Skip to content

Katolicizam na pokoncilskom raskršću

Snimio: Ante Jović

Ekstremni, neomodernistički, “progresizam”, koji je pokušao, da u ove koncilske dane, pod krinkom “reformi” i “ekumenizma”, prokriomčari u katoličku Crkvu dogmatički i moralni modernizam i da tradicionalno, evanđeosko i apostolsko, kršćanstvo zamijeni svojim, “novim”, racionalističko-evolucionističko-naturalističkim pseudoreligioznim koncepcijama, — danas to već možemo, s puno olakšanja, ali i s puno zahvalnosti Bogu, i apodiktično ustvrditi, — definitivno je izgubio bitku.

Izgubio ju je i na saboru. Saborski dokumenti, kako danas pred nama leže, u svojoj konačnoj, auktoritativnoj, redakciji, a izglasani s jednom većinom, koju mirno možemo nazvati, ako već ne jednoglasnom, a ono svakako plebiscitarnom, u svim su se kritičnim točkama jasno, pa i emfatično, opredijelili za stare i vječne teze pozitivnog, katoličkog, kršćanstva. U pitanju objave, u pitanju tradicije, u pitanju crkvenog auktoriteta, u pitanju ispovijedi, Euharistije, sakramenata, u pitanju grijeha i otkupljenja, u pitanju slobode i milosti, u pitanju čistoće i braka, u pitanju samozataje i duhovnosti. I uza sve su, stoljećima posvećene, katoličke tradicije ostali: uz kult Marije i svetaca, uz redovništvo, uz celibat, uz molitvenu i asketsku praksu Crkve od iskona.

Izgubio ju je i u Rimu: pred Svetom Stolicom, pred Papom. Svi, s divljenjem, opažamo, kako Pavao VI., s jednom neočekivanom energijom, dosljednošću, sistematičnošću, provodi u djelo sve saborske zaključke sa terena pastoralno-disciplinarnih reformi: osobito one najaktualnije i najhitnije; one, za kojima su svi dalekovidniji duhovi u Crkvi već odavna uzdisali i koje je sav katolički svijet jedva dočekao; ali kako, u isto vrijeme, odlučno potiskuje i diskvalificira svaki pokušaj, da se saborskoj reformi dadne biljeg skretanja, razvodnjivanja, kompromisa, u evanđeoskim načelima. Papa uvijek stavlja nadnaravno pred naravno, objavljeno pred umno, božansko pred ljudsko i svjetsko. I sve konkretnije. Očito po nadahnuću odozgor. I enciklikama, i formalnim intervencijama, i kanonskim sankcijama. Već se je čula, prvi put iza koncila, — u govoru učesnicima nedavnog teološkog kongresa u Rimu, — iz Papinih usta i riječ “hereza”: očito s aluzijom na koješta, što danas uče liberalni teolozi. Već su i sa najauktoritativnije crkvene strane, od najmjerodavnijeg rimskog foruma, “Kongregacije za nauku vjere”, bile i izrijekom indicirane i proskribirane neke, — inače, nažalost, u izvjesnim klerikalnim krugovima kurentne i favorizirane, — filozofske, dogmatičke i moralne teze kao protivne učenju Evanđelja i nauci Crkve. Već je bio uskraćen i “Imprimatur” pokojoj knjizi “nove teologije”. Već je i poneki grlati pobunjenik protiv crkvene discipline i biskupskog auktoriteta morao napustiti oltar, propovjedaonicu, katedru, pa i uz riziko, da, demonstrativno, emigrira u Sovjetski Savez.

