Skip to content

Joga i ono o čemu se ne govori

joga


Što je zapravo joga?


Na pisanje ovoga članka potaknula me žestoka rasprava po portalima oko toga što je jedan slavonskobrodski župnik nakon mise župljanima dijelio letke kojima upozorava vjernike  da je joga protukatolička aktivnost, dok je drugi na stranicama župe objavio osnovne informacije o jogi, a povod je bio taj što se u Sl. Brodu u organizaciji grada i sportskih udruga već nekoliko godina djeci tijekom ljeta nudi besplatna joga kao sportska aktivnost. Uz to je Janica Kostelić, pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i sporta na upit upućen Ministarstvu znanosti iz brodske župe o ovom slučaju odgovorila u službenom očitovanju, kako se joga unatoč tome što određeni principi i elementi joge nemaju natjecateljski karakter prepoznaje u sustavu sporta u mnogim zemljama, a od 1989. djeluje i Svjetska sportska joga federacija te se održavaju i svjetska prvenstva u jogi.

Bilo je to dostatno da se mnoštvo komentatora sa svetim žarom propovjednika tolerancije uključi u pljuvanje po primitivnim, zatucanim katoličkim svećenicima i Katoličkoj crkvi te stane hvaliti jogu i dobrobiti joge.

Pri tome slijepo zanemarujući temeljnu činjenicu da joga potječe iz hinduizma i predstavlja religijsku tehniku za oslobođenje od novih rađanja, za izbavljenje od maje (privida) i sjedinjenje individualnoga prolaznog Ja s besmrtnim Brahmanom,  hinduističkim božanstvom.  Ono je neosobna duhovna sila, koja  prožima i  obavija sve i temelj je svega, svojevrsna kozmička energija, panteističko svebiće. Dakle, joga nije nikakva sportska aktivnost,  nego duhovni put na kojemu se ne vježbaju mišići i tijelo, nego pokušava nadići tjelesnost i ući u svijet božanskog postojanja, a na Zapadu se ponuda joge kroz new age prilagođava mentalnom sklopu zapadnjaka kako bi je lakše prihvatili.

Većina komentatora i onih koji veličaju jogu vjerojatno nema pojma o povijesti joge na Zapadu niti kako je to što se danas nudi kao sport i opuštanje samo mamac za postupan ulazak u jedan svjetonazor koji razborit pojedinac kad bi poznavao njegovu pravu pozadinu najvjerojatnije ne bi izabrao, ali u koji se uz jogu postupno i neprimjetno, korak po korak ulazi.

Sama riječ joga značenjem potvrđuje smisao te prakse. Naime, znači „ujarmiti“; „upregnuće“. A u što se to čovjek ujarmljuje dok mu se razara svijest (duh) i nestaju identitet i osobnost, vidjet ćemo slijedeći iskustvo jedne svima nam poznate osobe. Našeg velikog pjesnika Tina Ujevića.


Ujevićevo iskustvo s jogom


Odrekavši se kršćanstva, i Ujević je, kao mnogi danas, vjerujući da su slobodni mislioci, prigrlio du­hovnu baštinu Istoka, što se vidi u njegovim pjesničkim i proznim tekstovima koje zbog ograničenosti članka ne možemo ovdje navoditi. Držat ćemo se samo onih nužnih za potvrdu Ujevićeva tragičnog iskustva s istočnjačkim učenjima i tehnikama, koje sigurno nitko ne bi poželio proživjeti.

