Skip to content

Je li Isus bio za sekularnu državu? – razmišljanje uz 29. nedjelju kroz godinu (A)


Ne samo u našemu društvu danas, već mnogo puta u povijesti Crkve i kršćanstva, postojali su ljudi koji su sve dopuštali, pa i ideologije i tiranije i totalitarizme, ali su uvijek ostajali dosljedni sebi da ne dopusta da Bog ima pravo na nešto u društvu, to jest da bi se ljudima trebalo priznati pravo i slobodu u odnosu na ono područje života koje zovemo vjerskim ili religioznim uvjerenjem. Doduše, u nekim krugovima židovstva Isusova vremena je postojao drugi problem, to jest suprotna težnja koja je na neki način prisutna i izražena u današnjem Evanđelju (Mt 22, 15-21). Naime, takvi krugovi su se teško mirili s poganskom rimskom vlašću koja je politički dominirala i upravljala Palestinom. Njihov problem nije bio u tome što su željeli neovisnost i slobodu, već što su se pri tome pozivali na Boga kad su planirali svoje pobune i druge revolucionarne aktivnosti protiv Rima. Jedna od tih aktivnosti bila je također i odricanje poreza caru, jer bi time onda prestali financirati mrsku ugnjetavačku vlast. Ali osim što su imali takve težnje, oni su htjeli i Isusa uvući u raspravu dovodeći ga u nezgodan položaj. Trebao se izjasniti glede davanja poreza caru, čime je mogao upasti u zamku da ga uhvate u riječi i optuže. Ako se namjeravao izjasniti o dužnosti davanja poreza, onda bi mu predbacili nevjernost svome narodu, a ako bi se izjasnio protiv poreza, onda bi mu predbacili nezakonitost.

Čuli smo, međutim, kako im to nije pošlo za rukom jer je Isus imao jasan stav: Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje. Ovaj Isusov stav imat će dalekosežne posljedice jer će on biti prvi koji će naznačiti granice razdvajanja između države i Crkve. Ne treba zaboraviti da je u njegovo vrijeme i u rimskome društvu postojala prevlast carskoga nad Božjim. Carevi su bili vrhovni svećenici poganske religije, te su na taj način kontrolirali i duhovnu i političku stvarnost, to jest imali su moć i nad jednom i nad drugom sferom života. Oni su određivali koga i kako će se štovati, a ljudi su se s time suživjeli kao normalnim, te je malo tko u tome uočavao problem, osim židovstva koje je imalo suprotne težnje, to jest potpuno se osloboditi carske vlasti. Naravno, pod izlikom Boga i duhovne stvarnosti, premda su i sami znali da u društvu treba postojati zakonita svjetovna vlast.

Tako se i danas događa da će mnogi ‘slobodoumni’ krugovi podržati čak razne oblike totalitarizma i despotske vlasti, to jest gospodarima ovoga svijeta dopustit će da čine što ih volja i trudit će se opravdati čak njihove ideološke poteze, ali se jedino neće slagati s pravom da čovjek slobodno i javno živi i prakticira svoju vjeru. Neće se slagati s time da bi društvo trebalo omogućiti svojim građanima da slobodno žive i da u svojoj vjeri odgajaju svoju djecu. Neće se slagati ni s potrebom ni pravom Crkve da u ime Boga izgovori svoj pravorijek istine, da poučava nauk trajan i uzvišen koji je utemeljen upravo u Gospodnjoj pouci, a za dobrobiti svakoga čovjeka i društva u cjelini.

