obred Latinske crkve, što je, uostalom, bio i službeni stav najviše crkvene vlasti. Razmišljao je o tome da, u nedostatku katoličkih svećenika istočnoga obreda, i sam prihvati grkoistočni obred, ili da bude biritualist (da može vršiti bogoštovne čine i u istočnom i u zapadnom katoličkom obredu), kako bi mogao vršiti bogoštovlje za prelaznike po njihovu istočnom obredu i prema grkoistočnoj tradiciji. Također je bio mišljenja da bi, radi osiguranja trajne pastorizacije grkoistočnjaka, u Bosni trebalo uspostaviti jedan grkokatolički franjevački samostan. Za taj njegov stav znamo iz pisma apostolskog administratora grkokatoličke križevačke biskupije, dr. Janka Šimraka. To je pismo, zapravo, bio odgovor dr. Šimraka na pismo što mu ga je fra Marijan pisao 14. siječnja 1942., ali koje nisam uspio pronaći ni u izvorniku ni u prijepisu ili kopiji. Apostolski administrator Janko Šimrak je podržao fra Marijanova razmišljanja o prelazu pravoslavnih vjernika u Katoličku crkvu i o mogućem osnivanju franjevačkog samostana istočnog obreda, izvijestio da će njegov prijedlog uputiti u Rim, Kongregaciji za Istočnu Crkvu i Svetom Ocu, te ga također ovlastio da na zgodan način poradi oko organizacije grkokatoličke crkvene općine u sklopu križevačke biskupije, a i da uredi sve potrebno za osnutak franjevačkog grkokatoličkog samostana u Bosni.[26]

Svojim pismom od 23. veljače 1942. fra Marijan je pojasnio dr. Janku Šimraku da su pravoslavni vjernici, prelazeći na katoličku vjeru, željeli stupiti u Latinsku ili Rimokatoličku crkvu, te da su u nju stvarno primljeni, a u tom smislu glase i zakonski propisi NDH. Mađutim, napominje da je to u suprotnosti s odredbama i stajalištem najviše crkvene vlasti. Predložio je da dr. Šimrak poradi kod državnih vlasti da dopuste obraćenicima da kao katolici ostanu u svom istočnom obredu. Također je razjasnio stvar oko svoga biritualizam, a što dr. Šimrak u svom naprijed spomenutom odgovoru nije podržavao. Fra Marijan je napomenuo kako to uzima u smislu da se u rimokatoličkim ili latinskim crkvama služi latinskim obredom, a u grkokatoličkim crkvama da bogoslužje obavlja po istočnom obredu, i da je to potrebno za prvo vrijeme, kako se ne bi, ako bi bogoslužje obavljao samo po istočnom obredu, unijela sablazan među rimokatolike koji bi odmah graknuli: ‘eto hoće da nas povlaši’.[27] .

4. Pomaganje stradalnicima i zauzimanje za zaštitu Srba

Fra Marijan je među pravoslavnim prelaznicima na katoličku vjeru trebao vršiti prvenstveno svećeničku službu, odnosno udovoljavati njihovim vjerskim i duhovnim potrebama. Međutim, glavninu truda i svojih snaga ulagao je u pomaganje, zaštitu i obranu ljudi od pljački i različitih oblika nasilja, pa i ubojstava, zbog čega su ga Srbi – pravoslavci i obraćenici – najviše i tražili, a zbog čega su mu, isto tako, bili najviše i zahvalni. Pogledat ćemo, stoga, što je fra Marijan činio u tom pogledu kroz sve vrijeme svoga boravka među njima.

Prelaznici na katoličku vjeru u fra Marijana su imali potpuno povjerenje i obraćali su mu se u svakoj svojoj nevolji. A on je, uz predano dušobrižničko djelovanje, bio neumoran i neustrašiv u brizi i zauzimanju za njihovu zaštitu i pomoć u različitim situacijama i u rješavanju različitih problema. O tome postoji mnoštvo dokaza, bilo da se radi o originalnim, najobičnijim listićima običnih ljudi, na kojima su ispisivane njihove potrebe i zamolbe fra Marijanu za pomoć, bilo da je riječ o sačuvanim kopijama njegovih privatnih pisama, ili kopijama njegovih službenih dopisa crkvenim i ondašnjim državnim vlastima na različitoj razini.[28]

Nad civilnim stanovništvom u srpskim selima cazinskog i bihaćkog kotara vršeni su 1941. i 1942. godine različiti i mnogi zločini. Nasilja i razbojstva nad srpskim stanovništvom i prelaznicima na katoličku vjeru i pljačke njihove imovine vršili su kako pripadnici različitih vojnih formacija, koje su sebe nazivale ili predstavljale kao hrvatske, tako i četnici i partizani, koji su vodili akcije i ratne operacije da bi taj teritorij stavili pod svoju kontrolu ili vlast i pridobili narod na svoju stranu, a naročito različite paravojne i naoružane civilne skupine iz okolnih, nesrpskih sela.

Fra Marijan nije u početku pripisivao počinjene zločine tadašnjoj hrvatskoj vlasti i ustaškoj vojsci. To pokazuje njegovo, vjerojatno prvo pismo iz perioda o kojem ovdje pišem, od 4. studenoga 1941., pisano, izgleda, župniku u Drženik Gradu, vlč. Dragutinu Štimcu. On mu piše: ”Vama hvala, što ste razumjeli čas i vrijeme i što ste poput Leona V./elikog/ junački stali pred krvnicima uz pogibelj života. Nazvah ih krvnicima, jer ih nije vodila ljubav domovini ni vjernost Poglavniku ni revnost za svetu hrvatsku stvar, nego samo njihove strasti i vjerska zanešenost, kako se to pokazalo. Nisu to radili naši osloboditelji Ustaše, nego rulja koja je usprkos zabrane Poglavnikove nametnula se zavedena nekolicinom i unaokolo harala”.[29]

Da bi za prelaznike i Srbe izmolio zaštititu, fra Marijan upućuje 8. veljače 1942. dopis županu Velike županije Krbava i Psat u Bihaću. A tada je župan bio Josip Barišić, prethodno župan Velike županije Bilo Gora, sa sjedištem u Bjelovaru. Taj svoj dopis započinje ovako: ”Već peti mjesec potpisani sluša jade obraćenika u Cazinskom kotaru, te nema mira ni sna od grozota, kojih se naslušao”, a zatim opisuje što je doznao od ljudi, čija je imena naveo, za koja kaže da im se mora vjerovati, te nabraja popaljene kuće, samo od 30. siječnja do 7. veljače, u Gati Cazinskoj – 33 i u Vrelu – 13, pobijene osobe, silovane žene, teško povrijeđene i pomrle osobe i promrzlu djecu koja su bježala pred krvnicima. Na kraju pita i preklinje župana: ”Gospodine župane! Kamo pusta obećanja? Kamo zaštita najustaškija? Kumim Vas svime najdražim i zaklinjem ljubavlju domovini: pomozite i spasavajte, ako Boga znate! Ne smije se ni časa čekati, inače sve propade, a narod će stradati. […] Meni srce zamire od jada i brige. Strepim i za njih i za druge. Zato pomagajte, dok je vremena!”[30]

Nekoliko dana kasnije fra Marijan je izvijestio Kotarsko poglavarstvo u Cazinu o uznemirivanju obraćenika, vršeno od strane muslimana, u selima Vrelu, Gradini i Osredku, a zbog širenja krivih glasina o kretanju četnika i o bijegu naroda iz Gate u Vrelo. Piše kako se 8. veljače u Vrelu skupilo puno svijeta na službu Božju, a da su se potom proširile glasine da su u Vrelo došli četnici, njih čak 500. Svoje pismo fra Marijan završava: ”Potpisani moli, da /se/ stane na kraj klevetanju ovoga jadnoga naroda i mukotrpnih obraćenika. Njih ove glasine ubijaju, jer u njima vide samo prijetnje proti njima. Moli dakle potpisani, da to Poglavarstvo suzbije ove glasine”.[31]

