Skip to content

Franjino “ne” klerikalizmu

Doista, svaki put kad smo pokušali zamijeniti, ušutkati, ignorirati ili svesti narod Božji na male elite, stvarali smo zajednice, projekte, teološke pristupe, duhovnost i strukture bez korijena, bez sjećanja, bez lica, bez tijela i, konačno, bez života. To se jasno očituje u krivom shvaćanju autoriteta u Crkvi, uobičajenom u brojnim crkvenim zajednicama gdje se događalo seksualno zlostavljanje, zloupotreba moći i savjesti … Klerikalizam, bilo da ga podržavaju svećenici bilo laici, dovodi do rascjepa u tijelu Crkve, koji podupire i pomaže da se nastave činiti mnoga zla koja danas prokazujemo. Reći „ne“ zlostavljanju znači reći odlučno „ne“ svim oblicima klerikalizma.

(Iz Pisma pape Franje narodu Božjem, 20. kolovoza 2018.).



Do sada smo već mnogo puta mogli čuti Papino prozivanje klerikalizma u Crkvi. Nije stoga čudno da je time također osnažio oporbene glasove onih koji njegov pontifikat smatraju izvorom problema i nejasnoća u Crkvi. Jer, reći će pojedini komentatori, ako je istina to što Franjo kaže o klerikalizmu u Crkvi, onda to ne treba stavljati na ‘velika zvona’. Radije bi ga trebalo iznutra sprječavati, jer se zlobni i neupućeni naslađuju i zbunjuju, a problem i dalje ostaje. Dakako, ima onih koji niječu klerikalizam, smatrajući da je riječ o Papinoj mantri ili floskuli kojom se želi s modernističkih pozicija još više razvodniti svećenički identitet i ukupno katoličko naslijeđa. Nije mali broj onih koji Franjin govor o klerikalizmu, kao i ostale njegove naglaske, smatraju plitkim podilaženjem bezbožnom svijetu i odrazom njegove osobne gladi za medijskom pozornošću. Drugi, razumije se, kažu suprotno. Nema dvojbe da je Franjo prozivanjem klerikalizma – a on ga je neizravno usmrtio svojim prvim obraćanjem s balkona bazilike sv. Petra – odlučno ukazao na jedan od ključnih problema unutarcrkvenog života koji, pored svih zbivanja, Koncil nije mogao zatomiti. Ako i nije riječ o presudnom problemu, onda je svakako riječ o Papinom prozivanju jednog u nizu štetnih stanja unutarcrkvene svijesti koja je zastupljena i među klericima i među laicima.


Evanđeoska sloboda i klerikalistička močvara


Lakomislenost i neznanje mogli bi nas dovesti do krivih zaključaka, a među njima su i oni koji se tiču klerikalizma u Crkvi. Naime, zaboravlja se da Crkva nije nastala jučer. Na svom povijesnom hodu nije ostala lišena društvenih utjecaja. Čitav niz čimbenika, počevši od općepoznatih u 4. st., omogućili su proces klerikalizacije u Crkvi. No, krenimo dalje. Riječ klerikalizam, kao i njezin kontekst, nije pustio u opticaj papa Franjo. Odavno se upotrebljava. Stanarsko pravo ima u različitim sferama društvenog i političkog života minulih dvaju stoljeća, što lako dovodi do zabune, nejasnoća, nesporazuma i krivog razumijevanja Papinih riječi u sadašnjem trenutku. Sve u svemu, Papa pod klerikalizmom ni u kojem slučaju ne misli na politički klerikalizam. S tim su se problemom susretali naši prostori između dva svjetska rata. U pismo koje je 20. kolovoza uputio cijelom Božjem narodu, tj. cijeloj Crkvi, jasno se vidi da Papa klerikalizmu pridaje negativno značenje, iako ga temeljito ne razlaže, ali ga nedvojbeno povezuje s pedofilskim skandalima u Crkvi. Usto, Papa u Pismu spominje tri međusobno povezana područja: seksualno zlostavljanje, zloupotrebu moći i zloupotrebu savjesti. I nije to bilo ni prvo i jedino mjesto s kojeg smo čuli Papino prokazivanje klerikalizma, ali i s njim povezanog elitizma i autoritarizma, što je posebno došlo do izražaju u Papinim govorima u Čileu, Irskoj i nedavno u Palermu kad je u susretu sa svećenicima kazao: “Crkva nije iznad svijeta, to je klerikalizam. Crkva je u svijetu, poput kvasca u tijestu. Zato je potrebno odbaciti svaki oblik klerikalizma.”

