Skip to content

Gospino svetište na Visu

Velo Selo


Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (Poselju) može osjetiti duh nekadašnjih vjerskih slavlja kakva su bila dijelom viške prošlosti. Dojam je, priznajem, subjektivan, ali i indikativan. Zašto je takav, trebalo bi na dugo i široko iznositi različite poredbe, ali i mnogo čimbenika koji su utjecali na dugoročno koban zaborav vlastitih korijena, ali i vjersku ravnodušnost koja je svojevrsni viški brend, što ne znači da tako nije postalo i drugdje. Zaborav korijena, barem je moj dojam takav, osjeća se na Visu kao rijetko gdje drugdje. Dakle, može se reći da na Veliku Gospu svi viški putevi vode u Velo Selo, da se ondje još dade osjetiti “preživjelo” štovanje Gospina lika koji se izlaže i nosi u procesiji oko drevnog Gospina svetišta kojem su dolazili ljudi sa svojim zavjetima iz bližih i udaljenijih krajeva. Zato, kao mali prilog stoljećima predanog štovanja Kristove majke na otoku Visu, donosim jedan mali niz podataka o velikom okupljalištu svih Višana.

Kad se dođe pred glavni ulaz crkve Gospe od Veloga Sela u Poselju na otoku Visu, zateći ćemo se pred kamenim pročeljem koje je mlađe od ostatka crkve. Riječ je o zdanju koje je doživjelo nekoliko pregradnji i nadogradnji tijekom minulih stoljeća, a svaki sloj svjedoči o burnim silnicama naše prošlosti koja je – iako je mnogo toga skriveno velom neznanja – ostavila tragove duhovne širine. Spomenuti zapadni dio crkve dograđen je u vrijeme porasta broja stanovnika i, dakako, gospodarskog uzdizanja na početku 20. st. Zasigurno bi bilo zanimljivo doći do podrobnijih arhivskih podataka o tijeku i pripremama dogradnje te rasvijetliti duh vremena u kojem se jedan takav projekt ostvario. Zvonik je, kao i zvona, podignut i blagoslovljen 1931. g. kad se slavila 1500. obljetnica Efeškog koncila. Bilo je to u vrijeme dušobrižnika don Petra Rudana (Bogomolje, 1887. – Hvar, 1975.). Don Petar je u Velom Selu bio od 1925. do 1939. g., pridonio je podizanju zvonika, a spjevao je i pjesmu u čast Gospi od Veloga Sela. Kasnije je kao župnik u Milni na Braču 1948. g. osuđen na trogodišnju kaznu, a dvije godine je izdržavao u Staroj Gradiški. Prigodom obljetnice Efeškog koncila hvarski biskup Mihovil Pušić, rodom iz Visa, proglasio je crkvu Gospe od Veloga Sela marijanskim svetištem, čime je samo dan novi naglasak tom drevnom hodočasničkom odredištu.

Uz crkvu je vezan i toponim Stomorsko brdo koje se spominje u 14. st. Nastao je, kao i drugdje, domaćim prekrajanjem latinskih riječi Santa Maria, što ukazuje da je blagdan Velike Gospe od početaka bio središnje slavlje na tom području. S malo pozornosti i danas ćemo uočiti da se naziv Stomorina ponegdje rabi za Veliku Gospu, a ponegdje za sliku ili kip koji se časti na taj Gospin blagdan.

Početci Gospine crkve vode nas u 14. st. iz kojeg potječe najstariji dio današnje crkve koji se danas upotrebljava za sakristiju. Crkva je, kao i uz nju smješteno onodobno najveće viško naselje, stradala u pustošenju 1483. g. kad je mornarica napuljsko-aragonskog kralja Ferranta napala Vis. Potom se preživjelo stanovništvo spustilo uz more u Višku uvalu, a narod je svake nedjelje dolazio u Gospinu crkvu. Gospina crkva u Velom Selu bila je župna crkva cijeloga otoka sve do 1592. g. kad je biskup Cedulin uzdigao crkvu Gospe od Spilica na rang župne crkve te je ona postala pravni sljednik svih prava koja su pripadala crkvi u Velome Selu.