Kotarskom poglavarstvu u Cazinu fra Marijan je ubrzo nakon toga uputio novi dopis. U njemu navodi da su se na Dušobrižništvo za Cazinski kotar obratili prelaznici iz grkoistočne vjere na rimokatoličku s molbom da se zauzme za njih, jer su ljudi stradali prilikom čišćenja njihovih sela od komunista i četnika. Tada ih je napala banda pljačkaša te su morali bježati i kuće puste ostaviti, i sada se ne smiju vratiti natrag kućama, bojeći se da ih ti isti pljačkaši ne pobiju ili pokolju, kao što su to već ranije nekima uradili. Fra Marijan je zamolio da se izbjeglicama iz Donje Gate, Vrela, Marina Mosta i Bukovice priskoči u pomoć. O izbjeglicama je izjavio da su svi prešli na rimokatoličku vjeru i da su pošteni, a da su bili komunisti ili četnici, bježali bi svojima, gdje im je komanda. Za njih kaže: ”Sada su izvrgnuti svim nevoljama: amo ih pljačkaši gone tobože kao komuniste četnike, a tamo im nema mjesta”. Na kraju fra Marijan moli: ”Umoljava se to Poglavarstvo, da sve učini za njihov spas”.[32]

U svom izvještaju koji je fra Marijan poslao 28. veljače 1942. Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luku, između ostaloga o perelaznicima piše: ”Toliki je strah zavladao, da mi ne daju ni časak otići od sebe. Jer, vele, ako vi odete, odmah će napasti i nas popaliti i poubijati. Šta više, žele, da budu uza me straže, jer da mi prijete turci, kao i Predstojniku Potočkome, i nekima boljima muslimanima, da nas treba poubijati, jer da mi štitimo komuniste. Kad sam ja krenuo u Osredak, (misli se na fra Marijanovo preseljenje iz Cazina – m. op.) rekli su neki: ode, eto, komunista među komuniste. Hvala Bogu, što sam dionik makar male patnje za spas drugih”.[33] Zlodjela četnika, s jedne strane, i u jednom selu, i muslimana, s druge, i u drugim selima, te stradanja nedužnoga naroda prikazao je i u svom pismu fra Franji Lipovcu. Veli za muslimane: ”Navali bi i na Vrelo, Osredak i Gradinu, da ja ovde ne stanujem i ne pazim. Zato govore, da treba mene, predstojnika Potočkoga i neke uglednije muslimane pobiti, jer da mi štitimo komuniste i četnike”.[34]

O napadima na obraćenike te ubijanju i pljačkanju pisao je fra Marijan županu Župe Krbava i Psat ponovno i u dopisu od 8. ožujka 1942. Podsjeća da je prije mjesec dana izvijestio i tražio pomoć i zaštitu obraćenika u Cazinskom kotaru, osobito za sela Donju Gatu i Vrelo, te da je bilo neke pomoći, ali da se pljačkanje od strane muslimana iz Gate Bihaćke i dalje nastavlja. Također je izvijestio o širenju glasina koje su vezane uz održavanje mise u Vrelu, o čemu je već bilo riječi (u ovom dopisu se kaže da je misa bila 1. veljače, a u naprijed navedenom da je bila 8. veljače): da su tom zgodom muslimani počeli vikati: Eno u Vrelu četnika, došao im pop, te ih sabrao, a potom su širili glasine da se u Vrelu sklonilo 500 četnika, da ih ima ranjenih, da im bolnica daje povoje, da apotekarica prodaje za njih lijekove i omote. Sve su te glasine širene, napominje fra Marijan, kako bi se moglo pljačkati. Fra Marijan pita: ”Zar su vlasti zaboravile ljetošnji govor Poglavnika dužnostnicima? Zar se smije nekažnjivo plaćkati?”, te na kraju upozorava i najavljuje: ”Gospodine Župane! Ili neka se drži riječ Poglavnikova i vladina obećanja, ili će potpisani biti prisiljen tražiti zaštitu ravno kod Poglavnika”.[35]

Na taj dopis Župan je odgovorio već 18. ožujka, i javio fra Marijanu: ”Saobćuje se, da su izdati nalozi kotarskoj oblasti u Cazinu, da spriječi sve čine, koji se mogu obilježiti nasiljem nad mirnim i pokornim prijelaznicima bivšim grko-istočnjacima na području kotara cazinskog i da proti eventualnih nasilnika postupa po zakonu”. Župan, međutim, u tom svom dopisu na neki način pokušava opravdati i obrazložiti držanje muslimana, te piše: ”Seljački živalj u našoj domeni t. j. u domeni na kojoj se vrši državna vlast, gaji sumnje u sve bivše grkoistočnjake, jer se među njima nadje i takovih, koji uz prkos prijelaza na rimokatoličku vjeru odbjeguju četnicima – komunistima, pomažu ih u hrani i obavještavanjem a i pridružuju im se listom čim se jave u njihovim selima te kod potonjih vlada i sada neograničena mržnja i želja za osvetom nad muslimanima, koji su svojim dosadašnjim držanjem i davanjem mnogobrojnih žrtava u krvi i imetku dokazali vjernost i odanost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njezinom uzvišenom Poglavniku, pa to pojačava napetost i ratoborno raspoloženje, koje će svakako popustiti i nestati kad se potpuno pacificira čitav onomašnji kraj”.[36]

Fra Marijan je 10. ožujka 1942. pisao ponovno i predstojniku Cazinskog kotara, pa navodi: ”Potpisani je par puta upozorio oblasti i na pogibelji i na nevolje obraćenika od grkoistočne vjere, koji su prešli na katoličku vjeru. Ti su obraćenici ljetos ljuto stradali, zatim jesenas, pa eto i sada stradaju. Svojim dopisom na Župana Vel. Župe Krbava i Psat javljeno je kako su poharana sela Donja Gata i Vrelo i da jednako prijete oni iz Trstavca i Mutnika, a ne samo prijete, nego jednako plaćkaju i ubijaju […]. Potpisani je prekjuče upravio ponovni dopis na G. Župana, da se ovi obraćenici zaštite od sjekiraša i plaćkaša, te čak dodao: ‘Ili neka se drži riječ Poglavnikova i vladina obećanja, ili će potpisani tražiti zaštite kod samoga Poglavnika’. Ovdašnji obraćenici zaklinju, da im se dadne vojska u školu u Osredku, ali Hrvati iz prijeka, jer strahuju i od ovdašnjih susjeda i od komunista, radi kojih će njih kriviti, ako se zalete ovamo”. Na obraćenike su nasrtali muslimani susjednih sela, pa fra Marijan dalje nastavlja: ”A zna se, šta govore Trstovčani i Mutničani kao i Gaćani bihaćki. Isto je potpisanome vrlo poznato, kako dišu Pištalinci, Stijenjani, Miostrani i Brekovčani, koji traže oružje, da samo šenluče, druge napadaju i plaćkaju, kako se to već pokazalo. Potpisanome je žao, što to mora reći, jer su ti svi muslimani, a potpisani je i te kako prijateljevao s muslimanima kao župnik u Bihaću 1919-1923, a u Sarajevu kao direktor franjevačke bogoslovije, a kasnije kao Provincijal bio u najboljem prijateljstvu s muslimanima, osobito s rahmetli Reisima Čauševićem i Fehimom Spahom”. Na kraju moli: ”Gospodine Predstojniče ne dajte, da nas sramote neuki i da bacaju ljagu na muslimanski svijet”.[37]