Iz svih se dosadašnjih Papinih riječi može izvući zaključak da se pod klerikalizmom misli na protuevanđeosko mišljenje i ponašanje zaređenih službenika u Crkvi, odnosno pripadnika kleričkog staleža koji službu u Crkvi ostvaruje na način prevlasti nad laicima uz poimanje samih sebe kroz moć te svoj ego sakraliziraju na način da se u ime dobra bore za osobne interese pod krinkom službe, odnosno autoriteta. Odatle možemo povući i osobne zaključke. Pobliže gledano klerikalizam se može promatrati kao način držanja i shvaćanja u Crkvi koji potiče i njeguje birokratski, a ne evangelizacijski mentalitet te omogućava da, primjerice, svećenik sebe počne doživljavati kao središte kojem je sve podređeno. Riječ je zapravo o klerikalističkoj kulturi ili mentalitetu koji će se još dugo održati na životu. Naime, ondje gdje se njeguje zdrava osobnost, gdje se potiče rast evanđeoske slobode u Crkvi, gdje se shvaća da se vjerovati može samo iz slobode, tamo se može očekivati postupno zatiranje klerikalističkog duha nadmoći, odnosno, slikovito rečeno, isušivanje klerikalističke močvare kojoj, recimo to bez uvijanja, doprinose i brojni vjernici laici.

Već je u apostolskoj pobudnici “Radost evanđelja”, govoreći o odgovornosti vjernika laika, Franjo spomenuo da ponegdje zbog pretjeranog klerikalizma – iako ne samo zbog njega – laici ostaju podalje od mjesta donošenja odluka i djelovanja. Usto, pored toga što kod nas, kao i mnogi drugi naglasci, Papin govor na božićnom čestitanju Rimskoj kuriji 2014. god. nije imao odjeka i odraza, nedvojbeno mi se čini da upravo cijeli sadržaj toga rimskog govora predstavlja ključ u kojem valja misliti što Papa podrazumijeva pod zloduhom klerikalizma u Crkvi.


Služenjem nadići zamke klerikalizma


Crkva, srećom, nije vlasništvo ni fizičkih ni pravnih osoba. Nitko ređenjem ili zavjetima ne dobiva pravo na zaposjedanje bilo kojeg segmenta crkvenog života. Otajstvo Crkve ne može biti dijelom nečije očevine. Isti naglasak vrijedi za bilo kojeg krštenika. Spomenuto se može posebno naglasiti kad je riječ o “fetivim” katolicima koji se u župama ophode kao da su župe njihov posjed ili kao da zbog predaka i vlastitih djela imaju neka nasljedna prava na svoj položaj. S druge strane, valjano izdani dekreti, kao i sav jurisdikcijski aparat, u nikojem slučaju ne jamče da će se nositelji povjerenih službi htjeti i moći nositi s izazovima vremena, da će ih pogađati pastoralne muke, da će htjeti odgovarati na znakove vremena. Nemar, nesposobnost, nerad i svakojako mrtvilo, fantazije i prividi, bilo laika bilo klerika, ne mogu se pravdati jurisdikcijskim ovlastima, umišljenim pravima i neevanđeoskim potrebama, jer puka ovlaštenja ne donose plodove radi kojih postoje, a tako ni religijske potrebe nisu jamstvo ispravnih motiva.

Crkva, srećom, nije mjesto udomljavanja klera na udivljenje svega naroda Božjeg. Ponajmanje bi se u ime tobožnjeg herojstva zbog slobodno preuzetog beženstva nekomu trebalo šutke prelaziti preko krivih odluka i iskazivati mu poklonstveni stav koji u biti predstavlja izdaju krsnog poslanja. Reći “ne” klerikalizmu znači da nitko u ime Crkve ili radi Crkve ne može opravdati neevanđeoske prohtjeve klerika ili laika, nego da ih svatko može suzbijati vlastitim primjerom življenja i time prokazivati. Odricanje od klerikalizma nužno je potrebno na svim razinama crkvenog života kroz odlučno “ne” žudnji i dodvoravanju radi postizavanja višeg statusa i crkvene karijere klerika. Zato svaki klerikalizam – a klerikalizam uvijek sa sobom vuče klijentelizam, jer donosi mnogo “roda” – uvijek se služi podložnošću, nagradama, ustupcima, dodvoravanjem i beskičmenjaštvom. U svemu navedenome se zrcali klerikalistički mentalitet i iz njega nastaje. Za sve navedeno ne bi bilo opravdano jednostrano svaljivati krivnju na ove ili one čimbenike. Riječ je posljedicama stoljetnog hoda u kojem je pučki katolicizam u sprezi s pastoralom i društvenom ulogom klera oblikovao vjerničko držanje iz kojeg nam je u naslijeđe prešlo mnogo čimbenika s kojima se danas nosimo, a odlikuje se pasivnošću.

