Skip to content

Još o jeziku naših liturgijskih knjiga (Zar nam za to ne bi trebao poseban odbor?)


Izmjene i reforme u liturgiji


I najnovija liturgijska reforma, ona sa II. vatikanskog sabora, ima i imat će svoje kritičare. Imat će ih sve više, što vrijeme bude više odmicalo. Nije liturgija dogma, — dogma su i u liturgiji samo vjerske istine, koje ona izriče; — nitko je stoga ne može dogmatizirati. Razvija se od stoljeća do stoljeća, od generacije do generacije, kao i sav drugi, vanjski, crkveni život oko nje. Prilagođuje se prilikama, pa i religioznom “ukusu” vremena. Pomiče se naprijed u istrganoj, cik-cak, liniji. Napušta neke forme i opet se, kasnije, na njih vraća. Ne može stoga nitko ni za današnju njezinu fazu, oblik, formule, kazati, da su najbolje od sviju dosadašnjih i da, u svemu i savršeno, izražavaju misao vjere i ideal molitve. Pravi su teološki naivnjaci oni, koji za svaku pojedinost u njoj, — za izbor i poredaj lekcija, za svaku molitvu u njoj, za svaki prijevod psalma (a već ih, u sama tri zadnja decenija, molimo po tri različita prijevoda), — upotrebljavaju samo riječi superlativa, a pogotovu, kad se za te svoje tvrdnje pozivaju na inspiraciju i karizmu Crkve. Crkva je, očito, i u prijašnjim vremenima bila u posjedu božanske inspiracije i karizme, a ipak njezine tadašnje liturgijske forme nitko nije smatrao ni savršenima ni nepromjenljivima. Uvijek su bile dopunjivane, mijenjane, revidirane, kako to i Sveti Otac, Pavao VI., u svojoj apostolskoj konstituciji “Laudis canticum” od 1. XI. 1970., uz izdanje novoga časoslova, odmah na početku, otvoreno, ističe. I radikalno mijenjane. Sve radikalnije. Starokršćanska liturgija u srednjevjekovnu, ova u tridentinsku, a tridentinska opet u Pijevu i u, najnoviju, vatikansku. I vatikanska se, pred našim očima, svaki dan dalje mijenja. Opet u oba pravca. Toliko je toga kroz zadnjih pet, šest godina, — i auktoritativno, — bilo uvedeno u praksu, čemu nema ni spomena u saborskoj konstituciji: “Sacrosanctum Concilium” ili joj i direktno derogira, ali isto tako toliko je toga već i povučeno i restringirano. Svaki dan o tom čitamo. Svaki dan to, na svoje oči, konstatiramo i u samoj liturgijskoj praksi. A, kako je danas, tako je bilo uvijek. Kršćanski je istok imao svoje liturgijske zakone i uzuse, a kršćanski zapad svoje. I partikularnih, lokalnih, liturgija bilo je, nekada, masa. Nema nikakva razloga, da se sa praksom liturgijskih promjena ne nastavi i ubuduće. Već se odavna javljaju, i teoretski, prigovori i objekcije i na račun nove, današnje, liturgije. Naziru se, sve jasnije, i točke, na koje se i oko kojih se, najviše, koncentriraju razilaženja i konfrontacije. I Papa je, kažu, — ja se do sada nigdje nijesam namjerio na taj tekst, — jednom na to aludirao. Rekao je, navodno, spominjući liturgijsku reformu, da u njoj nijesmo u svemu pogodili.