Nekoliko dana kasnije, 17. ožujka 1942., fra Marijan piše Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci. Na početku toga dopisa kaže: ”Iako sam nedavno poslao izvještaj o stanju vjernika obraćenika u ovome kraju, ipak moram ponovno javiti Vašoj Preuzvišenosti: i da znadne s kakvim se neprilikama moram boriti, i da se zauzme kod Poglavnika za jadnike, inače će svi biti istrijebljeni. […] Muslimani kao pobjesnili. Tobože u ime čišćenja od četnika naoružani, a ovamo samo plaćkaju i ubijaju”. Iznosi zatim slučajeve najnovijih nasilja u više sela, pa na kraju kaže: ”Tako je daleko otišlo, da ću morati najedanput u Zagreb do Poglavnika te mu sve ispričati i tražiti, da se jednom stane nakraj ovima nasiljima. U velikoj sam brizi za ove jadne obraćenike. Mene nije strah smrti, ali šta će biti od njih?”[38]

O prijetnjama obraćenicima i o napadima na ljude koji obrađuju svoje njive, o napadima na kuće i pljački u Donjoj Gati izvijestio je fra Marijan Oružnički odred u Cazinu. Na kraju svoga dopisa napominje: ”Podpisani razumije, da pri napadu na Rujnicu može biti pucanja, ali da oružani idu do kuća i pljačkaju ili pucaju, kada svijet ore: to se ne da opravdati. Zato moli, da se oružništvo pobrine, neka puste u miru mirni svijet, pogotovo udovice s djecom. Treba ovakvima dozvati u pamet obećanje Poglavnikovo i Vlade N. D. H. dato prelaznicima s grkoistočne vjere na druge priznate”.[39] Također je istoga dana o nasiljima nad pojedinim obraćenicima pisao i Kotarskoj oblasti u Bihaću.[40]

A da bi ljudima izbjeglim ispred partizana iz sela Rujnica, Raštela, Bugar, Johovice, a koji su se sklonili u sela Vrelo, Gradina i Osredak, pomogao da skupe ljetinu u selima iz kojih su izbjegli, i da je prebace u sela kamo su došli, fra Marijan je 26. srpnja 1942. poslao zajednički dopis Kotarskoj oblasti u Cazinu, županu Velike županije Krbava i Psat u Bihaću, i Komandi II. divizije u Bihaću. Nakon što je ukratko izložio kakva je situacija, piše: ”Ovaj ured radi toga se utječe pomenutim vlastima, da im (izbjeglicama – m. op.) izadju u susret i dopuste požeti i pobrati usjeve, livade pokositi, sijena i usjeve prenijeti u zaštićena sela. Ujedno moli, da se jednom stane na kraj sili nekih iz obližnjih sela, koji – ne znam, po čijoj naredbi ili migu, – stalno smetaju prelaznicima kositi i žeti svoje njive u njihovim selima. Ako to biva radi operacija proti partizana i drugih neprijatelja N. D. H., neka se upozore vlastnici. Jer čudno je, da kotarska oblast izdaje dozvole, a oni naprosto otjeraju poslenike”.[41] O napadima partizana na neka sela te o izbjeglicama, kojih je preko četiri stotine, piše i u pismu upućenom fra Franji Lipovcu. Navodi da je morao u dva navrata letjeti do divizije i do župana, kako bi osigurao svoja sela, da se uz bjegunce ne uvuku i partizani, a i da bjegunci iz Rujnice mognu svoju ljetinu dići i prenijeti žito što su ga sakrili pred partizanima, te da mu je obećana pomoć ustaša i vojske.[42]

Fra Marijan se 16. kolovoza 1942. ponovno žalio Komandi II. pješadijske divizije u Bihaću zbog nasilja koja su vršena nad prelaznicima i zbog pljačkanja njihove imovine. Iz naprijed već navedenih fra Marijanovih dopisa, vidi se da su ta nasilja, ubijanja i pljačke činili stanovnici okolnih muslimanskih sela, budući da katoličko stanovništvo nije na tim prostorima ni obitavalo. U izvještaju što ga je 8. rujna 1942. sastavio zapovjednik pokretne ophodnje iz Privremene oružničke patrole u Osredku, navodi se kako su 2. rujna 1942. partizani izvršili napad na Cazin i Osredak, a da su se hrvatskoj vojsci u borbi pridružili seljaci okolnih sela, Slatina, Mutnik, Trstovac, Ćoralić i druga. Kad su partizani protjerani, seljaci su se vraćali svojim kućama, i tada su napali sela Osredak, Gradinu, Vrelo, Gatu Cazinsku, i u njima poubijali više ljudi, a kuće opljačkali. Spomenuti zapovjednik piše da je provedena potraga za onima koji su izvršili zločin, ali da organizatori kao ni počinitelji nisu pronađeni, ”jer se ovo drži u velikoj tajnosti od samih izvršioca ovih razbojstava, pošto za ova razbojstva nije bilo drugih lica osim navedenih sela (misli se na sela Slatinu, Mutnik, Trstovac, Ćoralić – m. op.), koja su Islamske vjeroispovijesti a koji narod od ranije mrzi iz vjerskog samo fanatizma, a tu se radi i o materijalnom stanju”.[43]

Muslimani su znali za fra Marijanove intervencije u obranu i zaštitu prelaznika Srba, pa su ga optuživali da štiti četnike i partizane, i prijetili da ga treba ubiti. O tim prijetnjama fra Marijan piše fra Borisu Ilovači: ”Po glasinama mogao bih u brzo i mučenik postati. Prijete da me treba ubiti. Bio bih sretan, da poginem za povjereno stado. Prolazio sam izmedju četnika i partizana i njihovih straža, no ne samo da mi nijesu ništa učinili, nego su mi i čast iskazali. Od druge strane dolaze prijetnje. Neka me slobodno ubiju, samo neka poštede izpaćeni narod, za koji se svaki dan zalažem, te sam i vojsku dobio, da nas štiti”.[44] Na fra Marijanovu zamolbu, bila je dodijeljena četa vojnika koja se smjestila uz školu u Osredku i neko vrijeme štitila mjesno srpsko stanovništvo. O svom radu i zauzimanju da zaštiti prelaznike na katoličku vjeru kako pred četnicima i partizanima tako još više pred muslimanima, i da pomogne izbjeglicama, fra Marijan u malo prije spomenutom pismu fra Franji Lipovcu piše: ”Ovaj moj mali i sitni rad trn je u oku nekih, te stalno doznajem, da mi se prijeti i da me treba ubiti, jer da štitim partizane. Ja štitim obraćenike i sirotinju od plaćkaša, pa ako /je/ Božja, da za njih poginem: hvala mu!”[45]

O fra Marijanovoj odvažnosti i odlučnosti da zaštiti narod postoji zanimljivo svjedočanstvo fra Bosiljka Ljevara. On ovako prenosi što je fra Marijan pripovjedio: – Jednog jutra rano još prije izlaska sunca probudim se ja, odnosno probudi me tihi razgovor pod prozorom. Odgrnem zastor i ugledam mnoštvo svijeta u grupama gdje nešto zabrinuto razgovaraju. Opremim se, izađem van i pitam što su se iskupili. Oni mi rekoše da su čuli da će od Cazina doći neka neodgovorna klatež pa se bojimo da će zaći pa nas poubijati. Na te njihove riječi odvratim ja njima da idu svojim kućama, a ja ćemo i seoski knez poći prema Cazinu da vidimo je li to istina. Knez mi upade u riječ: – ‘Oče Marijane, bi li to ikako moglo biti bez mene?’ Ja ga ohrabrim, a i ostale da se ništa ne boje dok sam ja među njima. Kad sam se umio i spremio pođemo nas dvojica na put. Kako je bilo rano jutro, nismo putem susretali puno svijeta, tu i tamo prolazio je po koji težak sa motikom i kosom o ramenu, pozdravljali nas i pitali – ‘Kuda vi tako rano?’ Što smo dalje odmicali, knez počeo zastajkivati, a ja sam ga hrabrio i sokolio da ide usporedo sa mnom. Najednom u daljini iza jedne okuke zapazi knez poveću grupu ljudi pa će meni: ‘Eno ih oče’, i opet poče zastajkivati. Ja mu opet rekoh da ide usporedo sa mnom i kad smo bili blizu njih na par koraka, podigoh ja ruku i odvažno uzviknuh: ‘Stoj!’ Oni stadoše a ja upitah: ‘Dokle momci’, a jedan reče: ‘Čuli smo da će četnici, ako već nisu došli, doći u ta pravoslavna sela pa idemo da ih odbijemo’. Odgovorim ja: ‘Nikakvih četnika tamo nema, niti će ih biti dok sam ja tamo’. Zatim podignem ruku uvis i uzviknem: ‘Natrag!’ I oni se vrate, a vratimo se i mi školi. Narod se nije razišao od škole nego je čekao da vidi što će biti. Kad smo mu saopćili što je bilo na putu, obradovali su se i otišli svojim kućama.[46]

