Skip to content

Holandija


Ako je slava u tome, da se o nekomu puno govori i piše, onda je Holandija danas najslavnija katolička zemlja na svijetu.

A katolička jest, u nekom smislu. Onako, kako su katoličke sve zemlje, u kojima živi procentualno znatan broj katolika. Kompaktno kalolička nije. Nije ono, što su Italija, Španjolska, Portugalska, Belgija, južna Amerika, pa, donekle, i Francuska i Poljska. Katolika je u njoj odprilike polovina: ostali su protestanti, kalvini. I nije nikako u centru katoličanstva. Potpuno mu je na periferiji. Sjeverno od nje same su, stopostotno, protestantske zemlje: one nordijske. I na jugu su joj, opet, skoro čisto protestantski, krajevi sjeverne Njemačke. Samo na zapadu prislanja se na kompaktno katoličke krajeve: na Flandriju, valonsku Belgiju, Francusku, njemačko Porajnje. Više je mala katolička enklava, otok, u moru protestantizma. Ostatak katoličanstva na evropskom sjeveru. Svoju današnju katoličku eksistenciju zahvaljuje Providnosti i Habsburgovcima: najprije španjolskima, a onda austrijskima. Oni su je, dijelom, očuvali katoličkom: u doba reformacije i vjerskih ratova, u 16. i 17. stoljeću.

A što se tiče slave, valja razlikovati dvije slave. Onu pozitivnu, koju dugujemo samo objektivno velikim i etički čistim ljudskim otvarenjima, i onu drugu, koja može biti, — pa često i jest, — objektivno i etički negativna. Može se biti slavan po dobru, a može se biti “slavan” i “glasovit” i po zlu. “Glasovitost”, barem, kad za nju, danas, upotrebljujemo latinsko-internacionalni izraz “famozan”, vrlo se često, — možda najčešće, — i uzimlje baš u ovom zadnjem, negativno-pejorativnom, smislu. Za onoga, koji na sebe svraća opću pozornost, — o komu se puno govori i piše, — ali više po zlu, nego po dobru.

Holandski katolici, — oni, koji su svojoj domovini, ovo nekoliko zadnjih godina, svijetom “pronijeli slavu” i koji, danas, svojim istupima pune stupce, jednako nekatoličke, profane i bulvarske, kao i katoličke, štampe, smatraju, svakako, da su oni slavni u prvom smislu. Nosioci su, govore oni, i autentični interpretatori “koncilskog duha” i “koncilskih ideja” u Crkvi. Onih “progresističkih” i “savremenih”. Za pedeset su godina naprijed pred ostalom Crkvom, kako se neki od njih vole hvaliti. Pokazuju drugim katolicima puteve budućnosti. I krče im ih. Odlučno, radikalno, bez kompromisa. Preuzeli su vodstvo i inicijativu u savremenoj “reformi Crkve”: u njezinoj adaptaciji vremenu, prilikama, logičnoj evoluciji ljudske misli i kulture. Daju drugim “crkvama”, daju katoličkomu svijetu, dobar primjer. Nukaju ga, da i on za njima pođe. Jedni su od glavnih pobornika “nove teologije” i “novoga morala”. Dali su toj struji i nekoliko njezinih najistaknutijih predstavnika: klasičnih i tipičnih; onih, koji probijaju i vode, “Bahnbrecher”-a. I prvi su novoj, “koncilskoj”, katoličkoj “reformi” osigurali u svojoj zemlji većinu, pa i vlast. Jedina su zemlja na svijetu, gdje je katolički Episkopat praktično, sav i radikalno, “progresivan”. I u tom kompaktan i beskompromisan. I vis-a-vis Rimu i Papi. Ne imponiraju im puno rimske direktive ni rimske rezerve. Uvijek su ih spremni ignorirati i prijeći preko njih na dnevni, red. Pa i u najdelikatnijim pitanjima: i ondje, gdje je Rim najosjetljiviji. I na dogmatičko-moralnom području. I u pitanju primata. I u pitanju celibata.

