Skip to content

Hvarska Crkva: pogled s otoka Visa


I.


Mijene i promjene koje su zahvatile otok Vis u zadnjih stotinu godina odrazile su se i na vjerska kretanja. Bili bismo lažljivci i izdajice kad bismo mislili da sve počinje s nama, no odgovornost za budućnost nedvojbeno pripada i nama. Stoga je potrebno biti svjestan barem nekih čimbenika koji su kroz minulih stotinu godina obilježili prostor o kojem govorimo. U nizu pojedinosti možemo podsjetiti da se još prije stotinu godina računalo s izgradnjom triju novih župnih/dušobrižnih crkava na otoku Visu i proširenjem crkve Gospina svetišta u Velom Selu, kao i izgradnjom četiri nove župne kuće. Spletom okolnosti 20. st. naslijedilo je iz austrijskog razdoblja strukturu župnog pastorala po kojoj su i u Visu i u Komiži bili četvorica svećenika s pastoralnim dekretom: župnik, dva izložena kapelana i kateheta. Stoljetna ekonomska podloga crkvenih ustanova urušena je agrarnom reformom u staroj Jugoslaviji, a upravo je rješavanje agrarnog pitanja bio motiv prijelaza skupine vjernika grada Visa na pravoslavlje u razdoblju između dva rata. Od 1921. god. u Visu gotovo nitko nije davao crkvenim ustanovama naslijeđene i uvijek prijeporne dohotke sa zemljišta crkvenih naslova koje su stoljećima težaci obrađivali kao koloni, što nije bio slučaj samo u Visu. Viški župnik don Silvestar Bonačić (1908. -1929.) dobio je na Božić 1925. g. oko 250 prijava prijelaza na pravoslavlje, a zasigurno bi stvar bila blaža da se s crkvene strane nije posegnulo za sudskim ovrhama po konobama. Svojevrsno buđenje vjerskog duha započelo je sa župnikom don Dinkom Jerkovićem (1929. – 1973.). Preuzimajući upravu razdjeljenje župe u kojoj je od listopada 1927. bio kapelan, nastojao je oko jedinstva pa navodi da je prigodom završetka misija 30-ih godina u župnoj crkvi i oko crkve bilo 2.000 vjernika, dok je grad Vis imao oko 4.500 stanovnika.

Velika iseljavanja, pokrenuta općepoznatim okolnostima prve polovice 20. st., dovela su do kobne negativne selekcije na svim razinama, kao i do implikacija na život otočnog stanovništva i mjesnih struktura. Komunistička i vojna getoizacija, ali i pripadajuća ideologizacija s velikim posljedicama na senzibilnosti, oblikovali su mentalitet koji se naslonio na naslijeđeni i, sasvim razumljivo, omogućili upijanje silnica novih kretanja u kojima se nastojalo da Vis bude manje “svoj”, a više “njihov”. Dobro je podsjetiti da je 1931. god. u gradu Visu, a 1939. i u Komiži, održan euharistijski kongres kao lijek, kako se govorilo, “odmetničkom Visu” i strujanjima uvjetovanim komunističkim idejama koje su našle odjeka u obnoviteljskim nastojanjima Crkve kroz djelovanje predratnih katoličkih društava. Podsjetimo i to da su upravo među četiri dalmatinske “crvene komune” iz svibnja 1940. god. Hvarskoj biskupiji pripadale dvije: Općina Komiža i Općina Vrboska, a ostalo su Trogir i Sinj. U tom ozračju predratna izgradnja Katoličkog doma u Visu, a postojao je neostvareni plan i u Komiži, omogućila je katoličkim društvima u Visu lakše djelovanje, a planiralo se dograditi kat nad dvoranom koji bi bio župnički stan i župni ured. Katolički dom u Visu predstavljao je svojevrsni odgovor na rastuću vjersku ravnodušnost, koja je snažnije potaknuta prijelazom na pravoslavlje, ali i odraz nastojanja oko buđenja snažnije katoličke i nacionalne svijesti. Onodobni pastoralni duh na Visu bio je, prateći povijesna vrela, gotovo jednak zbivanjima u ostalim župama i impulsima koji su dolazili iz pastirske strasti Višanina i hvarskog biskupa msgr. Mihovila Pušića. To predratno razdoblje, koje se često u analizama zanemaruje i sva pažnja svodi na razdoblje nakon 45., veoma je važno za razumijevanje stanja nastalog u komunizmu i u vrijeme od 90-ih godina naovamo. Naime, ima mnogo toga što danas podsjeća na 20. godine 20. st., barem kad je riječ o našoj mjesnoj Crkvi, a poredbe su važne kako se ne bi prespavale mogućnosti i probudilo nad provalijom.