Fra Marijan je nastojao pomoći i zaštiti i pojedinačno mnoge obitelji ili pojedine osobe u njihovim konkretnim nevoljama. Navodim samo neke primjere i slučajeve. Zauzimao se kod vlasti da budu oslobođeni optužbi ili pušteni na slobodu neki koji su bili lažno optuženi, i koji su stavljeni u zatvor. Intervenirao je, npr., kod Mihajla Kadića, predstojnika u Cazinu, za Iliju Vukovića, sina Luke, iz Osredka, kojeg je poštarica iz Raštela prijavila da je bio, i da ga je ona vidjela, u Raštelima, selu koje je bilo pod kontrolom četnika. Fra Marijan je za Iliju napisao: ”Svi svjedoče, da je on čestit i da nije moguće, što mu se pripisuje, već da je to pometnja i zamjena o napadima na neke kuće, na ljude koji rade na njivi, i o pljački u Donjoj Gati. […] Molim da se stvar ispita i pozovu svjedoci iz Osredka i Vrela, da on nevin ne bi stradao. Branko Vojnović zna za sve koji su ga toga dana vidjali”.[47] Dao je uvjerenje za Dušana Cimešu, pok. Miće, da nije iz Donje Gate pobjegao među četnike ili partizane, kako su ga optuživali, nego da je, bojeći se za svoj život od napadača, došao u Osredak svojoj sestri Milki Grbić, i da pošteno živi u Osredku. A u Dušanovoj kući u Donjoj Gati žene su iskopale rov, da u njega sakriju robu od pljačkaša, koji su se često zalijetali u to selo i odnosili sve. Rov je otkriven i posumnjalo se u njegovu namjenu, za sakrivanje četnika i partizana. ”Nije rov iskopan”, izjavio je fra Marijan, ”da se kriju neprijatelji države, nego radi nevolje, koja ih uvijek snalazi”.[48] Seljaka Jovana Čavića, pok. Cvije, tužili su da se napio i da je, vraćajući se kući, pjevao ružnu pjesmu protiv Poglavnika, te je zbog toga dospio u zatvor. U dopisu Kotarskoj oblasti u Cazinu fra Marijan piše kako su ljudi iz Osredka potvrdili da nije istina da je on pjevao protiv Poglavnika, a sam fra Marijan za Jovana svjedoči da je pošten čovjek i miran, da se ne običaje napijati, ali da ga je toga puta prevarilo, te na kraju moli: ”Podpisani dakle dušobrižnik usudjuje se smjerno zamoliti sl. naslov, da pusti Jovana iz zatvora. Istina, i što se napio, pravo je da bude kažnjen, ali će mu biti dosta što je već preturio”.[49]

Pisao je fra Marijan, nadalje, molbe da se nekima vrate oteta i opljačkana dobra. Kada mu se Stoja Cimeša, žena Dušana (spomenut malo prije), iz Donje Gate, plačući potužila da je patrola u civilu pretražila kuću i opljačkala je, te navela što je sve odneseno, fra Marijan je o tome izvijestio Kotarsku oblast u Cazinu. U tom dopisu primjećuje: ”Da patrole pretražuju kuće, i neka; ali da one, koje moraju red držati, proti pljačkaše se boriti, same pljačkaju: staje pamet. Podpisani ured moli, da se stvar izvidi i krivci potjeraju”.[50]

Mnogima koji su, radi sigurnosti i zaštite, osobne i svoje obitelji, od njega to zatražili, izdavao je uvjerenja o njihovoj vjeroispovijesti, čestitosti, poštenju i vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.[51]

Napisao je fra Marijan također mnoge preporuke da se stradalnicima i siromašnima materijalno pomogne. Bio bi podugačak spisak takvih preporuka, bilo da ih je dao u ruke strankama koje su ih tražile, bilo da ih je upućivao institucijama vlasti, najčešće Kotarskoj oblasti u Cazinu. Navodim samo neke primjere, na koji način fra Marijan preporučuje da se nevoljnicima pomogne, bez navođenja imena osoba o kojim se radilo: ”Potreba dakle velika, pa ide, da joj se pomogne. […] Preporuča se najtoplije”; ”Vrijedni su svake preporuke i pomoći”; ”Ova je obitelj sasvim stradala, te se prebija po tudjim pragovima. Zato ju podpisani ured najtoplije preporuča svima vlastima N. D. D., da ju pomognu”; ”Umoljava se sl. naslov, da joj pomogne na koji način, da mogne djecu prehranjivati”; ”Vrijedan svake preporuke, pa se podpisani nada, da će mu vlasti ići na ruku”; ”Starica spala pod stare dane na sirotinjske grane, pa vapi za pomoć. Ovaj ured srdačno preporučuje, da joj oblast pomogne”; ”Podpisani toplo preporuča jadnicu, koja je i boležljiva, da joj se izadje na ruku i na koji god način pomogne da dodje do svoga i da ne umire s djecom od glada”. Ovakvih preporuka za pomoć fra Marijan je napisao i izdao možda i preko stotinu, najviše 16. do 20. lipnja 1942.[52]

5. Kako su na fra Marijanovo djelovanje gledali četnici i partizani, i kako su se prema njemu odnosili?

Fra Marijanov položaj je bio vrlo delikatan. Boravio je i djelovao na području Nezavisne Države Hrvatske, i razumljivo je da je morao uvažavati ondašnju državnu vlast, tim više što mu je bila potrebna njezina zaštita, i što joj se obraćao za pomoć i zaštitu pravoslavnih prelaznika na katoličku vjeru. Ali je povremeno dolazio u dodir, kako smo vidjeli, također s četnicima i partizanima koji su na njegovu dušobrižničku službu mogli gledati, u najmanju ruku, s nepovjerenjem. Međutim, četnici i partizani, odnosno njihova komanda i vlast, bili su upoznati s tim koju on ulogu i važnost ima u zaštiti obraćenika i u pomaganju mnogima u najrazličitijim potrebama, i oni su fra Marijana zbog toga cijenili, te prilikom svojih povremenih upada na područje Osredak, Vrelo i Gradinu, u kojima je on vršio dušobrižništvo, nisu mu pravili nikakvih neprilika. Naprotiv, odavali su mu priznanje za njegov rad, pomoć i zaštitu koju je pružao srpskom stanovništvu. Nisu ga krivili ni kad im je rekao da će morati izvijestiti službene vlasti da su oni zalazili i kretali se po selima u kojima je on vršio dušobrižništvo, što je uistinu i činio. Smatrao je da će time narod biti manje pod sumnjom da surađuje s četnicima i partizanima.

O dolasku u dodir fra Marijana s četnicima i partizanima navest ću iz njegovih pisama i izvještaja nekoliko zanimljivih situacija.