Kompetentni i nekompetentni


Samo, to se zna, nije još vrijeme takvoj kritici: barem ne onoj širokoj i javnoj. Treba da se nova liturgija najprije u praksi iskuša i provjeri. A dotle s novim revizijama i promjenama valja pričekati. A ako, i kada, do njih i dođe, trebat će ih provoditi postepeno i razborito. Nikada vehementno i lajički. Koncilsku liturgijsku reformu provodili su stručnjaci. Ljudi, kojima su stajali na uvid i raspolaganje kompletni izvori i materijali: literarni, historijski, patristički, arhivski. Mogli su uzimati i birati između bezbrojnih uzoraka i tekstova, pa i iz raznih lokalnih liturgija, starijih i mlađih. I kad su se za nešto konkretno opredjeljivali, pa i sami sastavljali, nove, molitvene tekstove i obredne formu- lare, činili su to, sigurno, iza ozbiljna odmjeravanja svih relevantnih momenata i razloga i s osjećajem pune odgovornosti pred Bogom i pred Crkvom. Presumpcija stoji uvijek na njihovoj strani. I ako ih tko hoće da ispravlja, mora također biti čovjek od auktoriteta i od struke. Mi drugi, ako nećemo da ispanemo neozbiljni, možemo samo govoriti o svojim — dojmovima. Ovo me čudi. Ovoga ne razumijem. Ovo mi se čini nezgodno. Ne znam, jesu li ovdje pogodili. Zar ne bi bilo bolje, da su tu ostavili stari tekst? Čemu toliko mijenjati bez prave potrebe? Šta im je smetala oktava Duha Svetoga? Zašto prave toliko ustupaka modernim bibličarima? Zar ponegdje nijesu u molitve unijeli i previše “savremenih” i “konkretnih” socijalnih elemenata na račun dostojanstva i superiornosti crkvenih stavova? Zašto su morali iz obreda ukloniti tolike simboličke akcije i geste, koje su se općenito sviđale, a potpuno su odgovarale psihologiji vjere i kulta? Zašto nijesu pokušali, makar koliko toliko, paralelizirati misne i časoslovne službe, kako je to bilo u staroj liturgiji? Pa i u pitanju rubrika kao da smo sada prešli u drugi ekstrem i sve potpuno prepustili improvizaciji i anarhiji: trebalo bi ih više; ako već ne preceptivnih, a ono direktivnih. A ovako svaka crkva i kapela ima svoj obred, svaki svećenik radi drukčije. Smeta to ljudima, odbija vjernike, na štetu je jedinstvu i sakralnosti kulta. A svećenici su danas i onako, kao i drugi moderni ljudi, uvijek u žurbi i nervozi, “nemaju nikada vremena”, moraju se na oltaru sami snalaziti i — griješiti.

I ne smiju nas ti naši “dojmovi” odvesti u neobjektivnost i jednostranost. Treba odmah i priznati, — lojalno i iskreno, — da mnogo toga u novoj liturgiji predstavlja, upravo providencijalno, bogaćenje molitvenoga života Crkve: na primjer, u oficiju, patristička čitanja ili one “molitve” i “zazivi” uz Hvale i Večernju. Tko ih pažljivo čita ili moli, ne će lako postati modernista, a ne će ni govoriti, kako je Crkva kroz ovo nekoliko godina iza koncila naučila i stvorila više, nego prije kroz sva kršćanska stoljeća.

Nije još vrijeme, ozbiljnoj, kritici najnovije koncilske, liturgijske reforme. Ako koga danas treba kritizirati, to su samo oni njezini, nezvani, tumači i propagatori, koji nam samovoljno, pa kojiput i revolucionarno, i nasilno, nameću u liturgijskoj praksi svoje morske ideje i istupaju sa tezama, koje su sve prije nego ozbiljne. Koji, na svoju ruku, mijenjaju, odobrene, službene tekstove, — i na najdelikatnijim mjestima; u kanonu i kod pretvorbe, — koji nas oduševljavaju za “nove kanone”, svaki dan druge, — kako li bi, Bože, izgledali ti kanoni, koje bi sebi sastavljali vrtoglavi mladi svećenici, što možda ne mole ni brevijara, — koji agitiraju protiv pričesti na jezik kao, još malo pa bližnje, grješne prigode: i za svećenika i za komunikantkinje. Da i ne govorimo o organizatorima gozbi i plesova po crkvama. Protiv takvih, dakako, možemo, — i moramo, — svi ustajati: i kritikom i protestima.


Pitanje jezika u liturgijskim knjigama


Međutim sve ovo samo kao uvod! U ovom članku ja ne mislim uopće govoriti o liturgijskoj reformi kao takvoj. Ima jedna druga stvar, u koju, sigurno, već i danas smijemo dirnuti. To je jezik naših novih, prevedenih, hrvatskih, liturgijskih tekstova i knjiga. Za tim prijevodima ne stoji auktoritet Crkve. Oni su djelo naših ljudi: pojedinaca i skupina. I to djelo, koje ni oni sami još ne smatraju definitivnim. Imamo ga, dakle, pravo kritizirati. Imamo pravo kazati, što o njemu mislimo. Mi ćemo ih, svi, te tekstove, po crkvama čitati. Mi ćemo po njima moliti. Pa neka nas se čuje! Do sada nas se još nije pravo čulo. Malo ih je među nama, koji su te tekstove dobili u ruke, prije nego što su otišli u tisak. A izlazit će, danas sutra, i nova izdanja tih knjiga. Pa će se u njima moći, ovo ili ono, i popraviti, i izmijeniti: budemo li se složili.

I ja ću, ovdje, kazati, što o tom mislim. Nijesam stručnjak. Ni lingvista, ni filolog. Ne mogu o tome govoriti s auktoritetom. Ni ne reflektiram na to. Ali iz kraja sam, gdje je narod, barem u vrijeme moga djetinjstva i mladosti, pravilno govorio. Ušao mi je taj jezik, još iz malena, u uho. A i živio sam, dugo, među ljudima, koji su bili na naš jezik osjetljivi. I dobro ga poznavali: i teoretski i praktično. Dosta sam i pisao. I uvijek se pritom trudio, da mi članci budu, stilski i jezično, na visini. Pazio sam uvijek i na eufoniju, blagoglasje, izraza i rečenice. Instinktivno sam reagirao na jezične i gramatičke pogreške i na stilski primitivizam u katoličkoj štampi. A zapamtio sam, i iz škole, dosta toga, što se je, barem u ono vrijeme, smatralo jezičnim pravilom.