Već je rečeno da se klerikalizam ne može promatrati kao stanje koje se tiče samo zaređenih službenika u Crkvi. Riječ je o držanju koje, istini za volju, prvenstveno može zahvatiti svećenike i dovesti do samosvijesti o vlastitoj veličini kojoj nitko ne može biti ravan, no ni u kojem slučaju nitko od Kristovih vjernika nije lišen te pošasti. Često možemo sresti klerikalizirane laike koji svojim držanjem pokazuju poimanje Crkve i duhovnost kao da su zagubljeni paketi odaslani s već odavno nepostojećih adresa. U dubini klerikalnog pristupa uvijek se može zamijetiti težnja da se drugoga, primjerice, vlastite župljane, drži u podređenom položaju kako ne bi ugrozili neupitan biskupov/župnikov značaj, položaj, (ne)znanje ili umijeće.


Svećenička formacije u raljama klerikalizma


Klerikalistički mentalitet pokazuje i sa sobom vuče, barem u tragovima, magijski mentalitet vjernika u pristupu svećenicima (kleru). To osobito vrijedi za minula stoljeća, ali ponegdje još živi u skromnom izdanju. Razloga je tomu više, i, kako to već biva, valja stvari promatrati u kontekstu vremena. Ne zamjeriti se svećeniku, ne govoriti loše o svećeniku, prisutno je i ondje gdje se isto ne smatra potrebnim o drugim ljudima. U pozadini se krije magijska svijest o mogućim posljedicama iz arsenala Božje kazne. Ni danas nije rijetkost sresti ponešto od magijskog ophođenja prema svećeniku. Sve je to ostatak nekadašnje uloge svećenika koja je bila od životne važnosti, posebno na selu. U starom svijetu, odnosno u svijetu naglašenog značenja religijskih obreda, službenici Svetoga imali su važno mjesto. Dovoljno se sjetiti što je u agrarnoj kulturi značio blagoslov polja ili mora, a što svećenik u mreži društvenih odnosa. Izlaskom iz začaranog svijeta nije nestala glad za čarima. Danomice vidimo kako moderni čovjek postaje očaran, što dovodi do novog razočaranja. Međutim, današnji mladi i obrazovani ljudi, pa i oni s dozom ravnodušnosti prema svemu, više ne mogu ni zamisliti da bi takav pristup bio moguć.

Pored navedenoga, kako se to meni čini, važno je uočiti da među svećeničkim kandidatima ima onih koji ulaze u proces svećeničke formacije s već usvojenom klerikalnom slikom svećenika koja je duboko srasla s pučkim katolicizmom ili je hranjena “karizmatskim” poimanjem svećenika. S tim u vezi je očito da takvi uglavnom pristupaju formaciji sa suženom slikom društvene zbilje te se potiho nadaju svijetu koji će biti sukladan njihovim predodžbama. Nije rijetkost sresti one koji “prežive” svećeničku formaciju, a teološki sadržaji ih ni najmanje ne dodirnu. Takvi nakon ređenja djeluju s početnih pozicija. O rastu se tu ni u kojem slučaju ne može govoriti. Usto, takvi svećenički kandidati među svećenicima lako nađu “mentore” koji će ih podržavati i krijepiti njihovu klerikalističku sliku Crkve i svećeničke službe.