U dopisu Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci, on izvješćuje o susretu, 20. siječnja 1942., s četnicima u selu Vrelo, gdje je toga dana imao misu. U vrijeme dok je još trajala misa, došli su pred crkvu četvorica ljudi, jedan u vojničkoj uniformi, a ostala trojica u običnom odijelu, a svi naoružani puškama i bajonetama. Kad su ušli u crkvu, predvodnik pozdravi: Vjera, gospodine! te pristupi do oltara i rukuje se fra Marijanom. Taj susret s četnicima, i daljnji razgovor, fra Marijan opisuje ovako: Predvodnik je nastavio: ‘Gospodine, poslan sam od naših, neka vam javim, da slobodno dodjete u Rujnicu, Gatu, Bugar (ta su sela u to vrijeme bila pod četničkom kontrolom – m. o.) i tamo vršite svoju službu. Čuli smo za vas, da ste pošten i da radite za narod. Vama je svuda prosto od nas’. – Ja na to: ‘Dobro, ali ja moram i u Johovicu, Kladušu, Vrnograč, Glinicu i Bojnu: da tamo neće biti smetnje od vas?’ ‘Ne, gospodine!’ – ‘Ali, ako odem u Zagreb radi naroda, hoćete li mi uzeti za zlo?’ – ‘Ne, jer Vi služite tamo, a mi amo!’ – Još dodade: ‘Prostite mi, gospodine, ja nijesam smjeo doći pred Vas s bajonetom, meni je naredjeno da skinem bajonet, dok s Vama govorim’. – Rukova se i odoše osmjehnuv se na me. – Sve sam ovo odmah javio oblasti, da ne pane sumnja na mene”. Fra Marijan je doista ubrzo nakon toga, već 22. siječnja, otišao u Rujnicu, i za okupljeni narod slavio misu u crkvi. Četa četnika ga je dočekala u selu i pozdravila. U dopisu Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci fra Marijan je opisao i taj ponovni susret s četnicima i razgovor s njima i s njihovim predvodnikom, prije i poslije mise. U dopisu navodi: ”Molio sam ih, da puste narod i da se preda mnom ne pokazuju, jer će me vlast pitati, a ja ne želim biti špijun. Isti predvodnik mi dobaci: – Slobodno kažite, da ste nas vidjeli i da nas ima ovdje!”[53] O tom susretu s četnicima imamo fra Marijnov prikaz i u pismu koje je poslao fra Franji Lipovcu.[54]

Fra Marijan je dolazio u dodir i s partizanima. On je uputio Zapovjedništvu divizije u Bihaću izvještaj o napadu partizana 2. rujna 1942. na Cazin i Osredak, te o nasrtajima pljačkaških bandi na seljake u Osredku i Gradini. U tom izvještaju prikazuje i svoj susret s partizanima: kako su ga prijazno pozdravili; jedan ga pozdravio s: Hvaljen Isus, velečasni; drugi se s njim rukovali i govorili: ne bojte se, mi smo čuli da ste vi i ova vojska (misli se na skupinu od desetak vojnika koji su bili kod škole u Osredku i čuvali da seljake ne napadaju i ne pljačkaju muslimani iz obližnjih sela – m. o.) štitili narod.[55] Upad partizana u selo Osredak opisao je i u dopisu Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci. Kad su se partizani pojavili kod škole, piše fra Marijan, ” neko poviče: gdje je taj vaš svećenik. Izadjem pred onoga, a on digav šaku poviče: dolje fašizam! Ja samo šutim, on pak pruži ruku veleć: zdravo velečasni, ne bojte se! I drugi se sa mnom rukuju […]. Jedan mladić pruži mi ruku i rekne: Hvaljen Isus velečasni! […] Bio sam čitav sat u njihovoj vlasti, ali ne zarobljen, nego sam mirno hodao. Jedan mi iz Krupe partizan još zahvali, što narod štitim”.[56] Slično je pisao i u svome pismu fra Franji Lipovcu.[57]

Sela u kojima su živjeli prelaznici, bilo da su imali u njima svoja prebivališta, ili su tu boravili kao izbjeglice iz sela koja su držali partizani i četnici, nalazila su se u vrlo teškom položaju. S jedne strane i ta su sela mogla biti napadnuta i osvojena od partizana ili četnika, kao što se i događalo, i zato je stanovništvo tih sela živjelo u neizvjesnosti i strahu; a s druge strane, ta su sela bila pod vlašću NDH i kontrolom hrvatske vojske, ali vrlo često pod sumnjom da surađuju ili da pomažu partizane i četnike, i zbog toga izložena teroru različitih pljačkaških skupina i bandi, kako je to naprijed i prikazano.

Jadni narod, prelaznici na katoličku vjeru, trpio je od jednih i od drugih. Ali su vidjeli da fra Marijan za njih čini sve što može, i zato su imali u njega povjerenje, prihvatili ga i zavoljeli. Vlč. Nikola Tojčić, koji je ležao s fra Marijanom u Banja Luci u istoj bolničkoj sobi, pišući o njegovim posljednjim časovima i smrti, navodi kako mu je fra Marijan pripovijedao: Kad su partizani nekom zgodom doveli sobom u Osredak nekog pravoslavnog svećenika, da je otvoreno kazao sakupljenim prelaznicima: ”Evo vam pravoslavnog svećenika! Birajte slobodno: ili ćete ostati, što ste sada, katolici, ili ćete preći k njemu! ”, a da su prelaznici na to odgovorili: ”Mi imamo popa! – Ne ćemo njega! Ti si naš i otac i majka!”[58]

Iz svega što sam dosad iznio u pogledu fra Marijanova djelovanja među srpskim prelaznicima, držim da je istinito ovo što je vlč. Tojčić o njemu napisao.

A na taj se događaj, vjerojatno, odnose i kazivanja pravoslavnog raspopa Vlade Zečevića, koji je u početku oružanih borbi u Srbiji pristupio četnicima, ali ih ubrzo napustio te prešao partizanima,[59] i Pavla Savića. Njihovo prikazivanje istoga događaja razlikuju se od onoga što je fra Marijan pripovjedio vlč. Tojčiću, ali i međusobno. Evo kako ga prikazuje Vlado Zečević: ”Prilikom razgovora sa jednim katoličkim sveštenikom, iznenadilo me je kad mi je, odnosno kako mi je, ispričao da su oni preveli pravoslavne u katoličku veru, ali, kako on reče: ‘oni nikako neće da nam priđu, pa neka se vrate vama pravoslavcima, a mlađe ostavite nama’! Izgleda da je ovaj sveštenik shvatio da sam došao da se pogađamo, ali sam mu dosta oštro rekao: ‘Stariji, kao punoletni, sami će se odlučiti, ali omladina neće pripasti ni katolicima ni pravoslavnima, ni muslimanima, već će se ona svrstati u napredni omladinski pokret’”[60] A Pavle Savić taj događaj opisuje ovako: ”Jednom sam išao sa Vladom Zečevićem u Cazin. Sa toga puta jedan detalj mi se naročito zadržao u sećanju. Na putu smo se susreli sa nekim fra Marijanom koji je ostavio na mene utisak pravog verskog fanatika. Susret je bio vrlo kratak i dramatičan. Vlada ga je upitao zašto su terorisali ljude i na njih vršili presiju da prelaze u katoličku veru. Fra Marijan mu je odgovorio da su oni imali vlast u rukama i da su to svesno radili, a pošto je sada imamo mi možemo ih vratiti u raniju veru. Na to mu je drug Vlado ljutito odgovorio: ‘Naša vlast nije za to da nameće ljudima veru nego da im obezbedi slobodu veroispovesti i slobodu opredeljenja, i da ih zaštiti od nasilja kakvom su bili izloženi’”[61] Takvo razilaženje dvojice partizanskih izvjestitelja u prikazivanju istoga događaja, kojemu su zajedno prisustvovali, a jedan u njemu bio i izravni suučesnik, dovoljno ukazuje na propagandističko obilježje njihovih prikaza i na njihovo protukatoličko raspoloženje, što samo po sebi dovoljno govori o vjerodostojnosti njihovih svjedočenja, te koliko ih se može uzeti ozbiljno.

