Skip to content

Je li vrijeme za katolički ekumenizam?


Uvod ili kako mi vidimo ekumenizam


Poznato je da je ekumenizam, kao pokret svojevrsnoga ujedinjenja kršćana, započeo u protestantskim krugovima, a danas je jasno kako se razlozi njegova nastanka daleko više mogu iščitavati u određenoj koristi, pa i koristoljublju, naravno za protestantske krugove, nego u stvarnoj želji za međusobnim uvažavanjem, posebno uvažavanjem katoličanstva. Ne treba možda biti prestrog pa o ekumenizmu govoriti kao o đavolskom iznašašću, kako se to koji puta može čuti, ali ne treba biti ni previše naivan pa sve širokogrudno hvaliti i zatvarati oči pred nizom loših, a dalekosežnih posljedica.


Je li ekumenizam put za nametanje i prihvaćanje sektaštva?


Ekumenizam je tako krenuo kao želja da se povežu mnogobrojne i međusobno češće oprječne protestantske zajednice, što se s jedne strane može činiti itekako pohvalnim, jer su se protestanti, bez čvrstoga učenja i čvrstoga upravljanja, tijekom ovih nekoliko stoljeća postojanja razbili u stotine denominacija, ali su s druge strane takvim približavanjem tanji kraj izvukle one najstarije protestantske zajednice, poput evangelika, kalvina i anglikanaca, u čije se učenje, gledano iz perspektive izvornoga protestantizma, nije uvuklo baš sve i svašta, kako se to s punim pravom može reći za neke druge. Idući za potrebom približavanja i tobožnjega međusobnoga uvažavanja daleko su veće ustupke pravile tri temeljne protestatske grupacije, nego li one denominacije koje su do tada, i iz perspektive ovih triju, shvaćane sektama. Drugim riječima, takav je ekumenizam, koji se poslužio danas već uvriježenom lažnouljudbenom terminologijom, po kojoj je kvalitativno izjednačio sve denominacije, naštetio prije svega onom izvornijem protestantizmu, a kada se proširio i na katoličanstvo i (u manjoj mjeri) pravoslavlje, po istoj je logici krenuo i njih razarati.

Čini nam se da je sazrelo vrijeme da se to otvoreno i neuvijeno naglašava, odnosno da se istaknu sve strane ekumenizma i da se prestane taj pokret gledati isključivo kroz šarene naočale. Načelno se u tom smislu može reći da je ekumenizam kao ideja, posebice na način kako mu je dobronamjerno i vrlo otvoreno pristupila katolička strana, po sebi pozitivan i važan, ali isto tako treba reći da je u svojoj konkretizaciji velikim dijelom riječ o manipulaciji, i to najčešće od strane onih istih protestantskih denominacija koje su se do jučer poimale sektama. One su, naime, prepoznale ovo vrijeme kao svoj kairos, kao mogućnost da svoje ideje prošire i nametnu drugima, služeći se pri tome daleko više svjetovnim lukavstvima, nego duhovnim sredstvima.


Ekumenizam i širenje pentekostalnoga pokreta


To se posebno odnosi na najrašireniju dojučerašnju sektu – pentekostalce, koji su se preko noći pretvorili u opće evangelizatore i predstavnike cjelokupnoga kršćanstva. Ne samo da su zasjenili sve ostale protestantske denominacije, nego su već velikim dijelom zahvatile i Katoličku Crkvu, donekle i Pravoslavne, te nam s pozicije autoriteta i tumača Milosrdnoga Boga, a posredstvom karizmatskoga pokreta, kroje većinu zbivanja i postavljaju po svojim željama ekumenski smjerokaz. 

