Kroz cijelu svoju povijest Vis je bio poveznica i sjecište različitih interesa i putova, previranja i razračunavanja. Primao je i davao, patio i uveseljavao. Uostalom, slično se može kazati i za ostale naše otoke. Vis je bio utočište pred nesigurnostima kopna, ali je i sam bio izložen opasnostima. Onodobni gusari danas se pretaču u zebnju i strah pred opasnijim gusarenjem kojeg slutimo u mafijaškom načinu odnosa prema turističkoj privredi i parazitskom odnosu prema naslijeđu, zaboravu prošlosti i izopačenoj slici budućnosti koja se izjednačava s turističkom privredom kao gospodarskom monokulturom. No, to je druga tema. Ipak, današnji gusari ne odvode sužnjeve na afričke obale, ostaju ovdje i utjelovljuju se u dušama domaćih ljudi koji lako zaboravljaju povijesnu pouku: doživljaj i iskustvo ljepote i kvalitete života ovisi ponajprije o usvojenim mjerilima duha i svijesti. Spomen na stradavanje Visa u najezdama gusara svjedoči nam i lik Gospe de Mercede u crkvi Svetog Duha u Visu. Možda nam je danas taj lik bogomdani poziv da prepoznamo koliko smo postali gusari u otimanju vlastite budućnosti i postajemo li možda roblje udobnosti i tromosti duha. Ako je nekoć viški župnik Borković bio spreman prodati liturgijsko srebro i ostale dragocjenosti iz crkava da bi se pomoglo unesrećenima u vrijeme kužne bolesti, onda je možda glavno pitanje o temeljnima naše sigurnosti i odgovornosti za život vođen civilizacijom ljubavi.

Današnji susret s pučinskim otokom izaziva brojna pitanja i često razočarava manjkom cjelovitih odgovora i postupnim odumiranjam građanske kulture koja se najbolje prepoznaje u današnjim tragovima i na crno-bijelim fotografijama koje svjedoče o odijevanju pred kojim bi se mogli postidjeti mnoga današnja središta. Smješten na pučini morao se oslanjati na sebe i na mostove koje je stvarao s kopnom. Minula stoljeća iznjedrila su veliki broj vještih ribara i težaka koji su odredili njegova usmjerenja, ali uvijek polazeći od mogućnosti koje im je pružao. Arhitektonski sklad ljetnikovaca i obiteljskih kuća ribara i težaka, crkava i trgova, podređenost klimi i smještaju, dovoljno poučavaju vješte oči koje ne vide u njemu samo prijepore oko naslijeđenih kvadrata za unosnu prodaju i iznajmljivanje, nego i korito kojim je protjecala rijeka kulture koja još nije potpuno presušila.

Za one kojima je manje poznato valja reći da slavna povijest Visa počinje s početcima grčke kolonije na Visu 397. god. prije Krista. Upravo nasuprot malog poluotoka Prilova u Visu, na kojem će započeti Križni put, Grci su utemeljili svoje naselje. Tako Issa i Faros – dva prostora na prostoru naše biskupije – tvore najstarija urbana naselja na našem tlu. S vremenom je Issa postala snažno pomorsko i trgovačko središte iz kojeg su potekle isejske kolonije. U rimsko doba Issa je 47. pr. Kr. izgubila samostalnost, no time “najugledniji grad u tim krajevima” nije propao.

Dosege stare Isse vidimo na Prilovu gdje je u I. st. podignut rimski teatar, a nad njim su franjevci konventualci u XVI. st. podigli samostan sv. Jeronima. U rimsko doba Issa je osim spomenutog teatra imala terme, trijem, vježbalište i hram. U vrijeme kasne antike počinje njezin postupni pad. Naseljavanje hrvatskog stanovništva na Visu nije moguće pratiti zbog nedostatka izvora, no već je u X. st. posvjedočen hrvatski identitet Visa. U vrijeme mletačke uprava otoci Hvar i Vis bili su u sastavu jedne općine sa sjedištem u Hvaru kojoj je prosperitet dobrim dijelom omogućio unosni ribolov, posebno oko Palagruže i Biševa. Uz unosnu trgovinu usoljenom plavom ribom Vis je na brojnim plodnim poljima, koja su uglavnom bila vlasništvo hvarsko-viških plemića i crkvenih institucija, temeljio svoju egzistenciju i prepoznatljivost čiju će ljepotu posebno pohvaliti poznati Ivan Franjo Biundović. Nagli razvoj vinogradarstva dogodio se u drugoj polovici 19. i početkom 20. st., a 20. st. postavilo je Komižu s njezinih sedam tvornica za preradu ribe u ribarsku predvodnicu Jadrana.