I danas, na isti način, reagiram, kad čitam ili slušam misne liturgijske perikope i tekstove. Na novi, hrvatski, časoslov, u koliko je dosada izišao, ne. Nigdje ne čujem, da se on, glasno, pjeva ili moli, a za sebe se, privatno, služim latinskim, rimskim, brevijarom, sa službenim tekstom. No predmnijevam, da i u prijevodu časoslova ima svašta. Koliko je toga samo po njemu pobrojio o. Dr. Kirigin, u svome “Drugom osvrtu na časoslov” (“Služba Božja”, 1973., br. 2., str. 154. — 162.)! Očito su s prijevodom časoslova prevodioci imali još puno više kubure nego sa tekstovima iz misala. Puno je unutra posve novih liturgijskih tekstova, do sada još neprevođenih: osobito po himnima i čitanjima iz svetih otaca. A sve su to vrlo teški tekstovi. Da ih netko korektno i vjerno, a pogotovu otmjeno, elegantno, prevede, morao bi savršeno poznavati latinski jezik: ne samo onaj klasični, nego i crkveni, i srednjevjekovni, a morao bi biti i dobar hrvatski stilista, pa pomalo i pjesnički talenat. A mi više nemamo među sobom ni Milana Pavelića ni Tona Smerdela. A dakako, morao bi biti dobro potkovan i u, tradicionalnoj, crkvenoj teologiji i patristici.

A sada da, kratko, iznesem samo nekoliko svojih konkretnih opazaka na naše hrvatske liturgijske misne tekstove!

Ne mogu nikako reći, da je njihov jezik općenito loš. Naprotiv! Vidi se odmah, da je među prevodiocima i redaktorima bilo i stručnjaka. I jezičnih, i književnih, stručnjaka. I, možda još više, ambicioznih ljudi, koji su htjeli da dadnu sve od sebe, pa i da imponiraju, frapiraju, budu originalni. Bilo je među njima, očito, i ljudi rodom sa sela. I iz krajeva, gdje naš narod još uvijek, prilično, čuva najbolju štokavsku tradiciju. I njezine fraze. I njezine idiome.