Takav, dakle, ekumenizam (ili ekumenitis, kako ga neki nazivaju) nipošto nije dobronamjerni pothvat koji bi doista išao za međusobnim uvažavanjem drugih strana na način da se pri tome poštuje vlastita Tradicija, posebno onih temeljnih Crkava (Katoličke i Pravoslavnih) i crkvenih zajednica (glavnih protestantskih struja), nego mu je cilj sve njih staviti na istu razinu, a da bi se onda pojedine, bez vlastite Tradicije i sustavnoga učenja, manipulativno izdigle i preuzele glavnu riječ. To se, ponavljamo još jednom, odnosi ponajviše na pentekostalni pokret, također i na katoličku inačicu poznatu kao obnova u Duhu, jer eruptivnom snagom ruši sve ono što se stoljećima izgrađivalo, a da bi donijela neke već davno u Katoličkoj Crkvi poznate i osuđene pravce, koji stavljaju naglasak na duhovnjaštvo i emocionalnost, i koji sada mase privlače samo zato što su upakirane u novi lijepi celofan.


Ekumenizam i širenje (katoličkoga?) karizmatskoga pokreta


Koliko god, naime, zagovornici karizmatskoga pokreta branili i opravdavali njegovo postojanje i širenje, činjenica je da se on u krilu Katoličke Crkve nije razvio iz onih pozitivnih i čvrstih temelja koje su postavili sveta Elena Guerra i papa Lav XIII., koji su osmislili i inicirali izvornu katoličku obnovu u Duhu, nego se razvio iz protestantizma, točnije iz pentekostalnoga pokreta, te je svojim širenjem posredovao mnoštvo nekatoličkih elemenata, takvih koji su do jučer držani sablažnjivima i nepovezivima s učenjem Katoličke Crkve.

Stoga je neizmjerno potrebno podići glavu iznad konkretnih emocionalno-duhovnih ugoda, na što se najvećim dijelom svodi obnova u Duhu, te nastojati gledati znatno više i znatno šire kako bi se uočile navedene opasnosti za budućnost Katoličke Crkve. Neki su te opasnosti, kao i niz drugih kojima je obilježeno oblikovanje Katoličke Crkve u zadnjih više od pola stoljeća, jasno uočili i zauzeli obrambeni stav, a sve je to dovelo do nastanka nekih relativno novih skupina vjernika-katolika, koji se nerijetko međusobno odmjeravaju preko nišana. Iako nema ustaljena nazivlja za te skupine, i iako nazivi koji se ovdje koriste u nekim drugim okolnostima označavaju neke drukčije skupine, ipak možemo govoriti s jedne strane o tradicionalistima, s druge o neokonzervativcima, a s treće o progresistima, modernistima ili liberalima.


Utjecaj tradicionalista, neokonzervativaca i modernista na stanje u Katoličkoj Crkvi


Tradicionalisti


Prva se skupina bitno razlikuje od ostale dvije po tome što s ovima ne želi nikakav dijalog, nego se elitistički zatvara u svoj svijet, koji je za njih stao s Drugim vatikanskim saborom. Svoja shvaćanja i pristup liturgiji oblikuju prema dvadesetstoljetnoj Tradiciji Katoličke Crkve, njegujući pomno sve ono lijepo što je na tom putu izniklo, no u današnje se vrijeme ipak svojom tvrdoćom čine kao kakav muzejski živi eksponat, koji nema ni životnoga žara ni zanosa u širenju Radosne vijesti. Stječe se dojam da njih ne dira previše Kristova zapovijed: Idite po svem svijetu i učinite sve narode mojim učenicima, nego očekuju da narodi dođu k njima i bespogovorno prihvate sve što im oni imaju ponuditi.