II.


Kad je riječ o nekim pokazateljima današnjeg vjerskog stanja u Komiži, a stanje u Visu nije mi moguće sagledati, pored toga što se tumačenje statističkih podataka treba smjestiti u prikladan vremenski okvir, možemo se zaustaviti na nekoliko pokazatelja. Prvo, broj ljudi u kućama koje primaju blagoslov – a mislimo na one koji borave tijekom cijeloga tjedna u Komiži – iznosi oko 995. U taj broj ne ubrajaju se učenici, studenti i radnici izvan otoka Visa, nego samo tjedni “spavači” s kojima se tijekom cijele godine može računati kao sa stvarnim stanovnicima jednog naselja. Kad se tom broju pribroje članovi onih kuća koje ne primaju blagoslov, onda se dolazi do brojke od oko 1.180 stvarnih stanovnika u Komiži na početku 2017. godine.

Od spomenutog broja stvarnih stanovnika životnoj dobi od 20. do 40. godine pripada 20,4% stanovništva, a životnoj dobi od 65 godina naviše oko 24,5% stanovništva. Jasno, navedeni podatci ne odgovaraju državnom broj prijavljenih, a po popisu stanovništva iz 2011. god. u naselju Komiža bilo je 1.397 stanovnika, dok je Grad Komiža imao 1.526 stanovnika. Kad se broj stvarnih stanovnika u Komiži usporedi s trenutnim stanjem stanovništva u većim otočkim naseljima na prostoru srednje Dalmacije, posebno naše biskupije, onda stanje nije poražavajuće. Međutim, kad se uzme u obzir da među onima koji primaju blagoslov imamo 61% domaćinstava s jednim ili dva člana, onda je brojka dugoročno poražavajuća. Demografski i sociološki se u takvom stanju može govoriti o potonuću koje nije moguće zaustaviti unutarnjim mehanizmima jedne sredine. Usto, može se uzeti čitav niz podataka koji se sociološki mogu vrednovati po određenim kriterijima, ali to spada u neku drugu analizu primjerenijim kriterijima i osobama.

Nedjeljom na dvije mise redovito sudjeluje oko 13% onih koji primaju blagoslov, a oni svojom milostinjom najviše imaju udjela u podmirivanju župnih troškova. (Novčani dar Župi prigodom blagoslova kuća redovito ne prelazi 25.000 kuna). Slika sudionika na nedjeljnoj i blagdanskoj misi pokazuje da osim pripravnika za prvu pričest i ministranata rijetko ima druge djece, a od srednjoškolaca na misu “zalutaju” dvije do tri osobe. Životna dob između 18. i 35. godine zastupljena je s nekoliko osoba, a najveći broj sudionika prelazi 50. godinu života i, dakako, pripada trećoj životnoj dobi. Kad je riječ o redovitom pastoralu, može se reći da nije opterećen tradicijskim formama, kao što je to većim dijelom slučaj na otoku Hvaru, barem ne u Komiži, te da vjerska događanja u župi nemaju snažniji odraz na mentalitet muškaraca, što bi bilo za očekivati na otoku i u sredini koja je više upućena na samu sebe. Istina, misne nakane za pokojne su tražena “roba”, a na tim misama rado sudjeluju i oni kojima nedjeljna misa odavno ne predstavlja važnost. God. 1979. don Šime Vrsalović, župnik Komiže (1976.- 2013.), navodi da postoji “jedan grubi običaj… da muškarci masovno posjete službu Božju samo par puta u godini: Sv. Nikola, Božić, Veliki petak, Uskrs, Sv. Ante, a preko godine u obične nedjelje kao da ne obvezuje Isusova zapovijed…” Po tom pitanju stanje se nije promijenilo.