Danas, na žalost, na otoku Visu ima manje od 3.000 stanovnika u četiri župe. Do pred kraj XVI. st. cijeli je otok bio jedna župa sa sjedištem u Velom Selu, iznad Velog polja. Kasnije se sjedište premješta u grad Vis, a Komiža postaje u pravnom smislu riječi župom tek u prvoj polovici 17. st. Početkom 20. st. crkvenu samostalnost dobivaju Velo Selo i Podšpilje. O broju stanovnika i razvojnim dosezima Visa govori podatak da se još do svršetka I. svjetskog rata na Visu planiralo proširiti jednu i podići tri nove crkve te izgraditi četiri nove župne kuće i dvije kapelanijske kuće u gradu Visu. U to je vrijeme Komiža po broju duša bila najveća župa Hvarske biskupije, a cijeli je Vis 1912. god. – kako donosi biskupijski “šematizam” – imao oko 11.000 duša. Minula stoljeća ostavila su brojne tragove, pa i veliki broj crkava na Visu. Vjersko središte otoka bio je i ostalo Gospino svetiše u Velom Selu koje svake godine oživi na Veliku Gospu oko Gospina lika koji povezuje iseljene i domaće Višane. Darovana srdela ispod Gospina lika u Velom Selu svjedoči o vjeri i zavjetima, naporima i nesigurnosti koji su bili isprepleteni od nesigurnosti života i sigurnosti vjere.

Iz tog konteksta prelazimo na subotnji Križni put. Čudnom podudarnošću naš će 3. Planinarski križni put biti u svjetlu ranjenog ili prostrijeljenog križa, odnosno Krista, jer bi se upravo tim riječima moglo nazvati raspelo koje ćemo nositi od jedne do druge postaje, od Visa do Komiže. O čemu je zapravo riječ? U crkvi sv. Nikole u Dolu, crkvi koja je smještena u blizini grada Visa, nalazilo se raspelo od kojeg je u župnoj kući u Visu ostao sačuvan korpus kao najbolji znak jednog (ne)vremena, a zapravo velikog nesporazuma u vremenu. Korpus (Isusovo tijelo) je netko oštetio streljivom iz zračne puške i to očito kad je crkva nakon II. svjetskog rata prestala biti mjestom kulta i u eri kolektivizacije predana radnoj zadruzi iz Poselja koja je u njoj držala slamu. Ranjeni Krist iz crkve sv. Nikole predstavlja znak vremena i znak vremenu. Ima neizmjernu simboličku snagu. Govori o nama ljudima i o istini koja se ne da skriti pod naslagama prašnjavog tavana. Potječe iz crkve koja je nekoć pripadala komiškoj opatiji, benediktincima koji su radom i molitvom, kultom i kulturom, dali Europi obol pismenosti i humanizam oslonjen na antičke temelje. Jedno drugo vrijeme i čovjek u njemu donijeli su nauk o porobljenom čovjeku kojeg treba osloboditi iz tamnice kršćanskog mraka. No, Krist i nadalje svijetli u mraku naših međusobnim ranjavanja i pokušaja da se bez Boga izgradi novog čovjeka. Daje nam to raspelo da se okušamo u svjetlu Kristove patnje u kojoj Bog pokazuje svoje pravo lice prema nama ljudima. Ići za Kristom, pa bilo to i u pobožnosti subotnjeg Križnog puta na Visu, znak je spremnosti da se prepoznaju naše rane i da se nastoji biti lijekom osobnim i društvenim ranama koje svako vrijeme donosi svojim suvremenicima.

Od raspela je pod slojevima prašine ostao samo korpus (tijelo), a križ je nestao. Tragovi oštećenja su do danas vidljivi. Za ovu prigodu novi križ je po modelu baroknih križeva izradio Pero Gabelić iz Vrboske, i to po uzoru na vrbovačko Porijevo raspelo koje se nosi u procesiji “Za križen”. Sve u svemu, valja ga čuvati kao spomen na vrijeme i kao govor svakom vremenu koje nastoji zaboraviti vlastite korijene u Bogu. Veronika je, kako kaže kršćanska predaja, dobila na rupcu utisnut lik patničkog Krista, a ovime je Vis dobio za svoju sadašnjost i budućnost lik ranjenog Krista koji nosi istu poruku – samo ranjeni Bog može iscijeliti ranjeno srce. Juda je znamo unovčio svoj odnos s Kristom i izdao ga. I nama prijeti opasnost da za malo dobiti unovčimo svoj odnos prema otocima i izdamo njihovu budućnost.