Valja jasno istaknuti da su tradicionalisti, bez obzira na navedene primjedbe, veliki blagoslov Crkvi i držimo da ih takvima svi trebaju smatrati. Činjenica je da dvotisućljetna povijest Katoličke Crkve nije nipošto nešto što bi se smjelo olako zanemarivati, nego bi se trebalo brižljivo njegovati, a možda upravo tradicionalistima možemo najviše zahvaliti što nam svojom zauzetošću omogućuju da se bolje upoznamo s tim blagom, kao i s opasnostima koje donose navedeni oblici protestantizacije Katoličke Crkve. Naime, Drugi je vatikanski sabor, posebno na polju liturgije, kadšto s pravom, a kadšto potpuno neopravdano, idući za povratkom na izvore, naglo prekinuo s onim što se stoljećima izgrađivalo, a pri tome je posljedično, u određenom smislu riječi, obezvrijedio Crkvu i u njezinu nauku i u njezinu slavljenju, pa i u njezinu djelovanju. To možemo danas jasno uočiti po mnogim elementima, a jedan od njih je i činjenica kako se tradicionalisti mnogima čine kao agresivni buntovnici bez razloga, što oni zasigurno nisu, nego su brižni čuvari onoga što se u Crkvi nikada ne bi smjelo promijeniti. Druga je stvar što u toj svojoj brižljivosti kadšto tvrdokorno odu u krajnost, pa ne dozvoljavaju ni da se ono što bi bilo dobro promijeniti, a ima naravno i toga, promijeni. U svakom slučaju, oni su svoje punopravno mjesto u Crkvi pronašli s objavljivanjem motuproprija Benedikta XVI. Summorum Pontificum (2007. god.), te se povrh toga svaka rasprava koja bi im oduzimala bilo kakva prava ili koja bi im pristupala kao sekti unutar Katoličke Crkve čini nerazumna, nepravedna i neopravdana.


Neokonzervativci


Druga skupina su neokonzervativci, kako ih obično nazivaju tradicionalisti, a moglo bi ih se označiti kao one koji nespretno pokušavaju balansirati između Katoličke Crkve do Drugog vatikanskog sabora i nakon njega. Oni tako načelno također vrlo drže do Tradicije Crkve, ali su neodmjereno i otvoreni nekim novim vjetrovima koji zapuhuju izvan katoličkih granica. Njihov je temeljni problem u tome što su neusporedivo površniji u odnosu na tradicionaliste, odnosno daleko više njeguju one konzervativne elemente koji ne zahtijevaju veliki intelektualni i duhovni napor, nego radije u svojoj pobožnosti i duhovnosti idu nekim lakšim i jednostavnijim putovima. U tom smislu, ne zadiru npr. duboko u teologiju, u dugotrajno i obuhvatno proučavanje starih katoličkih pisaca, također se ne zamaraju neprestanim promišljanjem o uzvišenosti i svetosti liturgije, jednako kao što se ne opterećuju razlozima koji su vodili Crkvu do izgradnje dogmi i čvrstoga moralnoga zakona, nego više primaju te plodove zdravo za gotovo, kao nešto za što su se drugi namučili, a oni jednostavno preuzeli. Dok tradicionalisti svoju duhovnost i pobožnost crpe iz osobnoga i zajedničkoga proživljavanja svega navedenoga, odnosno iz snage Tradicije Crkve, neokonzervativci nju uzimaju tek za temelj, a onda svoju duhovnost i svoju pobožnost izgrađuju povrh nje, ponekad i mimo nje, a ponekad čak i protiv nje.

