Skip to content

Hvala Ti, Gospodine, na Šimejima naših dana


Sveto nas Pismo uči kako je David, drugi židovski kralj, jednom prilikom učinio veliki grijeh i zlo u Božjim očima (usp. 2 Sam 11,2-24), ali je osim toga u svemu bio pravedan, bogobojazan i čvrsto se držao svih Božjih zakona. Teško će se u tom smislu pravednosti naći neki drugi starozavjetni lik koji bi se mogao njemu staviti za usporedbu, a nama za savršeni uzor. Davidov je grijeh bio u tomu što je poželio udanu ženu, a njegova muža poslao u prve bojne redove da pogine. Nakon što ga je zbog toga u ime Jahvino teško prekorio prorok Natan (usp. 2 Sam 12,1-15ss), David je pokazao iznimno veliko kajanje i s dubokom skrušenošću priznao pred Bogom svoj grijeh, a koji mu je u određenom smislu riječi došao na kraju kao blagoslov, jer mu je uvijek ostao pred očima i opominjao ga da se više nikada ni za pedalj ne udalji od Božjih zapovijedi (usp. Ps 51).

Tako je s velikom poniznošću i ljubavlju, kao znak Božje volje, prihvaćao velike nepravde koje su mu nanosili njegovi najbliži, i u tomu nam može biti iznimno veliko ohrabrenje u podnošenju naših životnih nepravdi, a posebno nam može biti uzor da ga slijedimo. Valja u tom smislu posebno spomenuti dvije životne situacije u koje ga je Bog stavio i dvije osobe koje su mu nanijele veliku nepravdu, ali ih zbog toga nije proklinjao, niti im ikakvu osvetu učinio, iako je mogao, nego je naprotiv imao duboko razumijevanje za njih.

Ponajprije, riječ je o Šaulu, prvomu židovskomu kralju, koji je u početku svoje vladavine mudro upravljao svojim kraljevstvom, ali ga je s vremenom počelo hvatati ludilo, kao i zavist prema Davidu, jer ga je, nakon što je ovaj pobijedio diva Golijata i nakon što se proslavio u drugim bitkama kao vrstan ratnik, sve više počeo mrziti. Dozvolio je da mu srce toliko ogrezne u ljubomori i zavisti da je nekoliko puta izravno pokušao ubiti Davida, tako da se njegov budući nasljednik na kraju morao skrivati po nepristupačnim vrletima i spiljama, bježeći pred Šaulovim progonima.

Ono po čemu je David posebno velik, možemo vidjeti u činjenici da mu je Bog dao nekoliko izravnih prilika da se osveti svomu progonitelju i ubije Šaula, no on je, umjesto takve, po ljudskim kriterijima pravedne osvete, otklonio svaku pomisao na bilo kakav oblik odmazde, duboko svjestan da je Šaul Božji pomazanik, kojemu poradi toga nijedan čovjek nema pravo presuditi. Time nas itekako uči što znači ljubiti one koji nam nanose nepravde, a isto nam tako osvjetljava značenje one Isusove zapovijedi po kojoj smo dužni ljubiti i svoje neprijatelje (usp. Mt 5,43-48). Svi su, naime, ljudi, u određenom smislu riječi, Božji pomazanici, odnosno Božja ljubljena stvorenja, pa smo ih dužni sve tako i gledati. Tomu nas nadalje uči David i time što je iskreno oplakivao kralja Šaula, kad je poginuo u jednoj bitci s Filistejcima. Naše je, dakle, nastojati ljubiti svakoga, a u tom se smislu posebno potruditi s onima koji nas mrze, svjesni da su takvi, baš kao i Šaul, svojevrsni nesretnici zarobljeni zavišću ili nekom drugom okorjelošću svoga srca, a svaki sud prepustiti Bogu, onako kako je to i David učinio. I, naravno, ne zaboraviti da smo i sami često u životu Šauli, koji drugima iz ljubomore, zavisti i drugih nečistoća srca znamo činiti itekako velike nepravde.

