Kad vjernik katolik tvrdi da se obratio…
U novije se vrijeme sve češće mogu susresti ljudi koji tvrde da su se obratili. Ne bi to po sebi bilo ništa neobično, nego naprotiv itekako hvalevrijedno, kada iza toga ne bi stajale čudne, točnije prejednostavne okolnosti. Naime, među takvima se nalazi jedan poveći, možda i nosivi broj onih koji bi se nama, po nekakvim objektivnim kriterijima, činili da su i do toga trenutka svoga “obraćenja” zapravo bili vjernici. I to, kako bi se to reklo – solidni vjernici. Išli su tako i do tada redovito u crkvu, molili se, trudili se biti i u moralnom smislu nasljedovatelji Kristovi, drugim riječima nastojali su izvršavati sve ono što se od jednoga vjernika očekuje. I što je najvažnije, uopće to nisu činili na licemjeran način. A opet takvi kažu za sebe da nisu bili pravi vjernici, odnosno da su se promatrali kroz prizmu “tradicionalnoga kršćanstva” i da zapravo nisu duboko zagazili u vjersko iskustvo.
To pak duboko vjersko iskustvo ili obraćenje, kako sami vole reći, doživjeli su u nekom trenutku, na nekom mjestu, u određenim okolnostima, a koji su ih toliko dotaknuli da su mnoge dotadašnje stvari počeli promatrati na jedan drugačiji, intenzivniji, produbljeniji i produhovljeniji način.
Po sebi bi i to bilo naravno hvalevrijedno i poželjno, jer smo uvijek pozvani trsiti se u napredovanju u vjeri, nadi i ljubavi i jer smo pozvani truditi se oko svoga duhovnoga života stalno zazivajući Božju milost da nam u tome pomogne, ali ipak nam se čini kako takav stav u svojoj biti ima i onih elemenata koji baš i nisu poželjni. Štoviše, mogu biti, a čini nam se da češće i jesu – štetni. O njima ovdje želimo progovoriti.
Prvo što u tom smislu želimo istaknuti, tiče se činjenice kako o takvom obraćenju, koliko smo primijetili, govore uglavnom katolici. Nikada, naime, nismo čuli ni čitali da je npr. jedan protestant, koji je rođen u okrilju neke protestantske zajednice i trudio se živjeti prema njezinim zakonima, za sebe rekao da se obratio. Bez obzira kakvo mu se, recimo to tako, duhovno iskustvo i duhovno napredovanje dogodilo tijekom života. Naprotiv, oni koriste pojam obraćenje gotovo isključivo u smislu da označe onoga tko je s ateizma, katoličanstva, pravoslavlja ili neke druge religije prešao na protestantizam. Slično se odnosi i na pravoslavlje, pa će se teško čuti da se neki pravoslavac obratio, a da je pri tome ostao i dalje u krilu svoje Pravoslavne Crkve.
Postavlja se, dakle, pitanje zašto pojedini (možda i mnogi) katolici imaju potrebu svoje napredovanje u vjeri nazivati obraćenjem? I to čine najčešće, da ne kažemo isključivo, oni koji su to svoje obraćenje doživjeli na nekom mjestu ili u nekim okolnostima za koje se već unaprijed zna da daju takve obraćeničke plodove.
Ne želimo pri tome ni prezrijeti ni omalovažiti ni takvo novostečeno duhovno iskustvo tih katolika, niti moguću vrijednost naznačenih mjesta i naznačenih okolnosti, jer to sve može biti doista vrijedno, ali ipak želimo upozoriti na nezgrapnosti i opasnosti samopoimanja takve duhovnosti.
Gledano, naime, iz sasvim drugačije perspektive, postavlja se pitanje zašto npr. jedan katolik, onaj koji se također uvijek trudio živjeti po Božjim i crkvenim zapovijedima, ali nikada nije nazočio nikakvim naznačenim mjestima i okolnostima, a ipak je svoju vjeru u nekim zrelijim godinama počeo – bez ikakvih izvanjskih uvjetovanosti – doživljavati zrelije i osobnije, ne će za sebe reći da se obratio? On će uglavnom jednostavno i skromno reći da su mu sada Bog i Crkva puno važniji, da mu je molitva redovitija i bogatija, da su mu post i pokora znatno vrjedniji itd., a iz te perspektive razumljivije mu je i da još pozornije pazi na svaki svoj čin, kako bi se svednevice sve više i više suobličavao svomu Učitelju. Pri tome skrećemo pozornost kako pastoralno iskustvo govori kako je to jedan redoviti tijek koji zahvaća mnoge i mnoge katolike, što je i jasno vidljivo u činjenici da u crkvi češće pronalazimo osobe zrelih i starijih godina nego mlade i mlađe.
Bez želje da pravimo oštru oprjeku između navedene dvije vrste katolika, ipak ovdje priznajemo da nam je draži i da nam se čini vrjedniji ovaj drugi put. Prvenstveno iz razloga jer oni prvi katolici, bili toga svjesni ili ne, zapravo uvelike odbacuju svoje korijene i svojim obraćenjem kao da kažu da je sve ono što ih je do tada oblikovalo kao katolike licemjerno, lažno ili barem nedovoljno. I imaju potrebu okrenuti novi list, ali na način da prethodno istrgaju iz svoje životne bilježnice gotovo sve prehodne stranice.
Ovi pak drugi katolici, naprotiv, idu sasvim drugim putem, takvim gdje tek sada otkrivaju vrijednost svojih korijena i počinju ih razumijevati i prihvaćati s velikom ljubavlju i zahvalnošću, svjesni da su u svom ranijem tijeku života zapravo imali sljepačke ljuske na očima koje im nisu dozvoljavale otkriti toliku ljepotu Poklada Katoličke Crkve.