U prozi Lakrdija presvetog stilografa, objavljenoj 1932. Ujević izrjekom navodi: „Što mi fali da budem zdrav – ja, koji uslijed joganske prakse gotovo nikada nisam bolovao?“[1]

Prije toga, 1926. u pismu Gustavu Krklecu najavljuje: „Moja je buduć­nost u Ćutanju. U tome da nikada ne kažem ni riječi. Osim: da čitam Upani­šade. I slovkam: Aum-om. Tat tidom asi. Om mane padme hum.“[2]

U proznom tekstu Zvjezdari (1930.), čiji je podnaslov Uvod u moju uvra­ćenost s objašnjenjem da je uvraćenost, introverzija, svojstvo i stanje intro­verta, Ujević obrazlaže uzrok vlastite introvertiranosti.Od filozofskog razmišljanja o Uzroku, o Volji, Nousu, Brahmanu, Prirodi, o tezi Vječnog Prstena (Kelti, Nietzsche, i dr.) došao je do stanja koje naziva i  doživljava kao bolest duše, iskusivši prethodno intelektualne ekstaze i kozmički uspon, a potom pad u strašnu apatiju te sve to nazvao svojim „indijskim iskustvom“.

Evo nekih njegovih iskustava opisanih u Zvjezdarima: „No, pustošitelj srdaca i ljubavnik kopna i mora, preplavljen u to vrijeme slapom unutrašnje mjesečine, pogađao sam nagonski da mi se više puta događa da buncam u snu, te sam svoje nesvjesne noćne pojave namjeravao snimati u gramofonske ploče, da bi se očuvao tako nezaboravan dokument unutrašnjeg života za interesente najkasnijih narašta­ja. Ali prije nego sam došao u posjed gramofona, osjetio sam da me nepozna­te sile podvrgavaju. Na ulici i bulevaru počeo sam, kao u snu, govoriti nepo­znate i čudne riječi od kojih ni sam nisam ništa razumio. Na ruci mi zarudješe stigmata, na čelu sijev munje. Iskre su vrcale iz baterija mojih ruku. Električni grujevi šibali su moju tjelesnu savjest galvanskom dešaržom slobodnjačkih repova. Iznenađivalo me neobično što se sa mnom događa. Jedna strana duša kucala je na vrata moje duše, dok se nije napokon u nju uselila i istisla stariju sustanarku. Iden­titet iščeznu netragom, a nisam imao napasti da se kavžim oko subliminalnog i poligonalnog Ja. Tako je bilo i bolje jer od toga časa nisam smatrao da sam se rodio nego da sam stvoren, ili bolje da sam izrastao sam iz sebe. Ne trebahu mi slušna snimanja ponoćnih buncanja; dostajaše mi sada da se pogledam u izlog osvijetljenih krzna da bih uvidio da sam svladao determinističke po­teškoće života. Moj me je nimbus i sama plašio, bijela fluidna aureola, i više nisam imao straha od samoga sebe. Snage su se mojega duha ustostručile, znanje je prešlo u jedan divan i neposredan zor, a bola ni bolesti nikakvih nisam osjećao, nego bolest duše.“[3]

„Jer raspoznao sam naime da ima u biću slijepih ‘demonskih’ snaga, do kojih jedino stoji da li će ispru­žena ruka da opali hitac iz revolvera, ili makar samo da otvori neka otporna vrata, ili kobno razlupa šalicu mlijeka u kavani. Demon nas diže pod magič­kim, hipnotičkim diktatima. Jer je, bez ikakve spreme, mjesto Lica mogla da progovori Ona Sila automatizma.[…] Moje je indijsko iskustvo došlo na snagu…“[4]

„Ali postigao sam čudnovatu neosjetljivu otpornost proti neugodnostima bolesti, prirode i neraspoloženja; da su me ćuškali ili batinali, ja ne bih ničeg osjetio. Moje se tijelo utoliko polarizovalo da je kao magnet progutalo iglu koju sam zabo u kožu. Sabranost unutrašnjega mira bila je toliko usredotočena u jedno čitljivo strujanje da me izvana ništa nije moglo da dirne ni da pokrene. Mogao sam se bezrazlično i pokopati u vlažnu zemljicu, kao korijen biljke. Veličajna apatija me toliko oželjezila, da sam pomislio da su indijski fakiri oni divni pajaci futurizma, dušini boksači i treneri. Ono što drugi postizavaju konopljinim zrnom, makom i kokainom, ja sam imao, jeftinije, praktičnije i higijenskije, od samoga oka na unutra.“[5]