6. Na vidjelo je izašla istina o fra Marijanu Jakovljeviću

Što, poslije svega naprijed iznesenoga, reći kratko o fra Marijanu Jakovljeviću i njegovu djelovanju među Srbima, prelaznicima iz pravoslavne na katoličku vjeru, koji je uz njih ostao, tako rekuć, do posljednjih trenutaka svoga života?

Čovjek se mora diviti fra Marijanovoj energiji i tolikom njegovu zauzimanju za čovjeka koji je u nevolji, koji stradava i trpi. Već i sam fizički napor, a da ne govorimo o psihičkoj napetosti i stresnim situacijama u različitom prigodama, morali su se odraziti na njegovo zdravstveno stanje, i ubrzati kraj njegova života. I posljednje što je poduzeo, bila je intervencija kod najviših hrvatskih vlasti za ugroženi narod, pravoslavne prelaznike u Katoličku crkvu. Prema pisanju fra Dane Briševca, u pismu fra Borisu Ilovači, tajniku biskupa Mišića u Mostaru, fra Marijan je početkom ožujka 1943. došao u samostan na Petrićevac. Izgledao je iscrpljen, mršav i vrlo slab. Odatle je 2-3 dana kasnije pošao u Zagreb, da kod državnih vlasti interevenira za svoje vjernike. Iz Zagreba se na Petrićevac vratio poslije 3-4 dana, u nedjelju 7. ožujka, da bi, shrvan bolešću, nekoliko dana kasnije bio smještenu u državnu bolnicu u Banja Luci, u kojoj je 16. ožujka 1943. i umro.[62]

Fra Marijanova smrt je bila velik gubitak za narod, za koji se brinuo oko 14 mjeseci, i kroz koje vrijeme se nevjerojatnom snagom, odlučnošću i hrabrošću zauzimao za svoje vjernike, i sasvim sigurno mnogima pružio pomoć i zaštitu, te stekao kod njih veliko povjerenje i poštovanje. O tome postoji jedno vrlo rječito svjedočanstvo, zabilježeno u Kronici župe Bihać, a o kojemu piše u svojim autobiografskim zapisima i fra Bosiljka Ljevara. Naime, po svršetku rata došao je u župni ured u Bihać dr. Groznik, Slovenac, advokat u Cazinu, te pričao kako se poslije fra Marijanove smrti susreo sa seoskim knezom iz Osredka, sela u kojem je fra Marijan boravio. U razgovoru je riječi bilo i o fra Marijanu. Na pitanje dr. Groznika: ‘Kneže, eto ti si dobro poznavao pokojnoga fra Marijana, s njim si se sigurno često sastajao i razgovarao o nevoljama ovoga rata, pa što bi mi mogao reći o fra Marijanu kao čovjeku i svećeniku?’ – Knez je odgovorio: ‘Dragi doktore, mislim da sam fra Marijana dobro poznavao i mogu reći da je bio Božji čovjek. On je dobro znao komu služi i tko mu je Gospodar. Tjerao je samo Božju politiku’.[63]

Bolje priznanje fra Marijanu i veća ocjena za njegovo djelovanje nisu se mogli izreći. Nadam se da ovaj prikaz baca malo više svjetla na pitanje prelazaka pravoslavnih vjernika na katoličku vjeru i na držanje Katoličke crkve u tom pogledu, i svakako drukčije od onoga iz nedavne prošlosti, a da se, na temelju iznesenoga, držanje i djelovanje fra Marijana Jakovljevića u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine ili u Bosanskoj krajini, može i mora označiti i ocijeniti kao istinski čovječno i dobrotvorno, te da je on za Srbe i pravoslavne činio u ono vrijeme i u danim okolnostima najviše što je uopće bilo moguće učiniti.

O držanju i djelovanju fra Marijana Jakovljevića među srpskim stanovništvom i pravoslavnim vjernicima, koji su u jednom nesretnom vremenu prešli u Katoličku crkvu, da li iz uvjerenja ili iz drugih razloga, to je sada manje važno, nije se dovoljno znalo ni među samom njegovom franjevačkom subraćom, a to držanje i djelovanje sasvim sigurno svrstava ga u niz istaknutih franjevaca Bosne Srebrene. Osjećao sam, stoga, kao naš franjevački dug prema njemu, da se pozabavim ovim osjetljivim pitanjem – prelaska pravoslavnih na katoličku vjeru i fra Marijanovog djelovanja među prelaznicima i zauzimanja za njih – kako veo šutnje i tijek vremena ne bi potpuno potisnuli u zaborav djelo toga uglednog i vrijednog člana franjevačke provincije Bosne Srebrene.

__________

[1] Radi se o fra Marijanu Jakovljeviću, mlađem, a bio je u provinciji Bosni Srebrenoj još jedan fra Marijan Jakovljević, stariji, rođen u Banja Luci 16. travnja 1780., a umro u samostanu u Fojnici 10. prosinca 1853., u 74. godini života i 40. redovništva.

[2] U franjevačkom samostanu na Petrićevcu nalaze se, u arhivu, pisaćim strojem otipkani prijevodi s hebrejskoga jezika knjiga: O Jobu, Mudrosti, Crkvenjak (Propovjednik), Crkvenica (Sirahova), Priče (Mudre izreke).

[3] Vidi: Anto Slavko Kovačić, Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo, 1991., str. 158.

[4] Vidi: Marijan Karaula, Žrtve i mučenici, Sarajevo 1999., str. 156-158; Jurica Šalić, Franjevci sjeverozapadne Bosne, Bihać 2002., str. 53-60.

[5] Rukopis: Bosiljko Ljevar, Autobiografski zapisi, nalazi se u arhivu franjevačkog samostana Petrićevac (dalje: AFSP), a citirani tekst je na str. 110, pod naslovom: Exprov. Fra Marijan Jakovljević štiti Srbe.

[6] Pristupanje u Katoličku crkvu odvijalo se na temelju Poglavnikove Zakonske odredbe o prelazu s jedne vjere na drugu – broj L. V. 87 – Z. p. 1941., od 3. svibnja 1941. A Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja Nezavisne Države Hrvatske donijelo je 30. srpnja 1941. okružnicu br. 48.468/1941, o prijelazu pripadnika grčkoistočne vjeroispovijesti na katoličku vjeru. Vjernici druge vjeroispovijesti koji su htjeli pristupiti u Katoličku crkvu trebali su se javiti Kotarskom predstojništvu te od navedenog Ministarstva zatražiti odobrenje za taj prijelaz i dati izjavu da «žele preći na rimokatoličku vjeru bez ičijeg nagovora, sile ili podgovora». O pozitivnom rješenju Ministarstva obavještavana je dotična Kotarska oblast, a ona je o tome izvješćivala odgovarajući Biskupski Ordinarijat ili Župni ured, da bi se prijelaz proveo.