Sada, koliko je u svim tim njihovim tvrdnjama, u toj njihovoj ocjeni situacije, istine, nama je sa strane teško reći. Jesu li ti, koji danas govore uime katoličke Holandije, i stvarni gospodari situacije u njoj? Imaju li većinu? Jesu li vjerničke i svećeničke mase uistinu pošle za njima? Ima ih, koji to niječu. Nedavno je, čuli smo, jedan holandski svećenik, — docent Dr Hubert van Dijck, — u svom predavanju u Beču, javno ustvrdio, da je još uvijek 80 od sto holandskih katolika protiv linije Alfrink-Suenens, a za onu Papinu. A i meni su dvojica katoličkih turista iz Holandije, jedan svećenik i jedan katolički lajik, svaki napose i svaki u drugo vrijeme i drugom prilikom, apodiktički izjavili, da odnosi unutar katoličke Crkve u Holandiji nijesu nipošto onakvi, kakvima ih hoće da napravi “progresistička” i “bulvarska” štampa. Uostalom zar nijesmo svi čitali u novinama i slušali na radiju, kako je 800 holandskih svećenika, — navodno ih svega ima 8.000, — poslalo u Rim izjavu vjernosti Papi, kako je jedan Alfrinkov pomoćni biskup, — Msgr. Th. A. Hendriksen, — i formalno, još   g. 1969., rezignirao u znak neslaganja sa držanjem svoga šefa i svojih biskupskih kolega, kako je “Liga sv. Mihaela” iz Holandije, nekoliko puta i uporno, apelirala na Rim i tražila, da iz Rima odlučnim protumjerama zaštite pravovjerje holandskih katolika od nezvanih i nametljivih modernističkih teoloških mentora, kako je dekan J. Joosten iz Echt-a u biskupiji Roermond, na “pastoralnom koncilu” u Nordwijkerhout-u, 6. I. 1970., — “progresisti” su ga pustili u dvoranu samo na 10 minuta, — u ime 1500 holandskih svećenika, pročitao protestnu deklaraciju vjernosti Crkvi i Rimu, kako se je u vrijeme “pastoralnog koncila” nad rezidencijom kardinala Alfrinka u Utrechtu pojavio zrakoplov, koji je nosio veliki natpis: “Jedinstvo s Rimom”, i t.d.

A još je teže, — nama sa strane, — objasniti, kako je do takve situacije došlo. Šokiralo je to čitav katolički svijet. Još do jučer vrijedila je katolička Crkva u Holandiji kao izrazito ortodoksna, sređena, tradicionalna. Nigdje nije bilo, razmjerno, više svećenika i redovnika nego u Holandiji. Vanjska organizacija Crkve bila je savršena: prava germanska. Izvanredno je jaka bila katolička štampa. U vanjskim misijama bilo je na hiljade holandskih misionara. Strogo se insistiralo na svemu, što je vrijedilo kao specifično katoličko. Holandija je, čini se, i danas jedina zemlja na svijetu, u kojoj ne samo što postoji, vrlo jaka, “katolička” stranka, nego je i formalno nazivaju “rimo-katoličkom”. A kad sam ja, pred pedeset godina, studirao u Innsbrucku, bilo je u tamošnjem internacionalnom teološkom konviktu “Canisianum”-u i nekoliko holandskih mladih svećenika i redovnika, koji su, svi od reda, udarali u oči kao pobožni, solidni, disciplinovani, uzorni, pitomci. Odakle najedanput tolika razlika? Odakle taj zaokret za čitavih 180 stupnjeva? Je li do te nagle promjene došlo po zakonu neke, neodmjerene, psihološke reakcije na i odviše konzervativne forme dotadašnjeg religioznog života? Je li to pojava dezorijentacije pred iznenadnom provalom senzacionalističkih, modnih, ideja “nove teologije”, koja je uspjela da tako fascinantno i samosvjesno nastupi uime “sigurnih” i “provjerenih” postulata i rezultata napretka i znanosti? Je li to jedna, paradoksalna, forma, naivnog, oduševljavanja za “ekumenizam” i nestrpljivo forsiranje jedinstva u vjeri s drugom polovinom njihovih, protestantskih, zemljaka? Je li to neželjeni plod prenaglašenog i pretjeranog utjecaja lajikata u Crkvi: u jednom narodu visoke opće kulture i sa živim interesom za vjerska pitanja, a bez dovoljna poznavanja teoloških i eklezioloških problema, pa stoga i previše izvrgnutu sugestivnom “šarmu” novih teoloških ideja i fraza, “demokratskih” i demagoških? Je li to jedna od posljedica sistema “visokog životnog standarda”, koji nikada nije bio pogodno tlo za razmah kršćanskog spiritualizma i konsekventnu afirmaciju evanđeoske “ludosti Križa” (1. Kor 1, 21. 23.)? Ili je sve to pomalo?