Stoga se i danas čuju glasovi i zahtjevi da i naša država postane sekularnom državom, kao da ona to već nije. Ali ukoliko je ona sekularna država, onda takvi zahtjevi idu za tim da dokinu pravo vjernika da slobodno i javno ispovijedaju svoju vjeru, kao da bi njihovo ispovijedanje vjere ugrožavalo neovisnost države. Kao da bi vjernici koji polažu pravo na svoj vjerski identitet uzimali time povlastice koje nemaju drugi u društvu. Kao da bi se povrijedio princip sekularnosti države onda kad se ukaže da u određenim ćudorednim sadržajima nije država mjerodavna donositi odluke. Tako se stječe dojam da je za neke ljude danas u našem društvu važniji princip sekularnosti od moralnosti, kao da sekularnost više pridonosi dobrobiti i razvoju društva od ćudorednog života. Te stoga vidimo da način na koji danas pokreti sekularista traže sekularnost države jest u tome da ne dopuste da država dadne Bogu Božje. Ovakvi zahtjevi idu za tim da ne dopuste razlikovanje dobra od zla i istine od laži, te daju pravo svakome da podržava i naučava svoje ne ulazeći u sadržaj stvari je li to dobro ili loše. Njihov isključivi cilj je da se ne afirmira ono što je Božje. Oni se straše utjecaja Crkve jer im onda može oduzeti njihov monopol na manipuliranjem čovjekom, koji se lako izigra upravo onda kad nema vlastitih vrijednosti.

Zato je Isus vrlo jasno razdvojio ova dva područja te je on bio prvi za sekularnost države, to jest za odvojenost Crkve i države. Isus je zastupao pravo države da se bavi svojim poslom i da autonomno uređuje njoj povjereno područje, što joj vjerski autoritet nema pravo oduzeti. S druge pak strane postoji područje koje se izravno tiče vjere u Boga i odnosa s Bogom, te ga je kršćanstvo uspjelo istaknuti kao sadržaj koji treba dati Bogu. Budući da je Isus bio za to da se državi priznaju ovlasti nad onim što je njoj svojstveno, stoga ni Crkva nema pravo sebi prisvajati to područje djelovanja. Upravo stoga ni danas, kad Crkva i vjernici u pojedinim stvarima reagiraju javno želeći da država rješava probleme i vodi društvo sukladno načelima morala, ona time ne želi prisvojiti sebi funkciju države, već jednostavno radi na tome i živi za to da država, u svojoj neovisnosti, autonomiji i sekularnosti, što kvalitetnije izvrši svoju zadaću.

Molimo se stoga da Crkva i vjernici što više teže da sebe predaju Bogu, dajući tako Bogu Božje, jer će se tada najbolje darivati i za ono što je carevo, to jest, za dobrobit svoga društva i naroda. Jer budućnost jednom narodu ne mogu zajamčiti nedosljedni politikanti i spletkari, ni s državne ni s crkvene strane, već iskreni ljubitelji Boga koji žive kao i njihov Učitelj, a to će reći po istini, te da poučavaju po istini putu Božjemu. Budimo do kraja poučljivi i živimo vjerno Bogu, jer ćemo tada i dati najbolji doprinos i kao članovi svoga naroda i građani svoga društva koje ćemo svojim životom uzdizati prema vječnim vrijednostima, kako od nas Gospodin očekuje.

dr. Ivan Bodrožić

dr. Ivan Bodrožić

Svećenik i profesor patrologije na KBF-u u Zagrebu i urednik stranice patrologija.com
dr. Ivan Bodrožić

Latest posts by dr. Ivan Bodrožić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

29. nedjelja kroz godinu (A) – homilija Uvod i pokajnički čin Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće, a tamo gdje je zajednica, društvo, tamo su nužno različita mišljenja,...
29. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homi... Uvod i pokajnički čin Bog nam se uvijek iznova obraća svojom riječju. Opominje nas, potiče, tješi, hrabri. Bog nam svojom riječju izraž...
29. nedjelja kroz godinu (A) – komentar evan... PODAJTE CARU CAREVO A BOGU BOŽJE! Misijska nedjelja Mt 22,15-21 Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u rij...
Meditacija uz 29. nedjelju kroz godinu (A) CARU CAREVO! Je li novac prljav? Je li najsretniji onaj koji ga nema? U povijesti Crkve bilo je puno onih koji su u to bili uvjereni,...
29. nedjelja kroz godinu (A) RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Iz 45,1.4-6 Smatra se da je prorok koji progovara u ovom dijelu knjige Izaijine živio u vr...