Za standardni jezik


Samo, baš u tom su neki od njih, po mome mišljenju, i griješili. Pretjerali su u približavanju prostonarodnom govornom jeziku. Čovjek ponegdje dobiva dojam, da su se i u Svetome Pismu htjeli poigrati domaćega, pučkoga, seljačkoga, govora. Pa svete tekstove reproduciraju i formuliraju frazeologijom, koja je više lokalistička i idiomatična nego književna. Kao da čovjek sluša našega bosanskoga ili hercegovačkog seljaka, kako pripovijeda i usput prosipa svoju pamet: pokazuje svoju duhovitost. Kojiput pomalo i trivijalno ili, u najmanju ruku, drastično. A to nijesu stvari za knjigu, pogotovu ne za svetu knjigu i sveti tekst. U kakvoj kozeriji moglo bi to paliti. I bilo bi možda i efektno. Pa i u članku, koji čovjek piše u svoje ime i pod svojim potpisom. Pa možda i u govoru i u propovijedi: onoj pred pukom. Svi mi, obično, i onako, u propovijedima i člancima citiramo Sveto Pismo u prijevodu, koji nama izgleda najsočniji i najefektniji. Ali u svetom tekstu, osobito onomu liturgijskom, uvijek to djeluje nezgodno i disonantno. On mora biti sa svake strane ozbiljan, klasičan, književan, u punu smislu te riječi. Valja birati najfiniji, najadekvatniji, najotmjeniji, izraz, a ne najoriginalniji i najplastičniji. Izraz, koji je općenito poznat, prihvaćen, poprimljen. I koji je najdostojanstveniji i najjedriji. Ne smije u svetim tekstovima biti jezičnog ekshibicionizma. Ne smije u njemu biti ni težnje za novošću pod svaku cijenu. Ni, pritajene, želje, da se drugi zasjene i nadbiju. Valja u principu zadržavati, pa i preferirati ono, što je već ušlo u porabu: samo ako je inače, s jezičnog stanovišta, pravilno i dobro. Mene, na primjer, uvijek smeta, kad vidim, da se i u liturgijskim knjigama preferiraju tekstovi novih biblijskih prijevoda (napose i prijevoda “Stvarnosti”) onima starijima, na koje smo se već naučili i nosimo ih u uhu, a koji još potpuno zadovoljavaju i sa jezične i sa stilske strane, pa su već postali biblijska klasika. I danas su oni, po mome mišljenju i po kriterijima, koje sam ovdje spomenuo, bolji od onih novih. I Vuk, i Daničić, i Iveković, i Šarić, poznavali su dobro pučki jezik, ali su ga se u prijevodima Svetoga Pisma čuvali i ostajali uz onaj književniji, odmjereniji, svečaniji, reprezentativniji. Nije nam krepost, — to nam je nacionalna mana, — kada kod nas svaki prevodilac i redaktor polazi pod apokaliptičkom parolom: “Ecce nova facio omnia!” (Otkr. 21, 5.) i slijedi kao vrhovno pravilo, da sve napravi drukčije, — i “bolje”, — od svojih prethodnika. Naprotiv znak je duhovne i kulturne superiornosti, kad netko štuje tradiciju i zna se u nju, lojalno i inteligentno, uklopiti. Ja bih uvijek, kad bih slušao, kako sestre mole svoj oficij prema đakovačkome izdanju, pomislio: Tko li im ga je preveo i priredio? Morao je dobro poznavati jezik i biti inteligentan i pametan čovjek: lijepo ga je i elegantno preveo, ali i s osjećajem mjere i odgovornosti prema tradiciji. A eto, baš na dan, kad sam ovo pisao, morao sam ujutro s oltara pročitati, iz našega novoga lekcionara, kako Isus narodu “zbori”, ma da je to izraz već i u narodu rijedak i lokalističan, pa zbilja nema nikakva smisla, da su nam ga stavili mjesto “staroga” i svagdanjega: “govori”. Čemu to eksperimentiranje na oltaru; čemu u crkvi ta novost radi novosti? A skoro svaki dan moram u misnom Evanđelju pročitati pokoji: “ta”. Kao da mi netko kod toga zube vadi! Očito se je u to “ta” zaljubio neki prevodilac, koji uopće nije iz štokavskoga kraja. Pa mu se je to tako dopalo: valjda kao nešto, što u tekst unosi živost i snagu. Sigurno, i u štokavskim krajevima narod zna za tu česticu. I rabi je kojiput. Ali samo u domaćemu, intimnomu, govoru i “sto puta” rjeđe nego naša, — valjda je i to iz nje uzeto, — Biblija “Stvarnosti”. Djeluje to usiljeno, forsirano, nenaravno.

Ja ne znam, da ju je ijedan od naših starih, klasičnih, prevodilaca Evanđelja ijednom stavio Isusu u usta. Ne smiju liturgijska izdanja nikome služiti za, naivno, lično isticanje i reklamu. Nije to ni lijepo ni fair. Dosta neka budu ta dva primjera. Drugih, bezbrojnih, ne iznosim. Tkogod hoće, od čitatelja lekcionara, može o tom prikupiti dokumentaciju. Ja naglašujem samo princip.


Vjernost originalnom, biblijskom ili liturgijskom, tekstu


Uvijek sam bio, — i danas sam, — protiv toga, da bilo što u citatima iz Svetoga Pisma mijenjamo, odnosno da to prevodimo drukčije, nego što to glasi u originalnom, latinskom, odnosno grčkom, tekstu: tobože u interesu pravoga i stvarnoga smisla. Tko nam daje pravo, da mi, “proprio marte”, ispravljamo svetoga auktora, pa, možda, i sama Gospodina? Ako u Mateju (26, 28.) izrijekom stoji Kristova riječ, da će se njegova krv proliti “za mnoge” (“pro multis”, “peri pollon”), i ako je i u službenom (rimskom) latinskom tekstu Rimskoga misala taj izraz ostao u formuli konsekracije, trebalo je i u našemu prijevodu ostaviti “za mnoge”, mjesto da se to, samovoljno, zamijeni izrazom “za sve ljude”. Pogibeljno je to, pa, za moj ukus, i preuzetno, i neukusno. Kristu i Evanđelju moramo, valjda, ostaviti pravo, da se izražavaju, kako oni hoće. Naše ih je samo ispravno tumačiti pred vjernicima. A to je Crkva uvijek, kroz stoljeća, i radila. Nikada u njoj nitko nije posumnjao, da je Krist svoju božansku, otkupiteljsku, krv prolio za sve ljude: “za mnoge” milijune i milijarde. A ako su to učinili i neki liturgijski prevodioci drugih naroda, gdje piše, da su dobro uradili i da smo i mi morali tako uraditi? Treba to, po mome mišljenju, u sljedećim izdanjima hrvatskoga Misala ispraviti, pa ostati kod doslovnog evanđeoskog teksta u riječima misne pretvorbe. Ali i na svim drugim, analognim, mjestima. Dosta nam je i inače toga, samovoljnog, ispravljanja svetih tekstova, svetopisamskih i crkvenih, po liturgijskim i obrednim knjigama, što je u Crkvi posvećeno legitimnim, stoljetnim, uzusima, to treba da bude norma i našoj generaciji. Preči je auktoritet Crkve i kontinuitet u njezinu vjerovanju i molitvi, nego reformatorska pamet samosvjesnih (ali i samozvanih) teoloških i liturgijskih stručnjaka. Zašto, — da navedem još samo jedan konkretan primjer, — ne bismo i dalje smjeli moliti, da Gospodin “ponizi” neprijatelje Crkve, kad se taj isti izraz nalazi na bezbroj mjesta u Svetome Pismu i Staroga i Novoga Zavjeta, pa i u Gospodinovim ustima? Šta u njemu ima bilo Boga bilo čovjeka nedostojno? Barem Bog ne mrzi, ni kada ponizuje. Poniženje je kod njega uvijek i poziv na obraćenje i pokoru i obećanje oproštenja i spasenja (Ez. 18, 23.). A elementarni je postulat etičkog reda, da grijeh i pobuna protiv Boga budu poniženi, pa i kažnjeni.