I u tekstu Pismo sebi (1930.) piše o tim duhovnim iskustvima: „I u mome redu svijesti bilo je elipsa, parabola, nečega što sam zvao afelijem, aberacijama i paralaksama. Mnogo puta kao da su me za pleća hvatale nevidljive ruke. U društvu sam se okrećao bez štete, ali sâm u sobi napaljivao sam svjetlo zbog sablasti. Čak za cijele budne i bistre satove gubio sam nadzor nad sobom, te ne bih umio dati račun gdje sam ih proveo.[…] Neću da govorim o priviđenji­ma, kakav bi bio a day dream, i slične snohvatice, halucinacije, opsjene i fe­nomeni telepatije. Nisam mogao da ih ikada protumačim, jer moj je razum tu zapeo pa sam vjerovao da mi je netko sasuo u tanjir buničina otrova ili osladio vino cijedovima čarobnica. Ali na moj je mistički pritisnuti duh utjecalo što se utvrdilo, tom prilikom, da zračenje neobičnih energija (koje ne bismo znali označiti osim kao čudesne) izigrava i sam zakon neprodirnosti materije: vi­linska trodimenzionalna svjetla prodirala su i kroz hermetički zatvorena vrata moje tihe i uplašene sobe. Velika ljekovita boca valerijane samo je uvećavala moju nervozu, te nisam nikako mogao da izdržim kod kuće na stolici. Čuo sam glasove, duhove, znam da je pjesnički život neprestani a day dream. Zato često mislim da su oni Sveti.“[6]

Počelo je ovako: „Trenutak je bio čisto uživanje, tačno na granici: san – java, opstanak – nula. Trudio sam se da se što duže zadržim i da se što češće nađem na toj crti Nirvane. …“[7]

A onda se sve okrenulo i suprotnost, čak i u snu: „Glavni je motiv moga sna: strah, strava, nespokojstvo, nestrplji­vost, očekivanje, žurba, gusta mistika… Ali glavna strava koja me je stezala bila je mistička, demonska, vampirska, za logiku neobjašnjiva.“[8]

„Što se još javlja u snu? Mnogo hodnika, stepeništa. Na kraju njih cere se demoni.“[9]

Ujević 1931. ovako piše: „Ne poznajem suza ni za se, ni za žive, ni za mrtve; ali se moj mozak skamenio kao putem duhovne rakije u neko bezimeno stanje Grohota Plača. Neće me dirnuti nikakova riječ, jer ne razumijem ni slova od svega što izbacuju moji sabesjednici… Ni cijela karavana deva naprtivši čuda istoka ne može da probije klanac do moje zazidane svijesti. Zar da pustim da me demonske sile prirode rukuju kao zvučni lijevak, dok moja otrcana lešina ne klisne na ledinu, gdje će mi vuci srce pojesti, a gavrani oči iskopati? Ja sam isto tako savršeno suvišan kao veća polovica svega onoga što vidim.[10]

  1. u pjesmi Moje nepoznato biće nastavlja u sličnom tonu:

… Ja se pitam često: tko sam ja,

ovaj tuđinac.

I strepim.

Osjećam se tako mračnim,

tuđim

slijepim.

U pjesmi uvrštenoj u splitsku književnu ostavštinu (1937-1940.) nalazi­mo ovakve ispovijesti:

Je li pala noć, došao dan, prošle godine, cijela stoljeća,

Ja se ne sjećam – ja slabo pamtim i vrijeme i stvari –

Ja mislim samo da sam ovdje za jednim čudnim međašem.

Za krugom od krede hipnotisani koket,

Pred očima zmije obajana ptica,

Za velikom granicom izbezumljeni putnik,

I jedna duša brodara bez pravog šestila stvari.

(Spermetička riječ)

Joga i istočnjačka meditacija preko samohipnoze u konačnici vode u apatiju, čega postaje i Ujević svjestan. 1934. u pjesmi Odaliske istoka u Šeher-Sarajevu ovako o tome zbori:

Azijo, prašnjava i u gubi crvi,

jesam li na tvome apatičnom pragu?

