Skip to content

Hodočasnik


Želja za upoznavanjem drugih krajeva i ljudi je duboko usađena u čovjeka. Svjedoci  smo velikog mnoštva u pokretu, osobito za Marijine blagdane, i u njezina svetišta.

Ima li u tome što loše? Hodočasnik  otkriva mnoštvo drugih koji to isto čine te zaboravlja na umor i daljine provedene u zajedništvu i molitvi. Osjeća se dijelom mnoštva koje je prožeto istim osjećajima i dubokim pouzdanjem u zagovor.

Ozareni smo unutarnjom vjerom koja se vidi u molitvi na koljenima, u ispovjedaonici. Radost, duševni mir koji se dugo pamti i od kojega se živi. Vjerujem da je to povlašteno vrijeme za vjernike, susret sa živim Bogom u zajednici, pjesmi, pričesti. Nitko ne odlazi  kakav je došao. Obraćenje i molitva u zajednici je nova prilika, novi korak vjere nakon povratka.

Čitajući Bibliju vidimo da su svi veliki ljudi  bili hodočasnici ka Bogu, za Bogom i s njime.

Tek nekoliko imena: Abraham  odlazi iz svoje sigurnosti doma na nesiguran put. Jedina mu je snaga Božji poziv i obećanje. Mojsije s narodom prolazi pustinjom  četrdeset godina ne bi li sazrio i on i narod za prihvaćanje Boga i njegovih zapovijedi.

Čuveni prorok Ilija, zaštitnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, hodočasti izvan ustaljenog, poznatog, svakodnevnog, u brda,  očekujući Božju objavu.

Novi Zavjet je prepun hodočasnika, počevši od  Marije i Josipa, maloga Isusa u Jeruzalem, Petra koji nije mogao shvatiti novost Evanđelja dok „nije izvezao na pučinu“.

Povijest Crkve nam govori da su hodočašća stara kao i vjera. Prvi su kršćani išli na grobove mučenika, prvaka Apostola, u Rim. Uvedene su „jubilarne godine“ kad su hodočašća dobila na masovnosti.

Hodočašće ima duboku simboliku. Mi smo ovdje hodočasnici na zemlji, naša je „domovina na nebu.“

Bitno je uočiti da hodočasnik napušta svoje mjesto i traži drugo. Vjernik nije pravi koji misli da je već sve postigao, okamenio se u svom mjestu, molitvi. Napuštanje mjesta je mogućnost osvježenja vjere, susreta, spoznaje da te tamo čeka neki Božji ugodnik koji ti može biti uzor i zagovornik. Tako je u svim marijanskim svetištima od Bistrice do Međugorja.

Hodočašće može imati i drugo lice, negativno, kao u priči o „rasipnom sinu i dobrom ocu“. On odlazi nošen željom da bude svoj, drugačiji, samostalan, a nakon svega, spoznaje grešnosti i kajanja, vraća se Ocu koji ga čeka.

Danas u otuđenom svijetu koji ne vidi pojedinca i ne cijeni njegovo svjetlo, djela, vjeru i zasluge, hodočasnik u mnoštvu postaje velik, važan, prihvaćen, iako bezimen u mnoštvu istih. Nitko ga ne pita za prošlost jer se uklopio u zajedničku vjeru, pjesmu i molitvu. Tako nesiguran postaje siguran, neprihvaćen prihvaćen i spreman za novi početak, ohrabren zagovorom Marijinim.

Vlč. Slavko Vranjković

Vlč. Slavko Vranjković

Župnik u Nuštru, književnik i slikar.
Vlč. Slavko Vranjković

Latest posts by Vlč. Slavko Vranjković (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vrijeme odluke Na početku vjeronaučne godine, na kraju ljeta i početkom jeseni imamo nedjelju zahvalnicu i cjelodnevno klanjanje. Članovi kuda „Seljačka slog...
Danas Skloni smo odgađanju  koječega uvjeravajući se da imamo vremena. U Bibliji piše: Sve ima svoje vrijeme. Sve na svijetu pod nebom ima svoje vr...
Dobra vijest Snimio: Teo Trosmann Kakve vijesti sam danas nekomu donio: dobre, loše ili tek obične informacije? Kriza... To su teme koje su svaki dan u optj...
Obitelj i alkoholizam Upoznao sam dječaka u jednom slavonskom selu, nekadašnjeg svoga vršnjaka, koji je imao oca alkoholičara. Kad bi se vraćali iz škole on bi prod...
Zapovijedi su da se krše? „Znam ali ne marim. Živjet ću po svome, po pravilima koja mi trenutačno gode, daju snagu, ugodu.“ Koliki ovako razmišljaju i toga se drže. „Bo...