Protiv krupnih izraza


Ali, eto, ima nas, — i među sastavljačima i prevodiocima liturgijskih knjiga, — koji se više brinemo da ne dirnemo u nježne i osjetljive uši i živce modernih (i grješnih) ljudi, — da ih ne plašimo Božjim sudovima, đavlom i paklom, — nego da im, neokrnjenu, navijestimo riječ Božju. Samo, apostoli i sveci nijesu tako radili. Nije ni naš Gospodin. Pa, kad smo, eto, već tako potrčni purgirati Evanđelje, mogli bismo, s još više prava, pouklanjati mnoge krupne riječi i izraze iz naših, hrvatskih, liturgijskih knjiga i prijevoda. Ovako svećenik kojiput ne zna, kamo će s očima, kad, pod misom, pa i pred časnim sestrama, mora pročitati, na primjer, Ezehijelovo proročanstvo o duhovnom preljubu Izraela i Jude. Ako su već sastavljači lekcionara mislili, da i taj pasus moraju metnuti u lekcionar, — a bezbroj ima, i najljepših, starozavjetnih, pasusa, koji nijesu u nj ušli; nije to samo privilegij imprekatornih psalama, — zar nijesu mogli barem one najkrupnije izraze zamijeniti finijima ili ih donijeti po smislu i bez židovske drastike i zornosti? Rječnik, koji nije za novine, nije svakako ni za oltar. Ako igdje, tu je potrebna jezična i govorna delikatnost i takt.


Protiv tuđica, provincijalizama, loših kovanica


I tuđice bi, po mome mišljenju, trebalo načelno izbjegavati u liturgijskim knjigama i tekstovima: turcizme, grecizme, hebraizme; — nikada nijesam volio, ni kad je nadbiskup Šarić uzimao u svoj prijevod turcizme; — a tako i sve provincijalizme i lokalne izraze, kad imamo za to svoje lijepe narodne riječi. Što će nam “bedem”, što će nam “trpeza”, što će nam “sakat”, što će nam “sabaot”, “prezbiter”, i “vazam”? U mnogim našim štokavskim krajevima ljudi uopće ni ne znaju, šta je to “vazam” i “vazmeno vrijeme”, “vazmeno otajstvo”. Zašto ne bismo mogli, lijepo, ostati kod već stoljećima u nas općenito poprimljenog narodnog izraza: “Uskrs” i “uskrsni”? Uvijek smo i do sada govorili o “uskrsnom vremenu”, “uskrsnom otajstvu”, “uskrsnoj milosti”. A s tim, razumije se, povezivali i otajstvo Muke i Križa. Značenje se riječi “Uskrs” i “uskrsni” tim, dakako, pojmovno širi. Ali zar se isto tako nije, u svoje vrijeme, proširilo i u riječi pasha? Stari su kršćani starozavjetni i židovski pojam pashe, koji su prenijeli na njezin antitip, Kristovu otkupnu žrtvu, dopunili novozavjetnim pojmom uskrsnuća. A kod nas bi proces bio samo obratan: pod pojam Uskrsa ulazi i, s Uskrsom kauzalno povezani, pojam križnoga otkupljenja. Na koncu, i u našim zapadnim krajevima, gdje je u porabi riječ vazam, ona, prvotno, u ustima naroda, označuje Uskrs: Muka se Isusova samo podrazumijeva, baš kao što se podrazumijeva i u riječi Uskrs. U oba slučaja radi se o pozitivnoj nadopuni značenja riječi, u smislu cjelovitog križno-uskrsnog kršćanskog otajstva. Vratimo se mi samo i u liturgiji izrazu “Uskrs” i “uskrsni”! Čini se, da je to opća želja i zahtjev i svećenika i vjernika. A i dok upotrebljavamo tuđice, upotrebljujemo ih barem dosljedno i logično! A ne da u istom čitanju nazivamo Boga čas Gospodinom Sabaotom, čas Gospodinom vojska!