Azijo, od smrada i nečiste krvi,

jesam li na tvome okuženom tragu?

Nisam li Evropin bio sanjar prvi

što je prohodao po šahovom sagu?

No, već je godinu dana ranije (1933.) napisao tekst Protiv poezije i filozofije hipnotičara (SD, IX). Komentirajući Jungovo veličanje sna jer da „samo u snu stupamo u du­bljeg, općijeg, vječitijeg i istinitijeg čovjeka koji još stoji u sumraku iskonske noći, kada je on bio cjelina, a cjelina u njemu u bezrazličnom, cjelovitom jastvu prirode“,[11] Ujević piše: „Tako je Jung govorio ove godine. Ali tako su Upanišade govorile prije 4500 godina.“[12]

I nastavlja:

„Ali metafizika sna vodi do introvertita koji sanjaju pri otvorenim očima, koji somnabulski žive na javi…“[13]

Ne čudi stoga da je Jung, koji se također zanimao za ove ezoterijske prakse u predgovoru Tibetanskoj knjizi mr­tvih zapisao: „Često slušamo i čitamo o opasnostima yoge, osobito zloglasne kundalini-yoge. Namjerno izazvano psihotično stanje, koje kod nestabilnih individua može dovesti do stvarne psihoze, opasnost je koju treba shvatiti ozbiljno. Takve su stvari, doista, opasne i njima se ne treba baviti na naš tipič­no zapadnjački način. To je igra sa sudbinom koja udara u najdublje korijene ljudskog postojanja i može se osloboditi takav val patnje o kakvom zdrava osoba nikada nije ni sanjala. Te patnje odgovaraju paklenim mukama…![14]


Politička korektnost ili sloboda govora
– kako se usuditi govoriti istinu?


Tko danas govori o ovome? Tko govori javno, pogotovo u medijima, o psihičkim i duhovnim, posljedicama joge i istočnjačke meditacije? Onaj tko progovori, bude izrugan i napadan.

 U politički korektnom govoru koji zahtijeva poštovanje i toleranciju svih ideja i duhovnih ponuda, ali ne i ljudi, te ne podnosi satiru ni zdrav razum, ne bi se dobro proveo ni naš Matoš. On se, promatrajući tadašnju pomodarsku propagandu istočnjačkih tehnika koju je najviše poticala svojom teozofijom okultistica H. Blavatski, u pjesmi Indijska priča (1914.) narugao ovom misticizmu, koji se i danas uspješno promiče među obrazovanim, ali duhovno nepismenim ljudima Zapada:

Pod suncem Inda leži čupav čupak,

Leži fakir u dubokih mislih,

Leži i gleda — da prostite! — pupak.

Leži tako četrdeset dneva,

Motajuć u glavi razne teme,

Riješivši već prije Šopenhaura

Vrlo mučne migrenske probleme.

Gledajući tako mjesec dana

Ko u nova vrata mlado tele,

Vidi da je njegov pupak stožer

Ovog svijeta zagonetke cijele.

Njegov pupak središte je svega,

Oko njega igraju planeti,

Pa kad umre pustinjakov pupak

S njim će kozmos također umrijeti.[15]

Matoševa inteligentna satira i Ujevićevo duhovno iskustvo vrlo su poučni za naše vrijeme, kad se gube kom­pasi, kad se savjesti ubija, a moda na svim područjima života ubire žrtve zbog usnulog ljudskog duha; kad se na veliko obnavljaju okultna učenja, kad nam se opet istočnjačke prakse nude kao oslobođenje.

Početno iskustvo tih praksi doista je osjećaj opuštanja jer se čovjek isključuje iz stvarnosti, koja je po hinduizmu maja (iluzija). Svijest se pritom rastapa u onom smislu u kojem je svijest spoznajna jasnoća, pouzdanost u određivanju nekog predmeta, ukupnoga svijeta i samoga sebe, odnosno sta­nje budnosti, prisebnosti, punog raspolaganja duševnim moćima kako je de­finiraju hrvatski rječnici. Tako nestaje subjekt koji trpi, nestaje čovjekovo „ja“, a nastupa stanje jednostavna postojanja, praznine, što je faza do „kozmičke svijesti“ i svijesti o tome kako su čovjek i Bog  (atman i brahman) ista stvarnost. A na tom putu čovjeka ujarmljuju sile koje kršćanstvo oduvijek naziva zlim duhovima pozivajući nas na duhovnu budnost i jačanje razbora.