III.


Kad se sve zbroji i oduzme, promotri, analizira i sistematizira, čini se razumljivim i opravdanim očekivati da u budućnosti pastoralnu skrb na otoku Visu trebaju obavljati dvojica svećenika s pastoralnim dekretom. Hoće li to biti dva redovnika ili dva biskupijska svećenika, drugo je pitanje. Sigurno je teško zamisliti da bi stanovništvo cijeloga otoka bilo povjereno jednom svećeniku. Usto, moguće je misliti sustav u kojem postoji jedan svećenik-redovnik – a mislim na konventualce u Visu – i jedan biskupijski svećenik, koji zajednički obavljaju pastoralnu skrb na otoku. No, kako bilo da bilo, sigurno je da se župe Komiža i Vis, a njima pripada gotovo cijelo stanovništvo otoka Visa, moraju promatrati i pastoralno usmjeriti po načelu umreženog nadžupnog pastorala. To znači da, primjerice, dvojica svećenika moraju, a podcrtavam riječ “moraju”, djelovati kao tim u dijaloškoj otvorenosti i u međusobnom dosluhu. Dakako, ukoliko se računa s ozbiljnim pristupom koji bi polazio od stanja i mogućnosti koje imamo na Visu, ali i u povezanosti sa stanjem na Hvaru i Braču. To se, znamo, ne može ostvariti pukom snagom biskupova dekreta, nego dekret mora računati na usklađenost njihovih težnji i pastoralnih usmjerenja, što spada pod kategoriju pastoralne razboritosti. Svećenik koji bi došao u Vis s ciljem da na njemu nađe oazu mira u kojoj nema posla, briga, tradicionalističkih zanovijetanja, kao i njima prikladnih ispada, gdje se može spokojno nastaviti s dosadašnjim pristupom i živjeti na način da se i ne očekuje ništa bolja, to bi podrazumijevalo da se takav pristup mora pošteno i javno obznaniti župljanima koji imaju pravo znati na koji način se pristupa osmišljavanju imenovanja onoga tko se šalje u Vis, a time, dakako, i na Vis u cjelini. Strateški odnos znači da bi župnik Visa ujedno bio i sužupnik Komiže, a župnik Komiže ujedno i sužupnik Visa. U slavljenju sakramenta trebali bi se izmjenjivati i u dogovoru koordinirati pastoralne sadržaje koji se ne bi doživljavali kao ugrožavanje župničke jurisdikcije ili kao klerikalna konkurencija koja bi izazivala ljubomoru jednoga prema drugome ni pomutnju ili nemir među “ovcama”. Krene li se prema gradu Visu na način da se traži “zakrpa”, onda to znači da se samo pukom slučajnošću može očekivati strateški odnos prema toj župi, a isto vrijedi i za bilo koju drugu župu na Hvaru i Braču. Pored očitog sutona svećeničkih zvanja – a promotri li se sadašnje stanje u svom prirodnom kontinuitetu – Biskupija bi kroz iduće desetljeće ostala bez 39% sada aktivnih svećenika, što ne uključuje nepredviđene bolesti i smrti. Sve to dovodi do ozbiljnih pitanja i primisli hoćemo li otok Vis tretirati kao pasivni pastoralni kraj, svojevrsnu periferiju pastoralnog interesa mjesne Crkve – a ne kažem da apriori treba biti drugačije – onda trebamo uspostaviti kriterije koji će pokazati temeljem čega smatramo da je riječ o pasivnim župama u kojima je dovoljan svećenik koji će biti u skladu s takvim stanjem, dok će se negdje drugdje imenovati župnici koji imaju senzibilitete i umijeća prikladna vjerskim potrebama sredine.


IV.