Što se tiče kovanica, stara je istina, da ništa nije teže nego napraviti dobru novu riječ. Malo komu to uspije. Samo ljudima, koji suvereno vladaju jezikom i njegovom logikom. A ono, što nam sada kojiput serviraju u novinama, pa i u katoličkima, više su jezične nagrde nego neologizmi. Nije im mjesto u svetim tekstovima: barem dok još nijesu ušli u opću porabu i dobili u našemu književnom jeziku “pravo građanstva”. Dotle se možemo poslužiti drugom nekom riječju s približnim značenjem ili pojam izreći opisno, u više riječi.


Imperfekti i aoristi


Što se tiče imperfekta i aorista, ja bih ih pustio u miru. I meni ih je žao. Predstavljali su bogatstvo i eksaktnost izraza u našemu jeziku. Auktori naših novih liturgijskih tekstova htjeli su da nam to bogatstvo spase. Ali ima ih, i među svećenstvom, koji ih nikako ne trpe, pa smatraju, da im je odavna mjesto u jezičnoj ropotarnici. A svakako su te forme, nažalost, u uzmaku: i ako ih se, na primjer u Bosni, još dosta često, i u narodu, čuje, — aorist osobito, — napose u poslovicama, frazama, poštapalicama, domaćemu govoru. “Rekoh li ja tebi?” i “To bi i prođe”, čuje se i danas, po kućama i na ulici, svaki dan. No zato više ni školska djeca, ni srednjoškolci i srednjoškolke, pa ni oni, što su došli sa sela, ne znaju, kad čitaju tekstove, ni ispravno akcentirati aoristne oblike. Pa nema druge: valjat će ih ili umiroviti ili umjetno oživjeti: kroz školu. Kad već toliko, na jeziku, propagiramo hrvatsko čistunstvo u govoru, prisilimo one najveće, mlade, čistunce, đake i studente, da ožive i kult tih glagolskih oblika i metodiku jezika kroz ispravne naglaske i njihovo nuanciranje! Anarhija je danas u tom pogledu potpuna. Pravila se o naglasku suvereno ignoriraju: nalaze se samo još u gramatikama, a i tu sve fakultativnije, kao reminiscencije prošlosti. Nasmiju ti se, ako prebacuješ naglasak na enklitiku ili prijedlog, ili ako mijenjaš naglasak po padežima. Stoput sam požalio, što naši “ilirci” nijesu i u naš jezik unijeli dijakritične znakove za naglasak, kako ih imaju Grci ili Francuzi. A ljepota je našega jezika nekada bila baš u melodici.


Pitanje transkripcije hebrejskih osobnih i mjesnih imena iz
starozavjetnih knjiga


Ne znam, ni je li bila sretna odluka redaktora našega Rimskoga misala, da u perikopama (lekcijama) iz Staroga Zavjeta vlastita (židovska) imena osoba i mjesta donose (transkribiraju) onako, kako se ona izgovaraju na hebrejskom, mjesto, kako smo to dosada, već stoljećima, radili, — i mi, i mnogi drugi katolički narodi, u svojim prijevodima Biblije, — po transkripciji sv. Jeronima i Vulgate. Odviše je to krupna novost, da ju se je smjelo provesti bez konzultiranja šire, svećeničke i crkvene, javnosti. Pred rat su naši biskupi, kad je Dr. Sović s njima pregovarao o izdavanju svoga prijevoda Sv. Pisma iz originalnih tekstova i tražio, da se u njemu imena transkribiraju drukčije nego po dosadašnjemu, tradicionalnomu, načinu, napravili od toga pitanje i nijesu toga dopustili. Izgledalo im je nepotrebno i neoportuno dirati u jedan mnogostoljetni uzus, koji nije nikome smetao, a bio je već, na neki način, postao dijelom našega jezika, bogoslužja, literature, pa i običaja.

Ja mislim, da bi bilo bolje, da se i danas toga držimo, pa da se u definitivnom izdanju Misala (lekcionara) vratimo na staro. I tu nam je Biblija “Stvarnosti” bila loš savjetnik.

Ni u znanstvenim prijevodima ne bi to bilo nužno. Dovoljno bi bilo u opaskama označiti, kako se je ime izgovaralo na hebrejskom. Treba se samo sjetiti, kakav bi to atentat bio na običaje i tradiciju, kad bi netko i ime Isus počeo izgovarati “Ješua” ili djeci nadijevati imena starozavjetnih svetaca po hebrejskom izgovoru. “Sensus communis” očito je protiv toga. A “vox populi — vox Dei!”