Matija Grgat, prof. književnosti


[1] T. Ujević, Lakrdija presvetoga stilografa, SD XIV, Zagreb, Znanje, 1966., str. 111.

[2] T. Ujević, Gustavu Krklecu, (4), SD XIV, Zagreb, Znanje, 1966.; str. 269.

[3] T. Ujević, Zvjezdari, SD VI, Zagreb, Znanje, 1965., str. 125.

Nimbus – aureola, aura; sjajni krug oko glave svetaca; aura je u parapsihologiji i spiritizmu suptilno jasno blistavo polje zračenje u više boja koje okružuje osobu ili objekt poput plašta ili aureole

[4] Isto, str. 127.

[5] Isto, str. 130.

[6] T. Ujević, Pismo sebi, SD VII, Zagreb, Znanje, 1965., str. 145.

[7] Isto, str. 147.

[8] T. Ujević, Protiv poezije i filozofije hipnotičara, SD IX, Zagreb, Znanje, 1965., str. 235.

[9] T. Ujević, Snovi, SD V, Zagreb, Znanje, 1965., str. 82.

[10] T. Ujević, Grohot plača, SD XIV, Zagreb, Znanje, 1966., str. 125.

[11] T. Ujević, Protiv poezije i filozofije hipnotičara, str. 232.

[12] Isto, str. 233.

Ovu misao zapisuje prije toga Ujević:

 „Veda i Upanišade rodile su se iz obožavanja pojedinih sila prirode koje su se onda sve više osjećale kao kolanje vasionog života.“ (T. Ujević, Izvori, bit i kraj poezije, SD IX, Zagreb, Znanje, 1965., str. 237.)

Filozofija Upanišada, koju je i Ujević proučavao, ima mističan karakter, a temelj joj je vjerovanje da je atman (osobna duša) istovjetan brahmanu (uni­verzalnoj duši), tj. da sve prožima suptilna bit koju se pomoću određenih tehnika prepoznaje kao pravo Ja. To je najviši cilj istočnjačke meditacije i joge, a naziva se oslobođenje od privida, samospoznaja.

[13] T. Ujević, Protiv poezije i filozofije hipnotičara, str. 234.

[14] C. W. Leadbeater, Čakre, Cid – Nova, Zagreb, 1993., str. 79.

[15] Za pupak je vezana manipur čakra, na koju neki meditiraju, a čakre su po hinduističkom vjerovanju energetski vrtlozi na auri, kroz koje ulazi životna (kozmička) energija.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Bogoubojstvo Zapada: trilogija Otkrivenja I Bogoubojstvo Zapada nova je knjiga Zorana Vukmana, svojevrsni nastavak njegove poznate knjige Propast svijeta ili novo doba poganstva, napisan...
Ferićeva i reformatorska mišolovka za mladež U Prijedlogu nacionalnoga kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik iz svibnja 2016., stavljenu na javnu raspravu 22. srpnja 2016., pridjev...
Kristijanizirati poganstvo, a ne razvodnjavati krš... Dr. Čedomil Čekada, čije je poslijeuzničke spise portal Vjera i djela počeo objavljivati 9. veljače 2017., široj je katoličkoj javnosti prilično nepoz...
Svetac koji najavljuje nesreće U petak 16. prosinca katastrofičari su došli na svoje, posebno oni kojima je to profesionalna preokupacija. U moćniku s krvlju sv. Januarija n...
Kamo plovi brod vjeronaučnoga kurikula Već sam pisala o svom šoku i čuđenju nad kurikulom vjeronauka kakav je predložen u sklopu reforme hrvatskoga školstva, jer se u njemu ni jedno...