Bilješke u zapisnicima kanonskih pohoda


Prvi sustavni prikaz crkvenih prilika na našem prostoru daje nam zapisnik vizitacije apostolskog vizitatora Augustina Valiera iz 1579. g. Zapisnik navodi:

Crkva sv. Marije Velog polja smještena je otprilike u sredini otoka te je župska crkva cijelog otoka, jer je ovdje nekoć bilo napučeno selo, a poslije su ga Katalonci spalili i sravnali sa zemljom tako da se danas doista ne vidi trag ni jedne kuće. Župnik je već spomenuti sveć. Nikola koji rezidira u mjestu Luka i ondje drži Presveto, a ovamo dolazi celebrirati dva puta mjesečno. Godišnji prihod ove crkve iznosi oko 50 dukata. Ovdje se ne drže sakramenti. Ova crkva koja je posvećena ima tri neposvećena oltara. Veliki je ukrašen nekim sličicama, dvama željeznim svijećnjacima, oltarnikom od pozlaćene kože i drugim od svilenog “dupleto”. Ostala su dva oltara prazna i bez imena. Okolo crkve nalazi se staro grobište u kojem se sada nitko ne običava pokapati.

God. 1603. apostolski vizitator Mihovil Priuli bilježi da se kod crkve naselio jedan pustinjak, a u crkvi misu slave svećenici iz vlastite pobožnosti ili na nakane vjernika. Potom se 1618. g. bilježe tri picokare. Treća apostolska vizitacija Oktavijana Garzadorija 1625. g. osim glavnog oltara navodi još i dva mala: oltar sv. Kuzme i Damjana i oltar sv. Petra i Stjepana. Spominje dvije picokare i određuje da radi izbjegavanja moguće sablazni ne smiju noćiti u svojoj kući kod crkve, nego u Visu, gdje im bratovština treba osigurati smještaj, a one će se brinuti za čistoću crkve Gospe od Spilica i njezin liturgijski pribor. Kad je apostolski vikar Petar Morari pohodio Vis zabilježio je 1627. g. četiri picokare koje žive uz crkvu u Velom Selu. One su mu izjavile da, osim ljudi koji se sklanjaju na otok iz krajeva pod turskom vlašću, na Vis dolaze djevojke koje žele živjeti poput njih, posebno iz krajeva koji su pod turskom vlašću. Morari je ujedno bio svjedok odnosa Višana prema Gospi u Velom Selu. Koliko se god nama to danas činilo bajkovitim, Morarijev zapis je veoma značajan grafikon vjere minulih stoljeća. Pohodio je Velo Selo 5. lipnja 1627. g. i susreo se s onodobnim vjerničkim duhom. Te je godine bila navala skakavaca i crva. U takvim su prilikama obavljane pokorničke molitve i procesije. Bilo je toga kod nas i u nedavnoj prošlosti. Zaklinjanja protiv štetočina bila su redovita pojava, a s tim su povezane i slasne šale. Dakle, kad je Morari došao u Vis, spremao se molitveni pohod Velom Selu. U toj prigodi i on se priključio ophodu koji je krenuo iz Visa prema Velome Selu. Putem su se pjevale Gospine litanije. Najprije su tri puta obilazili crkvu, a potom je u njoj slavljena misa. Isto se ponavljalo kroz tri dana. Kad je kapitularni vikar Nikola Zudenigo obavljao vizitaciju na otoku Visu pohodio je 26. svibnja 1816. g. Velo Selo te navodi:

Budući da se crkva Blažene Gospe u Velom selu od starine smatra kao svetište (santuario), koje neprestano k sebi privlačuje pobožne hodočasnike koli ovog otoka i bližnjih, toli one i iz dalekih zemalja (lontane contrade), preporučuje se gospodi crkovinarima viške crkve, da bdiju te Gospino svetište bude uzdržavno što je moguće pristojnije, da svećenici koji dolaze da tu služe sv. Misu, nađu svu potrebnu urednu čistu i potpunu.