Izgubio ju je i pred širom crkvenom i svećeničkom javnošću. Iza prvog iznenađenja i dezorijentacije pred bučnom, žurnalističkom, ofenzivom i trikovima raznih teoloških “lobby”-ja i “ekipa” za sabora, pa i oko sabora, ozbiljniji se ljudi i u kleru i među katoličkom inteligencijom sve više pribiru i snalaze. Sve se serioznije analiziraju i afrontiraju “nove ideje”; već se je, i formalno i otvoreno, — i u uglednim svećeničkim i pastoralnim glasilima (“Oesterreichisches Klerus-blatt”, Salzburg, br. 20.; od 8. X. 1986.), počelo govoriti o “neomodernizmu” kao o najopasnijem rascjepu unutar katoličkog kršćanstva od reformacije i o “duhovnom falzifikatorstvu, koje je do nepodnošljivosti prešlo granice, tako da je već skrajnje vrijeme, da svi pametni ljudi, koji su dosada još ostali u rezervi, otvoreno i energično nastupe (sich wieder bemerkbar machen)”; sve više i auktoritativni crkveni ljudi izlaze u javnost kao kritičari i cenzori krivog “aggiornamenta”. Katkada i s puno duha, i s puno superiorne inteligencije i erudicije, i sa dobroćudnom ironijom ljudi, koji intuitivno i iskusno gledaju na ljude, događaje, probleme. Nije davno, što je i bostonski kardinal-nadbiskup Cushing, inače vrlo popularan u Americi sa svoje širine, savremenosti, duhovitosti, naprednih pogleda, vrlo fino per- sidirao ideju o “novom tipu” sveca. Sveci će, veli, i u godinama, što dolaze, biti “ljudi i žene od nadvremenske i nepromjenljive kreposti i integriteta duše“. “Oni će na sebi nositi neospornu sličnost s onima, koji su stvorili kršćanske tradicije prošlosti” i “dovinuti se kršćanske svetosti na stazama samodiscipline i kreposti, kako ih je zacrtala propovijed i primjer Krista, našega Gospodina”, “po dugim godinama samoće i molitve, gdje su zahvati božanske milosti čistili i podizali njihove duše”. “Oni su svi otkrili u smirenosti promatranja božansko svjetlo, koje je rastjeralo tamu zla i u kojemu je slabost pale naravi nalazila nadnaravnu potporu.” Katolici, “koji hoće da izmijene Crkvu u smjeru doktrinalno amorfne, sekularističke i čisto humanističke zajednice, služe i nesvjesno pokušajima stvaranja nacionalne crkve: crkve, u kojoj bi religija bila nadomještena socijalnim službama, a istina identificirana sa znanstvenim opažanjima i eksperimentiranjem”. Bez lojalnosti Crkvi i objektivnoj istini objave sloboda savjesti i teološka spekulacija put su do filozofije ateizma (“The Register”, 4. IX. 1966., br. 36.). A isti je taj savremeni kardinal i vrlo konkretno aplicirao ove svoje poglede, kad je, kratkim postupkom, bez puno okolišanja i skanjivanja, isključio iz svoga velikog sjemeništa kolovođe bogo- slovskih demonstranata, koji su mu došli pod prozore zahtijevajući za sebe “slobodu savjesti” i duhovni “samoodgoj” u sjemeništu.

Izgubio ju je, — a to je, možda, još najznačajnije i najpoučnije, — i pred masama vjernika: razumije se, onih ozbiljnih i elitnih; onih, koji su uvijek Evanđelje i ljubili i praktikovali, i bili, svojim životom, pobožnošću, revnošću, vjeri i Crkvi na čast, a na pobudu i katolicima i nekatolicima. Svi su oni, — u posve jednakoj mjeri oni iz intelektualne elite i oni iz priprostog puka, — sa skrajnjim nepovjerenjem i dubokim negodovanjem dočekivali “reformatore” Evanđelja i potpuno ignorirali i njihove ideje i njihove sugestije. Demonstrativno ostajala je vjernička elita uza sve ono, što je uvijek vrijedilo kao specifično kršćansko i katoličko: i u vjerovanju, i u moralu, i u bogoštovnoj i disciplinarnoj praksi Crkve.

