Skip to content

Katehizacija


I katehizacija spada, — nema o tom nikakve sumnje, — među osnovne, fundamentalne, svećeničke obveze. Osobito i prvotno kod svećenika iz duhovne pastve.

Praktično je identična s obvezom propovijedanja Evanđelja: tom bitnom apostolsko-svećeničkom misijom. U stvari ni nije drugo do propovijed Evanđelja: izlaganje Isusova učenja; pouka o kršćanskom životu i dužnostima. U čitavu njihovu opsegu. Na temelju objave: po onome, što je Krist govorio i naređivao. U tom smislu direktno je uključena u konačno i definitivno poslanje Crkve i apostola. Zadnja je Isusova riječ iz Evanđelja. “Idite, dakle, i naučavajte sve narode, — učeći ih, da drže sve, što sam vam zapovjedio…” (Mat 28, 19. 20.).

Ako ona u evangelizaciji svijeta predstavlja nešto specifično, to je samo, što se, — za razliku od propovijedanja u širem smislu riječi, — obraća na one, kojima je ta pouka i evangelizacija najpotrebnija, — na one još nepoučene ili, barem, dovoljno nepoučene, — i što, po svojoj naravi, traži cjelovitost i sistematičnost. Ono “sve” iz Isusova naloga. Svaka je katehizacija zapravo propovijedanje. Ali svako propovijedanje nije još katehizacija. Katehizacija je, u užem, strožem, smislu riječi, samo, kad se daje potrebnima i, u vjeri, još neukima: neukima apsolutno ili relativno. I kad se daje na način i trajan, i stalan, i zaokružen, i efektivan. A sa svrhom, da čitava čovjeka, duhovno i nadnaravno, podigne, preformira, privede k Bogu.

Ne može bez nje uopće biti pravog kršćanskog života. Spoznaja istine psihološkom nuždom prethodi njezinu prihvaćanju i primjeni, po logičkom aksiomu: “Nihil volitum, nisi cognitum!”

Bez nje kršćanska životna praksa, — vjera, pobožnost, pravda, krepost, — ostaje nemotivirana, prepuštena na milost i nemilost improvizaciji i sentimentima: zgrada na labavu temelju, koji se svaki čas može srušiti.

Indispenzabilna je stoga apostolatu, misionarenju, duhovnoj pastvi. I onoj prvoj, — u fazi klasičnog “misionarenja”, — i onoj kasnijoj: među vjernicima od rođenja i tradicije.

Božja je Crkva bila toga uvijek svjesna. I katehizirala je, i dužila je svoje svećenike da katehiziraju. Imperativno i uporno: u svim vremenima. Katehizirali su apostoli i učenici (Dj Ap 8, 35.). Katehizirao je sv. Pavao; na primjer, dok je bio u kućnom zatvoru u Rimu: “praedicans regnum Dei et docens quae sunt de Domino Iesu Christo” (Dj Ap 28, 31.). Katehizirali su i ljudi oko njega. Izrijekom ih spominje. Baš ih tom riječi spominje: “Communicet… is, qui catechizatur verbo, ei, qui se catechizat, in omnibus bonis!” (Gal 8, 6). Katehizirali su sveti oci: Hipolit, Ambrozije, Grgur Nisenski, Grgur Nazianski, i drugi, svi od reda. Glavno su djelo Ćirila Jeruzalemskog njegove “Kateheze”, a sveti je Augustin napisao i teoriju katehizaeije, u svojoj knjizi: “De catechizandis rudibus”. Katehizacija novoobraćenika, neofita, bila je u staroj Crkvi nešto institutivno, i dobila je svoj specifični, tehnički, pa i pravni, oblik u katehumenatu: dala je katehumenatu i ime, i ostala s njim povezana sve do današnjega dana. Prakticirala se je i vršila, bez prekida, i u teškim, primitivnim, vremenima srednjega vijeka. Čitavo tadanje crkveno školstvo bilo je, daleko najvećim dijelom, jedna vrst, razvijenije, katehizacije. Tražila je ona i iznalazila, i u ono doba, uvijek nove metode, pa primjenjivala već i zornu obuku (slike, figure, “biblia pauperum”), osobito pri vjerskom poučavanju, nepismenih, vjerničkih masa. Urgirali su je bezbrojni crkveni sabori, partikularni i opći. Postala je i dio tridentinske obnove: tridentinski sabor izdao je za nju i udžbenik: “Tridentinski katekizam”. Trudili su se oko nje i najveći teolozi: i sv. Toma, i Bellarmin, i Kanizije. Bavili su se njom, osobito kao katehezom djece i puka, gotovo svi svećenici-sveci. Izdavali su se u desecima tisuća katekizmi i pomoćne knjige: za školsku, ali i za izvanškolsku katehizaciju, u crkvi i privatno. Donosili su se uvijek novi propisi i upute. I kodificirane upute. Postala je ona, — katehizacija, — u zadnja dva stoljeća, i predmetom posebne teološko-znanstvene grane: katehetike. Služi joj ogromna literatura na svim jezicima: teoretska i praktična. I nikako se, Crkva, ne zadovoljava samo primitivnom katehizacijom: u kući, u roditeljskom domu, po kumovima (kan. 1335.), nego apodiktično traži, da je, i omladini i odraslima, daju i svećenici i klerici (kan. 467, § 1.; 483. n. 1.; 509., § 2. n. 2., 565., § 2., 1329-1334., 1372., 1373., 1381., n. 1.), prije svega i beziznimno duhovni pastiri i župnici (kan. 467. § L, 1329—1333., 1336,). Crkvenim kaznama udara Crkveni zakonik svećenike, koji bi službu katehizacije teško zanemarili (kan. 2182—2185., 2382.). I nedavni II. vatikanski koncil izrijekom urgira dužnost katehizacije. I u Dekretu o pastirskoj službi biskupa (“Christus Dominus”, c. II., 1., n. 12.), i u Dekretu o kršćanskom odgoju (“Gravissimum educationis”, n. 4.), i u Dekretu o službi i životu svećenika (“Preshyterorum Ordinis“, c. II., n. 6.).

