Skip to content

Ivan Sinčić i sinčići totalitarnih revolucija

Sinčić-Pernar


Iza nas je još jedan prvi krug predsjedničkih izbora. Rijetko su postoci dobivenih glasova ikada tako puno govorili o kandidatima, njihovim politikama i očekivanjima birača. Osim dvojca koji je očekivano ušao u drugi krug i sada dobiva prekomjernu pažnju, u središte zanimanja sa svojim rezultatom ušao je mladi Ivan Vilibor Sinčić. Kažu da na mladima svijet ostaje, pa hajmo vidjeti što možemo iščitati iz njegovog rezultata i nastupa.


Revolucionarni šum


Već je duže vrijeme jasno da je sve veći broj ljudi, pogotovo mladih, potpuno razočaran političkim sustavom i ekonomskim stanjem. U njima gori očajnička želja za promjenom. Gurnuti su u takav ponor da oduševljeno pozdravljaju bilo kakav reformski, pa čak i revolucionarni šum. Pričom o novim mladim ljudima, poduprtom antikapitalističkom retorikom i začinjenom aktivizmom u zaštiti najugroženijih, Ivan Vilibor Sinčić dirnuo je u jednu od najslabijih točaka našeg društva. Zato je nagrađen respektabilnim postotkom glasova. I stvarno, Hrvatskoj su nasušno potrebna nova lica, nova u svakom smislu. U tom smislu Sinčićev rezultat možemo gledati kao poruku nade mladim ljudima da mogu izaći iz svojih ponora, organizirati se i uzdrmati stranačke klike koje su opustošile Hrvatsku. Ali, s druge strane, stoji i pitanje zašto Sinčić nije dobio i puno više glasova? Jedan od razloga svakako leži u činjenici da nije uspio uvjeriti one koji još koliko-toliko dobro odolijevaju gospodarskom propadanju da je baš on, bez ikakvog radnog iskustva i fakulteta, sposoban i kompetentan sve izrečeno provesti u djelo. Njih još nije pogodio očaj marginaliziranosti pa relativno racionalno rezoniraju. Neke je, pak, zabrinulo njegovo očijukanje s revolucionarnim pojmovima i pojedincima poput Ivana Pernara i Mate Kapovića. A ne treba mnogo mudrosti za shvatiti da je radikalna i revolucionarna promjena političko-gospodarskog sustava zadnje što nam treba.


Revolucionarni korijeni korumpiranog sustava


U kontekstu tihog prizivanja revolucije vrlo je zanimljivo kako Sinčićevi revolucionari ne shvaćaju da je hrvatski ‘kapitalizam’, tajkuni i profiteri koji idu uz njega, produkt upravo nekih prijašnjih totalitarnih revolucija koje su se provaljale našom zemljom – ponajprije ustaške i partizanske. Zanimljivo je kako ne shvaćaju ni da je postojeći korumpirani politički sustav izrastao iz tog istog, po svemu ispodprosječnog, reakcionarnog korijena. Možda malo pametniji među njima i shvaćaju, ali namjerno ne govore jer im se svidjela ideja moći koju mogu ostvariti samo nasiljem i rušenjem sustava – za ništa konstruktivno nisu sposobni.

Ne treba puno analizirati, nego se vrlo jednostavno zapitati: zašto u zemljama poput Češke, Mađarske, Slovačke ili Poljske politički sustav bolje funkcionira nego kod nas? Naravno da nije zato što imaju boljeg Pernara koji ih je okupio preko Facebooka, Kapovića koji je uklonio kapitaliste i Sinčića koji im je preko noći donio napredak, nego zato što je građanima više stalo i zato što su spremni živahnije, vrijednije i poštenije zapeti na izgradnji demokracije i demokratskog mentaliteta. Zato revolucionari, makar bili mladi i nezaposleni, koji obećavaju brze i jednostavne promjene, nisu ništa drugo doli zločesta braća HDZ-ovih i SDP-ovih sinčića koji misle da se sve dobiva na brzinu, preko partijske veze. A u isto vrijeme su i metaforički sinčići preko noći i leđa radnika obogaćenih ‘poduzetnika’. To je isti mentalni sklop – sjeme prosijano u stoljetnom revolucionarno-totalitarnom situ nesretne Hrvatske. Opasno sjeme koje svojim programom Hrvatsku može samo još više unesrećiti, i kao takvo biti iskorišteno za političke interese nekih ozbiljnijih igrača.


Preko noći i na brzinu se ne događa ništa dobro


Bez obzira na stanje, Hrvatskoj ne treba nikakva revolucija. Preko noći i na brzinu se ne događa ništa dobro. Preko noći samo zlikovci, lijenčine, luđaci, nasilnici i ulizice mogu doći do utjecaja i vlasti. Dokazi za to vrište na svakom koraku i iz svakog povijesnog udžbenika. Hrvatskoj treba upravo suprotno – dugo razdoblje mira, više rada, građanske i političke živosti, korigiranja sustava i poticanja kvalitetnih i nadarenih ljudi. A takvi postoje i već politički djeluju. Sjetimo se samo kompetentnog i dokazanog Bože Petrova u Metkoviću ili sposobnog i nadolazećeg Miroslava Šimića u Osijeku. To su sinovi istinske demokracije – mladi ljudi koji posjeduju kapacitete potrebne da se u ovoj zemlji promijeni mentalitet što je preduvjet za promjenu sustava, a to uvijek traje i nije nimalo lagano. A Ivanu Sinčiću očito treba još vremena da sazrije. Nadajmo se da će politički odrasti i distancirati se od revolucionarnih pretenzija jer samo tako ima šansu biti nositelj stvarnih promjena.

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

 „Isus Krist – komunist“? Zadnje vrijeme obilježeno je raspravom o promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Rasprava je vrlo slojevita pa tako ima i svojevrstan vjer...
Vjeronauk i „preslagivanje“ Svake godine imam priliku s učenicima razgovarati o molitvi. Uvijek ih upitam kako mole i koji je sadržaj njihovih molitava? Da bih konkretizi...
Vjeronauk i znanje Zadnjih godina često se govori o vrsti znanja koja se stječe u našim školama i vrstama koje bi se trebale stjecati ako želimo biti u korak s v...
Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...