»Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!« (Iv 1, 29)

Gotovansko kršćanstvo


Izrazom gotovan opisujemo lijenog čovjeka. Gotovan može biti lijenčina, dokoličar (dokoličar u negativnom smislu, kao neradnik ), zgubidan. Ovo su samo neka od značenja ove riječi. Značenja ima puno više. Kada  u kršćanstvu govorimo o fenomenu gotovanstva onda govorimo o dugotrajnom procesu izgradnje individualnog komfora i ugode, čije stvaranje mora odgovarati isključivo osobnim prohtjevima pojedinca. Gotovansko kršćanstvo je proces utapanja pojedinca u lijenost praktičnu, intelektualnu i duhovnu. Gotovansko kršćanstvo je i proces čuvanja privatne udobnosti i privatnih privilegija, gdje priviligije nemaju više nikakvog značenja, nego su često relikti prošlih vremena.  Gotovanski kršćanin je budni čuvar svoga vlastitog privatnog dvorišta i vlastitog privatnog svijeta.

Ali, gotovansko kršćanstvo nije samo materijalno. Ono je i duhovni i intelektualni proces. Riječ je o sveukupnom procesu odbijanja mijenjanja i obraćenja u odnosu prema stvarima koje u bitnoj mjeri pripadaju sferi kršćanskog života. Kada govorimo o materijalnom dijelu gotovanskog kršćanstva ono se javlja kao nebriga za materijalna dobra koja su kršćaninu povjerena na upravljanje, a ne pripadaju njemu osobno, nego pripadaju kršćanskoj zajednici ili kršćanskoj insitituciji. Takvo gotovansko kršćanstvo iza sebe ostavlja materijalni nemar o stvarima, financijski kriminal, neracionalno i netransparentno trošenje dobara kao i nesposobnost adekvatnog ekonomskog upravljanja i vođenja brige o materijalnim dobrima. Na drugom mjestu su duhovna dobra kao što je molitva, pobožnost, općenito sve ono što zovemo duhovnim životom kršćanina. U duhovnom aspektu gotovansko kršćanstvo iza sebe ostavlja duhovnu pustoš, vjerničku neozbiljnost, gubitak osjećaja za sveto, odbijanje da se duhovno raste i sazrijeva kao i zloupotrebu svetih stvari od sakramenata do predmeta.  I na intelektualnom području kršćanskog života gotovansko kršćanstvo ostavlja kao posljedice intelektualnu neizgrađenost, nesposobnost za kritiku, odbacivanje mogućnosti da se intelektualno napreduje i raste kroz nove intelektualne spoznaje.

Treba reći da se gotovanski kršćanin ne rađa nego se gotovanskim kršćaninom postaje.  Kršćanin koji  jedino brine o očuvanju osobne udobnosti i privatnih prohtjeva, koji je alergičan na bilo kakve promjene koje ograničavaju njegov komfor, koji odbija svaki zahtjev o promjeni njegovih  loših i sablažnjivih navika, na putu je prema gotovanskom kršćanstvu. Položaj Boga u gotovanskom kršćanstvu je položaj sredstva koje se zloupotrebljava kao mehanizam kazne ukoliko se dira u privatne udobnosti i privilegije nekog kršćanina. Bog je duhovni čuvar njegove udobnosti, religijski mehanizam zaštite osobnih želja.  Gotovansko kršćanstvo je i apsolutizacija kršćanske savjesti, gdje savjest služi kao poluga moći koja čuva privatna zadovoljstva kršćanina. Gotovansko kršćanstvo savjest koristi pogrešno, i to dvostruko pogrešno. Prvo koristi savjest kao sredstvo umirenja gotovanskog kršćanina koji svoje ugodnosti opravdava time da je njegova savjest čista pred Bogom makar bilo onih koji objektivno primjećuju da kod tako uređenog privatnog života ne može biti sve u redu sa savješću dotičnog. Drugo koristi savjest kao sredstvo prinude protiv drugih kojima prigovara da su gotovanski kršćani i da im je savjest pokvarena i krivo formirana, plašeći ih paklom i prokletstvom, dok grčevito čuva svoj privatni svijet ugode, želja i snova.

Gotovansko kršćanstvo je proces ukidanja mogućnosti promjene i obraćenja kršćaninova života. Gotovanski kršćanin se prepoznaje po tome što je kod njega uočljiva potpuna odsutnost svijesti o stalnoj potrebi za promjenom života i obraćenjem. Gotovanski kršćanin pati od nedostatka samosvijesti o čovjekovoj grešnosti i nesavršenosti. Kršćanin koji u ovom životu smatra da se ništa ne treba mijenjati, pogotovo ne on i njegov svijet koji je za sebe privatno izgradio, materijalni je, duhovni i intelektualni gotovan.