U sačuvanim spisima fra Marijana Jakovljevića nalaze se i prijepisi dopisa koje je Ministarstvo pravosuđa i bogoštovlja NDH uputilo 24. rujna i 24. listopada 1941. Kotarskoj oblasti u Cazinu, a u svezi s molbama stanovnika sela Rujnica i Krndija-Bukovica, općina Tržačka Raštela, kojim odobrava pripadnicima grčko-istočne vjeroispovijesti prijelaz na rimokatoličku vjeroispovijest. U tim dopisima su navedena imena i prezimena tih osoba s napomenom da se njihove molbe, vlastoručno potpisane, nalaze kod gornjeg Ministarstva, a Kotarskoj oblasti se naređuje da odmah «poduzme sve potrebno kako bi rečena lica izvršila što prije zamoljeni vjerski prielaz u rimokatoličku Crkvu». Prijepisi tih dopisa su dostavljeni Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci, a odatle 6. i 29. listopada 1941. proslijeđeni fra Viktoru Šakiću, župniku u Bihaću, odnosno Župskom uredu u Bihaću. Također je sačuvan velik broj potvrda Kotarskog predstojništva u Bihaću o prijavi pojedinih obitelji i skupina da žele preći iz grkoistočne na rimokatoličku vjeru, ili da su dozvolom Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu, ili spomenute Kotarske oblasti, već prešli na katoličku vjeru. Najviše takvih odluka je izdano 5. i 6. listopada 1941., zatim 12., 15. i 24. listopada 1941., te 20., 23. i 25. prosinca 1941. i 25. veljače 1942., a također i spiskova tih prelaznika, iz sela: Bugar, Bukovica-Krndija, Ćoralići, Mutnik, Gata Donja, Gata Gornja, Gata Mala, Gradina, Johovica, Marin Most, Miostre, Rujnica, Pištaline, Vidovska, Vrelo – u općinama Vrsta, Tržačka Raštela, Velika Kladuša, u bihaćkom i cazinskom kotaru.

[7] Vidi prijepis dopisa Biskupskog Ordinarijata u Banja Luci Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja – Odjel za bogoštovlje, br. 62/42, od 14 siječnja 1942. – AFSP, dokumentacija fra Marijana Jakovljevića.

[8] Opširan dopis od 28. veljače 1942., u kojem izvješćuje o teškom stanju i ugroženosti prelaznika, a navodi i da je 5. veljače preselio u školu u Osredak. Kopija dopisa se nalazi među sačuvanim fra Marijanovim spisima – AFSP.

[9] Vidi kopiju pisma fra Franji Lipovcu, od 2. ožujka 1942. – AFSP, u fra Marijanovoj dokumentaciji.

[10] Cazin s Ostrošcem 64, Osredak – 693, Vrelo – 594, Gradina – 305, Rujnica – 374, Gata Donja – 480, Gata Mala – 127, Gata Gornja – 248, Johovica i Vidovska – 491. Među prelaznike Osredka, Vrela i Gradine ubrojene su i izbjeglice koje su se tu sklonile iz Bukovice-Krndije, Marin Mosta, Pištalina i Čeralića. Rođenih i krštenih u Katoličkoj crkvi 1942. g. bilo je 70. Kopija dopisa – AFSP.

[11] Po mjestima to je izgledalo ovako: Cazin – 50; Ostrožac – 14; Osredak – 654; Vrelo – 435; Gradina – 274; Izbjeglice iz Mutnika, Ćoralić ai Pištaline – 75; Pribjezi iz Marin Mosta, Bukovice … – 154. A u općini Tržac: Donja Gata – 480; Rujnica – 374; Johovica – 491. U bihaćkom kotaru: Mala Gata – 127; Gornja Gata – 248. Rođenih i krštenih u navedenim mjestima, koji nisu ubrojeni u naprijed navedena sela – 95. Kopija dopisa u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[12] Državne vlasti su o tim prijavama izvješćivale katoličke župne urede u Drežnik-Gradu i u Bihaću, jer su grkoistočnjačka sela, nakon prelaska na katoličku vjeru, teritorijalno gravitirala i potpadala navedenim katoličkim župama.

[13] Pismo je pisano 10. ožujka 1942., kopija u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[14] Vidi prijepis dopis Biskupskog Ordinarijata Banja Luka, upućen Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja – Odjel za bogoštovlje, br. 62/42, od 14 siječnja 1942. – AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[15] To proizlazi iz fra Marijanovog pisma od 4. studenoga 1941., vjerojatno župniku Drežnik Grada, te od 21. siječnja 1942. fra Franji Lipovcu, u Sarajevo. Nalaze se u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[16] Vidi: Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera (prir. Joža Horvat i Zdenko Štambuk) Zagreb, 1946., str. 54-123; Viktor Novak, Magnum crimen. Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Zagreb, 1948, str. 599-804.

[17] Prema fra Marijanovom izvještaju Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci, od 28. veljače 1942., ranije su postojale pravoslavne parohije: Vrelo-Osredak, Rujnica-Ilidža ili Gata Ilidža, Johovica, Pištaline i Glinica Bojna. Kopija dopisa: fra Marijanova dokumentacija – AFSP.

[18] Na sastanku su bili nazočni predstavnici iz više sela: Rujnice (4), Bukovica (3), Krndija (1), Gornja Gata – bihaćka (4), Vrela (6), Osredak (5), Donja Gata (1), Gradina (1), Miostra (1), Marin Most (1) i iz Cazina (1) i fra Marijan Jakovljević, iz Bihaća. Kopija zapisnika sa sastanka nalazi se u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[19] Pismo je pisano 8. siječnja 1942., a kopija postoji u fra Marijanovim spisima – AFSP.

[20] U navedenom dopisu se navodi da je u Cazinu malo katolika, a nema izgleda ni da će se njihov broj u dogledno vrijeme znatno povećati, a selo Vrelo je u središtu, i ima veliku novu crkvu, koja je već pretvorena u katoličku. Cazin je predložen radi rivaliteta koji postoji odranije između Vrela i Osredka. Osim toga ima malo i prkosa. «Htjeli bi da se u Cazinu zasja križ, jer im je dojadio zulum muslimana. No to se ne smije uzimati u obzir, kad se radi o pravoj pastorizaciji». Prijepis dopisa u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[21] Nalaze se u – AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[22] Kopija dopisa od 28. veljače 1942. nalazi se sačuvanoj u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[23] Kopija dopisa u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[24] Pismo je pisano 5. lipnja 1942. Prikaz je zanimljiv, pa ga donosim u cijelosti. ”Da koju reknem, kako sa svojim vjernicima postupam.

A. Još u Bihaću kod Fra Viktora sam upozorio: ako znaju nauk po svoju: Oče naš, iže; Bogorodice Djevo, Va ime Oca, deset zapovijedi po istočnu, glavna otajstva – jedan Bog, tri lica -, sedam otajstava – sakramenata, da primaju tijelo i krv Isusovu, da Hristos Bog i čovjek i da je umro zanas(!), onda je dosta, pa ih treba uputiti, da je samo jedna Crkva i jedan vidljivi poglavar sv. Otac papa. Isto ako znaju: Vjeruju, ne treba im učiti vjerovanje apostolsko. Od mladeži i djece treba tražiti, da nauče po našu.

B. Kad sam ih primao, poučiv ih prije u crkvi u više navrata kratko prema sv. Augustinu De catechizandis rudibus o glavnim stvarima, javno sam ih upitao»Vjerujete li, da je samo jedan Bog». Svi odgovore: Vjerujemo. Vjerujete li, da su u Bogu tri lica – mi kažemo Tri božanske osobe, Otac, Sin i Duh Sveti? Oni: Vjerujemo. I tako redom sve što sadržaje vjerovanje i temeljne istine kao i ispovjedanje vjere pri prelazu na katoličku vjeru. Ja im uvijek dodam: pa i mi katolici to vjerujemo. A na kraju im reknem: Eh, još nešto: Vi ste čuli i znate, da je Isus dao sv. Petru Apostolu ključeve i rekao, da će na njemu sazidati svoju Crkvu. Petar je umro, ali Crkva živi. Mora dakle, da je temelj ostao inače bi se Crkva srušila. Oni će: bi! Ali Isus kaže, da sva sila paklena – vrata paklena – neće moći Crkve porušiti. Dakle je temelj ostao. Isto mora biti u Crkvi i jedan poglavar. Oni: mora. Dobro: mi katolici znamo i priznajemo, da je onaj biskup – vladika –, koji je naslijedio sv. Petra, glavar Crkve a to je Papa. Oni: Mora tako biti. Priznajete li dakle sv. Oca Papu i da li se njemu pokoravate? Drage volje i žao nam je, što su nas drugi rastavili. Onda sam ih sve odriješio od izopćenja i primio u katoličko jedinstvo.