Pravopis


I on se kod nas mijenja svake druge godine. Barem ih se je deset izmijenilo, što sam ja živ. Od gramatičkog, latinsko-njemačkog, kojim smo se služili, dok sam ja bio u gimnaziji, pa do današnjega, “francuskoga” i “logičnoga”, a u stvari nelogičnoga i anarhičnoga, gdje svatko kroji logiku po svome, pa se ne zna, ni tko pije, ni tko plaća. Kako god napišeš, dobro je. Može i sa zarezom i bez zareza. Nama su, na primjer, dok sam ja bio đak, u Maretićevo i Broz-Boranićevo doba, potcrtavali kao krupnu pravopisnu pogrešku, kad bi tko napisao: ovime, time, njime, njome, a u našemu Misalu svaki čas nailaziš na takve riječi, baš kao što nailaziš i na dekliniranje neodređenih pridjeva i posvojnih zamjenica određenim dočecima (njegovoga i njegovom mjesto njegova i njegovu; žena u crnom mjesto žena u crnu). Ne razlikuje se više futur “ne ću” od glagola “neću”. Ne pazi se, da se dočetak — put piše samo, kad se radi o jednom slučaju ili o rednom broju (“svaki put”, “deseti put”), a — puta, kad se radi o više slučajeva i o glavnom broju (“dva puta”, “sto puta”), osim ako se kontrahira u adverb (“triput”, “stoput”). Rabi se u negativnom imperativu, svršeni oblik mjesto trajnoga: “Ne ubij!”, “Ne otmi!” mjesto “Ne ubijaj!”, “Ne otimaj!” (ili svršenoga sa pomoćnim glagolom “Nemoj”, odnosno idiomatskoga: “Da nijesi ubio!”, “Da nijesi oteo!”). I krnji se oblici upotrebljavaju bez apostrofa: “Nek” ili (infinitivno) “radit”, “otet” i sl. Možda je sve to danas i dopušteno po novim pravopisima, ali u sakralnim tekstovima očito bi bilo bolje rabiti pune oblike. Dobro bi bilo i na to pripaziti u novim izdanjima Misala. Osim ako hoćemo ostentivno da do kraja provedemo princip: “Govori, kako narod govori!” i “Piši, kako govoriš!” Samo još do neki dan svi smo grmjeli protiv “govedarštine” u pisanom i književnom jeziku.


Uz aktivnu suradnju sviju


Međutim, ja nikako ovim svojim člankom ne plediram ni za svoj način ni uopće za neko unaprijed određeno konkretno rješenje. Pa ni u stvarima, koje sam u njemu izrijekom spomenuo. Nitko nema prava drugima, — zajednici, — diktirati niti im namećati svoje mišljenje. Radi se samo o tome, da znamo, na čemu smo. Da najprije utvrdimo principe, kojih ćemo se držati, u jeziku i pravopisu naših liturgijskih knjiga, a onda da te principe, i dosljedno, striktno, provodimo. I da to učinimo što objektivnije i što demokratskije. Tako, da svatko može, prije nego što se nešto definitivno zaključi i usvoji, iznijeti svoje mišljenje, svoje ocjene, svoje prijedloge. I da može to motivirati. A konačnu odluku i konačnu redakciju tekstova da donese jedan auktoritativan forum od općega povjerenja, iza kako prije čuje i prouči sve primjedbe i sve prijedloge.


Odbor u krilu Liturgijske komisije


Zar se, baš za jezično pitanje liturgijskih knjiga, ne bi mogao osnovati poseban odbor (ili pododbor) pri našoj centralnoj, međubiskupijskoj Liturgijskoj komisiji, odnosno pri njezinoj “Prevodilačkoj grupi”? Pa da se na taj odbor šalju sve primjedbe sa terena na sadašnje tekstove i svi prijedlozi i želje za one buduće i definitivne. A taj odbor da onda sve te materijale razvrstava i sistematizira, pa da ih, periodično, stavlja na uvid (publicira) zainteresiranoj javnosti, svećeničkoj i onoj široj, vjerničkoj i stručnoj: da se ona može na njih osvrnuti, u nekoj vrsti ankete, opet na adresu odbora. Sve bi to onda morao, tokom godina, proučavati jedan, još uvijek dovoljno širok, ali i auktoritativan, forum stručnjaka: filologa, teologa, liturgičara, pastoralaca, pa kao rezultat proučavanja izraditi prijedlog konačnih tekstova, makar sukcesivno i u etapama, i opet ga staviti javnosti na uvid. Tek iza kako bi se vidjela reakcija javnosti na taj prijedlog, bilo bi možda vrijeme, da stvar konačno uzmu Biskupi u ruke i da, u suradnji sa Liturgijskom komisijom, provedu zadnju redakciju i predaju nove liturgijske knjige u tisak. Za pojedince na terenu ne bi to, mislim, bio prevelik teret. Trebalo bi samo, da čitajući i upotrebljavajući privremene tekstove bilježe svoja opažanja i povremeno ih šalju odboru.