Neokonzervativci će tako spojiti i ono što je po sebi nespojivo, pa će jednakim žarom poticati s jedne strane na pobožnost prema Isusu, Mariji, svetcima, na moljenje krunice i na druge oblike pučkih pobožnosti unutar Katoličke Crkve, ali će sve to s druge strane na određeni način obezvrijediti svojim širokogrudnim prihvaćanjem i promoviranjem protestantske, poglavito pentekostalne duhovnosti. Kao što smo već naveli, čini nam se da je temeljni problem u tome što oni ne zadiru u dubinu svoje katoličke vjere, ne iscrpljuju se svakodnevno u traženju Božje milosti razumijevanja, ne proučavaju studiozno Sveto Pismo i svete pisce, odnosno jednostavno preskaču te zahtjevne i zapravo neizostavne korake koje, uz pokoru i molitvu, treba proći svaki pojedinac koji želi doći do zrele vjere, nego uzimaju ono što je jednostavnije, lakše i brže da se dođe do nekakvog, makar i privremenog, željenog vjerskog iskustva. To je izravna posljedica prodiranja pentekostalnoga (i) karizmatskoga pokreta, kao i prodiranja međugorske pobožnosti, a koji dovode do toga da svaki neokonzervativac postaje uvjeren da ima prosvjetljenje Duha Svetoga i dar razlučivanja, da dobro poznaje svoju vjeru u svim segmentima, da ima istinsku duhovnost i zdravu pobožnost, a uopće se pri tome ne umara primjedbama koje idu na račun takve površne vjere kojoj je važnije što je rekao duhovnik ili Gospa Međugorska, nego što kažu Sveto Pismo i Crkva. Drugim riječima, kako je to netko jednom zgodno primijetio, neokonzervativci su autocesta po kojoj voze modernisti, odnosno takva njihova površnost i u bitnom nepoznavanje vjere, vodi prema zanemarivanju onih još uvijek prisutnih zdravih elemenata, a da bi sve više otvarali prostor onome što nema i onima koji nemaju veze s Katoličkom Crkvom.


Modernisti


U te koji nemaju veze s Katoličkom Crkvom, osim što se sami nazivaju (još) katolicima, spadaju modernisti, progresisti ili liberali, a označavaju upravo one čiji su, možda i neposredni, pretci bili neokonzervativci. Za razliku od svojih očeva i djedova, koji su u vjeri bili čardak ni na nebu ni na zemlji, ovi se otvoreno suprotstavljaju svemu što je tipično katoličko i plediraju za ono što je protestantsko i(li) sekularno. Zahtijevaju tako reviziju, točnije poništenje moralnoga nauka Crkve, odnosno drže ne samo normalnim, nego i moralnim da se vrše pobačaji, da se provodi umjetna oplodnja, da se obavlja eutanazija, a pogotovo da se omogući ljubav za sve i sloboda za sve, te time otvori put mnogočemu što je (Bogu hvala, još uvijek) po učenju Katoličke Crkve zlo i grijeh. Zahtijevaju isto tako da se Crkva makne u stranu u svim oblicima društvenoga i političkoga djelovanja, osim u socijalnim pomaganjima, jer su izgubili svijest o Crkvi kao Otajstvu Božjem i Kristovoj zaručnici koja po svom katolicitetu i po svojim zauzetim članovima ima poslanje ostvarivati kraljevstvo Božje i na zemlji. Zahtijevaju oni zapravo puno toga, a sve se to gotovo uopće ne razlikuje od onih zahtjeva koje pred Crkvu stavljaju borbeni ateisti i sekularisti, i pri tome se i jedni i drugi služe vrlo sličnim sredstvima i metodama. Naravno, među njima postoji niz nijansi i nisu svi toliko zagriženi, ali jasno se uočava da na onoj autocesti koja vodi od neokonzervativaca do liberala svi idu u špaliru, pravocrtno usmjereni robotskim hodom prema kraju puta – ateizmu (još preciznije: antiteizmu), a koji se sada još uvijek nalazi u fazi prihvaćanja Boga, ali ne više i Crkve.

Zbog rečenoga, odnosno bilo da je riječ o već dosegnutom ili tek očekivanom ateizmu kod takvih progresista, ne pronalazimo razloga kojim bi se opravdanjem oni sami ili kojim bi ih opravdanjem drugi mogli i smjeli nazivati katolicima. Nama se, naime, čini kako oni u biti s Katoličkom Crkvom nemaju ništa, osim što imaju neku unutrašnju potrebu vulkanske snage da baš sve u njoj okrenu naopačke. Njih zapravo, za sada, nema puno, ali kako u svom gubitku osjećaja za moralnost ne prežu ni od najbrutalnijih načina da provedu svoje naume, naravno zakrabuljene u lažnu ljubav i licemjerno milosrđe, postaju vrlo utjecajni i glasni, te iz te pozicije fiktivne moći još više požuruju sve one koji ionako već jure navedenom neokonzervativno-liberalnom autocestom. Još više, oni zbog svoje glasnoće i sveprisutnosti u medijima, imaju najveći utjecaj na one katoličke mase koje nisu privržene Crkvi, te na taj način i mnoge od njih pretvaraju u oštre kritičare i oponente.