Zato njihova životna bilježnica nema ni jedan istrgnuti list, bez obzira kolike možda gorke stranice krila, nego je tek sadašnje poglavlje ukrašenije i s velikom se pozornošću pazi da svaka nova rečenica bude napisana duhovnim krasopisom.
Ono, dakle, na što posebno želimo upozoriti, tiče se činjenice da katolici-obraćenici zapravo ne vide, ili barem ne vide u dovoljnoj mjeri, tu ljepotu – nazovimo to tako – tradicionalnoga katoličanstva, koja je oduvijek postojala i samo je čekala svoj trenutak da se otkrije u svoj ljepoti, nego su na svomu životnomu putu u mnogim vidovima odbacili ono što je samo trebalo pustiti da se rascvjeta. Istina je da su mnogi od njih s tim svojim obraćenjem otkrili ljepotu i svete mise i krunice i časoslova i mnogih drugih tipičnih elemenata katoličke pobožnosti i duhovnosti, i barem zato nipošto ne treba prezirati ni njihovo obraćenje, ali je istina i da su mnoge druge elemente nepotrebno zanemarili i odbacili, odnosno svojim se načinom života, a još više načinom mišljenja i vjerovanja, približili nekim drugim nekatoličkim oblicima duhovnosti.
Isto nam se tako čini da se s tim obraćenjem zbio i jedan oblik elitizacije pa i farizejštine, jer se nerijetko u njihovim riječima može osjetiti kako su zadovoljni svojom duhovnošću i kako na neizravan način pozivaju, pa i prozivaju sve one koji nemaju takvo iskustvo da se ugledaju na njih. Oni tako često s nelagodom i svojevrsnim prijezirom govore o svojem ranijem duhovnom životu i s velikim žarom i ponosom o sadašnjem. U tom smislu proizlazi da oni obraćenje doživljavaju na statičan način, kao čin preko kojega su postigli relativno savršenstvo i potrebno je samo zadržati taj status quo.
U tome pak vidimo najmanje dvije opasnosti: s jedne strane uvjerenje da su sada dobri vjernici i da samo treba ustrajati na tom putu, a s druge strane da zasluge za takvu promjenu pripišu više sebi, svomu naporu ili pak nekim osobama koje drže zaslužnima za novu duhovnost, nego da to priznaju kao dar Božji.
Ako opet stavimo u oprjeku takav način razmišljanja, razmišljanju onih drugih katolika koji su svoje zrenje u vjeri doživjeli postupno i bez ikakvih drastičnih izvanjskih utjecaja, možemo uočiti kako ti drugi obraćenje shvaćaju kao jedan redoviti svakodnevni proces koji uključuje i napredovanje i nazadovanje, gdje se osoba trudi biti bolja u svakom pogledu, ali prema onomu duh je voljan, ali tijelo je slabo, svjesna je da to u praksi ne ide tako jednostavno. Zato se i ne pouzdaje pretjerano u svoje snage, nego se radije prepušta milosti Božjoj, nastojeći sa svoje strane surađivati koliko god može.
Uz to, čini nam se temeljna razlika između prvih i drugih u intenzitetu emocionalno-duhovnoga doživljavanja snage vjere, a što također nije nešto zanemarivo. Tako je prvima iznimno važno da svoju vjeru dožive na snažnoj osjetilnoj razini, odnosno da, kako bi to oni rekli, osjete snagu izlijevanja Duha Svetoga, a ako to ne osjete u dovoljnoj mjeri, znak je to da ni njihova duhovnost još nije postigla potreban stupanj.
Drugima pak to nije toliko važno, niti dubinu svoje duhovnosti i važnost vjere ne traže u sebi, svojim osjećajima ili tek u jednoj od Triju Božanskih Osoba – Duhu Svetomu, nego naprotiv u nastojanju oko spoznavanja i razumijevanja Boga kao nedokučivoga misterija – Presvetoga Trojstva, a posebno kao Onoga koji je iz silne ljubavi prema čovjeku sašao na Zemlju i otkupio nas svojom smrću na Križu. Zato je njihov temeljni stav zahvalnost Bogu Ocu na takvom daru Jedinorođenoga Sina, zahvalnost Bogu Sinu na daru otkupljenja i zahvalnost Duhu Svetomu na daru razumijevanja takve i tolike Božje ljubavi. Svjesni pak da je to razumijevanje tek u sjeni i da će svoju potpunu jasnoću pokazati tek onda kada budemo Boga gledali licem u lice.
Čini nam se da je dobro razmisliti o svemu navedenomu i čini nam se da je važno oprezno koristiti pojam obraćenje, jer se stječe dojam da ga je netko – mimo učenja Katoličke Crkve i mimo istinske ljubavi za svoju Katoličku Crkvu – gurnuo u javnu upotrebu, da se, kao i toliki drugi važni pojmovi, obezvrijedi.
Obraćenje nije pojam koji podrazumijeva statiku, zadovoljstvo samim sobom niti umišljaj o stjecanju takvih istina, takvih tajni i takvih osjećaja koji su drugima nedokučivi, nego je riječ o pojmu koji nas poziva na stalno preispitivanje i poticanje na dobro, na izlaženje iz okvira zatvorenosti u sebe i svoju duhovnu samodopadnost, da bismo jasnije i ljepše vidjeli Božju ljubav kojom nas svakodnevno diže k sebi u Sveti Zagrljaj.