Do sada nijesmo ovoga pitanja uzimali dovoljno ozbiljno. A ipak se radi o reputaciji Crkve. Naše, domaće, Crkve. O njezinoj reputaciji pred našom, nacionalnom, javnošću i pred onom svjetskom. 0 najvećim se kršćanskim svetinjama radi. O “riječi Gospodnjoj”. O vjeri. O Bibliji. O najslužbenijoj i najvišoj molitvi Crkve.

Čitao sam, pred jedno pola godine, u sarajevskom “Oslobođenju”, raspravu sarajevskog profesora Mitra Papića o historijatu “bosanskog” jezika i pravopisa u vrijeme austrijskog režima u Bosni, od g. 1878. do 1918., a sve prema arhivskim izvorima i originalnim dokumentima. Začudio sam se, iznenadilo me je, s koliko se je pedantnosti, još u ono doba, na tome radilo. Vidi se, da su to imali u rukama visoko kulturni ljudi, makar, dijelom, i stranci. Sustavno su se provodile najšire ankete. I među ljudima sa terena: pismenijim građanima, učiteljima, duhovnicima svih konfesija. Osnovane su bile komisije stručnjaka i profesora: slavista. I sa bečkih i budimpeštanskih sveučilišnih katedra. Konzultirani su bili, više puta, i Jagić i Rešetar. Slani su stručnjaci u narod, da osluškuju narodni jezik i da ga bilježe. Proučavale su se narodne pjesme i narodna književnost. Podnošeni su opširni stručni referati. Oštro se je debatiralo i polemiziralo između raznih stanovišta. I o pojedinim se je riječima i izrazima raspravljalo. S mnogo objektivnosti. Izlazila je stvar i pred bečko ministarstvo. I nijesu se previše žurili. Propisi su se i zakoni i revidirali, kad je bilo potrebno. Povlačili su se udžbenici iz prometa. Ali zato je i rezultat bio dobar. Sve ono, što se je tada, definitivno, usvojilo, uglavnom je još i danas na snazi. Nitko ne može tadašnjem službenom jeziku odreći ni pravilnost ni stilsku korektnost.

Ne bi valjalo, da mi danas, iza 100 godina, s našim crkvenim i bogoslužnim jezikom postupamo s manje pažnje i poštovanja. Bila je to onda stvar decenija: mora biti i danas. Ne može se pod to olako staviti točka ni kazati: “Quod scripsi, scripsi!” Čast svakom, ali nitko nema prava da bude orakul čitavoj našoj Crkvi i narodu. Mora to biti rezultat dogovora i sporazuma. I sve mora biti motivirano. A osobito na jedno treba paziti. Ono, protiv čega su, više manje, svi, ne može ući u konačni tekst. I obratno: ono, za što su, više manje, svi, treba prihvatiti. A o drugome neka odlučuju stručnjaci: iz jednoga užega, ali ipak dovoljno širokoga i reprezentativnoga, odbora! Ali i oni uvijek samo na bazi lojalne diskusije i solidne, kvalificirane, većine. Ne običnim nadglasavanjem! Treba prije sve učiniti, da se postigne ili jednodušnost ili sretan kompromis. I treba, da i taj konačni nacrt bude još jednom publiciran, prije nego tekstovi budu dani u tisak.

Mislim, da će za ovo biti, u principu, sva naša, svećenička i katolička, javnost. A inicijativa mora da dođe od Liturgijske komisije. Ona ima riječ!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je napisan 1973. god., a prvi puta objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 89-102. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Papa i biskupi (Velika lekcija IV. rimske biskupsk... Prošlogodišnja biskupska sinoda u Rimu (27. IX. — 26. X. 1974.) nije, kako se iz svih izvještaja o njoj, i službenih i neslužbenih, jasno vidi...
“Karizme” i “karizmatici” Ni o čemu se danas, ni u svećeničkim i katoličkim krugovima, ni u katoličkoj štampi, ne govori tako neozbiljno, površno, konfuzno, teološki ne...
Citati i citacije (Za punu lojalnost istini) Snimio: Igor Brautović Nije lako biti lojalan istini. Lako je to, kad se radi o evidentnim istinama. I o onima pozitivnim, eksperimentalnim, zna...
Pred porušenim bastionima (Vox fidei) Bilo je i do sada u Crkvi uvijek institucija i ljudi, koji nijesu imali nikakve, direktno, božanske misije, — ni misije ni legitimacije, — a m...
Iskustvo Crkve Snimio: Igor Brautović Uvijek me vrlo neugodno impresionira, kada danas, mnogi "progresisti" i modernisti, — kojiput i oni mladi, s jako malo os...