Stoga, povrh navedene tri skupine vjernika: tradicionalista, neokonzervativaca i liberala, možemo dodati i sve one koji su se činjenično i stvarno udaljili od Crkve, ostajući s njom u slabašnoj vezi tek kroz npr. krsni list, blagoslov kuća ili sprovod, a iako među njima ima solidan broj onih koji bi se mogli nazvati duhovnim lijenčinama, odnosno onih koji u crkvu ne idu iz nemara, ipak valja uočiti da je sve više takvih kojima je motiv gađenje ili mržnja, te da je riječ o onima koji su proistekli kao logičan rezultat modernističkoga podrivanja temelja Katoličke Crkve. Pitanje je samo treba li takve nazivati katolicima ili ne?


Utjecaj vjernika predkoncilske pobožnosti i “umjerenih progresista” na stanje u Katoličkoj Crkvi


Čini nam se važnim navesti barem još dvije skupine vjernika, a načelo nijansiranja vrijedi i za njih. To su s jedne strane (obično stariji) samozatajni katolici koji su naučili na svoju predkoncilsku pobožnost iz djetinjstva, kojima je kristalno jasan i prihvatljiv moralni nauk Crkve i koji su vrlo često jedna pozitivna snaga koja svraća u pamet onu da je ni vrata paklena ne će nadvladati. Međutim, među njima se često pronalaze oni koji slabo poznaju i Sveto Pismo i liturgiju i onu temeljnu teologiju, odnosno oni koji su svoju vjeru izgradili na temelju tradicije (pisane malim slovom) i prenošenja s koljena na koljeno, a kao takvi svojoj djeci i još više svojim unucima ne mogu pružiti dostatan razlog da u Crkvi gledaju Otajstvo Božjega spasenjskoga nauma. Drugim riječima, takva je vrsta krotkih i nepropitljivih vjernika u izumiranju, a unatoč svojoj solidnoj kvaliteti ne može se očekivati ni da te pozitivnosti u snažnijoj mjeri prenesu na nove naraštaje, jer su ove već obilježili neki drugi utjecaji.

Uz njih valja spomenuti i, nazovimo ih tako, umjerene progresiste, odnosno one koji su u svemu vjerni učenju današnje Katoličke Crkve i koji prihvaćaju sve što je iznjedrio Drugi vatikanski sabor. Također, takvi uvijek imaju pred očima teološko načelo: Ecclesia semper reformanda, te su u tom svjetlu otvoreni i mogućim novinama i promjenama, ukoliko bi to bilo djelo nezabludivosti naučavanja ex cathedra. Pri tome ne idu ni putem neokonzervativaca, ni putem liberala, nego jednostavno vrijednost svoje vjere pronalaze podjednako u snazi Tradicije, kao i u ljepoti onoga što je iznjedrio Drugi vatikanski sabor. Ne idu zato ni putem tradicionalista, nego npr. novus ordo Missae prihvaćaju kao nešto što ih je oblikovalo i što im, unatoč uočljivom naginjanju profanizaciji i desakralizaciji, ipak omogućuje rast u vjeri i u svim krjepostima. Oni još uvijek čine većinu među onim današnjim vjernicima koje nazivamo praktičnima, a kao takvi, po nama, čine najzdravije tkivo Katoličke Crkve. Ideal bi, čini nam se, zapravo bio negdje između njih i tradicionalista, s nešto ipak većom prevagom u korist prvih. No, s obzirom na veliki i svakodnevno sve veći utjecaj neokonzervativaca i liberala, kao i s obzirom da umjereni progresisti vjerojatno ne bi pružili otpor ni onda ukoliko bi vrhovni autoritet Crkve poveo u nekom krivom smjeru, pitanje je dokle će oni biti ta zdrava navedena snaga ili će se s vremenom preliti najprije u jedne, a potom i u druge.


