Skip to content

Kako prepoznati “toksičnu župu”

1


Zasigurno je nedovoljno i dijelom promašeno uspoređivati društvenu zbilju s današnjom župnom zajednicom. Očito je da se pojedini psihološki uvidi mogu staviti u suodnos sa stanjem i perspektivama župnih zajednica, ali ih ne možemo izjednačavati kao da crkvena zajednica nema svoje teologalne pretpostavke. Kad se uspoređuje župno ozračje s ozračjem pojedinih radnih mjesta u društvu, lako se mogu prepoznati sličnosti iz kojih možemo vidjeti gdje bismo se trebali založiti oko veće crkvenosti u našim župnima zajednicama. Stoga se s pravom može govoriti o ‘toksičnim’ župama, odnosno uspoređivati loše radno okruženje u firmama s, primjerice, jednom župom. Potonje točke samo su mali podsjetnik na problematična mjesta u životima naših župnih zajednica. Psihološke i sociološke spoznaje mogu nam uvelike pomoći da prepoznamo bazu toksičnosti koja remeti život župnih zajednica i dovodi do sprječavanja razvoja crkvenosti i, dakako, skrbne međuljudske komunikacije u životu župne zajednice.

Drugo, uvijek je bilo i ima ljudi koji su svojim duhovnim snagama, sviješću i vjerničkom zrelošću sprječavali širenje zatrovanih stanica župnog života. Bili su i još su, a tako će biti i sutra, spasonosni lijek kojim se ozdravlja bolesno i uspostavlja ravnoteža. Ipak, važno je razlikovati zdravo od bolesnoga, propalo od obećavajućeg, kako bi se moglo oslobađajuće djelovati i ne upadati u zamku navika koje dovode do prilagodbe nezdravim stanjima. U korijenu svega nalazi se kriza vjere i izdaja Evanđelja. Stoga se na podlozi psiholoških predložaka može govori da se toksične župe prepoznaju po sljedećim pokazateljima:

1. Sve je u rukama župnika, a ponekad i u rukama nekolicine župljana koji su tu ‘od pamtivijeka’ kao da su izvršili uknjižbu nad župom i smatraju je svojom imovinom. Ništa manje vrijedi i za one koji svoje poimanje župe smatraju neupitnim i nisu spremni na argumentiranu raspravu. Bilo župnikovo bilo njihovo mjerilo – pa makar svi uočavali da je krivo ili čak suprotno smislu župe – u praksi je posloženo tako da djeluje kao ključ ispravnosti. Ozračje autoritarnosti i isključivosti podrazumijeva podložnost njihovim kriterijima i drže se kao ‘bog i batina’ u župi. To dovodi do gušenja dijaloške klime, odnosno nedostatka kulture dijaloga pred kojom mladi ljudi zaziru ili to privlači mlade koji u sebi imaju slične sklonosti. U monolitnom, isključivom i nervoznom župnom ozračju ne postoji ljekoviti protok stavova, pogleda, očekivanja i nezadovoljstava. Takvim župama pribrajamo i one u kojima župnik mora obavljati 90% poslova za koje nije osposobljen ili to ne spada na njegovo poslanje. Jednostavno rečeno: nedostaje timski rad i dijaloška klima u kojoj bi se uvažavala i nadopunjavala mišljenja i zbog kojih bi viša razina uvažavala zdrave i izgrađujuće prosudbe i vizije niže razine.

2. U pojedinim prilikama – posebno na većim ili manjim skupovima, druženjima i okupljanjima, posebno kad se slučajno ili planski nađu pitanja župnog i vjerskog života – najprije se traže krivci, a nikada rješenja. Ogovaranja su važnija od obrazloženog razgovora. Na prvome mjestu je pogled prema prošlosti u kojoj je sve bilo sjajno, posebno rad s djecom i mladima, a kao čimbenik stabilnosti se smatra onodobni župnik ili njegov pomoćnik (kapelan), jer, kako se rado ističe, da je vlč. N. ili don N. sada s nama, sve bi bilo drugačije. Očito je da se u ‘toksičnim’ župama mnogo očekuje od župnika, a malo od župljana. Dodatni pokazatelj je činjenica da bi pojedinci rado vidjeli župnika kako zapovijeda i prigovara jednima, a povlađuje drugima. Kad se sve zbroji i oduzme, a na tragu već navedenoga, u takvoj se župi najčešće rješenje vidi u premještaju i dolasku novog svećenika koju će “obnoviti kraljevstvo”.

