Skip to content

Gdje je nestao sport?


Svijet je trenutačno zaražen Svjetskim nogometnim prvenstvom u Brazilu. Svi samo maštaju o tome kako biti bolji od drugih. Razmišljajući danas o vrijednostima različitih društvenih i socijalnih, te materijalnih i inih vrijednosti, koje nam (ne)hotimično nameće suvremeno društvo u kojem živimo, malo nas pomisli o izokrenutoj ulozi sporta koja nas umjesto za zdrav i dug život, okreće materijalnoj vrijednosti određene discipline ili igre, u kojoj se okreću basnoslovne svote novca, koje su zasjenile vrijednošću onu najveću, a to je čovjekovo zdravlje.

O sportu na jedan izvrstan način u svome članku raspravlja poznati katolički teolog, profesor moralne teologije, dr. sc. Tonči Matulić. On nas vraća u djetinjstvo, i vrijeme kada dijete počinje otkrivati svoje sposobnosti, pa tako druženja prerastaju u igre, a igre u natjecanja. Zbog toga ne definira jasnu granicu između sporta i igre, jer je u toj dječjoj dobi i nije moguće točno definirati. Po njemu, razigrani čovjek u nama ostavlja svoju igru, i odrastajući, razvija kod sebe sportske vrijednosti.

Tako bismo mogli pomisliti da je igra zanimacija male djece. Stoga on odlučno odbacuje tu tvrdnju, te navodi primjer Olimpijskih igara, koje su skup različitih sportskih disciplina. Za pretpostaviti je da su one svoj naziv ostavile slijedeći povijesni obrazac stare Grčke, u kojoj su prve Olimpijske igre i održane. Prisjetimo se tih vremena, kada je sve blagostanje jednog naroda stajalo u izreci: „Kruha i igara!“ Možemo reći da smo se danas sasvim malo odmaknuli od te surove istine.

Suvremeno društvo ima velikih problema sa sportom. Sport je postao skuplji od igre. Prerastao je društvenu i zdravstvenu komponentu koju nosi u sebi, a iznjedrio onu materijalističku stranu, koju smo spremni platiti, ili je već plaćamo. Na tržištu kapitala se kupuje i prodaje vrijedna roba. Tako nas cijena transfera igrača i naknade klubovima ostavljaju bez riječi. Igra li se igra zbog igre, ljubavi, sposobnosti, ili određeni igrač daje ljudski i sportski sve od sebe? Nemoguće je ne pitati se, vrijedi li zaista jedna utakmica tolike milijune?

Kakve smo obrnute vrijednosti počeli zagovarati? Bave li nam se djeca sportom zato što ga vole, ili bezobzirno računaju koliki je to ulog vlastitoj budućnosti? Sportska industrija je zaposjela veliko područje kojemu je osnovna zadaća zarada. Bez kapitala nema ni vrhunskog sporta. Danas je nemoguće pronaći sportaša koji je poznat i priznat, a neovisan o bilo čemu. Tu prvotno mislim na slavu, zaradu, reklame (koje nosi na dresu), pripadnost svome klubu…

Kad pogledate dresove bilo koje reprezentacije, možete eventualno poznati boju dresa i kluba za kojeg igraju; ostatak je oblijepljen sloganima različitih tvrtki.

Ovakav prigovor često za odgovor ima jedan razlog: postoji amaterski i profesionalni sport; što bi značilo, jedan se igra iz zabave, a drugi je zanimanje. Promatrajući takvu podjelu, pretpostaviti je da se amateri više zabavljaju i igraju, a profesionalci dobivaju čir na želucu; jer promašen gol – znači kraj igre, a za njih nekoliko – kraj sporta i karijere, prestanak zvanja. Amaterski sport donosi čovjeku blagostanje, relaksaciju i mir. Profesionalni sport uništava psihički mir pojedinca, jer je u njemu prisutna želja za bržim, jačim i boljim rezultatom.

Na sve to netko bi mogao primijetiti da u profesionalnom sportu pojedinci dolaze do vrhunskih rezultata. Tu tvrdnju treba imati na umu, jer do nje jednog sportaša vodi cijela sportska industrija koja o njemu brine. Jesu li vrhunski sportaši dobiveni slijedom sretnih prilika? Primijećeni od poznatog trenera negdje na nekom nepoznatom igralištu, malobrojni su imali tu sreću da postanu poznati. Jesu li imali sreću pa nisu dobili čir, o tome bi se dalo raspravljati. Hoće li ga dobiti? Ne znamo. Pretpostavljamo da će neopterećeni platiti liječenje.

I na kraju, kakav sport igrati. Promicati igru radi igre. Odgajati igru nevinog djeteta u sebi. Igrati se s drugima. Uživati… jer sve što preraste granice igre odlazi u sport. A u njemu se ne igramo s drugima, u sportu igramo jedni protiv drugih. Igra s drugim obogaćuje, poučava, odgaja, razvija suosjećanje i empatiju za drugoga… Igra protiv drugoga stvara protivnika, suparnika, neprijatelja. Njegujmo u sebi djetinju igru. Po njoj će u nama rasti prave vrijednosti, kako je jednom rekao grčki filozof: “Život je nalik na Olimpijske igre: jedni trguju, drugi gledaju, treći se bore” (Pitagora).

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Ludilo veljače Tradicija stara nekoliko stoljeća slamka je spasa za one koji nam na kulturan način žele predočiti koliku važnost  pridaju tome da zaista vo...
U svetosti obitelji… Posljednju nedjelju godine Crkva proslavlja u znaku obitelji – Svete Obitelji Josipa i Marije, jedinstvene obitelji koja je nastala u Božjem p...
Raj bez jabuka Nema čovjeka koji ne zna ili nije čuo  tko su bili Adam i Eva. Krenete li razgovarati o tome, skoro svaki odgovor na to pitanje bit će isti – ...
Pripravite put Gospodinu… Jutarnje mise, zornice… Kao da su tek nedavno počele a već im se bliži kraj. Mnogi ih ljudi vole jer sudjelovanje na njima budi jedan poseban ...
„Gospodin s tobom – milosti puna“ ZADNJA NEDJELJA DOŠAŠĆA SILNO JE MARIJINA - Dominus tecum – Gospodin s tobom, riječi su  kojima anđeo Gabrijel, poslan od Boga -  pozdr...