Naše okupljanje u Splitu, koje je potaknulo Prezbitersko vijeće na nedavnom sastanku u Hvaru, ostvaruje se u duhu sinodalnosti, što znači da nam nije cilj nadmudrivanje ili prokazivanje osoba, nego okupljanje u zajedništvu koje može pomoći u sagledavanju sadašnjeg trenutka naše mjesne Crkve na Hvaru, Braču i Visu, kao i zajedničko senzibiliziranje na naš zajednički dom vjere pod pastirskom brigom mjesnog biskupa. Da bismo to mogli neizostavno su nam potrebne oči vjere. Otvoreni Duhu Svetome i putu koji je zacrtao Drugi vatikanski koncil želimo potvrditi da smo Crkva koja propituje i ispituje svoju vjernost Bogu i čovjeku, da se napajamo na pokladu vjere i da u njemu nalazimo svjetlo za usmjerenje života i djelovanja u današnjem vremenu u kojem smo poslani služiti čovjeku srcem Isusa Krista. Zato mi se čini da nam se nužno nameću pitanja koja bi trebala otvoriti raspravu i podržati iduća okupljanja (savjetovanja) kako bismo se jasnije susreli s pitanjima koja nam postavlja stvarnost i Božji govor u njoj.

  1. Što ćemo s današnjim okupljanjem promijeniti? Ima li smisla truditi se u zajedničkom sagledavanja postojećeg stanja?
  2. Jesu li naše teškoće u prilagođavanju vremenu ili u prilagođavanju Kristu? O kakvom bi se obliku prilagođavanja smjelo govoriti na putu vjernosti Kristu?
  3. Očekuje li se samo da budemo kritični ili nadasve istinoljubivi i konstruktivni, strastveno privezani uz polog vjere i otvoreni znakovima vremena s kojima se susreće naša mjesna Crkva u sadašnjem trenutku?
  4. Koga zahvaća naš redoviti pastoral? Možemo li govoriti o misijskom pastoralu koji bi dohvaćao distancirane i vjerski ravnodušne “sezonce”? Je li naše stanje takvo da nas se službeni dokumenti Crkve uopće ne tiču? 
  5. Tko sudjeluje na našim nedjeljnim i blagdanskim slavljima? Zašto mladih nema na misi?
  6. Što ćemo s pastoralnim strukturama, bilo da je riječ o župnim bilo nadžupnim, kao i biskupijskim? Je li po nečemu vidljivo da bi se putem novih struktura mogao dogoditi obnoviteljski zanos?
  7. Jesu li strukture koje imamo uglavnom predstavničkog i formalnog karaktera, i to uvijek s primjesama dekorativne uloge koja se vezuje uz naslijeđeni naglasak na statusu?
  8. Jesmo li potpuno zatočeni u klerikalnim konceptom pastorala koji računa sa svećenikom kao izvršnim organom i likom kojeg vjernici identificiraju s Crkvom?
  9. Možemo li se iz njega izvući? Je li najbolje ostati pri klerikalnom konceptu pastorala koji se temelji na liturgijskom kalendaru i župnom običajniku?
  10. Tko nam može pomoći u pronalaženju rupe na zidu klerikalnog pastorala?
  11. Razumijemo li gdje smo danas i kamo idemo sadašnjim tempom? Koje su posljedice turističke privrede na stanje vjere na našim otocima? Vide li naši župljani isto što i mi vidimo?
  12. Možemo li bez izgrađenih vjernika ili su nam kao suradnici dovoljne ekipe sakristana, kustosi prošlosti, ljudi navikli na pastoralni klimakterij?

Prošireni tekst izlaganja na sastanku svećenika Hvarske biskupije u Splitu, 27. veljače 2017.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Duša i turizam – koga se to još tiče? Među dojmljivije slike kojima se želi približiti razumijevanje Crkve u suvremenom svijetu ubraja se slika svjetionika i slika baklje. Na tom t...
Hod za stopama ranjenog križa Uz 3. planinarski križni put Hvarske biskupije na Visu, 1. travnja 2017. Kroz cijelu svoju povijest Vis je bio poveznica i sjeciš...
“Dosjetljivo lukavstvo” I. U nedavnom razgovoru s jednim poznanikom iz redova prosvjetnih djelatnika ostao sam zatečen podatcima o načinu na koji većina mladih...
Zvona, viagra i bogovi – ususret Sinodi o ml... Dok studeni polako odmiče, a ljeto se u našim turističkim mjestima doima kao daleka prošlost, bliži se već poznata i udomaćena profanacija i k...
Na mladima svijet… “Točno onako kako je vodeća partija prema svojim podanicima zadržavala informacije ili ih posluživala iskrivljenom propagandom, oni su to uzvr...