S te je, načelne i teoretske, strane uopće suvišno i pisati o potrebi i dužnosti katehizacije. A suvišno je, na ovom mjestu, govoriti i o njezinu konkretnom sistemu i metodama u naše dane. I kod nas. Ako je to u godinama iza rata bio problem, danas više nije. Barem za crkvenu, izvanškolsku, i kućnu katehizaciju. Tko hoće, može danas katehizirati. Nitko mu ne brani. Ima i mogućnosti i sredstava. Izlazi već i poseban katehetski časopis: “Katehist” (Katehetski institut, Zagreb, Kaptol 29). Regulirano je to i specifičnim odredbama u pojedinim našim biskupijama. Na nekim župama, na kojima djeluju revni i okretni mladi svećenici, — čast svakome od tih mladih Božjih apostola, — obuhvaćene su katehizacijom stotine i stotine djece, đaka svih škola, omladine, muške i ženske. Sve se više prakticira i katehizacija odraslih, u crkvi.

Ono, što danas treba reći na temu katehizaeije, to je, da nas, još uvijek, među svećenicima i župnicima, ima puno, koji se od katehizacije izvlačimo. Pod raznim izlikama. Ili je, još češće, nemarno neuredno, površno obavljamo. Pa je tim praktično, — u današnjim okolnostima fakultativne, slobodne, katehizacije, — i ubijamo. Osipaju nam se djeca i omladina.

A dijagnozu je toj našoj nevolji vrlo lako postaviti. Katehizacija je praktično najteža i, za prirodnog čovjeka, najodioznija svećenička dužnost. Veže svećenika: ne da mu puno ni često izbivati iz župe. Traži od njega točnost i red. Sili ga na ozbiljan, sustavan, rad: zahtijeva, ako hoće da bude uspješna, redovitu i solidnu pripravu. Ne može se, s uspjehom, obavljati mehanički ni šablonski. Ne može se u katehizaciji improvizirati. Osobito u onoj današnjoj, modernoj: po pedagoškim i psihološkim metodama; s brojnim pomagalima i tehničkim sredstvima. Troši živce; nameće žrtve. Baš kao i solidno ispovijedanje, baš kao i dobro propovijedanje, baš kao i briga za bolesnike. Još i više! Pa je mnogi svećenici vole prevaliti na druge. “Brigo moja, prijeđi na drugoga!” Gledaju, da na župu dobiju sestre, i njima onda sve prepuste. Tobože, providjeli su na taj način katehizacijom. Bez vlastite glavobolje. A oni su slobodni i komotni. Nijesu vezani. Uvijek, kad im se prohtjedne, mogu sjesti za volan ili na motor. Po čitave ih dane nema na župi. Hodaju. Idu u pohode i u goste kolegama. Posjećuju utakmice. Gledaju televiziju. Izležavaju se. Među djecu u crkvu ni ne zavire. A ako nemaju sestara, svaki im čas ispane katehizacija: otkažu je, zakasne na nju, skrate je, obavljaju je preko volje, šablonski, primitivno. A djeca, — ne može ni biti drukčije, — dolaze na satove sve rjeđe i sve neurednije, pa, na kraju, više ni ne dolaze. Imaju i djeca oči: kad svećeniku nije do katehizacije, zašto bi bilo njima! I tako se opet sve vrati na “katehizaciju” pred krizmu i prvu sv. pričest, ili kroz nekoliko tjedana u korizmi ili preko praznika. U stvari katehizacije ni nema. Nema je još na mnogim našim župama. Eto, pred rat smo, od komocije i mlakosti, zanemarivali školsku katehizaciju, sada zanemarujemo crkvenu.

