Skip to content

Katolički protivnici vjeronauka u školi – gorljivi postkoncilski pastoralci

josip-prudeus-biljeznica-ucenika


Kada bismo ostali samo na onome što je napisano u prošla dva teksta i tvrdili da protivnici vjeronauka u školi dolaze samo iz redova mentalitetnih, ostrašćenih i neinformiranih zastupnika ideja i mjerila propalog totalitarnog sustava, ne bismo rekli potpunu istinu. Postoji i drugo polazište koje nije blagonaklono prema vjeronauku u školi, a crkvene je i katoličke naravi. Radi se o ljudima koji nisu za vjeronauk u školi, ali ne iz ideoloških nego iz iskrenih katoličkih (kršćanskih) motiva. Većinom su to gorljivi i iskusni pastoralni djelatnici, koji su svoj evangelizacijski vrhunac doživjeli u prvim desetljećima nakon II. vatikanskog koncila, kada ni komunistički pritisak u Jugoslaviji nije mogao zaustaviti procvat vjerničkog života nego ga je samo još više poticao. Bilo je to vrijeme kada se na vjeronauk u župu dolazilo radosnog srca, otvorenog uma i kada nije bilo potrebno poticati na sudjelovanje u nedjeljnoj euharistiji. Vodeći se primjerom toga vremena, crkveni kritičari školskog vjeronauka smatraju da je upravo vraćanje vjeronauka u škole možda najviše pridonijelo slabljenju, a ponegdje i propadanju vjerničkog života župnih zajednica. Preselivši se nakon pada komunizma iz crkava u škole, vjeronauk je udaljen od crkvenog ambijenta pa je, po njihovom mišljenju, počeo generirati religiozne, katoličke ateiste i moderne pogane, kojima je vjera postala tradicija i teorija jednog izbornog predmeta, a koji u crkvu dolaze potpuno nezainteresirani i školskim vjeronaukom zasićeni samo kako bi primili sakramente i ustvari se od Crkve svečano oprostili. Smatraju da bi ponovno vraćanje vjeronauka iz škola u crkve bilo blagotvorno upravo za obnovu praktičnog katolicizma, da bi vjeronauk u duhovnom ambijentu župne crkve i crkvene zajednice puno više pridonosio rađanju prave kršćanske vjere. Da bi Crkva s vjeronaukom samo u župnim zajednicama dobila novi zamah, nešto slično postkoncilskom vremenu. Smatraju kako bi se iz takvih župnih zajednica pokrenula i sveopća obnova društva na svim područjima, posebno obiteljskom, socijalnom i ekonomskom.


Romantičarska tumačenja prošlosti
i žal za ‘dobrim’ starim vremenima


Teško je dati nepobitne dokaze da nisu u pravu, ali je vrlo znakovito svratiti pogled na usporedbu duha tadašnjeg, postkoncilskog i totalitarnog i sadašnjeg demokratskog i hrvatskog vremena. Čini se da je vrlo važno obratiti pozornost upravo na tu usporedbu ako se želi donijeti neka za budućnost relevantna ocjena – bez iluzija i romantičarskih priželjkivanja.

