Skip to content

Homilija pape Franje na kanonizaciji papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. (27. 4. 2014.)


U srcu ove nedjelje, kojom završavamo Uskrsnu osminu i koju je sv. Ivan Pavao II. želio posvetiti Božanskom Milosrđu, nalaze se slavne rane Uskrslog Krista.

Krist je već bio pokazao te svoje rane Apostolima one iste večeri toga dana nakon Šabata (Subote), na dan uskrsnuća. Ali, kao što smo čuli, Toma nije bio s njima te večeri, i kada su mu ostali ispričali kako su vidjeli Gospodina, on uzvraća da dok on osobno ne bude vidio i dotaknuo Njegove rane – neće vjerovati. Tjedan dana poslije, Isus se ponovno ukazao učenicima okupljenima u gornjoj sobi (Cenakul – prostorija Posljednje večere). Tada je i Toma bio prisutan; Isus se odmah obratio Tomi i pozvao ga da dotakne njegove rane. U tom trenutku taj je čovjek, tako izravan i navikao da sve ispituje, kleknuo pred Isusa s riječima: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28).

Kristove rane su sablazan za vjeru, ali su istovremeno i ispit naše vjere. Upravo zato te rane nikada ne iščezavaju s tijela uskrslog Krista; one ostaju kao znak trajne Božje ljubavi za nas. Te su rane nezaobilazne za vjeru u Boga. Ne vjeru da Bog postoji, nego vjeru da je Bog ljubav, milosrđe i vjernost. Sv. Petar, citirajući proroka Izaiju, piše kršćanima: „njegove nas rane izliječiše“ (1 Pt 2,24, usp. Iz 53,5).

Sv. Ivan XXIII. i sv. Ivan Pavao II. imali su hrabrosti gledati u te Kristove rane, doticati njegove probodene ruke i bok. Nisu se sramili Kristovog tijela (dosl. mesa), nisu se sablažnjavali nad Njim, nad Njegovim križem: nisu prezirali tijela svoje braće (usp. Iz 58,7) jer s
u vidjeli Isusa u svakoj osobi koja pati na bilo koji način. Ova dva hrabra čovjeka, puna parresie Duha Svetoga, bili su svjedoci Božje dobrote i milosrđa Crkvi i svijetu.

Bili su svećenici, biskupi i pape XX. stoljeća. Proživjeli su i tragične događaje toga stoljeća, no nisu se dali obeshrabriti. Za njih je Bog bio veći i snažniji od tih tragedija; vjera je bila snažnija – vjera u Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka i Gospodara povijesti! Božje Milosrđe, iskazano u tih pet rana je bilo veće i snažnije, baš kao i prisutnost i blizina naše majke Marije.

U ovoj dvojici ljudi, kontemplirajući Kristove rane i svjedočeći njegovo Milosrđe, živjela je živa nada i neopisiva i slavna radost (1 Pt 1, 3.8). Nada i radost koju Uskrsli Krist daje svojim učenicima, nada i radost koju nitko i ništa ne može oduzeti od njih. Nada i radost Uskrsa, oblikovana kroz kušnje samozatajnosti, samoodricanja, samoispražnjenja, krajnjeg identificiranja s grešnicima – sve do mučne gorčine toga kaleža. Takve su bile nada i radost koju su ova dvojica svetih papâ primili kao dar uskrslog Gospodina i zauzvrat ih obilno dijelili s narodom Božjim, zasluživši tako našu vječnu zahvalnost.

Takvu nadu i radost živjeli su i prvi kršćani, u prvoj zajednici vjernika, u Jeruzalemu, kao što smo čuli u Djelima apostolskim (usp. Dj 2, 42-47). To je bila zajednica koja je živjela srce Evanđelja – ljubav i milosrđe – u jednostavnosti i bratstvu.

To je također i slika Crkve koju je Drugi vatikanski sabor imao pred sobom. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II surađivali su s Duhom Svetim u obnovi i posuvremenjenju Crkve prema njenim izvornim osobinama, osobinama koje su joj dali toliki sveci kroz stoljeća. Ne zaboravimo da sveci daju smjer Crkvi te su zaslužni za njezin rast. U sazivanju Koncila papa Ivan XXIII. pokazao je izvanrednu otvorenost Duhu Svetome. Dopustio si je biti vođen i bio je Pastir Crkve, vođeni predvodnik, vođen Duhom Svetim. To je bila njegova velika služba Crkvi, i zbog toga volim o njemu misliti kao o „Papi otvorenosti Duhu Svetome“.

U svojoj službi Božjem narodu, sv. Ivan Pavao II. bio je „Papa obitelji“. On je i sam jednom izjavio da bi volio biti zapamćen kao „Papa obitelji“. I stoga sam napose sretan da mogu ovo istaknuti upravo sada kada smo u tijeku zajedničkog hoda s obiteljima prema Sinodi o obitelji. To je zasigurno putovanje koje i on vodi i podupire s neba.

Neka ova dva nova sveca i pastira Božjeg naroda zagovaraju Crkvu, kako bi na ovom dvogodišnjem putu prema Sinodi bila otvorena Duhu Svetome u pastoralnoj službi obiteljima. Neka nas obojica nauče da se ne bojimo niti sablažnjavamo nad Kristovim ranama, nego da uvijek iznova sve dublje uranjamo u Otajstvo Božanskog Milosrđa koje se uvijek nada i uvijek oprašta – zato jer uvijek ljubi!


Prijevod: Tomislav Lasić

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia Razgovor čine sljedeća poglavlja: 1. Uskomešana Crkva, 2. Koji je tekst mjerodavan?, 3. Ustrojstvo pobudnice, 4. Vrijednost raščlambe stanja, 5. Pabir...
Sv. Ivan Pavao II. o rastavljenima-pa-ponovovjenča... Apostolska poslijesinodna pobudnica Familiaris consortio Vrhovnoga Svećenika Pape Ivana Pavla II. biskupima, svećenicima i Kristovim vjernicim...
Učiteljstvo o osjećaju vjere Sensus fidei je stručni teološki pojam u kojem se prva riječ sēnsus prevodi kao osjećaj, a zapravo znači instinkt, urođena težnja, predosjećaj, intuic...
Tri dokumenta o uvođenju spomendana Blažene Djevic... Uvod Prema odluci pape Franje Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata donijela je 11. veljače  Dekret o slavlju Blažene Dj...
Pismo pape Franje kardinalu Sarahu Nakon što je objavljen motuproprij pape Franje Magnum principium, na nekim su mrežnim stranicama objavljene bilješke („Commentaire“) kojima je prefekt...