Klerikalizam, pa usvojili ga i mladi svećenički kandidati, uvijek rabi omamljujuće floskule koje sprječavaju uvide, guše pitanja, sputavaju kritičko mišljanje i teološki interes. Riječ je o pukoj samodostatnosti koja će kad-tad naći načina kako opstati u pastoralu i nuditi ljudima ono što budu tražili ili se ljudima nametati iz pozicije klerikalnog ega s kojim se uvijek može manipulirati ljudskim potrebama. Sve navedeno dobrim dijelom je moguće zbog činjenice da se s teologijom u Crkvi ne računa ozbiljno. Možda je negdje stanje bolje, no kod nas teologija nije na cijeni, a pastoralne implikacije teoloških uvida prepuštene su izboru pojedinaca. U pozadini se krije prevladavajuće mišljenje o neupotrebljivosti i štetnosti teologije za vjeru puka kojeg nije potrebno opterećivati ni zbunjivati teološkim promišljanjima. Klerikalizam se dobrim dijelom oslanja i na takvo stanje odnosa prema teološkoj baštini i teološkoj zadaći u sadašnjem trenutku.

I nije riječ o tome da bi trebalo biti drugačije radi teologije same, nego je očito da kad u Crkvi ohladi teološka strast, dolazi do smrzavanja u stanju plićine i sljepoće onih koji su pozvani vidjeti proročkim očima svijet u kojem žive. Ispražnjeni od teološke strasti svećenički kandidati nužno će krenuti utabananim putovima koji neće tražiti suočavanje s teškoćama i neugodnostima, nego će ih prokazivati s visoka, trovati nestrpljenjem i zahtjevom za kalupima. Međutim, život se ubrzano mijenja, strujanja u društvu i kulturi donose nove zahtjeve pred kojima se nameću pitanja i preispitivanje postojeće crkvene prakse.

Sva nam strujanja u Crkvi i društvu svjedoče da se danas kao ključno nameće pitanje kršćaninova identiteta. Što znači biti kršćanin danas? Za mnoge je to nepostojeće pitanje, jer im je sve unaprijed jasno. Čim se tako postave, njihova je perspektiva u prošlosti. Tko se pak tako postavi prema prošlosti, tomu prošlost postaje kao kugla na okovima. Na tom se tragu rađa, barem kad je riječ o sadašnjem trenutku, sve veća sakralizacija tradicije pod krinkom vjernosti i obrane istine. No, tko sakralizira tradiciju, taj izigrava povjerenje s kojim mu Bog prilazi. Bez povjerenja u djelatnu moć Duha Svetoga, teško ćemo to uvidjeti. Samo Bog može srušiti naše klerikalističke utvrde, jer “Bog je neprolazna novost. Ona nas neprestano potiče da iznova krenemo na put i iziđemo izvan onoga što nam je poznato, prema periferijama i granicama” (Radujte se i kličite, 135).


Ima li nade? Da, nada je novost Koncila!


Kad se sve zbroji i oduzme, motreći naš domaći kontekst, posebno dijelove naše crkvene zbilje, ne nalazim pogođenijih riječi od gotovo proročkog iskaza pok. Željka Mardešića. Taj gorostas koncilskog kršćanstva i promišljanja, baveći se trima oblicima klerikalizma, 2003. god. kaže: “A nama se treba upravo najviše osloboditi od nagomilanih predrasuda i laži, a za početak dakako onih iz prošlosti. Mnogi problemi što nas, naime, danas toliko razdiru i tište imaju vjerojatno svoje izvorište u toj zarobljenosti od predrasuda i laži, pa i onih katoličkih. Zašto na posljetku to otvoreno ne reći? U protivnom nam se Drugi vatikanski koncil neće nikad dogoditi. A bez njega zapravo nismo još uopće u Crkvi, makar nas i katolicima zvali i nazivali”.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Atletski pontifikat pape Franje Franjo – osporavani pontifikat Da su povici i kritički osvrti na račun pape Franje svakim danom sve veći, nije potrebno isticati. Hoće li...
Papine pobudnice u kulturi gluhoće Uz naslov svake apostolske pobudnice jasno je naznačeno da je upućena biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjerni...
Kršćanska ekološka briga o grobljima „I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.“ (Prop 12,7) Jedno od tjelesnih djela kršćanskog ...
Gospođo, sjednite! Odmah! Jesen se polako, ali sigurno uvlači u naše domove. Lišće napušta drveće i polako se sprema za zimski odmor. U našim domovima kreće kuhanje fin...
Dar zemlje i zahvalnost za njezine plodove Za izraelski narod i njegovu vjeru zemlja je uvijek smatrana darom. To uvjerenje ucijepljeno je i u kršćansko vjerničko ponašanje. Po darovima...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!