3. Župljani koji su ‘bliže oltaru’ očekuju da ih se pravodobno pred zajednicom hvali i ističu njihove zasluga za trud, zauzetost u župi, raspoloživost i darovano vrijeme, novac, umijeće. Makar i potiho, ali neka se zna tko je tko i da bez njih stvari ne bi išle. Spontano se zamjera kad se zaslužnima ne iskazuje dužno poštovanje, kad im se ne pridaju prva sjedala časti, prigode za isticanje, kad ih se ne hvali ili ističe za ovo ili ono. Isti se osjećaju odbačenima ili su mrzovoljni zbog neuzvraćene hvale i tretmana koji im, zna se, pripada, a ponekad se povlašteni položaj očekuje zbog obiteljskog ugleda, protukomunističke prošlosti ili općenito obiteljskog doprinosa njihovih predaka župi, crkvi, župnicima, itd.

4. Rjeđe se primjećuje da se u takve župe ubrajaju i one u kojima nitko ne drži do obvezujućih pravila i planova. Službene smjernice, dolazile one iz Rima, biskupskih konferencija, krajevnih i mjesnih Crkava, nitko ne doživljava. Ne smatra ih se važnima. Pastoralna tromost i nezainteresiranost opravdava se prethodnim besplodnim pokušajima, apstraktnim tekstovima koji su, kako se smatra, nekorisni i neupotrebljivi za sadašnji trenutak i puk koji dolazi u crkvu. Sve u svemu, važno je da se čini onako kako se uvijek činilo, ono što je u skladu s mjesnim običajima i očekivanjima ljudi, a župniku se najviše zahvaljuje zbog materijalnih obnova u župi. Rado se ističe da je njihov župnik mnogo napravio, sagradio, obnovio, nabavio novac, ugostio ove i one, itd.

5. Ne postoji niti se očekuje plan ni program razvoja župne zajednica na svim njezinim razinama, a o misionarskoj ulozi župe može se samo sanjati. Plan i program je određen običajima, sjećanjima i emotivnim držanjem ljudi. Djeluje se kratkoročno i stihijski, a sve se čini ‘samo od sebe’ i u skladu s godišnjim ritmom i blagdanima.

6. Nedostaju jasni i utemeljeni ciljevi i službe. Uglavnom se dobra volja smatra dovoljnim pokrićem za obnašanje određenih službi, a – jer je riječ o dobrovoljnom konceptu – ne očekuju se umijeća potrebna za obnašanje određenih službi. Netko je u boljim odnosima sa župnik pa je to dovoljan razlog da mu se povjeri neka služba ili se uopće ne podrazumijeva da bi ‘novi’ smjeli i mogli imati udjela. Kad se to i dopusti, onda moraju proći ‘vještačenje’ zaduženih kontrolora. Primjerice, kad se netko doseli u župu pa mu to postane nova župa u kojoj nije odrastao, smatra se da se taj nema pravo miješati u stvari starosjedioca. Usto, povjerenje koje netko uživa od strane nekog autoriteta u župi smatra se važnijim od sposobnosti ili čak zamjenom za sposobnost. Tako se ciljevi podređuju udobnosti i župa postaje samo jedan od društvenih mehanizama u zajednici koji je isprepleten ljudskim slabostima i manjkom vjere.

Don Ivica Huljev

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net
Don Ivica Huljev

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Kuda s kršćanskom inicijacijom? Prilog pastoralnim promišljanjima “Nije kontinuitet tamo gdje su želje, već tamo gdje se život obnavlja i potvrđuje. Utješna je misao d...
Polazišta za novi uputnik Katoličkoga vjeronauka I. Sažetak 1. Prijedlog uputnika Katoličkoga vjeronauka iz 2016. (u nastavku: Prijedlog) ne može se doraditi ni popraviti, valja ga napisati iz p...
Zeko, gastritis i mi Više ništa nije kao prije Već je odavno poznato da na europskom tlu, misleći prvenstveno na gospodarski naprednije zemlje, krajeve sa s...
Susret u dijalogu o Obiteljskoj sinodi U emisiji Prvoga programa Hrvatskoga radija Susret u dijalogu u ponedjeljak 12. listopada 2015. od 9 do 10 sati, urednice Blaženke Jančić gostovao sam...
Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini „Budući da je zadaća apostolskoga služenja pobrinuti se da Crkva ostane u Kristovoj istini i ...