Umjesto zaključka pitanje: Je li vrijeme za katolički ekumenizam?


Sve navedeno upućuje nas na zaključak da je današnja Katolička Crkva sastavljena od niza međusobno prilično neprijateljski orijentiranih vjerničkih grupacija, odnosno da smo se velikim dijelom po tome približili onakvom denominacijskom razbijanju kakvo je karakteristično za protestante. Situacija je preozbiljna da bi se pred njom zatvarale oči, pa se stoga možda već može govoriti o potrebi katoličkoga ekumenizma, odnosno takvoga pokreta unutar same Katoličke Crkve koji bi išao za međusobnim prihvaćanjem i uvažavanjem svih tih različitih struja. Naime, koliko god se mogu uočiti negativne strane svih navedenih skupina, ipak se u svakoj od njih, ili barem zahvaljujući svakoj od njih, mogu istaknuti i mnogostruke pozitivnosti. Tako se, kako je navedeno, od tradicionalista možemo učiti težnji za uživanjem Boga, za pronalaženjem onog dubokog i istinskog razumijevanja vjere koje neizostavno vodi do skrušenosti pred darom Života uprisutnjenim u presvetoj misnoj Žrtvi, do želje da se svakodnevno napreduje u mistici, da se želi i hoće svakodnevno izgrađivati u molitvenom i asketskom smislu, da se želi i hoće sve dublje upoznavati otajstvo Katoličke Crkve, itd. Od neokonzervativaca se možemo učiti težnji za Duhom Svetim i istinskom obnovom Crkvom, težnji za promjenom srca i iskrenom predanju milosti Božjoj, također se možemo učiti važnosti gledanja na drugoga u potrebi, važnosti evangelizacijskoga poslanja Crkve, itd. I od liberala možemo puno naučiti, a poglavito da se uvijek trebamo kritički propitivati u svojoj vjeri i vjernosti Evanđelju, kao i o prihvaćanju onih drugih i drugačijih kao Božjih stvorenja i onih za koje je također Krist darovao život, te u svemu tome mudro odvagivati koliko i što tu treba prihvatiti, a koliko, što i na koji način, odbaciti.

U svakom slučaju, čini nam se da se opravdano može govoriti o potrebi katoličkoga ekumenizma, ali nipošto onoga kakav je na snazi među kršćanima i koji je u mnogim elementima izopačen, nego naprotiv koji će, ukoliko ne može dovesti do zajedništva u punom smislu riječi, barem dovesti do međusobnog poštovanja i prihvaćanja u bitnome. A trebali bismo baš svi znati Tko je, a onda i Što je bitno u Katoličkoj Crkvi. Valjda nam je svima ipak ostao barem taj minimum.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Susret mladih – susret katoličke ili protest... Koje li ljepote i koje li miline! Rijeke mladih ljudi koji slave Gospodina slijevaju se ovaj vikend po mnogim župama diljem istočne Slavonije ...
Puzajući katolicizam i sinkretistički ekumenizam Siječanj je mjesec već uvriježenih ekumenskih zbivanja, molitvenih okupljanja i promišljanja o odnosima katolika, pravoslavaca i protestanata,...
Zaklada Rhema i protestantizacija Katoličke Crkve Dana 12. prosinca 2016. god. portal Bitno.net objavio je jednu mnogima naoko nezanimljivu informaciju, ali koja, kada se malo pogrebe ispod po...
Crkva je Otajstvo Božje, a ne dodvoravanje svijetu... Osvrt na članak Papa Franjo i internetsko sektaštvo Potaknut člankom Papa Franjo i internetsko sektaštvo, koji je objavljen na portalu Bi...
Ponovno o Zakladi Rhema, protestantizaciji Katolič... Prije gotovo godinu dana jedan nas je usputni tekst na portalu Bitno.net ponukao na dublje istraživanje o temi koja nam je do tada bila maglov...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!