Instinkt je milosti progovorio iz tih katoličkih masa. Duh prosvjetljenja, koji uvijek za svoje oruđe uzimlje one, koji su čista srca (Mat 5, 8.) i koji čine istinu: “A tko čini istinu, ide k svjetlu!” (Iv 3, 21.). One su reagirale više logikom očiju nego logikom uma. Osjetile su odmah kamo vode te ideje; uočile su brzo njihove stvarne konsekvencije, njihove praktične plodove. Njihova djela, a ne njihove riječi. Držale su se nepogrješivog Gospodinova kriterija: “Ne može dobro drvo zlim plodovima rađati, ni zlo drvo dobrim plodovima rađati!” (Mat 7, 18.). A Bog uvijek otvara oči onima, koji ga iskreno traže. I uvijek obilježuje i žigoše duhovnom jalovošću sve ono, što je pred njim zlo i suho. I u koncilskoj i pokoncilskoj situaciji on se je požurio, da to učini. Gdje je god modernizam uhvatio maha, tu je odmah presahnula i religiozna vitalnost: stala su se prazniti sjemeništa, zatvarati samostani, smanjivati konverzije; rapidno je opadao ugled klera; sve su se više množili simptomi otvorene religiozne i moralne dekadence. Prošlo je to zadnjih mjeseci kroz svu svjetsku štampu. U jednoj, katoličkoj, zemlji, koja je udomila “Novu liniju”, u kojoj su počeli licencirati “pilule” i prije papinskog pravorijeka, gdje traže pravo javnosti za kampanju protiv celibata i za slobodu raspravljanja o Marijinu djevičanstvu i gdje redovnički provincijali javno, u novinama, polemiziraju sa svojim generalom, zatvorili su već dva biskupijska sjemeništa i osam redovničko-misijskih zavoda zbog manjka kandidata. A bila je to, još pred pedeset godina, katolička zemlja, slavna po svojoj katoličkoj dubini, po svome uzornom kleru, po svome misijskom zanosu. Neki je dan to prošlo kroz štampu. U jednom se je većem gradu južne Amerike “eksperimentalna plesna liturgija” sa jazz-glazbom izrodila u scene, koje su i odviše podsjećale na bar i na psihozu masovne histerije i frenetizma, tako da su na vrat, na nos morali iznijeti Presveto iz crkve, a biskup je odmah zabranio sve dalje “liturgijske eksperimente” s takvom inspiracijom.

Ekstremni “progresisti” izgubili su bitku. Ali, — nijesu napustili bojišta. Još se, mnogim kanalima, infiltriraju njihove ideje u crkveni organizam. Njihovi nosioci i propagatori nijesu mrtvi. Nijesu ni kapitulirali. Nijesu ni položili oružja. Tvrdokorno se drže svoje linije. I brane svoje pozicije. I čuvaju svoja mjesta i za katedrama, i u redakcijama, i u katoličkim organizacijama, pa i na pokojem višem, ključnom, crkvenom ili redovničkom, položaju. Kriza još nije prošla. Previše je bila akutna i duboka, da bi je Crkva mogla tako brzo preboljeti. Dugo će još ona trajati: zamaskirana, prikrivena, u kroničnom stadiju latentnosti. Proces ozdravljenja bit će polagan i dug: kao uvijek, kad se radi o duhovnim i ideološkim oboljenjima. I bit će recidiva. A kod onih “brodolomaca u vjeri” (1 Tim 1, 19.), koji su i iznutra slomili s Bogom, i svjesnog sijanja kukolja po Božjim njivama: pod zaštitom noći, “dok sluge spavaju” (Mat 13, 25.). Ne će birati sredstava: nijesu ih ni dosada birali.

Ne smijemo stoga spavati. Moramo jednako biti na straži.

Praktično je situacija s te strane jasna. Veliki, glavni, stražar, na vatikanskoj stražarnici, očito ne spava. “Non dormitabit, neque dormiet!” (Ps 120, 4.; Iz 5, 27.). On jednako govori i viče. S proročkom vidovitošću i upornošću. „Clama, ne cesses!“ (Iz 58, 1.). Signala nam iz Rima ne će manjkati. Zapeti može samo na transmisijama. A to je problem nas dolje, u masi. Problem svih prosvijetljenih i svjesnih u kleru i u narodu. U kleru prije svega. Svih onih, koji su poslušni Duhu. “Qui habet aures audiendi, audiat, quid Spiritus dicat Ecclesiis!“ (Otkr 2, 7. 11. 17. 29.; 3, 6. 13. 22.).