Druga se zgoda odnosi na činjenicu da je Davida i njegov vlastiti sin Abšalom neizmjerno ražalostio, a iz razloga jer je dozvolio da mu srce toliko otvrdne prema ocu da ga je odlučio svrgnuti s prijestolja, ne ustežući se pri tomu ni proliti njegovu krv, ako mu se ukaže prilika. Najprije je podmuklo četiri godine pridobivao ljude na svoju stranu lažući protiv oca, a kada je na takav način okupio dovoljan broj pristaša podigao je izravnu pobunu. Davidu su to dojavili pa je krenuo sa svojim dvoranima i vojskom u bijeg, kako ne bi bili svi ubijeni, a grad uništen. Kad je pak David okupio svoju vojsku, krenuo je u rat protiv Abšaloma, ali je svojim ljudima izričito naredio da mu sina nitko ne smije dirati. Davidova je vojska teško porazila svoje protivnike, a sam je Abšalom, jašući na mazgi, slučajno glavom zapeo o grane i tako nemoćno ostao visiti između neba i zemlje. Kad su to dojavili Davidovu vojskovođi Joabu, on je odmah otišao i, oglušivši se na Davidovu zapovijed, zabio tri sulice u Abšalomove srce, a kako nakon toga još nije umro, Joabovi su ga momci zatukli do smrti. Kada su Davidu javili za smrt sina Abšaloma, obavila ga je silna tuga, te je ovako jecao: “Sine Abšalome, sine moj! Sine moj Abšalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!” I dugo se nije mogao utješiti.

I ta nam zgoda još jednom potvrđuje Davidovu silnu poniznost, ljubav i spremnost oprostiti i sinu koji mu je radio o glavi. To je ona neizmjerna očinska ljubav koja je spremna oprostiti baš svaki prijestup, a nama se opet stavlja za uzor da takvom ljubavlju ljubimo ne samo svoju djecu, nego se trudimo ljubiti svakoga čovjeka, a posebno one koji nam nanose nepravde. Jer, slično kao što smo često slika Šaula, često smo i slika Abšaloma, probitačnoga mladića koji se nije ustezao činiti najveće nepravde, umišljajući si kako se bori za pravdu i pravednost.

No, zgode o Šaulu i Abšalomu poslužile su nam da istaknemo Davidovu jednostavnost i podložnost Bogu, a sada na poseban način želimo istaknuti još jednu osobu, a to je Šimej, iz Šaulova roda, koji je proklinjao Davida gotovo cijelim putom kojim je on prolazio dok je bježao od Abšaloma (usp. 2 Sam 16,8ss). Bacao je na njega kamenje, iako je David bio okružen dvoranima i vojskom sa svim njegovim junacima, i ovako vikao: “Odlazi, odlazi, krvniče, ništarijo! Jahve je okrenuo na tebe svu krv Šaulova doma, kojemu si ti oduzeo kraljevstvo. Ujedno je Jahve predao kraljevstvo u ruke tvome sinu Abšalomu. Evo, sad si zapao u nevolju, jer si krvnik” (2 Sam 16,7b-8).

Svjestan da je bio više nego pravedan prema Šaulu, više nego pravedan prema Abšalomu, David je morao osjećati neizmjernu tugu što ne samo da to Šimej ne vidi, nego, rekli bismo, potpuno okreće pilu naopako, te mu pripisuje grijehe svoga prethodnika i grijehe svoga potomka, nazivajući ga krvnikom. I takvo nam je životno iskustvo poznato, odnosno događa se da čovjek čini dobro nekomu tko to ni na koji način nije zaslužio, štoviše, zaslužio je sasvim suprotno, a onda ne samo da za to ne dobije nikakvo priznanje, nego ispadne još sam kriv. Doslovno da kaže: Zemljo, otvori se!

Sveto Pismo nam svjedoči čak i još veću Davidovu poniznost, od one do sada prikazane. Naime, nakon što je jedan od njegovih ljudi, ne mogavši više slušati kako Šimej proklinje kralja, a on ne reagira, upitao Davida ovako: “Zar da ovaj uginuli pas proklinje moga gospodara kralja? Dopusti da odem prijeko i da mu skinem glavu!” (2 Sam 16,9b), David mu je odgovorio: “… Eto, moj sin koji je izašao od moga tijela radi mi o glavi, a kamoli neće sada ovaj Benjaminovac! Pustite ga neka proklinje, ako mu je Jahve to zapovjedio. Možda će Jahve pogledati na moju nevolju te mi vratiti dobro za njegovu današnju psovku” (2 Sam 16,11b-12).