C. Kad propovijedam, uvijek navodim rečenice po staroslavensku, kad treba nešto utvrditi iz sv. Pisma ili njima poznatih molitava. Njima sam naglasio, da katolička Crkva ne prezire njihova obreda i molitava. Zato ni ja ne gonim, da se križate po našu. Ali je bolje, da naučite radi drugih. Mladjarija mora goniti po novu, da svi budemo jednaki. – Kod obreda tražim sada za sada, da kleknu samo kod podizanja. Inače mogu stajati, jer i u nas kod svečanih služba – a to su i sve pučke mise pjevane ili tihe – mogu stajati. Kako još ne držim Svetootajstvo – jer nemam tabernakula, a ni pikside – ne tražim, da pokleknu ulazeć u crkvu. Kad idu na pričest, neka slobodno skrste ruke, jer i mi Franjevci imamo taj običaj. U početku kod krštenja razgoljeli bi djecu misleć, da ću ih kupati, ali sam im rekao, da ne razmataju, jer ću samo po glavi polijevati. Malo je teže za bolesnike. Ne zovu. No ja ih zato ukorim i tražim, da me zovnu. Kopam u starim njihovim grobljima posvećujuć pojedine grobove. Opijela opjevam i nad pobijenim, jer su tražili katoličku vjeru i radi krsta umrli.

D. Počeo sam već glavne pobožnosti. Cijelog svibnja sam poslije mise molio Gospine litanije, djeca bi otpjevala Marijo o mili glas. Čim dobijem tabernakul, držat ću večernje i poslije pouke, kao što sam gotovo svaki dan poučavao u korizmi. Procesije prosnih dana sam svaki dan održao kod crkve pjevajući litanije svih Svetih s molitvama. A po selima sam isto blagosivao polja po našem običaju i obredniku. Kod mise svi se križaju kad i ja. A kad djeca pjevaju Slava onda kod riječi Sa Svetim Duhom u slavi Boga Oca te kod Blagoslivljem, koji dolazi u ime Gospodnje svi se križaju. To ih učim i da budu što uže sjedinjeni sa žrtvom N. Z. i jer su vični čestu križanju”. Kopija pismo je sačuvana u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[25] Kopija pisma u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[26] Pismo dr. Janka Šimraka pisano je 31. siječnja 1942. Nalazi se u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[27] Kopije navedenih dopisa u: AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[28] Fra Marijan je svoje dopise i različite izvještaje upućivao Biskupskom Ordinarijatu u Banja Luci. Nakon Drugog svjetskog rata od strane jugoslavenske UDB-e ‘pročešljavani’ su arhivi osobito Biskupijskih Ordinarijata, pa tako i u Banja Luci. Iz njega su, uz mnoge druge, pokupljeni i odneseni svi dokumenti koje je fra Marijan slao Ordinarijatu, kao i svi drugi vezani uopće uz ‘prekršatavnje Srba’. Sretna je okolnost da su u fra Marijanovoj ostavštini ostale sačuvane barem kopije ili prijepisi dopisa crkvenim vlastima i državnim službama NDH. Prema urudžbenim brojevima na sačuvanim kopijama dopisa i različitih potvrda i uvjerenja može se zaključiti da ih je kroz mjesece studeni i prosinac 1941. napisao više od 400, a u godini 1942. više od 2.000. Da nije radio ništa drugo, već i samo sastavljanje i pisanje službenih dopisa, izvještaja, potvrda i sl. pokazuju koliko je to bio velik posao.

[29] Kopija pisma u – AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[30] Kopija pisma od 12. veljače 1942. u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[31] Dopis je upućen 12. veljače 1942, a njegova kopija se nalazi u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[32] Kopija dopisa, od 19. veljače 1942., u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[33] Kopija pisma: AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[34] Pismo pisano 2. ožujka 1942., kopija u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[35] Kopija pisma: fra Marijanova dokumentacija – AFSP.

[36] Kopija pisma: fra Marijanova dokumentacija – AFSP.

[37] Kopija dopisa: fra Marijanova dokumentacija – AFSP.

[38] Kopija dopisa: fra Marijanova dokumentacija – AFSP.

[39] Kopija dopisa, od 20 travnja 1942., postoji u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[40] Kopija pisma se nalazi među drugim spisima u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[41] Kopija pisma: AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[42] Pismo pisano 25. i 28 srpnja 1942., kopija u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[43] Kopija dopisa u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[44] Pismo je pisano 28. travnja 1942., a kopija postoji među fra Marijanovim spisima – AFSP.

[45] Kopija pisma: AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[46] Fra Bosiljko Ljevar: AFSP, Autobiografski zapisi, str. 119-120.

[47] Kopija pisma od 1. ožujka 1942., u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[48] Kopija pisma od 4. svibnja 1942. u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[49] Kopija pisma od 17. svibnja 1942. u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[50] Kopija pisma od 1. svibnja 1942. u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[51] Tako je svjedočio: «da je (su) rimokatoličke vjere», «da prema uredbi vlade N. D. H. stoji (stoje) pod potpunom zaštitom i uživa (uživaju) potpunu zakonsku slobodu»; «pošten je i čestit, pa ga ovaj ured najsrdačnije preporuča»; «potpuno je pouzdan, čestit i vjeran N. D. H.». Dosta je kopija takvih uvjerenja u: AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[52] Mnogo kopija tih preporuka i zamolbi nalazi se u: AFSP, fra Marijanova dokumentacija.

[53] Kopija dopisa od 28. veljače 1942. u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[54] Kopija pisma od 2. ožujka 1942. u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[55] Kopija dopisa od 4. rujna 1942. u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[56] Kopija dopisa od 11. rujna 1942. u fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[57] Pismo pisano 11. rujna 1942., kopija fra Marijanovoj dokumentaciji – AFSP.

[58] Objavljeno u: Katolički tjednik, Sarajevo, br. 38., 26. rujna 1943.

[59] Vidi: Đoko Slijepčević, Historija Srpske pravoslavne crkve, Beograd 2002., 3. knj., str. 138-139.

[60] Vlado Zečević, Poverenje naroda, u: Bihaćka Republika (Zbornik članaka), Beograd, 1965., knjiga I., str. 229.

[61] Pavle Savić, Mirnodopski život u Bihaću omela je ofanziva, u: Bihaćka republika, knjiga I., str. 253.

[62] Vidi: Jurica Šalić, n. d., str. 59-60.

[63] Kronika župe Bihać, str. 40 – Župni ured Bihać. Vidi također: Bosiljko Ljevar: Autobiografski zapisi, str. 121 – AFSP.

(Članak je objavljen u: Bosna franciscana, XIII (2005) 22, str. 87-109)

Više: fra-velimir.blogspot.com

dr. Velimir Blažević

dr. Velimir Blažević

Umirovljeni profesor crkvenoga prava na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik bloga fra-velimir.blogspot.hr
dr. Velimir Blažević

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stolj... Uvod U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajpr...
Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremeni... Uvod U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrl...
Bijeli fratri i sjaj Istine – uz 800. obljet... Proslava 800. obljetnice osnutka Reda braće propovjednika ili Reda sv. Dominika, sretna je prigoda da se bolje rasvijetli povijesni hod jednog...
Picokare – pokorničke trećoredice Sv. Franjo i sv. Dominik su svojim djelovanjem i zauzimanjem za izgradnju siromašne Crkve potaknuli mnoge suvremenike da ih slijede na isti il...
Gospino svetište na Visu Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (P...