Moramo pažljivo osluškivati Papu. Moramo se s Papom solidarizirati. Moramo uz njega jednodušno stajati. Moramo lojalno i integralno slijediti, i popularizirati, i provoditi, njegove direktive. Moramo odlučno podupirati i braniti njegove teze. Svatko na svome mjestu. Svatko u svome krugu. Svatko po najboljim svojim silama, talentima, karizmama. Lojalno i s povjerenjem. Široko, elastično i savremeno, kao i Papa. Inventivni u metodama, a beskompromisni, tvrdi i nepopustljivi u principima. Bez primitivizma i opskurantizma, koji bi ga žalostio, ali i bez slabosti u vjeri, koja bi mu lomila srce. Ne moramo se bojati novosti i reformi, koje dolaze od Pape. Ne moramo se bojati ni Papina humanizma i pacifizma. To su duhovske novosti; to je Božja novina; to su planovi Providnosti. I svjesni moramo biti odgovornosti pred Bogom i pred Crkvom budućnosti. Ovo je za nas sve čas velike odluke; čas kolektivnog odgovora Kristu, koji i pred našu vjerničku generaciju izlazi s pitanjem: “Hoćete li i vi da odete?” (Iv 6, 68.).

Katolicizam mora i na ovom svome, do danas posljednjem, pokoncilskom, raskršću ostati monolitan u vjernosti Evanđelju. Mora odlučno sa sebe stresti sve, što u njemu predstavlja “corpus alienum”. Mudrost drukčiju od one objavljene. Put i život drukčiji od onoga, kojemu nas je učio Krist i koji je on ostavio kršćanstvu u poklad i baštinu (Iv 14, 6.).

Mirno i dostojanstveno nastavit će Crkva Božja taj svoj, uvijek isti, put kroz svijet: današnji i sutrašnji. I svi njezini vjerni sinovi. I hijerarsi, i teolozi, i svećenici, i redovnici, i redovnice, i pisci, i publicisti, i lajički apostoli, veliki i mali. Samo još svjesnije nego dosada; samo još složnije nego dosada; samo još opreznije nego dosada. S više kriticizma i s više plemenite rezerve prema svemu, što ne nosi na svome čelu biljeg kršćanske istine od početka: jedne, svete, katoličke i apostolske. Rezerve prema svemu, što ne rađa plodovima svetosti i otkupljenja. Otvorenih očiju i čista srca. Nadahnuti primjerima naših svetih otaca u vjeri. Naslonjeni i oslonjeni na Papu.

Tko neće s Papom i s Crkvom, ne mora. Ali tko hoće s njima, mora biti sav kršćanski i Božji, sav pravovjeran i sav svet: u namjerama, željama, nastojanjima. Ni u jednu drugu filozofiju života ne smije vjerovati osim u filozofiju Evanđelja.

Na veliki savremeni izazov moderne skepse, u Crkvi i izvan nje, odgovorit će opet Petar, Papa, ispred sviju nas, ispred sviju apostola i ispred svega Božjega puka, onom svojom davnom i vječnom apostrofom Gospodinu: “Gospodine, komu da idemo? U tebe su riječi života vječnoga. I mi smo vjerovali i znamo, da si ti Krist, Sin Božji!” (Iv 6, 69. 70.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 1/1967., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 134-139. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Pred našim Gospodinom na oltaru Snimio: Igor Brautović Nedavno su američke katoličke novine ("The Register" od 5. XI. 1967., br. 45., u članku: "Far-reaching changes in Mass di...
Naši nasljednici (Briga za svećenički podmladak)... Ne znam, je li ijedan problem u Crkvi naših dana, — osim onoga danas svakako najosnovnijega i najopćenitijega: krize nadnaravnoga u savremenom...
Redovi u župi Snimio: Igor Brautović Nije svaka naša župa toliko sretna, da na svom području ima samostan, bilo muški, bilo ženski, ili, barem, "župske sestre...
Svećenici i pred ljesovima, i na grobovima Nama su kršćanima ljudi, koji su umrli, blizu. Oni su nama pokojnici, — "naši dragi pokojnici", — nijesu mrtvaci. Jesu, sigurno, i mrtvaci. Al...
U obranu privatne i izvanliturgijske molitve Čast liturgistima! Samo, kada su neki od njih otišli tako daleko, — a odlaze obično oni s najmanje duha, pobožnosti i intuicije, — da se u ime...