Samo, tko tako radi, neka zna, da se teško ogrješuje o svoju svećeničku i župničku savjest! I da je aktivan suradnik na raskršćanjivanju naroda i na neminovnom propadanju kršćanskog života u svojoj župi i u svome kraju! I da će jedanput morati polagati Bogu strog račun za tu svoju besavjesnost. Uzalud pred sebe tura sestre. Ne će se tim otkupiti. Osobna je to njegova obveza. Nitko ga u njoj ne može zamijeniti. Ni, iškolovana, sestra katehistkinja. I mala djeca, i osnovci, koje ona katehizira, upućeni su na svećeničku milost i na svećenički auktoritet: i njima mora svećenik biti glavni kateheta. A one veće direktno vrijeđa i ponizuje, kad se od njih tuđi. Sakriva im sveto lice Crkve. A poslan im je, od Boga, kao njezin delegat.

Zar ne vidimo, kako se sav obiteljski i građanski život oko nas, rapidno i sve temeljitije, dekristijanizira? Svi su drugi faktori ostavili Boga i Crkvu na cjedilu. Od potpunog poganstva može nas spasti samo još milost “riječi Božje”; samo još svagdanje spominjanje Boga pred ljudima. Pred onima mladima prije svega. Pred onima od naravi radoznalima. Pred onima, u srcu još nepokvarenima. Pred onima, koji se još nijesu definitivno opredijelili. Pred onima, koji će, brzo, biti svijet od sutra. Pred onima, koji više ne mogu čekati. Uzrastu li bez Boga, bit će kasno!

Katehizirajmo! I uz najveće žrtve! Sa skrajnjom savjesnošću! Pokažimo, da se borimo za svaku, otkupljenu, mladu dušu! I da je volimo. Kristovom ljubavlju. Mogu se djeca, katehizaciji, i otimati, — znamo, iz kakva nam ambijenta dolaze; — svećenik ne može i ne smije. Njemu ona mora biti svetinja. On na život i na duše mora gledati očima vjere. Srcem Kristovim.

Na onima, koji je, katehizaciju, među nama organizuju, glavna je odgovornost. Ali njihova će biti i glavna čast, i najveća slava, ako uspijemo; — da i ne govorimo o nebeskoj nagradi. Moraju biti prosvijetljeni i inventivni. Moraju biti puni Duha Božjega. Moraju dati našoj katehizaciji pravi smjer i autentičan sadržaj.

Lijepo je, da se psihološki približuju željama i mentalitetu omladine. Ali nikada ne smiju izdati riječi Božje. Ne smiju je nikada zamijeniti ni zabavom, ni problematikom od ovoga svijeta. Prije svega treba da djeca i da omladina u katehizaciji čuju i nauče istine Božje i zakon Božji. Sav. Integralan. Nerazvodnjen. Beskompromisan. I ozbiljne istine. I dogmatičke istine. I moralne istine. Drugo može biti uvod; samo to može i mora biti cilj. Ako svijet ostavlja sistematiku, misao, logiku, mi je ne smijemo ostavljati. Ako svijet eksperimentira s pedagogijom i odgojem, mi ne smijemo s njima eksperimentirati. Pred katehezom i iza kateheze stoji uvijek Bog, duša, dobro. Odgovorni smo, sigurno, u katehizaciji, za dječje duše. Ali baš zato još smo više odgovorni za prava, jedne i jedine, vječne, istine, koja spasava: za riječ Božju.

Zna se naša svećenička parola. “Quasi rationem pro animabus — reddituri…!” (Hebr 13, 17.). I u katehizaciji. U njoj najviše. Ne šalimo se! Vršimo je “cum gaudio… et non gementes; hoc enim non expedit…” (Hebr 13, 17.). Vršimo je za Isusom, prvim, velikim, božanskim, katehetom, za koga je pisano: “Et sedens docebat de navicula turbas” (Luk 5, 3.; Mat 5, 2.; 13, 54.)! Za Isusom, prvim instruktorom i duhovnim vođom katehumena i kandidata za obraćenje (Iv 3, 1—21.)!

Velika će biti pred Bogom plaća revnih i savjesnih svećeničkih kateheta. I velika njihova radost: među nevinima i radosnima. I vječna njihova mladost: sa mladima i vitalnima, na tijelu i na duši. “Qui ad iustitiam erudiunt multos, quasi stellae in perpetuas aeternitates!” (Dan 12, 3.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 2/1968., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 201-205. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...