Dakle, gotovantsvo nije, kako se misli, isključivo lijenost, gotovanstvo je proces pretvaranja života u lijenost kao temeljni smisao življenja.  Iz tog razloga gotovansko kršćanstvo ljubomorno čuva privilegije, ugodnosti, pogodnosti i komfornost, jer je isuviše utopljeno u lijenost da bi primijetilo potrebu promjene. Gotovanski kršćanin je neprijatelj svake moguće promjene, pogotovo one koja bi svojim pojavljivanjem  ugrozila njegov privatni svijet koji je on strpljivo i dugo za sebe gradio. Moto gotovanskog kršćanina bio bi mijenjajte sve, samo ne tražite od mene da se mijenjam, odnosno dirajte u sve, ali ne dirajte u moj privatni privilegij, moju privatnu udobnost. Gotovanski kršćanin prihvaća sve promjene koje treba, samo ne onu koja bi se direktno odnosila na njega i njegov način života. Gotovanski kršćanin je infantilni kršćanin koji odbija rasti i sazrijevati i želi trajno ostati u fazi nedoraslog djeteta koje se duri i ljuti kad se dirne u njegov komfor. Gotovansko kršćanstvo je nekakav oblik zatvorene samosvijesti u odnosu prema vani, prema ljudima, prema stvarnosti i prema zahtjevima samog kršćanstva. Riječ je o određenom hermetizmu koji ne dopušta da bilo što u njega uđe, o stavu koji zbog čuvanja svojih ugodnosti zna biti jako udaljen od sadašnjih potreba kršćanskog djelovanja i zahtjeva kršćanstva.

Gotovanski kršćanin je arheolog zadovoljstva, koji kada je jednom iskopao nešto što želi i što mu se sviđa, nema namjeru dalje istraživati i tražiti. Zbog toga su gotovanski kršćani kao arheološke iskopine, čuvaju ono što imaju, ali u njima nema života. Kao što arheološko nalazište pokazuje da je na nekom mjestu nekada bilo života i živosti i gotovanski kršćanin pokazuje se kao arheološka iskopina, kao netko u kome je nekad bilo života i strasti da se mijenja na bolje i da se trudi oko svog kršćanskog rasta i sazrijevanja. Shodno ovome i gotovansko kršćanstvo možemo nazvati jednom specifičnom materijalno-duhovno-intelektualnom arheologijom, arheološkim iskustvom kršćanstva koje u sebi nema više živosti i strasti za mijenjanjem i obraćenjem, kršćanstvom koje je lijenost prekrilo gomilom prašine i slojevima kršćana koji u sebi više nemaju potrebe da se mijenjaju na bolje. 

I kao što arheologija čuva za nas arheološke spomenike i mjesta, tako i gotovansko kršćanstvo čuva privilegije i ugodnosti i pogodnosti gotovanskih kršćana. Zajedno, oni su jedno veliko arheološko nalazište koje više ne pripada kršćanstvu koje traži aktivno djelovanje i zauzimanje u svijetu u kojem se živi. I kao što se arheolozi boje da netko ne bi oštetio dragocjene iskopine, tako se i gotovanski kršćani boje da netko ne bi ukinuo njihov komfor i privilegije. I kao što arheolozi ograđuju iskopine i postavljaju upozoravajuće znakove, i gotovanski kršćani ograđuju svoje privilegije ogradama i prijetećim upozorenjima, koristeći se Bogom, Crkvom, teologijom i mnogim drugim elementima kao sredstvima zaštite. Oni nisu protiv promjene, oni su za to da se svi i sve mijenja, ako treba i Bog i Crkva i teologija, ali da se oni ne mijenjaju i da se u njih ne dira. Gotovanski kršćani prihvaćaju sva tumačenja i odredbe i odluke koje čuvaju njihove privatne pogodnosti i odbacuju sve što bi bilo protivno tome, makar dolazilo od Boga, Crkve, pape.

Gotovanski kršćani su jedan, ako možemo tako reći, arheološki kuriozitet, neka vrsta mumija i spomenika, zaštićeni iza svojih privatnih arheoloških ograda i zidova. Oni su podsjetnik da i među nama kršćanima ima arheoloških pojedinaca bez živosti, bez potrebe za promjenom, bez potrebe za obraćenjem, koji žive u strahu da će se morati mijenjati i da će netko ukinuti neki njihov privatni privilegij ili ugodu, kao što se arheolog boji da bi netko mogao ukloniti ogradu ili znak upozorenja oko iskopine koja pokazuje da je negdje nekad bilo života, ali da tu sada više nema ništa osim prašine i kostiju.