Tvrdi se da je katolicizam cvao dok je vjeronauk bio samo u župama, a ne spominje se da je vjerojatniji razlog tome bilo buđenje Crkve svjetskih razmjera nakon Koncila. Bio je to stoljećima prije neviđeni zamah. Izvorni koncilski zamah danas je oslabio u svjetskim okvirima. Tvrdi se isto tako da je društveni i narodni otpor silama zla bio veći dok je vjeronauk bio u župnim dvoranama, i da je Crkva u vrijeme župnog vjeronauka bila središte tog otpora i jedina zraka svijesti i slobode. A ne govori se da su se ljudi u crkvama, pa i na vjeronauku, sakupljali ne samo iz vjerničkih, nego u velikoj mjeri i političkih razloga. A politički razlozi u našem su kraju uvijek privlačniji nego vjernički. U pitanju je u velikoj mjeri bila nacionalna sloboda u jugoslavenskim okovima. Ne uzima se u obzir da danas živimo u sasvim drukčijim okolnostima nego tada – da smo kao nacija izborili političku slobodu. To kao da se ne želi priznati jer bi se moglo doći do realnijeg tumačenja ondašnjih pastoralnih uspjeha, a mogla bi se dovesti u pitanje i stajališta o nužnosti povratka vjeronauka samo u župne zajednice. Tvrdi se da je vjera naših vjernika počela gubiti na kvaliteti s uvođenjem vjeronauka u škole, a ne govori se o slaboj vjeri tisuća političkih katolika stasalih upravo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a propaloj kada su nestale političke okolnosti zbog kojih su tražili utočište u Crkvi. Drugim riječima, za slabljenje pastoralnog života krivi se školski vjeronauk, a iz naših župa devedesetih godina pretežno su nestali ljudi koji su u vrijeme komunizma imali samo župni vjeronauk. Vrlo često smo svjedoci kako su upravo te generacije vrlo loše religijski obrazovane i pismene. Ne uzima se ustvari u obzir mogućnost da bi situacija tada mogla biti i lošija nego danas da se, naprimjer, nije dogodio Koncil ili da je Hrvatska davno prije izborila svoju političku slobodu. Zato vratiti danas vjeronauk samo u crkve i očekivati da će se automatski dogoditi procvat sličan tadašnjem, a ne uzeti u obzir druge navedene okolnosti čini se romantičarskim pristupom. A romantičarenje je puno puta Crkvi donijelo više štete nego koristi. Vjeronauk je svakako bitan i posjeduje određenu moć, ali ne treba ga precjenjivati. Niti je onda Crkva bilježila uspjehe samo zahvaljujući vjeronauku u župama, niti smo danas u krizi samo zato što je vjeronauk u školama. A osim toga, čudno je da se iz Crkve još uvijek pozitivno razmišlja o modelima koji su silom (nasiljem) nametnuti u totalitarnom sustavu.


Školski vjeronauk kao
otpor u središtu sustava


Ako su nam kao katolicima na umu dva cilja koja bi vjeronauk trebao ostvarivati: 1. stvaranje ozračja da se može dogoditi i jačati osobna vjera i katoličko (kršćansko) zajedništvo, 2. preporod općeg društvenog stanja, onda se danas ne bismo trebali odricati vjeronauka u školama. Uz župni vjeronauk on je samo dodatno oruđe evangelizacije koje je omogućeno u demokratskim sustavima. Zamislimo samo da smo za vrijeme komunizma uz župni vjeronauk mogli imati vjeronauk u školama, koliko bi više mogli utjecati na osnovni sustav vrijednosti i svjetonazor. Ovo društvo sasvim sigurno ne bi bilo isto kao što je sada. Prosjek bi bio puno drukčiji, a katolicizam prisutan u nosivim konstruktivnim elementima sustava, što danas, i zbog progona vjeronauka iz javnog školstva, nije. Školski vjeronauk je prilika koju onda nismo imali, da se suprotstavimo prevladavajućem ozračju u njegovu središtu: među planovima i programima, nastavnicima i profesorima, roditeljima, djecom… Zašto se odricati te demokratske mogućnosti koja nam stoji na raspolaganju? Zašto bismo sami sebi potkresivali krila? Župni i školski vjeronauk uopće ne moraju biti u raskoraku, nego mogu stvoriti sinergiju koja bi bila prikladna za današnje znakove vremena puno više nego stari recepti. Kroz školski vjeronauk danas se pruža veliki otpor, puno je uspjeha, ali uspjeh nije toliko vidljiv kao u totalitarnim vremenima jer je ‘bojište’ puno šire pa ih je teže vidjeti. Danas više nema političkih uspjeha koji bi se pribrojali pastoralnim pobjedama kao u doba Jugoslavije. Danas se broji samo konkretan vjernički uspjeh. Rijetko tko će se vezati uz Crkvu osim iz čisto vjerničkih motiva, a ozračje za vjeru ideološki je skoro jednako nepogodno kao i onda. Čudno je da neki u Crkvi to nisu sposobni vidjeti i zauzeti pozitivniji stav prema izuzetnom značaju školskog vjeronauka.