Nego, bilo, kako bilo, činjenica je, da je Holandija danas, — barem po onima, koji su u njoj naglasniji i koji u svojim rukama drže vodstvene pozicije u crkvenom, a pogotovu u javnom katoličkom životu: u štampi, na teološkim zavodima (na katoličkom sveučilištu u Nijmegen-u), u katoličkim masovnim organizacijama, — od svih katoličkih zemalja najdalje otišla i u modernističkim novostima i u opoziciji Rimu. Holandski “Katekizam za odrasle”, koji su izdali uz odobrenje svojih biskupa, naišao je u Rimu na najoštrije negodovanje, — Sveta je Stolica zabranila, da ga se štampa bez ispravaka: u njemu se ili šuti ili vrlo dvoznačno govori i o mnogim temeljnim istinama vjere: o neumrlosti duše i životu preko groba, o Kristovu uskrsnuću, o djevičanstvu Marijinu, o Euharistiji i svećeništvu, o postojanju dobrih i zlih duhova, i t.d., — ali zato i na živo odobravanje svih “osporavatelja” u Crkvi: holandski teolozi i dalje uz njega tvrdo stoje, a njihovi ga modernistički simpatizeri svagdje po svijetu, — pa i kod nas, — na veliko propagiraju, prevode, tiskaju. Po jednoj anketi, provedenoj među holandskim svećenicima, trećina od onih, koji su na nju odgovorili, sumnja o Kristovu božanstvu i o eksistenciji osobnoga Boga (Dr. Herbert Madinger, “Die 70”, 10, “Die Versucbungen unserer Zeit”, Wien, 1970.). I liturgijska je anarhija u Holandiji dostigla kulminaciju: mnogi svećenici na svoju ruku, — i protiv formalnih direktiva i opomena iz Rima, — po volji i najsmionije eksperimentiraju sa svetim obredima, — često i na način vrlo malo tradicionalan i doličan, — drže zajedničke, “ekumenističke”, mise i pričesti s protestantima, dokidaju pojedinačnu ispovijed i zamjenjuju je “općom”. “Demokratizirali” su upravu u Crkvi: uveli su već u praksu i “nacionalne pastoralne koncile”, na kojima i svjetovnjaci, i obični svećenici, imaju, u biti, ista prava kao i biskupi, pa s njima “suodlučuju” i o vjersko-moralnim pitanjima, i o crkvenoj disciplini: izborima i glasovanjem. Postavili su i tezu o autonomiji mjesnih i nacionalnih crkava, koje, po njima, mogu imati i drukčije naučavanje i drukčije uređenje od drugih, pa i od Rima. Brane princip slobodnog, individualnog, opredjeljenja u vjerskim stvarima, “po savjesti”, neovisno od crkvenog učiteljstva, pa i onoga papinskog. Otvoreno kritiziraju, pa i otklanjaju, auktoritativne Papine enciklike o prenošenju života (“Humanae vitae”) i o svećeničkom celibatu (“Sacerdotalis coelibatus”) i traže, da se Papino naučavanje u tim stvarima podvrgne slobodnoj ocjeni “Božjega naroda”, svejedno što je Papa izrijekom zatražio od holandskih biskupa, da njegovu odluku smatraju mjerodavnom i na njoj insistiraju. Neće ni da razgovaraju s Papom: postavljaju mu uvjete; i u jednom i u drugom od ta dva pitanja izjašnjavaju se u principu protiv Papina stanovišta; traže, da se i svećenicima, koji su se samovlasno i nevaljano oženili, dopusti dalje vršenje svećeničke službe.

Kažu, doduše, da oni svoje “reforme” nikome ne nameću i da ona nije roba za eksport, ali u praksi rade drukčije. Pune su druge katoličke zemlje, — Amerika osobito, — njihovih emisara, “misionara”, predavača. Na “simpozijima”, kongresima, pa i biskupskim sinodama, njihovi ljudi brane i propagiraju svoja shvaćanja. Strani katolici, svećenici i biskupi uvijek su im dobro došli gosti: pozivaju ih k sebi, “informiraju” ih, plediraju pred njima za svoje, “savremeno”, oblikovanje Crkve i kršćanstva

Nažalost, koji put i s uspjehom. Holandija je danas zastava, kojom uvelike mašu više manje svi “progresistički” faktori. Njima je ona protagonista “koncilske obnove”. Nadahnuće. Primjer i uzor.

