Skip to content

Je li Gospodin utvara? – razmišljanje uz 19. nedjelju kroz godinu (A)


U današnjem Evanđelju (Mt 14, 22-33) čuli smo događaj koji nam opisa sv. Matej evanđelist, a govori o tome kako se Isus za vrijeme jedne noćne oluje, koja je apostole zatekla na lađi dok su se prebacivali preko Genezaretskoga jezera, približio svojim učenicima hodeći po vodi. Ne uspijevajući odmah prepoznati da je to bio njihov Učitelj, učenici su se dodatno prestrašili. A u pokušaju da protumače što se to događa i o čemu je zapravo riječ, njihov zaključak je bio da se radi o utvari: A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: ‘Utvara!’ I od straha kriknuše. Tako su zahvaćeni strahom, a u nemogućnosti da u mraku ispravno utvrde o čemu je riječ, iznijeli pretpostavku koja im se učinila najispravnijom. Jer im nije bilo vjerojatno da bi čovjek mogao hoditi po vodi, a pogotovo kad su se u olujnim uvjetima mučili i oni koji su bili na barci. Njihovu neizvjesnost razriješio je, međutim, Gospodin koji im se predstavio i ohrabrio ih da se ne boje.

Koliko su mu ozbiljno povjerovali pokazala je naknadna scena s Petrom, koji se odvažio ispitati je li to stvarno Gospodin, te je onda i sam htio da mu Gospodin zapovjedi da dođe k njemu po vodi. Nakon početne odvažnosti, Petra je ipak obuzela malovjernost pa je počeo tonuti, nakon čega je u očaju zavapio Gospodinu da ga spasi. Isus je to i učinio pruživši mu ruku, a time i prigodu da povjeruje da onaj koji je hodio po vodi nije bio utvara, već da je to njihov Učitelj, to jest utjelovljeni Božji Sin koji ga je mogao rukom dohvatiti i izvući na barku, a barku potom učiniti sigurnom nakon što je smirio oluju.

Ovaj događaj je počesto obrazac onoga što se događa i u našem vjerničkom duhovnom životu. I u nama postoji potreba, kao i u Petru, uspostaviti čvrst odnos pouzdanja i povjerenja s Bogom. No događa se nerijetko da je Gospodin u našem životu utvara, to jest postoji samo imenom, ali ne i stvarnošću. Kad treba povjerovati do kraja i biti dosljedan njegovoj riječi, tada, kao i u Petrovu slučaju, nastaju problemi. Udaljimo ga svojom nevjerom i nepristajanjem uz njegovu riječ i život, te on za nas ne postoji kao živi Bog, već samo kao neka prikaza, utvara i proizvod naših misli ili eventualno potreba. Doista, svaki put kad se prema njemu nismo odnosili kao prema živome Bogu prema kojemu i s kojim naša duša stoji u izravnom zajedništvu života i ljubavi, mi smo ga pretvarali u utvaru. Svaki put kad ne vjerujemo žarko i čvrsto, već ga doživljavamo usputnim, stranim i dalekim bićem koje nema životnu važnost za nas, za naše stavove i postupke, za naša uvjerenja i nadanja, koje ne oblikuje naš svakodnevni život, pretvaramo ga samo u neku utvaru i privid, a oduzimamo mu stalnu i stabilnu prisutnost u našem životu.

Ali Gospodin nije utvara. On je jedina čvrsta i sigurna stvarnost života. Jedini neprolazni i vječni koji i nama može podariti mir i vječnost, koji nam može zajamčiti da nas neće potopiti valovi ovoga svijeta. A mi kad prema njemu nemamo stav i odnos istinskog povjerenja, kad ga ne osjećamo kao živoga Boga, onda ga u praksi stvorimo na utvaru, kao  što je to učinio i Petar. Samo ako je naš stav prema njemu čvrst i nadasve osoban kao sa živim Bogom koji nas neće nikada iznevjeriti i koji je utjelovljen u našu životnu stvarnost, tada se može reći da on za nas nije utvara, već Bog. Samo ako prema njemu nemamo odnos formalnosti i formalizma, on za nas postaje živa stvarnost koja nas zahvaća i preporađa, koja od strašljivih ljudi pred životnom neizvjesnošću i izazovima postaju ljudi osnaženi njegovom prisutnošću. Takav učinak ne može proizvesti utvara, već samo živi Bog, te nas na to Isus poziva da on za nas ne bude utvara, već da bude živa božanska stvarnost. Gospodin nije plod naše mašte, uma ili potreba, već je dar Očev nama koji trebamo njegovu svetu prisutnost bez koje nam nema spasenja.

Zato je neophodno da živoga Boga ne pretvaramo u utvaru svojim ponašanjem i stavom, jer takvo što je Boga nedostojno. On je onaj koji jest, jedina neupitna i stabilna životna stvarnost koja i nama jamči trajnost postojanja u svim neverama i nevoljama života. Dopustimo mu živu i djelatnu prisutnost u životu. Neka nas on pokreće i vodi iznad svih pogibeljnih voda našega života da nas ne potopi valovlje ovoga svijeta, već da nas njegova moćna ruka održi u sigurnosti od svake pogibelji ovoga svijeta i dovede nas do blažene vječnosti.

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

Latest posts by dr. Ivan Bodrožić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

19. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Koliko god mi bili umni i učeni, toliko je toga u svijetu i u svemiru neotkriveno i za našega vijeka nećemo otkri...
19. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Nije nužno velik onaj tko se velikim čini. Naprotiv, prava veličina i nema potrebe da se nameće i iskazuje. Onaj ...
19. nedjelja kroz godinu (A) 1Kr 19, 9a.11-13a Prorok Ilija, otac biblijskog proroštva, u Prvoj Knjizi o Kraljevima predstavljen je kao drugi utemeljitelj jahvistič...
19. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... Zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi Mt 14, 22-33 I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo...
Crkva u pogibelji – razmišljanje uz 19. nedj... U današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 14, 22-33) sveti nam Matej detaljno opisuje što se dogodilo nakon što je Isus umnožio kruh i nahranio mnoš...