Status crkve u Velom Selu


Već smo naveli da 1592. g. crkva u Velome Selu gubi status župne crkve. No, već nakon spomenutog pustošenja u 15. st. svećenici ne borave u Velom Selu, nego u Visu. Značajna je promjena nastupila kad je 1698. g. bratovština – a o njoj je potreban poseban tekst – odredila posebnog kapelana koji će se brinuti za crkvu u Velome Selu. Pritom su određena njegova prava i dužnosti, jer do tada svećenik nije boravio u Velome Selu. Takvo je stanje potrajalo do 1862. g. kad je određeno da Velo Selo postane izložena kapelanija viške župe s tzv. izloženim kapelanom koji je ondje bio stalno nastanjen i vodio dušobrižništvo u ovisnosti s viškim župnikom. God. 1906. Velo Selo je u crkvenom smislu postalo samostalno, tj. imenovano je dušobrižničkom postajom (curatia), a crkva dušobrižničkom crkvom, što je u određenom smislu niži rang od župne crkve. Prvi svećenik sa statusom dušobrižnika bio je Višanin don Bone Siminiati koji je bio izloženi kapelan u Velome Selu od 1897. g. Tako su, kako se u Šematizmu iz 1912. g. navodi, dušobrižničkoj postaji u Velome Selu pripadali sljedeći ogranci koje ovdje navodimo kako su navedeni u tekstu: Podselje s 149 duša, Okljuć – 26; Rukovac veli – 52; Rukovac mali – 25; Brgujac – 97; Podstražje – 177; Milna – 38, Voščice – 15; Sirenjak – 60; Zapuže – 18; Plisko polje – 83; Marinje Zemlje – 164; Ruda – 7; Podšpilje – 83; Sušelice – 72; Zoravnicije – 6; Bračepolje – 15. Poseban je status crkvi pridan kad je 1931. proglašena marijanskim svetištem. (Iste je godine biskup Pušić proglasio crkvu Gospe od Zdravlja na Račiću u Jelsi marijanskim svetištem, a biskup Bezmalinović je 1971. g. isto svetište u Jelsi proglasio biskupijskim marijanskim svetištem!) Današnji status potječe iz 1970. g. kad su sve dušobrižničke postaje u našoj biskupiji izjednačene sa župama. Dakle, danas je riječ o župnoj crkvi koja je ujedno marijansko svetište otoka Visa.


A glasoviti Karamaneo piše…


God 1716. don Antun Matijaševih Karamaneo navodi da se Gospa od Veloga polja naziva Gospa od Veloga Sela i da je uvijek bila izrazito čašćena, što pokazuju zavjetne pločice od voska i srebra. Spominje da je glavni blagdan Velika Gospa i da se bratovština zove njezinim imenom. U Velo Selo se hodočasti na Sv. Stjepana (26. prosinca) i na uskrsni ponedjeljak, a nakon mise uvijek se pričesti veliki broj vjernika. 29. travnja obavlja se blagoslov polja u Velome polju na četiri postaje. Veoma je zanimljiv navod kako sve bratovštine – očito misli na viške – na Veliki petak ujutro pohode Gospu u Velome Selu, a to se odvija prije obreda Velikog petak u župnoj crkvi i kod fratara. Od izvanrednih procesija navodi molitvene ophode da se isprosi kiša kad se običava da dva svećenika nose Gospin lik oko crkve. Kad štetočine napadnu vinograde, obavlja se isto kao 29. travnja.