I u nas se poneki oduševljavaju za Holandiju. Usrećili su nas već i prvim, nepurgiranim, prijevodom Holandskog katekizma. I reklamiraju ga na veliko. I po nekojim katoličkim listovima. A nijesmo toliko naivni, da bismo njegovu publikaciju pripisali spontanoj inicijativi “Stvarnosti”. Svećenici su za tim. Mnogi to i ne kriju. U nekim ih mjestima već i zovu “Holandezi”. Na katehetskom kongresu u Ljubljani, pred dvije godine, napravili su čitavu scenu aplaudirajući holandskim metodama, — a, svakako, i principima, — katehizacije. Putuju u Holandiju “kao na ćabu”, da i k nama prenesu štogod od tamošnjeg reformnog plamena. Puni su pohvala za holandsku Crkvu i holandski katolicizam. Nitko da ozbiljno pokudi istupe njihovih teologa i biskupa, ni kad oni, otvoreno i demonstrativno, protuslove Rimu i ignoriraju sve njegove intervencije. Sve je to, misle oni, zakoniti “dijalog”. Sve je to u autentičnom stilu “koncilskog kršćanstva”.

A mi mislimo, da su to strujanja i tendencije, kojima se sve ono, što je među nama zdravo i crkveno, mora najodlučnije oprijeti. Oprijeti programatski, načelno, javno i otvoreno. Nećemo holandskog katolicizma. Falzifikat je kršćanstva. “Revidira” Evanđelje. I parodira ga. Nespojiv je sa katoličkim pojmom Crkve i primata. Njegove su praktične posljedice već do danas na čitavoj liniji negativne. Urodio je u Holandiji nazatkom vjerskog i crkvenog života u svakom pogledu. Donio joj je tešku krizu zvanja. A bit će još puno gore, ako se on stabilizira i pretvori u sistem: ako prodre i u druge katoličke zemlje. Svršilo bi to novom “reformacijom” i novom apostazijom. A nikada slavom. Božjom slavom.

Ako tko za to želi i pozitivnu dokumentaciju, može je naći, punu doslovnih citata iz knjiga i članaka holandskih “novih teologa”, u raspravi Holandeza-isusovca P. Carl-a Straetera: “Die neue Theologie in Holland” (Verlag Habbel, Regensburg). Nije to više ni modernizam, nije ni racionalizam; to su hereze, nevjera, bezvjerje.

Daleko to od nas! Mi stojimo, odlučno, s manjinom (ili, možda, sa “šutljivom većinom”) pravovjernih i crkvenih u Holandiji. Mi stojimo s Petrom, s Papom, s Pavlom VI., a ne ni sa Biessom, ni sa Schillebeeckxom, ni sa Alfrinkom, ni sa Suenensom. S Papom, koji se je i u svojoj, nedavnoj, besjedi talijanskim biskupima gorko potužio na one, koji kušaju “da stvore ili izmisle novu Crkvu”, pa makar to bila i “uznemirena, živa, dinamična Crkva”, za koju pledira kardinal Alfrink, nasuprot onoj “hijerarhijskoj i statičnoj” (Izvještaj o svršetku holandskog pastoralnog koncila, iz pera holandskoga biskupa Theodora Zwarthuiis-a: “Dutch Council Stresses Unity, Intercommunion”; “The National Register”, 26. IV. 1970.).

Hrvatski svećenici, hrvatski katolici, ne dajmo, da nam itko podvaljuje kamen pod kruh, zmiju pod ribu, štipavca pod jaje (Luk 11, 11. 12.; Mat 7, 9. 10.)! Držimo se, do kraja i u svemu, Evanđelja i Petrove pećine!

“Tu vero permane in iis, quae didicisti, et quae credita sunt tibi…!” (2. Tim 3r 14.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen 1970. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 194-199. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Nova granična linija Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništ...
Pred oltarom našega prvoga sveca Prvi ćemo put, mi Hrvati, ove godine, u mjesecu studenom, proslaviti jednoga čovjeka naše krvi, kao kanoniziranog sveca na oltaru, na njegov g...
Pred problemom “pastoralnih vijeća” Snimio: Igor Brautović Jedno pismo. Jedan prijedlog. Jedno mišljenje Pismo prof. dr-a Šagi-ja o organizaciji lajičkog apostolata kod n...
Natrag k duhovnosti Snimio: Igor Brautović Uz mjesec svibanjskih pobožnosti I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom živo...
“Ekumenizam” i njegovo naličje Snimio: Igor Brautović U Francuskoj, a onda, u prijevodu, i u Americi izašla je pred dvije, tri godine knjiga pod naslovom: "Ekumenizam ili nova...