Vjeronauk u školi put do Isusa
i novog katoličkog zajedništva


Ako uzmemo da bi na župnom vjeronauku imali one koje već imamo, a da na školskom vjeronauku zahvaćamo ipak malo šire – i one kojih nema u župi, onda dolazimo do zaključka da školskim vjeronaukom sijemo i tamo gdje župnim ne bismo uspjeli dohvatiti. A naš je zadatak sijati. Najčešće urod među rubnim kršćanima neće biti velik, ali mnogi učenici koji dođu na školski vjeronauk, a dvoumili su se, svjedoče da nakon nastave vjeronauka odlaze bogatiji za jedno lijepo i korisno iskustvo. Barem im je donekle posredovan duh Isusove poruke, a iskreni ljudi ne ostaju imuni na dobro. A onda u dugoročnim projekcijama to itekako utječe na mentalitet i ukupno stanje društva. Puno je iskrenih i dobrih učenika. Vjeronauk u naše, (pre)često materijalističke i pozitivističke škole donosi zrake nadnaravne svjetlosti i suvremenih znanstvenih tendencija. Daje toplinu i zajedništvo, koje su aktivističko društvo i sustav baziran na egoističnoj i sebičnoj projektomaniji izgubili. Iskustvo djece i roditelja – i egzaktne statistike – pokazuju da oni prihvaćaju i vrlo često vole vjeronauk i vjeroučitelje jer su znak Isusa – drukčijeg svijeta u ovim našim nerijetko grubim vremenima. Bit će školski vjeronauk još privlačniji i topliji ako novi vjerovjesnici, i svećenici u župama i vjeroučitelji u školama, još više povjeruju da je dobro preuzeti jednostavnost, žar i gorljivost postkoncilskih pastoralaca, ako uzmu ono najbolje od njih – njihovu živu vjeru. Njihovu evanđeosku strast. Tada će školski vjeronauk postati još širi put prema župnom vjeronauku i euharistiji, a Crkva kao Narod Božji doživjet će novi zamah. Katoličko zajedništvo neće se vratiti vraćanjem na stare recepte, nego radom na novi način. Školski vjeronauk dio je novog puta u novim vremenima.


Prema prilogu objavljenom u Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, br. 10/2016., str. 71-73. Riječ je o trećem od tri teksta objavljenih u povodu 25. godišnjice povratka vjeronauka u škole. Prvi tekst može se pročitati ovdje, a drugi ovdje

Miroslav Čolić

Miroslav Čolić

Vjeroučitelj u Osijeku.
Miroslav Čolić

Latest posts by Miroslav Čolić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Vjeronauk i „preslagivanje“ Svake godine imam priliku s učenicima razgovarati o molitvi. Uvijek ih upitam kako mole i koji je sadržaj njihovih molitava? Da bih konkretizi...
Vjeronauk i znanje Zadnjih godina često se govori o vrsti znanja koja se stječe u našim školama i vrstama koje bi se trebale stjecati ako želimo biti u korak s v...
Vjeronauk i papa Franjo Veći Zapad od Zapada U našim krajevima često možemo čuti uzrečicu: „praviš se veći papa od pape“. To obično kažemo nekome tko nešto ne ...
Vjeronauk i nacija Jedna od tema s kojom se u Hrvatskoj još nismo razračunali i oko koje ne postoji društveni i narodni konsenzus je odnos vjere i nacionalnog iden...
Vjeronauk i duh vremena Nedavno je objavljeno istraživanje koje pokazuje kako skoro 79% mladih vjeruje u Boga, naspram 19% onih koji su to tvrdili sredinom '80.-tih g...