Takav Davidov stav ne može se drukčije tumačiti nego činom duboke, duboke poniznosti i spremnosti otrpjeti i najveće uvrede. Ono što je najvažnije, a čega nismo dovoljno svjesni, to je kako mi, za razliku od Davida, obično ni ne pomišljamo kako bi oni ljudi koji nam čine nepravdu i koji zlo o nama govore mogli kao takvi biti poslani od Boga da nas možda podsjete na neke naše grijehe, ili nas učvrste u vjeri, ili su pak s nekim drugim ciljem koji je Bog providio stavljeni pred nas. Obično takvim ljudima pristupamo kao onaj Davidov vojnik, ne videći u njima i njihovim riječima baš nikakva dobra niti ikakvu moguću opomenu, nego ih doživljavamo kao uginule pse koji zaslužuju da im se skine glava. Zato nam je David izvrstan primjer i poticaj da svaku takvu moguću situaciju gledamo njegovim očima, odnosno tako da je to možda Božja volja.

Valja imati na pameti činjenicu kako se Šimej kasnije, kad se David, nakon pobjede nad Abšalomovom vojskom, vraćao na kraljevski prijesto u Jeruzalem, pokajao i da ga je, bacivši mu se pred noge, molio za oproštenje, jer je spoznao da je sagriješio. Također treba imati na umu da je isti onaj Davidov vojnik, koji je za Šimeja rekao da je uginuli pas i da mu treba skinuti glavu, ponovno rekao Davidu kako taj zaslužuje smrt jer je proklinjao pomazanika Jahvina. No, David ni tada nije htio ništa nažao učniti Šimeju, nego mu se zakleo da ne će poginuti. I u tomu nam David naravno može i treba biti uzor, jer nije dozvolio ni u jednomu trenutku da ga obuzmu gorčina i osveta, nego je sud prepustio Bogu, Onomu jedinome koji proniče srca i bubrege.

I zato je važno razmišljati o Isusovoj zapovijedi o ljubavi prema neprijateljima, jer koliko god se može činiti teškim oprostiti onomu tko nam nanosi zlo, štoviše koliko god se to može činiti nerazumnim, takvo opraštanje prije svega nama osigurava mir u srcu, a ono što je još važnije, ne uvodi čovjeka u napast da presuđuje po svojoj pravdi, nego sud prepušta jedinomu istinskomu Sucu. U tom smislu doista se čini mudrim zahvaljivati Bogu i na Šimejima naših dana, razmišljajući o njima poput Davida, odnosno na način nisu li tu zato što ih je Bog stavio nama na put. A također pri tomu ne zaboraviti još barem dvije stvari, a to je s jedne strane da se i Šimeji naših dana mogu promijeniti i pokajati, a s druge strane da smo i mi vjerojatno nekada nekomu Šimeji.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Zanovijetanje na početku nove godine „Najviše poniženje čovjeka jest: potrošiti svoje vrijeme i još uvijek živjeti.“ Neorganiziran dan pun zbrke, trke. Svuda si i nigdje. Obveze....
Blago čovjeku koga Bog kara: On ranjava, ali i ran... Knjiga Jobova nas uči da je blago onomu čovjeku koga Bog kara, jer On ranjava, ali i ranu povija, udara, ali i svojom zacjeljuje rukom (usp. J...
U radosti i žalosti Božića… Da je Božić komercijaliziran i da se za mnoge pretvorio u takav oblik slavlja koji rado otvara vrata svemu i svačemu, samo ne malomu Isusu koj...
Za let si, dušo, stvorena… Oni koji rade u školi iz godine u godinu uočavaju mnogostruke promjene na novim generacijama učenika, a jedna od značajnijih je i njihova sve ...
Ljepota života “ispod kamena” Zanimljivi smo mi ljudi, itekako nam je jasno što nas u životu čini nezadovoljnima, malodušnima i depresivnima, a opet kao da namjerno srljamo...