Gospa, zavjeti, molbe i prinosi


Središte Gospina kulta na otoku Visu je Gospin reljef izrađen od terakote s kojeg je 1968. g. skinuta srebrena košuljica te je zasjao u svom izvornom obliku. U tekstu Višanina i kanonika don Jure Dorotića iz 1931. g. pod naslovom Svetište Blažene Gospe u Velomselu na otoku Visu navodi se da su Makarani za vrijeme kolere 1856. g. zamolili Višane da se za njihove potrebe moli pred Gospom u Velome Selu. Tom se je prigodom – piše Dorotić – bila učinila velika procesija sa prilikom Bl. Gospe do brda sv. Kuzme, odakle se vide vrhunci Biokova, i kuga je prestala. Vrijedan je i Dorotićev navod o općem odnosu Višana prema Gospi u Velom Selu:

Nema Višanina da ne pohodi svoju božansku Majku u Velomselu prije odlaska u vojsku ili daleki svijet, te na povratku u rodni kraj; malo ko da izostane iz Visa, Komiže, Pošpilja, Pohumlja i drugih naselja otoka, a da ne dođe na poklon Velikoj Bogorodici dva puta na godinu: na blagdan Uznesenja 15. kolovoza i na uskrsni ponedjeljak.

Potom Dorotić navodi zanimljive i nama danas pomalo nestvarne navode:

Kada je god. 1866. talijansko brodovlje za tri dana podsjedalo otok Vis, višani su neprestano danju i noću moli i zazivali Blaženu Gospu u njezinom svetištu, i tvrdo je uvjerenje bilo svih višana, da je zagovor Presvete Djevice oslobodio njihovo ostrvo od pljačke tuđinske vojske. God. 1875. skakavci su bili prekrili otok Vis. U toj svojoj golemoj nevolji višani su se obratili svojoj premogućoj Odvjetnici. Uz prethodni strogi post učinila se je sa prilikom Bl. Gospe procesija iz Velogsela na Vis, pak iz Visa opet u Veloselo. Kad je ophod na povratku došao na vrh brda Čunkovica i tu se sa Bl. Gospom udijelio blagoslov, na očigled cijelog naroda digli su se skakavci kao gusti oblak sa Velog polja, preletili su Čunkovicu i Lučko brdo te se utopili u prostranoj viškoj luci, a narod veseo suzam harnosti dopratio svoju božansku Odvjetnicu do njezinog svetišta. Za strašne pošasti tifusa, koji je harao u predjelu Visa, Kutu, god. 1889. i 1890., opet se višani utekoše postom, molitvom i pokornom procesijom svojoj Majci Velogsela i osjetili njezinu premoguću zaštitu, jer poslije procesije i osmodnevne molitve novih slučajeva tifusa nije bilo. God. 1905. vladala je u cijeloj Dalmaciji, a osobito po otocima strašna suša. Narod je od župnika tražio da se učini pokorna procesija do svetišta Majke Božje u Veloselo. Poslije strogog općeg posta učinila se je procesija zavjetna. Još nam je u očima ganutljiv prizor. Silno mnoštvo naroda je bilo u ophodu i većinom bosonogi. Bilo je onih Toma, koji su gledajući barometar izjavljivali da je još daleko kiša. Nebo je bilo vedro, nigdje oblačića. Kad je silno mnoštvo prekrilo poljanu oko crkve u Velomselu i četiri svećenika iznijeli Gospinu Priliku iz crkve da ju ponesu u ophod oko crkve, opći vapaj se digne iz tog mnoštva, a s južne strane neba se ukaže lagan oblačić, i kad je sv. Misa došla na podizanje, obnovi se čudo Ilije proroka na brdu Karmelu: obilata je kiša za dva puna sata natopila suhu zemlju i napunila presušene zdence.


I još nešto


U djelu Flamina Cornara iz 1760. g. pod naslovom Notizie storiche delle apparizioni e delle immagini più celebri di Maria Vergine navodi se da je neki pobožni slikar htio obnoviti oslikani sloj Gospina lika pa ga je skinuo s oltara. Kad se vratio zatekao ga je u mnoštvu komadića. Obećavši da više neće ništa mijenjati, bio je svjedok prizora kad su se komadići čudesno sjedinili u cjelinu te je opet sve bilo kao i prije. Cornaro također navodi predaju da je Gospu neki umjetnik prenio u svoju kuću kako bi obnovio izblijedjelu boju. Dok je Gospa bila u njegovoj kući, noću su se vidjele sjajne zrake kako probijaju iz njegove kuće do crkve u Velom Selu. (Zanimljivo je da, kad je riječ o Braču, Hvaru i Visu, Cornaro bilježi još i suze lika Gospe Žalosne u hvarskoj katedrali iz 1563. g. te navodi da ju potaknuti velikim potrebama svećenici nose po gradu. Za Brač navodi u Donjem Humcu do danas poznatu fresku na kojoj su prikazani Krist na prijestolju, Gospa i sv. Ivan Krstitelj. Cornaro navodi da narod pamukom skuplja kapljice te navodi kada se i u kolikom trajanju događa ta čudesna pojava. Za nju će, znamo iz drugih izvora, biskup Andreis u 17. st. izvijestiti Svetu Stolicu da se svake godine na Sv. Fabijana i Sebastijana zidovi i slika orose, a slika postane vidljivija).

U djelu dr. fra Ante Crnice Hrvati i Marija (tiskano ciklostilom) iz 1953. g. autor je prikupio dostupne predaje i podatke o Gospi Veloga Sela, ali i neke krive podatke o crkvi i vizitacijama. Tako spominje pučko pripovijedanje o čudesnom dolasku Gospina lika na Vis:

Predaja kaže, da je došla preko mora i da je nađena na morskoj obali, na mjestu Tremule u uvali Srebrena. Tu se i danas vidi u kamenu izdubena slika te Majke Božje. Svi stanovnici otoka Visa veoma su pobožni prema Gospi od Veloga Polja, kojoj je poklonjeno mnoštvo zavjetnih darova. Među darovima ističe se velika srebrena srdela od 25 cm, koliku su Višani jednom prigodom ulovili, i za uspomenu poklonili Gospi toliku srebrenu srdelu.

Među brojnim zlatnim darovima koje su Višani darivali Gospi i o kojima govore zapisi tijekom stoljeća ističe se spomenuta srdela.

Na srdeli, koja je pričvršćena uz podnožje Gospina lika, natpis je na talijanskom jeziku: Di simile dimensione e del peso di once venete 3  1/2 fu pescata a Lissa la notte di 8 marzo 1868 una sardella P. D. Dojmi Podestà, što potvrđuje gore spomenuti navod i očituje trajnu vezu viške svakodnevice koja je genetski bila vezana uz lov plave ribe i uz Gospin zagovor. Odljev srdele svjedoči o jednom drugom vjerskom duhu, vremenu koje je prethodilo eri sekularizacije u kojoj se više ne očekuje pouzdanje u zagovor Neba, već u samoga sebe i, barem ponegdje, stabilnost tečajne liste.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Srijemska biskupija u drugoj polovici XVIII. stolj... Uvod U svojoj dugoj, a na početku svog postojanja, i slavnoj povijesti Srijemske biskupije, mi ćemo se usredotočiti u ovom radu ponajpr...
Biskup Josip Juraj Strossmayer i njegovi suvremeni... Uvod U 55 godina biskupovanja i upravljanja Đakovačkom i Srijemskom biskupijom mnogi su segmenti i aktivnosti u kojima je aktivno i vrl...
Hod za stopama ranjenog križa Uz 3. planinarski križni put Hvarske biskupije na Visu, 1. travnja 2017. Kroz cijelu svoju povijest Vis je bio poveznica i sjeciš...
Bijeli fratri i sjaj Istine – uz 800. obljet... Proslava 800. obljetnice osnutka Reda braće propovjednika ili Reda sv. Dominika, sretna je prigoda da se bolje rasvijetli povijesni hod jednog...
“Dosjetljivo lukavstvo” I. U nedavnom razgovoru s jednim poznanikom iz redova prosvjetnih djelatnika ostao sam zatečen podatcima o načinu na koji većina mladih...